RIBAR

Pise: Miljenko JERGOVIC

ISTE NOVINE DVAPUT SU SE PRODAVALE:
prvi puta za citanje, a drugi puta za sjedenje. Za citanje kostale su tri dinara (govorilo se: tri stoje), a za sjedenje pedeset para (ili: pet banki). Ispred stadiona, malo dalje od blagajne, stajao je skiljavi Mico i vikao: "Novine za pod guzicu, navali, narode!" Ljudi su kupovali i nitko se nije bunio, niti je kome ikad palo na pamet da od kuce ponese stare novine. Znalo se pravilo za utakmice, kao sto je postojao i utvrdjen troskovnik: karta pedeset dinara (zapravo: pet hiljada), fisek kospi tri dinara i novine za pod guzicu pet para. Isto je bilo i na Grbavici i na Kosevu.
A onda te jednom u dvije godine stari povede u Beograd ili Split i ne mozes se nacuditi zasto tamo nema novina za sjedenje. Istina, u Splitu je beton vruc i neces prehladiti bubrege, a u Beogradu, na Marakani, su plasticne sjedalice, ali opet nije u redu da se ne postuju obicaji i da se ne zna kako dnevne novine ne traju samo jedan dan i ne prodaju se samo jednom.

U to vrijeme su na teren najprije izlazili treneri sa "strucnim stabovima", a tek za njima, minutu ili dvije kasnije, istrcavali su igraci na zagrijavanje. Ocevi bi na tribinama promrmljali: "Eno Ribara." A Ribar, prosijedi cetrdesetpetogodisnjak, malo cickave kose (uvijek je sega kad je stariji covjek malo cickav), u plavoj "Zeljinoj" trenirci, sjeo bi na svoju klupu i, ako nas sjecanje ne vara, zapalio cigaretu. Cijeli stadion je sekundu-dvije gledao u njega. Ribar je bio trener sa karizmom. Pod njegovim pogledom pucale su cjevanice protivnickih napadaca.

O "Zeljinoj" sampionskoj tituli misljenja su se radikalno razilazila. U Sarajevu se znalo da je Ribarev tim osvojio prvenstvo jer je bio najbolji, jer je dao najvise golova, osvojio maksimalan broj bodova, nitko toliko nije u svim prethodnim prvenstvima, i jer je na klupi imao "genijalnog stratega" koji je na gol stavio mladog Cobu Janjusa, koji je na mjestu centarfora imao strasnog Jozu Bukala, cije su lopte ubijale i za kojeg se pricalo, premda to nitko nije vidio, da je udarcem s trideset metara slomio precku.

Medjutim, u ostatku Jugoslavije, pogotovu medju navijacima velikih klubova, prevladavalo je misljenje da je "Zeljo" postao prvak jer je Milan Ribar beskrupulozni ubojica i jer je njegova obrana suptilnim beogradskim i splitskim napadacima lomila noge. Legenda o "Zeljinim" kostolomcima i o strasnom atamanu Ribaru naravno nije bila istinita, premda nije bila ni potpuna laz, a zapravo je savrseno odgovarala nastavku mitologije o okrutnim otomanskim vojskovodjama pred kojima je civilizirani svijet bjezao glavom bez obzira. Svi su u skoli citali Na Drini cupriju i sjecaju se onog nabijanja na kolac. E, Milan Ribar je za "Zvezdine" i "Hajdukove" navijace znacio nabijanje na kolac drugim sredstvima.

A on je samo izmislio ono sto je Vladanko Stojakovic promuklo formulirao kao "muski fudbal". Ribarova obrana lomila je kosti, ali nikada hinjski i s ledja. Noge su pucale jer nisu ocvrsnule i jos uvijek su igrale igru iz vremena romantike. "Zeljin" trener na to vrijeme nije davao ni pet para. Buducnost je bila njegova, premda ni "Zeljo", ni Ribar od te buducnosti nikada nece imati velike koristi, niti ce im itko u njoj priznati velicinu.

Igrali su, u toj sampionskoj generaciji, i ljudi koji su se zvali Velija (Becirspahic) i Avdija (Derakovic). Nesviknutim jugoslavenskim usima njihova su imena zvucala zenski, sto se kosilo s tvrdom i po njezne duse pogubnom "Zeljinom" igrom. Bilo je to vrijeme u kojem su paradoksi bili moguci i jos uvijek se nije znalo tko ce na kraju balade biti sudjen da bude pobjednik, tko ce postati prvak Europe, a ciji ce stadion izgorjeti kao zrtva paljenica.

Milan Ribar je umro u nekoj zagrebackoj bolnici. O tome su hrvatske sportske novine donijele jednu kratku vijest iz koje se nista pouzdano nije moglo znati, osim da je umro neki Sarajlija. Tog dana puhalo je jugo i vjerojatno su nekog ostarjelog "Hajdukovog" ili "Zvezdinog" igraca boljele davno lomljene kosti. Trebalo je s krovova najvisih nebodera u svim velikim gradovima bivse drzave niz vjetar baciti stare novine, novine za pod guzicu, novine od pet banki, krizanteme za grob Milana Ribara.

Objavljeno u broju 83 DANA, 31. AUGUST / KOLOVOZ 1998.