Potpisujem.
Pa majku mu j3bem, nekad mi je Zeljo popravljo dane, sta dane, sedmice i mjesece zivota sa nekom sitnicom. Znaci ne titula, ne pobjeda u derbiju, nego bukvalno se spomene Zeljo i moje raspolozenje je top. Dzaba svi problemi u ostalim sferama zivota, sve se to zaboravljalo kad se Zeljo spomene. Da ne govorim o suzama nakog Dzenisovog gola ili na otvaranju istoka. Ili recimo ono gostovanje i tekma u Plzenu. Pa ona juniorska liga prvaka i utakmica protiv Atletika. **** te malo malo pa pogledam na semafor i onako sa nevjericom a istovremeno i ponosom pomislim igramo protiv jebenog Atletika, juniora, ali grb Atletika stoji pored grba mog Zelje. Na prvu mi naletise ovi momenti i iskreno sjebem se do cega je trenutno doslo.
Trenutno je Zeljo u takvom stanju da izaziva tugu, bol i ogromnu brigu svakom od nas. Jedan covjek nas je sve doveo u takvo stanje. Od statusa Bozanstva, legende kluba, idola, od covjeka po kojem su ljudi davali ime svojoj djeci do totalnog negativca, omrazenog lika medju navijacima. Totalni kontrast. Ali ocekivao sam to, da ce njegov "nasilni" povratak unistiti i pokvariti sve ona nase iluzije o njemu. Najbolji trener u drzavi, takticar, strog, ma Murinjo oca mi, ali Zeljovac prije svega. Amar to vise nije. Amar danas nije ni u top 5 trenera u ligi. Pogubio se, ne zna gdje goni i to vidi svako ko je Amara malo bolje upozno. Jedu ga takticki domaci treneri, ismijavao je Petrovica za igru, ismijavao je onaj losi niz, bahatio se na skupstini, spominjao football i sta smo dobili? Sve to mu se vratilo. Deru ga sela, evo trenutno imamo najgori niz u historiji kluba vjerovatno, 0 trofeja smo osvojili. Sta ces nam onda? Idi ne brukaj se vise. Amare idi i ne vracaj se nikad. Vakat je...
