Haj dok cekamo sta ce lutvo reci gavranu,da ispricam jednu anegdotu.
Igrali mi protiv partizana,bio ja s jaranom na istoku.
Pocne padat kisa.Kaze meni jaran,hajmo na sjever da nekisnemo,reko,kako,kaze popet cemo se preko onog zida na sjevero istoku (gdje su bile rahmetli antene)
Posto je on malo nizi i deblji od mene,postavim ja njemu "lopovsku" i popne se on i ode necekajuci mene."izvetram" se i ja nekako i krenem da se dignem iz cuceceg polozaja kad vidim ispred sebe noge do po cjevanica,cipele,odprilike 47-ica...drot...u istom momentu osjetim udarac izmedju vrata i potiljka;po kicmenoj mozdini
ruka ko lopata.
Kako me 'poklopio' tako me i stisn'o za vrat i vodi on mene,a meni faca 12 cenata od betona...i tako naguzenog me dovede do stepenica...gledam ja niz stepenice,one dugeee a posto gledam iz 'zablje perspektive' one jos duze.Nabi on mene nogom,ja se skotrljam niz one basamake,nekako se uspavim,neznam gdje me vise boli ni sta me snadje posto je to sve trajalo svega nekoliko trenutaka.
Okrenem se da mu je.bem sve po spisku,kad se 'mrgalj' zaleti na mene,hoce jos i da me bije.
Kad sam ja 'nabro' trcati,a on nepopusta,sve mi za petama,osjeco sam ga zavratom do onog teih centra iza pomocnog terena,kontam,ja levata mamu je.bo,ko fa sam kakav huligan,ja balavac obicni.Uglavnom sprinto sam ja,vjerovali il ne,do anexa,neosvrcuci se za sobom
Osvrnem se,vidim nema ga,al nema ni trole...ma odoh ja za svaki slucaj 'izdjogirat' jos jednu stanicu,pa na trolu,i kuci.
To su bili momeni,djetinstvo,avanture,ludnica...sad djeca nesmiju preko ulice preci bez mame...a uz to kaze nenavija 'ni za koga' nit da lopta zanjima...nekad se MORALO navijat za nekog,i igrati lopte,pa i oni sto su operisani od fudbala,ako nista,stat ces na go i zdra'o.Kako se promjeni ovo vrijeme,i raja
