Hurmasica je napisao/la:

sajo10 je napisao/la:Posto vidim da se nista ne spominje na zvanicnoj oko talijana, moze li mi neko reci konkretno: je li on na posudbi godinu dana (Brescia/Krka?) ili ne? Predpostavljam da bi se znalo da je potpisao visegodisnji ugovor.

Posudba s tim da mu na kraju sezone ističe ugovor sa matičnim klubom tako da možemo i dalje dogovoriti saradnju sa njim. To je i razlika njegove posudbe i ostalih igrača što bi dolazili na posudbu pa poslije toga se vraćali u matične klubove.

sajo10 je napisao/la:

Hurmasica je napisao/la:

sajo10 je napisao/la:Posto vidim da se nista ne spominje na zvanicnoj oko talijana, moze li mi neko reci konkretno: je li on na posudbi godinu dana (Brescia/Krka?) ili ne? Predpostavljam da bi se znalo da je potpisao visegodisnji ugovor.

Posudba s tim da mu na kraju sezone ističe ugovor sa matičnim klubom tako da možemo i dalje dogovoriti saradnju sa njim. To je i razlika njegove posudbe i ostalih igrača što bi dolazili na posudbu pa poslije toga se vraćali u matične klubove.

Hvala na odgovoru! Koji je klub u pitanju? Brescia koju sam naveo ili Bologna?

arctg je napisao/la:Hajde, da malo skrenemo misli sa današnje utakmice i sve prisutnije euforije koja uzdrmava nas, navijače Željezničara, pred nastupajuću sezonu i prvu utakmicu sa UFK Torpedom na našoj Grbavici.

Željezničar ima jako bogatu historiju i zaista sam neizmjerno ponosan na nju. Devedesetpetogodišnja plava priča je puna emocija i protkana je raznim uspjesima, padovima, borbama, odlučnošću i velikom željom svih generacija, od Dimitrija Dimitrijevića do današnje generacije, da Željezničar nađe svoje mjesto pod ovim plavim nebom i bude nešto više od fudbalskog kluba, a to je pokret, ideja, filozofija i zvijezda vodilja svim ljudima, u dobru i zlu, cijeloga života. Kao priča jednog fudbalskog kolektiva, satkana je od velikih pobjeda i nesretnih poraza, igrača koji nisu ni za „na male“ i onih koji su postali svjetska imena. U moru uspješnih rezultata našeg voljenog Željezničara u cijeloj historiji, posebno se izdvaja jedan, iz „novije“ historije. Naravno, riječ je o pobjedi Željezničara nad Ferencvarošem, u Budimpešti, na Groupama Areni, 16.7.2015. godine. Svako je taj susret i taj dan proživio na sebi svojstven način a ja, ja ću svoje emocije od tog julskog dana, podijeliti ovdje, sa vama.

Dan je osvanuo, pretežno, kao i svaki drugi. Ramazan, ljeto i posao od ranih jutarnjih sati sa ocem. Naravno, moj Željezničar te noći treba da igra prvu utakmicu drugog pretkola kvalifikacija za Europa ligu u Budimpešti. Ali, zašto nisam imao ni mrvu euforije? Zašto sam predviđao debakl ili, u najboljem slučaju, poraz sa tri gola razlike. Zašto? Ferencvaroš je izuzetno popularan i jak klub, čak i van mađarskih okvira. Fradi, kao i Željo, baštini dugu i bogatu tradiciju. Ali, za razliku od mog Željezničara, mađari su finansijski (a to je u današnjem nogometu, nažalost, najpreće) višestruko puta moćniji, kao i igrački, te infrastrukturno. Nakon što smo svi saznali ime protivnika u pomenutoj fazi takmičenja, malo ko je ostao nezadivljen i neimpresioniran stadionom i igračkim kadrom Ferencvaroša. Groupama Arena sa svojih, skoro 23 hiljade mjesta predstavlja jedan od najmodernijih stadiona u Srednjoj Europi a igračka imena poput Gere, Šestaka, Bodea, predvođeni njemačkim stručnjakom Dollom, svakako su izazivala određenu dozu strahopoštovanja. Gledajući iz ovog ugla, godinu dana poslije, pitam se: kakav sam ja to navijač ako nisam imao ni najmanju trunku nade u pozitivan rezultat svog kluba, bez obzira protiv koga igrao? Osjećam se gadljiv samom sebi na samu pomisao toga. Ali, iskreno, ko je mogao i u najluđim snovima pretpostaviti da će se situacija ravijati u sasvim drugom pravcu od očekivanog? Ko je mogao pretpostaviti da će nastupajuća noć ostati neprespavana i ispunjena litrima suza radosnica? Smatram da niko, ali baš niko, nije mogao pretpostaviti šta će se dogoditi. Vjerovatno je zato i ta pobjeda proživljena sa nevjerovatnim emocijama kod svih nas . Vjerovatno zato je i iznenađenje bilo nemjerljivo. No, vratit ću se toku tog julskog dana. Radne obaveze od samog jutra su me „svezale“ do popodnevnih sati. Kako u svemu se trudim da se obavezama posvetim maksimalno dok ih ne završim, tako sam i poslu se posvetio maksimalno i to mi je odagnalo misli sa utakmice. Oko 18 sati, nakon uspješno završenog posla, ja i otac sjedamo u auto i vozimo iz Sarajeva kući. Poslijepodnevni su sati, vrijeme je koliko-toliko ugodno, na radiju svira Bijelo Dugme i u tom trenutku razmišljam kako mi je zaista lijepo, ali kako bih i mnogo ljepše stvari zamijenio za 1:1 večeras. To bi, koliko-toliko, garantovalo borbu i u revanšu te u nekim ludim kombinacijama, i prolaz dalje. No, kroz glavu mi prolazi opet fudbalska, infrastrukturna i finansijska snaga Fradija te mi već pomenuta mrvica euforije biva progutana velikim zalogajem realnosti. Zatim se u radijski program uključuje spiker i pominje večerašnji meč, te želi mnogo sreće Plavima iako je i sam svjestan da sreća tu i ne igra veliku ulogu. Dok on govori, u pozadini, tiho svira dobro poznata pjesma i maksimalno se trudim da je ne čujem. Zašto? Bojim se, ako pustim tu melodiju kroz svoje uši duže od dvije sekunde, prevrnut će me nešto, vrisnut ću, iz usta će mi samo poletiti „Tamo su slike djetinjstva moga...“, u meni će se probuditi nada da će Željezničar večeras sigurno pobjediti a onda ću se razočarati ako ne pobjedi, i eto belaja. Dolazim kući, trčim pod tuš i grabim praznu sećiju da se ispružim i odmorim do iftara jer su mi već crijeva počela se javljati. Ležim tako, malo preklopim oči i pred očima, ne znam ni sam otkuda, scena kada sam dobio prvi šal Željezničara, od oca i majke jer sam drugi razred osnovne škole završio peticom i pohvalom za odličan uspjeh i primjerno vladanje (ĐE SU TA DOBRA VREMENA?!). Trčao sam tada roditeljima u zagrljaj, mahao šalom i derao se po kući „Mi smo Željini, Željo je naš“ dok me nije umor od skakanja savladao i dok nisam zaspao kao mala beba. Otvaram oči, nasmijem se i zahvalim se Bogu na tom, i na svim lijepim trenucima što sam proživio od trenutka kada sam shvatio da je moja sudbina oslikana plavim grbom sa željezničkim krilima i sa tim magičnim ciframa „1921“. Pogledam na par društvenih mreža, foruma i portala i vidim moju braću, moje Manijake kako 500 i više kilometara dalje se okupljaju u Budimpešti, ispred stadiona i u tom trenutku osjetih ljubomoru zašto nisam i ja tamo. Ako ništa, da vidim svijeta. Tada mi se, opet iznenada, u glavu javlja dječija pjesma „Mađarica“ od Kiketa i onako, spontano je pjevušim a majka me gleda kao da sam skrenuo sa uma. 20 je sati i 30 minuta, FACE TV, Bahin glas i ja ispred televizora. Planiram odgledati par uvodnih minuta, iftariti se i popiti kahvu ili sok i taman prispjeti na posljednje minute utakmice te riješiti sebe patnje gledajući kako mađari nemilosrdno trpaju Antolovića. Naravno, kao i uvijek, sve što isplaniram, ako se u to umješa Željezničar, propada kao Jugoslavija. Minuta je već 20. i mama me po treći put zove da par čašu vode popijem, sluteći mi padanje u nesvijest ali moje oči su zakovane za televizor i umjesto očekivanog trpanja, gledam najdisciplinovaniju i najpožrtvovaniju igru Željezničara u posljednjih nekoliko godina. U tom mi se pridružuje i moj otac (od agresije ne prati nikako nogomet izuzev par reprezetnativnih utakmica i do agresije zakleti Veležovac). Sjeda i obojica, ne hajući za glad i vrijeme, pratimo utakmicu kao da mi je zadnja u životu. Već tada mi počinje se pažnja usmjeravati na to šta bi bilo kada bi izvukli neriješen rezultat, pa i bez golova. Trudim se maksimalno da te misli odagnam od sebe jer ne želim da se razočaram na kraju utakmice ali minut po minut utakmica odmiče i ja sam mislima pola na utakmici, pola u slavlju eventualnog neriješenog rezultata u Budimpešti. Glad i žeđ ne osjećam a majka subhana po kući, prebacujući mi da sam skroz pobudalio i da mi, stvarno, nema spasa. Sudija svira kraj prvog poluvremena a ja još jednu debelu minutu sjedim i buljim u televizor, ne kontajući kako to da nismo primili tri gola do sada. U tome se sjetim da je to već prošlost, da moramo još samo 45 minuta izdržati i da će, za tu noć, sve biti dobro završeno, a sutra ćemo razmišljati o revanšu. Trčim u WC, vraćam se, „zadužujem“ flašu mineralne vode i već hladnu zeljanicu te trpam u sebe koliko brže mogu,da bih na miru mogao da nastavim sa gledanjem utakmice. U program se uključuje slika iz Mađarske, jelo automatski ostavljam, zauzimam poziciju na sećiji i nastavljam sa strepnjom i strahom pratiti utakmicu. I otac se pridružuje opet. Sekunde kao godine, minute kao vječnost. Osamdeseta je minuta i ja sam još 30% svoj. Šta ako? Šta ako sudija odsvira kraj a na ekranu ostane 0:0? Šta ako u posljednim sekundama primimo neki pacerski gol? Šta? Na sve sam bio spreman ali ne i na... devedeseti minut i dugu loptu, ne znam ni sam koga, sa lijeve strane, četrdesetak metara od našeg gola koja leti tačno u šesnaesterac domaćina. Bajić je nekako prima i kratko ostavlja za Diattu koji šutira pravo u noge nekom od braniča u zelenim dresovima. Lopta se odbija do Dženisa. Dženisa Beganovića. Izdanka čuvene Željine škole fudbala. Debitovao je tek prije dva-tri mjeseca za Plave i time ostvario svoj san. A sada, sada je jako zamahnuo desnom nogom, dohvatio loptu i poslao je u donji lijevi ugao Dibusza. Loptu u mrežu a mene? Željovci moji, Bogom vam se velikim kunem da mi se u tom trenutku duša rastala od tijela. Gdje je bila ne znam, šta je tijelo radilo u tom trenutku, isto ne znam. Posljednje čega se sjećam je da sam glavom udarao od naslon sećije te da sam se zaletio na zatvoreni balkon i udario u staklo, kao i da se otac valjao po podu, kao da umire u najgorim mukama. A i ove detalje mi je većinom majka ispričala koja je, kako kaže, ispustila neku šerpu iz ruku na sred kuće kada je čula vriskove i poletila u dnevni boravak te tamo zatekla tešku havariju. Ako sam do tada i sumnjao, od tada sam siguran: Željezničar je moj život, moja najveća svetinja na svijetu i razlog svakog otkucaja srca. Neizlječivo sam bolestan od plave boje i nema te sile koja me može natjerati na liječenje od toga. Grbavica je moj dom, a Manijaci su moja braća. Određeno mi je sudbinom da budem navijač najvećeg kluba na svijetu, a sudbini se ne libi ići uz dlaku. To maksimalno prihvatam i radio sam, radim i radit ću sve da svoju ljubav pokažem na svakom mogućem koraku, u svakom mogućem trenutku i na svaki mogući način. Suze koje sam prolio tog devedesetog minuta, te julske noći, su me zaklele na vjernost Željezničaru do smrti. I nakon smrti. Jer, to je cijena koju ću platiti, ta pokornost, zbog nedostatka vjere u svoj, do tada omiljeni klub,a od tada, smisao života.
Dva sata je nakon utakmice, sjedim u sobi, na krevetu, tresem se kao najveći ovisnik kojem je nestalo dopa i pjevam, na glas, onu pjesmu koju sam izbjegavao par sati ranije, obliven suzama i znojem. U tom trenutku dolazi moj brat koji je utakmicu pratio u gradu i priča mi o prevrnutim stolovima i stolicama, porazbijanim čašama, flašama i inventarom i tonama upaljene pirotehnike. Kada sam ga pitao kako se osjeća, zanijemio je. Naravno da se to ne može opisati. I najveći stručnjaci među nama, i najveći umovi koji znaju milione riječi, ne bi znali da upotrijebe pravu riječ za taj osjećaj. Tada govore oči umjesto nas. A bratove su se sijale, što od sreće, što od suza radosnica. Sve mi je bilo jasno.


Kupanje i brijanje? Jok. Bajram sutra? Jok. Spavanje? Jok. Ući na internet i vidjeti reakcije? Jok. Odgovoriti na pozive i poruke na mobitel? Jok. Pojesti nešto i popiti? Jok. Buljiti u nebo, zahvaljivati se Bogu po milijarditi put i kuckati stopalom od pod u ritmu „Širimo sve zastave i šalove...“. Da, to je slika sa kojom sam i krenuo na Bajram-namaz. Kako dolazim iz istog grada iz kojeg je i strijelac tog čuvenog i pobjedonosnog pogotka, tako sam i bio svjedok nečemu nečuvenom. Niko, apsolutno niko, u džamiji ne priča o Bajramu, na skoro svima se primjete „posljedice“ prethodne noći, spominje se samo jedno ime a, imam osjećaj, da ih je pola zaboravilo kako se i zanijeti Bajram-namaz. Breza se gušila u ponosu te noći i tih dana. Dženis, momak kojeg poznajem dugo vremena i iz srednje škole, koji je donedavno „levatio“ svoje vršnjake na turniru na brezanskom bazenu ili betonskom igralištu „Partizana“, sada je heroj mog grada, mog kluba i moje države. Hvala mu za taj osjećaj koji će se, siguran sam, prepričavati sa generacije na generaciju, i u Brezi, i među Željovcima diljem naše domovine. Hvala i gospodinu Odoviću i njegovim saradnicima koji su pripremili Željine junake za taj susret. Hvala i navijačima koji su prevalili toliki put do Budimpešte i nazad i koji su, po kasnijim pričama, taj pogodak mnooooogo dramatičnije doživjeli. Ali, hvala Bogu što je pogledao one koji su hrabri i što me je te noći učinio dijelom najljepše priče na svijetu. Zauvijek!

P.S. Samo da napomenem da mi je od tada Budimpešta predivan grad (iako mi se jednom, kada sam bio tamo, nije učinila takvim) i da sam se uz Kiketovu "Mađaricu" poslije napio
P.S. Taktičari, fudbalski veleznalci, stručnjaci, Fergunsoni i Guradiole, ohladite malo, tako vam Boga dragog...

Rodom s mejtaša je napisao/la:Evo slika zidova sa imenima kome se da pretraživati:

https://www.dropbox.com/sh/hv7lj0bhzytx ... kYhOa?dl=0" target="_blank

storm_raider je napisao/la:

arctg je napisao/la:Hajde, da malo skrenemo misli sa današnje utakmice i sve prisutnije euforije koja uzdrmava nas, navijače Željezničara, pred nastupajuću sezonu i prvu utakmicu sa UFK Torpedom na našoj Grbavici.

Željezničar ima jako bogatu historiju i zaista sam neizmjerno ponosan na nju. Devedesetpetogodišnja plava priča je puna emocija i protkana je raznim uspjesima, padovima, borbama, odlučnošću i velikom željom svih generacija, od Dimitrija Dimitrijevića do današnje generacije, da Željezničar nađe svoje mjesto pod ovim plavim nebom i bude nešto više od fudbalskog kluba, a to je pokret, ideja, filozofija i zvijezda vodilja svim ljudima, u dobru i zlu, cijeloga života. Kao priča jednog fudbalskog kolektiva, satkana je od velikih pobjeda i nesretnih poraza, igrača koji nisu ni za „na male“ i onih koji su postali svjetska imena. U moru uspješnih rezultata našeg voljenog Željezničara u cijeloj historiji, posebno se izdvaja jedan, iz „novije“ historije. Naravno, riječ je o pobjedi Željezničara nad Ferencvarošem, u Budimpešti, na Groupama Areni, 16.7.2015. godine. Svako je taj susret i taj dan proživio na sebi svojstven način a ja, ja ću svoje emocije od tog julskog dana, podijeliti ovdje, sa vama.

Dan je osvanuo, pretežno, kao i svaki drugi. Ramazan, ljeto i posao od ranih jutarnjih sati sa ocem. Naravno, moj Željezničar te noći treba da igra prvu utakmicu drugog pretkola kvalifikacija za Europa ligu u Budimpešti. Ali, zašto nisam imao ni mrvu euforije? Zašto sam predviđao debakl ili, u najboljem slučaju, poraz sa tri gola razlike. Zašto? Ferencvaroš je izuzetno popularan i jak klub, čak i van mađarskih okvira. Fradi, kao i Željo, baštini dugu i bogatu tradiciju. Ali, za razliku od mog Željezničara, mađari su finansijski (a to je u današnjem nogometu, nažalost, najpreće) višestruko puta moćniji, kao i igrački, te infrastrukturno. Nakon što smo svi saznali ime protivnika u pomenutoj fazi takmičenja, malo ko je ostao nezadivljen i neimpresioniran stadionom i igračkim kadrom Ferencvaroša. Groupama Arena sa svojih, skoro 23 hiljade mjesta predstavlja jedan od najmodernijih stadiona u Srednjoj Europi a igračka imena poput Gere, Šestaka, Bodea, predvođeni njemačkim stručnjakom Dollom, svakako su izazivala određenu dozu strahopoštovanja. Gledajući iz ovog ugla, godinu dana poslije, pitam se: kakav sam ja to navijač ako nisam imao ni najmanju trunku nade u pozitivan rezultat svog kluba, bez obzira protiv koga igrao? Osjećam se gadljiv samom sebi na samu pomisao toga. Ali, iskreno, ko je mogao i u najluđim snovima pretpostaviti da će se situacija ravijati u sasvim drugom pravcu od očekivanog? Ko je mogao pretpostaviti da će nastupajuća noć ostati neprespavana i ispunjena litrima suza radosnica? Smatram da niko, ali baš niko, nije mogao pretpostaviti šta će se dogoditi. Vjerovatno je zato i ta pobjeda proživljena sa nevjerovatnim emocijama kod svih nas . Vjerovatno zato je i iznenađenje bilo nemjerljivo. No, vratit ću se toku tog julskog dana. Radne obaveze od samog jutra su me „svezale“ do popodnevnih sati. Kako u svemu se trudim da se obavezama posvetim maksimalno dok ih ne završim, tako sam i poslu se posvetio maksimalno i to mi je odagnalo misli sa utakmice. Oko 18 sati, nakon uspješno završenog posla, ja i otac sjedamo u auto i vozimo iz Sarajeva kući. Poslijepodnevni su sati, vrijeme je koliko-toliko ugodno, na radiju svira Bijelo Dugme i u tom trenutku razmišljam kako mi je zaista lijepo, ali kako bih i mnogo ljepše stvari zamijenio za 1:1 večeras. To bi, koliko-toliko, garantovalo borbu i u revanšu te u nekim ludim kombinacijama, i prolaz dalje. No, kroz glavu mi prolazi opet fudbalska, infrastrukturna i finansijska snaga Fradija te mi već pomenuta mrvica euforije biva progutana velikim zalogajem realnosti. Zatim se u radijski program uključuje spiker i pominje večerašnji meč, te želi mnogo sreće Plavima iako je i sam svjestan da sreća tu i ne igra veliku ulogu. Dok on govori, u pozadini, tiho svira dobro poznata pjesma i maksimalno se trudim da je ne čujem. Zašto? Bojim se, ako pustim tu melodiju kroz svoje uši duže od dvije sekunde, prevrnut će me nešto, vrisnut ću, iz usta će mi samo poletiti „Tamo su slike djetinjstva moga...“, u meni će se probuditi nada da će Željezničar večeras sigurno pobjediti a onda ću se razočarati ako ne pobjedi, i eto belaja. Dolazim kući, trčim pod tuš i grabim praznu sećiju da se ispružim i odmorim do iftara jer su mi već crijeva počela se javljati. Ležim tako, malo preklopim oči i pred očima, ne znam ni sam otkuda, scena kada sam dobio prvi šal Željezničara, od oca i majke jer sam drugi razred osnovne škole završio peticom i pohvalom za odličan uspjeh i primjerno vladanje (ĐE SU TA DOBRA VREMENA?!). Trčao sam tada roditeljima u zagrljaj, mahao šalom i derao se po kući „Mi smo Željini, Željo je naš“ dok me nije umor od skakanja savladao i dok nisam zaspao kao mala beba. Otvaram oči, nasmijem se i zahvalim se Bogu na tom, i na svim lijepim trenucima što sam proživio od trenutka kada sam shvatio da je moja sudbina oslikana plavim grbom sa željezničkim krilima i sa tim magičnim ciframa „1921“. Pogledam na par društvenih mreža, foruma i portala i vidim moju braću, moje Manijake kako 500 i više kilometara dalje se okupljaju u Budimpešti, ispred stadiona i u tom trenutku osjetih ljubomoru zašto nisam i ja tamo. Ako ništa, da vidim svijeta. Tada mi se, opet iznenada, u glavu javlja dječija pjesma „Mađarica“ od Kiketa i onako, spontano je pjevušim a majka me gleda kao da sam skrenuo sa uma. 20 je sati i 30 minuta, FACE TV, Bahin glas i ja ispred televizora. Planiram odgledati par uvodnih minuta, iftariti se i popiti kahvu ili sok i taman prispjeti na posljednje minute utakmice te riješiti sebe patnje gledajući kako mađari nemilosrdno trpaju Antolovića. Naravno, kao i uvijek, sve što isplaniram, ako se u to umješa Željezničar, propada kao Jugoslavija. Minuta je već 20. i mama me po treći put zove da par čašu vode popijem, sluteći mi padanje u nesvijest ali moje oči su zakovane za televizor i umjesto očekivanog trpanja, gledam najdisciplinovaniju i najpožrtvovaniju igru Željezničara u posljednjih nekoliko godina. U tom mi se pridružuje i moj otac (od agresije ne prati nikako nogomet izuzev par reprezetnativnih utakmica i do agresije zakleti Veležovac). Sjeda i obojica, ne hajući za glad i vrijeme, pratimo utakmicu kao da mi je zadnja u životu. Već tada mi počinje se pažnja usmjeravati na to šta bi bilo kada bi izvukli neriješen rezultat, pa i bez golova. Trudim se maksimalno da te misli odagnam od sebe jer ne želim da se razočaram na kraju utakmice ali minut po minut utakmica odmiče i ja sam mislima pola na utakmici, pola u slavlju eventualnog neriješenog rezultata u Budimpešti. Glad i žeđ ne osjećam a majka subhana po kući, prebacujući mi da sam skroz pobudalio i da mi, stvarno, nema spasa. Sudija svira kraj prvog poluvremena a ja još jednu debelu minutu sjedim i buljim u televizor, ne kontajući kako to da nismo primili tri gola do sada. U tome se sjetim da je to već prošlost, da moramo još samo 45 minuta izdržati i da će, za tu noć, sve biti dobro završeno, a sutra ćemo razmišljati o revanšu. Trčim u WC, vraćam se, „zadužujem“ flašu mineralne vode i već hladnu zeljanicu te trpam u sebe koliko brže mogu,da bih na miru mogao da nastavim sa gledanjem utakmice. U program se uključuje slika iz Mađarske, jelo automatski ostavljam, zauzimam poziciju na sećiji i nastavljam sa strepnjom i strahom pratiti utakmicu. I otac se pridružuje opet. Sekunde kao godine, minute kao vječnost. Osamdeseta je minuta i ja sam još 30% svoj. Šta ako? Šta ako sudija odsvira kraj a na ekranu ostane 0:0? Šta ako u posljednim sekundama primimo neki pacerski gol? Šta? Na sve sam bio spreman ali ne i na... devedeseti minut i dugu loptu, ne znam ni sam koga, sa lijeve strane, četrdesetak metara od našeg gola koja leti tačno u šesnaesterac domaćina. Bajić je nekako prima i kratko ostavlja za Diattu koji šutira pravo u noge nekom od braniča u zelenim dresovima. Lopta se odbija do Dženisa. Dženisa Beganovića. Izdanka čuvene Željine škole fudbala. Debitovao je tek prije dva-tri mjeseca za Plave i time ostvario svoj san. A sada, sada je jako zamahnuo desnom nogom, dohvatio loptu i poslao je u donji lijevi ugao Dibusza. Loptu u mrežu a mene? Željovci moji, Bogom vam se velikim kunem da mi se u tom trenutku duša rastala od tijela. Gdje je bila ne znam, šta je tijelo radilo u tom trenutku, isto ne znam. Posljednje čega se sjećam je da sam glavom udarao od naslon sećije te da sam se zaletio na zatvoreni balkon i udario u staklo, kao i da se otac valjao po podu, kao da umire u najgorim mukama. A i ove detalje mi je većinom majka ispričala koja je, kako kaže, ispustila neku šerpu iz ruku na sred kuće kada je čula vriskove i poletila u dnevni boravak te tamo zatekla tešku havariju. Ako sam do tada i sumnjao, od tada sam siguran: Željezničar je moj život, moja najveća svetinja na svijetu i razlog svakog otkucaja srca. Neizlječivo sam bolestan od plave boje i nema te sile koja me može natjerati na liječenje od toga. Grbavica je moj dom, a Manijaci su moja braća. Određeno mi je sudbinom da budem navijač najvećeg kluba na svijetu, a sudbini se ne libi ići uz dlaku. To maksimalno prihvatam i radio sam, radim i radit ću sve da svoju ljubav pokažem na svakom mogućem koraku, u svakom mogućem trenutku i na svaki mogući način. Suze koje sam prolio tog devedesetog minuta, te julske noći, su me zaklele na vjernost Željezničaru do smrti. I nakon smrti. Jer, to je cijena koju ću platiti, ta pokornost, zbog nedostatka vjere u svoj, do tada omiljeni klub,a od tada, smisao života.
Dva sata je nakon utakmice, sjedim u sobi, na krevetu, tresem se kao najveći ovisnik kojem je nestalo dopa i pjevam, na glas, onu pjesmu koju sam izbjegavao par sati ranije, obliven suzama i znojem. U tom trenutku dolazi moj brat koji je utakmicu pratio u gradu i priča mi o prevrnutim stolovima i stolicama, porazbijanim čašama, flašama i inventarom i tonama upaljene pirotehnike. Kada sam ga pitao kako se osjeća, zanijemio je. Naravno da se to ne može opisati. I najveći stručnjaci među nama, i najveći umovi koji znaju milione riječi, ne bi znali da upotrijebe pravu riječ za taj osjećaj. Tada govore oči umjesto nas. A bratove su se sijale, što od sreće, što od suza radosnica. Sve mi je bilo jasno.


Kupanje i brijanje? Jok. Bajram sutra? Jok. Spavanje? Jok. Ući na internet i vidjeti reakcije? Jok. Odgovoriti na pozive i poruke na mobitel? Jok. Pojesti nešto i popiti? Jok. Buljiti u nebo, zahvaljivati se Bogu po milijarditi put i kuckati stopalom od pod u ritmu „Širimo sve zastave i šalove...“. Da, to je slika sa kojom sam i krenuo na Bajram-namaz. Kako dolazim iz istog grada iz kojeg je i strijelac tog čuvenog i pobjedonosnog pogotka, tako sam i bio svjedok nečemu nečuvenom. Niko, apsolutno niko, u džamiji ne priča o Bajramu, na skoro svima se primjete „posljedice“ prethodne noći, spominje se samo jedno ime a, imam osjećaj, da ih je pola zaboravilo kako se i zanijeti Bajram-namaz. Breza se gušila u ponosu te noći i tih dana. Dženis, momak kojeg poznajem dugo vremena i iz srednje škole, koji je donedavno „levatio“ svoje vršnjake na turniru na brezanskom bazenu ili betonskom igralištu „Partizana“, sada je heroj mog grada, mog kluba i moje države. Hvala mu za taj osjećaj koji će se, siguran sam, prepričavati sa generacije na generaciju, i u Brezi, i među Željovcima diljem naše domovine. Hvala i gospodinu Odoviću i njegovim saradnicima koji su pripremili Željine junake za taj susret. Hvala i navijačima koji su prevalili toliki put do Budimpešte i nazad i koji su, po kasnijim pričama, taj pogodak mnooooogo dramatičnije doživjeli. Ali, hvala Bogu što je pogledao one koji su hrabri i što me je te noći učinio dijelom najljepše priče na svijetu. Zauvijek!

P.S. Samo da napomenem da mi je od tada Budimpešta predivan grad (iako mi se jednom, kada sam bio tamo, nije učinila takvim) i da sam se uz Kiketovu "Mađaricu" poslije napio
P.S. Taktičari, fudbalski veleznalci, stručnjaci, Fergunsoni i Guradiole, ohladite malo, tako vam Boga dragog...

Valter je napisao/la:

Rodom s mejtaša je napisao/la:Evo slika zidova sa imenima kome se da pretraživati:

https://www.dropbox.com/sh/hv7lj0bhzytx ... kYhOa?dl=0" target="_blank

Osim što u posljednje vrijeme imaš najbolje komentare o aktuelnim stvarima u i oko kluba, da ti zahvalim i na ovim slikama, uspio sam pronaći svoje ime.

fk1921 je napisao/la:Ode im Benko, dulja nece nidje

LARS1921 je napisao/la:

fk1921 je napisao/la:Ode im Benko, dulja nece nidje

Ja sam cuo da im na ljeto stize ponuda od 4 miliona

Rodom s mejtaša je napisao/la:

Valter je napisao/la:

Rodom s mejtaša je napisao/la:Evo slika zidova sa imenima kome se da pretraživati:

https://www.dropbox.com/sh/hv7lj0bhzytx ... kYhOa?dl=0" target="_blank

Osim što u posljednje vrijeme imaš najbolje komentare o aktuelnim stvarima u i oko kluba, da ti zahvalim i na ovim slikama, uspio sam pronaći svoje ime.

Nema na čemu. Ja i mali smo tražili sigurno 10 minuta i na kraju nađem na mjestu koje smo prije toga i ja i on već bili prešli. Ima zanimljivih imena pravo. Naletih na npr. na Jasmilu Žbanić.

bianco blu je napisao/la:i Bekrić je bio danas na tekmi. Svaka mu čast, ipak se tek oženio