I kada me neko pita - zasto Zeljo..."HEJ GRBAVICE, RANO LJUTA"
(odlomak iz knjige "Priče iz Modriče")
Pjesma "Grbavica" i njeni početni stihovi iz naslova ove priče su mnogima poznati. Ova priča govori o toj pjesmi, o istoimenom naselju u Sarajevu, o Želji, o Tifi i o jednom razredu bivših modričkih srednjoškolaca.
Grbavica je dio Sarajeva a ime je dobila po Mehmedu-begu Mehmedpašiću koji je bio tzv. "zaim" i član ugledne porodice iz Grbave koja je Sarajevo nastanila početkom 18. stoljeća. Mehmed-beg umro je 1746. u svom domu, na polju kraj Sarajeva. Polje je po Mehmedu-begu Grbavici prvo prozvano Grbavičko polje a kasnije samo kratko - Grbavica.
Kao stambeno naselje Grbavica je počela da se gradi 1948. godine, a već sljedeće godine počeli su radovi i na stadionu koji su pokrenuli članovi Radničkog sportskog društva Željezničar i trajali su četiri godine. Fudbalski klub Željezničar na svojoj Grbavici utakmice igra od 13. septembra 1953. Toga dana je na ovom stadionu Željo slavio svoju prvu pobjedu, pobijedivši Šibenik u utakmici Druge lige Zapad, s rezultatom 4:1.
Imao je Željo velikih uspjeha u svojoj istoriji, bio je i prvak Jugoslavije 1972. i finalista Kupa Maršala Tita, 1981.godine ali vjerovatno nikad u svojoj istoriji nije imao takvu ekipu i takvog trenera kao te 1985.godine. Radnja ove priče se većim dijelom odigrava upravo te godine
Dakle, '85-ta je godina prošlog stoljeća. Puno toga zanimljivog se te godine u svijetu a i kod nas izdešavalo:
registrovana je prva internet stranica Symbolics.com, Microsoft je lansirao svoj prvi Windows 1.0. a "u nekoj zemlji na brdovitom Balkanu" moj je razred, druga generacija nečega što se po Šuvarovom sistemu usmjerenog obrazovanja zvalo "elektroničari-tehničari za računsku tehniku i automatiku" imalo je samo jedno u mislima:
"Kako otići na uzvratnu utakmicu polufinala Kupa Uefa, Željo – Videoton".
Prvu utakmicu u mađarskom gradiću čudnog imena Sekeš-feher-nešto… je Željo izgubio 3:1 ali valjda niko ko se imalo razumio u fudbal nije sumnjao da će Željo to bez problema da nadoknadi na svojoj Grbavici i tako se plasira u finale. U drugom polufinalu su igrali Inter i čuveni Real Madrid, a Željo i Inter već su dogovarali gdje će koji tim biti smješten na dan finalne utakmice Kupa Uefe. Malo je Inter još strahovao od Reala ali Željo je znao da njegov prolaz u finale nije upitan.
Dvojac – Mirsad Mujkić Rođo, "željovac" i njegov drug iz iste, treće klupe do vrata, "zvjezdaš", Nenad Bogdanović Panky su uveliko razrađivali "taktiku". Plan je bio sljedeći: razredniku Đoki Marjanoviću i direktoru škole Milenku Popoviću "prodati" priču kako mi više nego išta na svijetu želimo napraviti jednu stručnu ekskurziju u Sarajevu, da bismo se "stručno usavršili i stekli nova znanja". Kao datum putovanja je "slučajno" odabrana srijeda 24.april, baš isti dan kada se uveče igra utakmica. Koja srećna slučajnost J. Kao pratnja bi nam "poslužio" predavač stručnih predmeta, inžinjer iz Banjaluke na privremenom radu u srednjoj školi u Modriči, Ibrulj Sejfudin.
Za ne povjerovati – odobre oni nama tu ekskurziju u Sarajevo. Da li su nam povjerovali u našu "žeđ za znanjem" ili su skontali da bismo mi mogli " đuture zbrisati" taj dan iz škole i sami otputovati za Sarajevo ako ne pristanu na naše prijedloge, to nikad nećemo saznati. Ali to sada više nije ni važno.
Prva bitka u operaciji "Grbavica" je bila dobijena. Druga važna bitka, i po svemu odlučujuća, bila je "Kako doći do ulaznica za utakmicu?". U Sarajevu sam imao rodbine, pa predložim razredu da tu zadaću pokušam riješiti tako što ću nekoga od mojih u Sarajevu zamoliti da nam kupi ulaznice. Moj izbor padne na dajdžu Ibru koji je bio "strateški" idealno pozicioniran u Sarajevu, u Lenjinovoj ulici, samo par stotina metara udaljen od Željinog stadiona.
Moj dajdža, Ibro Garbo, je bio rodom iz Višića, malog sela na lijevoj obali Neretve, na samom jugu Hercegovine. Kao 17-godišnjak, usred II svjetskog rata, bio je prisilno mobilisan u domobrane i poslat na vojnu obuku u Travnik. Par dana nakon što je došao u kasarnu u Travnik, grad napadnu partizani i dajdža Ibro ode sa njima kao borac Osme krajiške brigade, Pete krajiške udarne divizije, u sastavu Prvog bosanskog korpusa NOVJ. Iz rata je izašao kao potporučnik i do 1968.godine je napredovao do čina majora artiljerije. Prvom prilikom, kada je 1968.godine u svojoj 42-godini života ispunio pravila JNA za prijevremeno penzinisanje, moj ti se dajdža Ibro penzioniše. Nit' mlađeg penzionera, nit' bolje prilike za moj razred da nam neko kupi ulaznice.
Nazovem ja mog dajdžu i objasnim mu: "Dajdža, tak'a i tak'a stvar. Hoćeš? – hoću!"
Kasnije ispriča meni dajdža kako je to prošlo:
Ode ti moj dajdža početkom aprila, kada su se počele prodavati ulaznice za utakmicu, da kupi svom sestriću (to k'o biva meni) i njegovim elektroničarima iz provincije ulaznice za utakmicu u velikom gradu. Načeka se on u redu poprilično, gdje neće – svi hoće da gledaju "utakmicu stoljeća". Nakon sat-dva čekanja u redu, dođe dajdža pred šalter.
"Dobar dan – dobar dan!"
"Htio bih kupiti 31 (trideset i jednu ulaznicu).", moj će ti dajdža.
"?" – tajac s druge strane šaltera.
"Htio bih kupiti 31 (trideset i jednu ulaznicu).", još jednom će njemu dajdža.
Sad će ti njemu prodavac iz "šube": "A, hoćeš li možda i dvije velike porcije ćevapa da ti zamotam?"
"?" – tajac se sad prebacio na dajdžinu stranu šaltera.
"Sram da te bude! Ozbiljan si čovjek, skockan a 'vamo preprodaješ karte! Sram da te bude!", izgalami se prodavac karata na mog dajdžu.
Stvarno, moj dajdža je uvijek bio "skockan" – odijelo, kravata, ispeglan, dotjeran…
"Ali druže…", pokuša dajdža da objasni.
"Nemoj ti meni druže! Ja se ne družim s tak'im k'o ti!", dreknu prodavac.
"Ali druže, da vam objasnim…", pokuša dajdža još jednom.
"Nemaš ti šta objašnjavati – znam ja tak'e!" – ne popušta druga strana šaltera.
Zadnje što je dajdža iz šaltera čuo, prije nego su ga nestrpljivi "čekači" izgurali iz reda je bilo: "Ne možeš sad dobiti ni jednu a ne trideset i jednu kartu!".
E, sad "pukne film" mom dajdži. Em je izružen pred rajom na pravdi boga, em nije dobio ulaznice a sestrić i njegovi drugovi sve nade polažu u njega, em … Ode ti dajdža u stan, ljut k'o ris. Dajdžinca Ajša ga htjedne upitati šta je bilo ali odustane čim ga je vidjela kakav je. On samo izvadi iz ormara uvijek čistu i ispeglanu uniformu, sve sa činom majora i "kamaru" ordenja na njoj. Obuče uniformu, strojevim korakom ode ponovo do stadiona, i ne čekajući na red – odmah pred isti šalter i "izbroji" prodavcu:
"Magarac jedan! Nisam ti se ja prije 40 godina" (baš se nekako tih dana potrefila godišnijca oslobađanja Sarajeva) "po ovim brdima" (i tu mu pokaže Koševo s jedne i Vrace s druge strane) "maris'o sa Švabama da me ti danas marškaš. Trideset i jednu ulaznicu ovamo! Je si l' razumio!"
Šokirani prodavac kao po komandi izbroji u stavu mirno 31 ulaznicu, dajdža njemu izbroji pare za ulaznice i odmaršira kući.
Normalno, mi u Modriči pojma nismo imali šta se u Sarajevu dešavalo. Mi smo tih zadnjih dana pred utakmicu bili jedino zaokupljeni time da planiramo kako ćemo se provesti u Sarajevu i da "zarijevamo" raju kako će imati od nas mahanje sa stadiona tokom utakmice.
Dođe i taj dan, srijeda 24.april 1985.
Rano ujutro, vozom Beogradom-Kardeljevo stignemo mi u Sarajevu. Stručni dio ekskurzije "odradimo" – ne znam više ni gdje smo bili ni šta smo čuli i vidjeli. Mislim da smo išli u ERC (Energoinvestov računski centar) u Nedžarićima, ali to ni tada nije bilo bitno, a danas pogotovo ne. Vrijeme do predveče smo nekako potrošili. Neko na Vrelo Bosne a neko na Baščaršiju – na pače kod Hadžibajrića, ili na pitu kod Sarajlića. Nismo dali da nam prođe taj dan u životu, a da ne osjetimo svu tu ljepotu…
Ako vam ove riječi zvuče kao stihovi iz neke pjesme, znajte da ste u pravu - kasnije je za nas čuo i taj naš dan u Sarajevu opjevao neki sarajevski muzičar, mislim da se zove Merlin ili tako nekako...
Ipak, nešto najljepše je tek trebalo da se desi – utakmica.
Stadion Grbavica je tada bila prilično drugačija nego danas. Najvatreniji navijači su bili i tada na jugu pod samim brdom, istok nije bio ni blizu tako modernog izdanja kao danas a sjevera te godine još nije ni bilo (tek se počeo graditi). Najveća razlika u odnosu na današnji izgled je imao zapad, drvena tribina, tada popularno zvana "Penzija" ili "Baraka". Zapravo je to bila glavna tribina, gdje su sjedile klupske, gradske i političke "glavešine" koje dođu dvije-tri minute prije početka utakmice i koji nikad ne skaču sa svojih sjedišta na svaku iole izgledniju priliku za gol. Zato su ih navijači sa istoka i naročito sa juga podsmješljivo zvali "Penzija". Navijači na jugu i istoku nisu morali ni ustajati jer nisu ni imali stolica na tim tribinama – tamo su bila samo mjesta za stojanje.
Nakon što sam preuzeo ulaznice od dajdže Ibre i nakon što me dajdžinca Ajša "nahranila i napojila" mogao sam na stadion. Pred stadionom sam podijelio ulaznice mojima iz razreda - Grbavice, modrički elektroničari ti dolaze!
Rasporedili smo se većinom na istok, zbog boljeg pogleda na teren, a Rođo i Panky su, normalno, otišli među najvatrenije navijače na jug. Panky se i danas sjeća da se prije samog početka utakmice ispred južne tribine prošetao popularni Halid Bešlić (tada još jako mlad pjevač), Jug ga je burno pozdravio, a Željin kapiten Meša Baždarević je prekinuo zagrijavanje i dotrčao do Halida, pozdrav i zagrljaj, a onda momenat za istoriju: Halid se okreće ka Jugu, stišava navijače i kreće pjesmu "Mehmeda majka budila, budila... ustani sine Mehmede"... Čitava tribina je horski podržala Halida, a Mehmed Meša Baždarević je još jednom dotrčao i dirnut do suza pozdravio Halida i navijače... Bili su Rođo i Panky tu negdje na četvrtom, petom stepeniku betonske tribine Juga i sve dobro vidjeli i čuli.
Utakmica je bila onakva kakva je bila. Željo je počeo uraganski – Bahtić je dao prvi gol odmah na početku, možda u petoj minuti i onda se samo čekao još taj drugi gol da bi se mogao slaviti prolaz u finale. Imao sam utisak da su te večeri Ćurić i Škoro su promašili jedno dvadeset onih stopostotnih šansi za gol prije nego je Ćurić kao na bilijaru uspio da konačno da taj drugi gol za Želju. I poslije tog gola je Željo imao još nekoliko šansi, pa sam bio siguran da će do kraja bar još jedan da padne i da sa 3 ili 4:0 završi utakmica. Polako sam se pomicao prema izlazu sa stadiona, tamo gdje danas počinju sjeverne tribine. Mislio sam biće gužva kad završi utakmica, pa da ne zakasnim na onaj zadnji noćni brzi za Modriču, te sam htio da budem što bliže izlazu sa stadiona kad sudija odsvira kraj utakmice. Kraj mene su prolazili mađarski navijači, tužni i ubijeđeni da je sve gotovo, tj. da se Željo plasirao za finale.
I onda muk na stadionu! Ovi Mađari što su već izašli sa stadiona skontali su da se nešto dešava, vratili se na stadion i počeli vrištati kad su vidjeli rezultat na semaforu. Drugu sliku koju pamtim, je ona sa "Švabom" Osimom kako čupa sebi kosu a vjerovatno je ta slika još mnogima i od vas ostala u sjećanju…
Na izlazu sa stadiona sam prošao pored uplakanih redara i milicionera (hej, milicioneri su plakali!), ljudi su išli Zagrebačkom, Lenjinovom i ličili su baš ono što se kaže na kolone živih mrtvaca. Od Titove smrti, Sarajevo a i čitava Bosna i Hercegovina nije doživjela tužniju noć.
Željezničar je te noći igrao u sastavu:
Škrba, Berjan, Baljić, Šabanadžović, Čapljić, Komšić, Bahtić, Škoro, Ćurić (Čilić), Baždarević i Samardžija.
Od igrača Videotona se sjećam samo desnog beka – zvao se Csuhay.
Za Želju te večeri nije igrao "naš" Nikola Nikić Krba, jer je par mjeseci prije utakmice prešao u neki grčki klub. I danas kada pitate nekog starijeg Željinog navijača reći će vam da bi Željo sa Krbom ne samo "k'o od šale" prošao Videoton nego u finalu sigurno pobijedio Real i osvojio Kup UEFA.
Ne znam kada i kako smo se vratili u Modriču te noći ili sljedećeg jutra. Niti znam šta smo i da li smo nešto pričali o utakmici tih dana. To je valjda ono stanje kada kažu da si "k'o otrovan".
Bilo je još puno "velikih" utakmica koje sam poslije gledao, i bilo još i važnih pobjeda i teških poraza. Imao sam priliku na nekim od najpoznatijih stadiona Evrope gledati legendarne igrače svijeta i vrhunske timove. Utakmica na Grbavici i taj Željo iz 1985. za mene su do danas ostali nenadmašni i nezaboravni. Nekad je i malo – baš puno!
Zbog tog "malo" se svaki put na moj rođendan, bar na trenutak sjetim tog mog 17tog po redu rođendana, 24.aprila 1985.godine na Grbavici, i ne znam kako al' znam zašto - "pritisne me teška tuga" i "ne znam kad ću, al' znam da ću" jednom ponovo morati u Dolinu ćupova...
Epilog
Moja dajdžinca, Ajša Garbo je umrla samo par godina nakon utakmice opisane u ovoj priči. Ukopana je na Vlakovu kod Sarajeva.
Dajža Ibro Garbo je nakon smrti njegove Ajše preselio u Modriču. Iz nje je 1992. otišao u izbjeglištvo u Italiju, da bi se 2001. ponovo vratio u Modriču gdje je i umro 2015. Kad idete iz centra Modriče prema Srednjoj džamiji, prvi mezar koji ugledate u haremu, najbliži ulici koja vodi pored harema, je mezar mog dobrog dajdže, rahmetli Ibre Garbo.
Mirsad Garbo, moj dajdžić, sin jedinac Ibre i Ajše Garbo, ostao je zabilježen u snimku TV Sarajevo, kada je početkom aprila 1992. zajedno sa svojim komšijama na Grbavici pravio tzv. roštilj-barikade, k'o fol ne dozvoljavajući nikome da prođe pored njih ako ne uzme bar jedan ćevap. U pozadini snimka se vidi stadion Grbavica, još uvijek sa svojom drvenom "Penzijom". Par dana kasnije, sa suprugom Hajrom i maloljetnim sinovima Alemom i Elvirom, zbog Batka Vlahovića i sličnih morao je sa Grbavice preći na Koševsko brdo.
Mirsad je pogođen snajperskim hicem u ljeto 1992. na Dobrinji 5. Preminuo je par dana kasnije u bolnici Koševo. Ukopan je na groblju Lav u Sarajevu.
Stadion "Grbavica" je zapaljen 4. maja 1992. godine. Sa tribinom "Penzija" zajedno je izgorilo i nestalo 316 pehara, od čega su 42 pripadala fudbalerima, a ostale pehare su osvojili ostali klubovi iz Sportskog društva Željezničar, koje je tada brojalo 14 klubova.
Dok je u Sarajevu stadion "Grbavica" još dogorijevao, u Tarevcima je od gelera minobacačke granate ispaljene sa Trebave smrtno ranjen moj školski, najvatreniji Željin navijač među modričkim elektroničarima, Mirsad Mujkić Rođo. Ukopan je u šehidskom mezarju u Tarevcima.
Stihove pjesme "Grbavica" je napisao Dragan Jokić ratne, 1993.godine, samo par dana prije nego što će iz Sarajeva otputovati za Beograd. Kada je odlazio iz Sarajeva dao je papir sa stihovima "Grbavice" svom prijatelju Mustafi Čizmiću. Nikad se poslije toga nisu više niti čuli niti vidjeli. Mustafa, koji je uz nekoliko intervencija na tekstu, napisao i muziku, ni slutio nije da u rukama ima pjesmu koja će se pjevati još dugo, dugo godina. Iako je prvobitno kao izvođač pjesme bio planiran Fadil Toskić, Mustafa je odlučio da pjesmu otpjeva Mladen Vojičić Tifa. I nije pogriješio…
Zivio mi moj Zeljo.
