PlainOfJars je napisao/la: ↑ned sep 27, 2020 1:52 am
"...A Želјo? Želјo je moj tim. Osnovan početkom dvadesetih u okviru želјezničarskog saveza, Želјo je oko sebe okuplјao radničku klasu. Nacionalno je bio šaren, kao i radnici u to vrijeme. Činjenica da je dosta Hrvata radilo na želјeznici, kao kapacitet naslijeđen još iz Austrougarske, privukao je dobar dio tog živlјa da navija za ovaj klub. No, Želјo je, kao radnički klub, imao ton internacionalizma, koji je, svjesno ili nesvjesno, u Titovo doba privukao i veliki broj mladih, nacionalno neopterećenih Sarajlija svih nacionalnosti, jer je simbolisao ono što u fudbalu najviše volim.
Mali klub velike istorije, prkosan i vedar, sa navijačima koji ga vole, ne samo zbog nasušne potrebe da se bude dio nekog tijela, gomile, ne samo zbog potrebe da se identifikuješ sa nečim, nego zbog čiste lјubavi, bez potrebe da se ta lјubav pokazuje drugom.
Želјo je prapočelo svega što se ne predaje, bunt, krik, matica svih individualaca, karavan-saraj na dugom i uzaludnom putovanju ka pravednom.
Nikad mi neće biti jasni lјudi koji navijaju za velike klubove. Oni su rasterećeni drame, slave titule kao rođendane, a broj tih slavlјa otuplјuje intenzitet uzbuđenja, njegovu jedinstvenost. Navijati za mali klub znači držati život u svojim rukama. Znati cijeniti svaku pobjedu, svaki remi. Suočiti se sa nevolјama i iz njih vaditi korisno. Navijati za mali klub znači uživati u trijumfu... I pričati o njemu godinama... do slјedećeg... vrijednost pobjede mjeri se sopstvenim suzama, vrijednost poraza ličnim očajem. Navijati za mali klub znači imati stav u životu, suočiti se s nevjerom, ne biti emotivno kastriran, već potentan i moćan. Navijati za veliki klub znači biti utoplјen u gomilu, biti emotivni evnuh, bizaran tip, dio gomile, bezličan, blijed. Neko ko se skriva iza mnogo poznatih boja.
Ajde, kako biste se vi ponašali prema nekome ko navija za Real iz Madrida? Ili za Bajern, ili za Mančester Junajted? Može li to biti ličnost? Naravno da ne. Liči vam na likove iz televizijskih reklama. A zamislite da upoznate nekoga ko navija za Kvins Park Rendžers. Pa da ga vodiš kući odmah!
Mali tim nosi sa sobom veliki san, a veliki tim snova nema... on ih je ostvario. Mali tim je uvijek na korak od ostvarenja sna, ali ga nikad ne ostvari, jer ostvarenjem sna čovjek izgubi smisao postojanja. Kažu, ostvario sam svoj san! Pa što se onda ne ubiješ, frajeru? Ispuniti san znači prestati postojati, jer postojanje je put do sna! Ako se san ispuni, pa zašto onda postoji raj!?
A Želјo je samo snio... I mi s njim...
Sanjali smo do Videotona... osamdeset pete... polufinale kupa UEFA... san je bio nadohvat ruke... I koliko je finalna utakmica svjetskog prvenstva između Mađarske i Nјemačke u Fasbinderovom filmu Brak Marije Braun predstavlјala buđenje jedne razorene nacije, dizanje feniksa iz pepela, toliko je Želјin poraz od Videotona predstavlјao kraj svake iluzije, poraz ideje, njen nestanak i sahranu. Poslije Videotona nema više zanesenjaka, njihova misija je završena, lјudsko biće gubi dimenziju tragača, u čovjeku ostaje samo spavač, onaj koji slijedi bespogovorno, drogiran i apatičan slušalac.
Želјin poraz bio je znak da uzalud sanjamo. Pad kule od karata. Najava kataklizme. A falilo nam je pet minuta. I malo spretniji napadači...
Ali uvijek je tako. Ispunjenje sna je samo na par koraka od vas, na sekund kasnije. San mora biti nadohvat ruke, inače se ne bi zvao san, zvao bi se noćna mora. Sanjar mora da bude blizu realizacije svog sna, ne zbog sebe, već zbog onih koji će naslijediti njegovo sanjarenje, a bez naslјednika nema ni svijeta ni sna. Blizina ispunjenja sna je to što motiviše nove sanjare, što im uliva nadu, tu sestru sna, da se san može ispuniti.
Svaki sanjar naslјeđuje nekog drugog sanjara. Nјegova je reinkarnacija. Da nas je Videoton pobijedio u prvom poluvremenu, niko više ne bi naslijedio naše sanjarenje. Ono bi bilo izgublјeno i zaboravlјeno kao što su milioni snova lјudskoga roda otišli nezabilјeženi, zaboravlјeni, sahranjeni i mrtvi. Da smo od Videotona izgubili glatko, svi bi rekli: ovi su pukli ko zvečke, šta sad mi treba da očekujemo?
Ali mi nismo pukli, mi smo bili blizu. Pet minuta do kraja. Tih pet minuta uliva nadu da je ostvarenje sna moguće. Mi ga nismo ostvarili, jebiga, ali je to znak da će se pojaviti neko iza nas, neko mlađi i neko luđi, koji će nastaviti da sanja naš san. Taj neko... sigurno... reći će: „Jebote, pa njima je falilo pet minuta... samo pet minuta i oni bi ostvarili san! Dakle, moram to da pokušam. Možda sam baš ja taj koji će ga otjelotvorit. Sad imam njihovo iskustvo, sad znam kako se to radi... znam kako da prejebem tih pet minuta." I... opet ukrug.
I taj sanjar će izgubiti na pet minuta do kraja. U to možete biti sigurni. Raspršiće se sva njegova ideja, pretvoriti se u balončiće od sapunice, ali otići će razočaran, sa dubokim saznanjem da mu je falilo pet minuta... Ta ideja o pet minuta postaje ideja vodilјa za svaku slјedeću generaciju sanjara.
Život bez sna nema smisla. Bez sna život je opustošen i suv. Nema tih para, tog bogatstva, te zlatne žice koja može da zamijeni jedan običan lјudski san. On čovjeku daje smisao, odvaja ga od ostalog svijeta, daje mu integritet, ličnost, gura ga naprijed, sve do tih poslјednjih pet minuta, kada se mora raspršiti i nestati, jer na njega čekaju slјedeće generacije. I zato, sanjajte, kao što smo sanjali mi, da ćemo se popeti, osvojiti, uzeti, dići, razvaliti, urnisati... I sve je to bilo na korak od nas, dok Ferenc Čuhaj, lijevi bek Videotona nije neopaženo ušao u šesnaesterac Želјezničara, čiji su igrači već slavili dosegnuće sna, i u maniru iskusnog strijelca loptu poslao u nebranjeni dio mreže.
Naš san se raspršio... sad čeka vas. Ono što smo sanjali mi to sad sanjate vi!"