uto apr 04, 2017 2:53 am
Otkad su poceli svi gradjevinski i organizacijski zahvati oko nase Grbavice mislim da niko nije pomnije pratio sve sto se desava i da niko nije sretniji od mene sto stadion konacno izrasta u ono o cemu smo svi mastali. Toliko godina sam sanjao da se nasa Dolina obnovi, uredi, pa mi na trenutke sve ovo jos uvijek djeluje kao san.
Ipak, jedna stvar je pocela da mi nedostaje... Gotovo otkad znam za sebe volim doci na Grbavicu. Utakmice se, naravno, ne propustaju ni zbog skole, fakulteta, posla, djevojke a nekad ni zbog vlastitog zdravlja - ali volio sam svratiti i "onako". S vremena na vrijeme sjesti na Jug, popiti sok, zapaliti jednu, gledati kako trava raste i u glavi vrtiti filmove s nekih vaznih utakmica. Isto k'o sto neko meditira, neko radi jogu - tako sam ja volio doci na Grbavicu i u miru svog drugog doma odmoriti dusu, posebno u ljetnim mjesecima kad nema utakmica. Bolja organizacija kluba donijela je i vecu brigu oko stadiona, prilazi su zatvoreni i cuvar je tu. I neka je, jer tako treba. Znamo svi da je donedavno na stadion mogao uci "i Kunto i Panto", dovoljno je bilo vidjeti onu deponiju koja je otkrivena ispod drvenog Zapada. Kucu treba cuvati, ali nekako se ipak nadam da ce se nekad naci nacin da svima nama kojima je Dolina Cupova dio odrastanja i dio zivota bude omoguceno da ponekad, kad se jednostavno zazele ambijenta Grbavice, to bude i omoguceno. Recimo u neko normalno, radno vrijeme, mozda uz clansku kartu. Mislim da to nije neizvodivo, jer i najveci evropski klubovi pustaju turiste na odredjene dijelove tribina.
Na nebu je jedna boja, jedan voz i jedna pruga. U mom srcu jedna ljubav, ne postoji druga. Volim te Željo. Tvoj Manijak s juga.