sub sep 10, 2016 12:43 am
Vidiš ovako, imaš tekst jedne pjesme navijača Partizana koja mi se toliko svidjela. Počinje tekstom: „Vidiš jednu priču znam, hoću da ti ispričam,
ja poznajem jednog momka, život hoće da ti da.
Nije mario za školu, ni za život imo plan,
voli samo jednu boju, taj klub slavni svima znan.“ A zatim ide refren:
„Kada budeš bio sam,
kada dodje sudnji dan,
i kada ceo svet se
oko tebe raspada.
Ja ću uvek biti taj
što će srce da ti da
dres i crno beli šal
da ti vičem, NAPADAJ!!!“
Eh otprilike kada ovaj tekst slušam, toliko mi slika prolazi kroz glavu. Od svoje prve utakmice, prvog poraza, prve pobjede, najtežih i najsretnijih trenutaka u životu. Šta god se dogodilo u mom životu, došao sam ti u „goste“, u tvoj dom, u kojem se osjećam tako lijepo, da nikad ne bih otišao sa njega, samo da bih podijelio tugu ili sreću sa tobom. Da bih zajedno sa tobom slavio ili tugovao, nebitno. Da bih ti zapjevao iz srca, onako kako samo moji drugovi i ja znamo. A kako drugačije, a da bude za tebe? Kao jučer da je bilo kada sam prvi put kročio na tvoj, NAŠ dom, na taj magični komad „kamena“. Da. Običnog kamena, koji nama toliko znači, da bi za njega krv prolili. Bio sam jako mali, imao sam svega 5 godina. Ne sjećam se ni s kim smo igrali, ni koliko je zavrsila utakmica, ni koliko je navijača bilo, niti ko je igrao na terenu za nas. Sjećam se samo jednog momenta,a to je trenutak kada kroz moju malu zastavicu prolazi zraka sunca i usijava ljubav u mene. Sjećam se da sam kući otišao, da bi se pohvalio svakome mogućem, da sam bio na utakmici jednog kluba, kojeg nisam ni znao izgovoriti, ali sam znao da je to to. Jedva sam čekao iduću utakmicu, da bih osjetio to „nešto“. Mnogi to ne mogu shvatiti. Ma ja i ne tražim da shvate. Meni je bitno da sam je ja shvatio na pravi način. Da te volim, i da te ne bi mijenjao ni za jedan Real Madrid, Barcelonu ili Manchester. Volim te onakvog kakav jesi, čistog obraza, bez trunke srama. Volim te iz hiljadu devetsto dvadeset i jednog razloga. Jer si to što jesi. Za neke ništa posebno, za mene najposebnije na svijetu. Četrnaest dana kako te nisam gledao, fali mi utakmica u Dolini, kao da je zimska pauza. Jednako se radujem sutrašnjoj utakmici kao i onoj sa 5 godina. Jer ću, kao i tada, gledati ono što sam gledao i tada. A skoro dvije decenije kasnije, na istome mjestu, ja sam tu. Čekam te da izadjes na teren i zaigras kako samo Ti znas, srcem! Iz inata, bosanskog, radnicke klase, one koja te stvorila. Zbog svih ljudi koji su se borili za ovo što danas imamo, za sve koji se danas bore, da bi naši unuci mogli svojoj djeci pričati o nečemu za šta su se borili njihovi djedovi. A mi kao mi, tvoji „bolesnici“ će te sutra čekati opet, i pokazati zašto smo najveći. Jedna pjesma kaže:“ Znaš li kako se postaje pravi šampion?
Tako što izađes na teren kada je najteže, i pobijediš.
Pokažite sutra muda, srce, inat, snagu! Pokažite da možete to! Ide nam 96ti rođendan. Ne dozvolite da nam uprskate to. Učinite nas ponosnim, napravite seriju rezultata, a sa srcem na terenu, ta serija neće doći u pitanje. NI DRŽAVE, NI VLASTI SVE, NISU MOGLI DA TE UGASE, JER STOJIMO, PRKOSIMO, U SRCIMA TE NAŠIM NOSIMO!
Izvinite na malo dužem postu, ali eto, da probam razbiti malo monotoniju na forumu koja vlada ovih dana...