sri nov 02, 2016 8:38 pm
I svaki put kao da je prvi. I svaki put kada se probudim subotom ujutru, znam: danas je taj dan, dan kada idem da Ga vidim. I pogled na sat sa oslikanim najljepšim pejzažom na dunjaluku. I pogled na sliku ispod. Muharemović, Biščević, Gušo, Adžem, Fatić, Žerić, Smajlović, Radović, Bukal, Sprečo, Đurbuzović. Heroji u plavim trenerkama iz neke od poslijeratnih humanitarnih pomoći, sa već korištenim „Selectovim“ loptama, i na ogoljenoj, umalo srušenoj, sjevernoj tribini. I ta prva jutarnja kahva na terasi, na svježem vazduhu. I pogledi u plavo, i samo plavo nebo. I već dva dana oznojeni dlanovi. Nervoza i uzbuđenje, čežnja i ljubav. I hiljadu razloga ispričanih roditeljima i samom sebi zašto ja moram da budem večeras baš na tom mjestu. I plavo-bijela majica na meni, i plavo-bijeli šal oko vrata, i plave patike, i plava narukvica sa najdražim grbom. I plava kartica u novčaniku ispred one žute, lične karte. Ponosan na identitet kojeg mi je pružio On. Identitet ispred onog zvaničnog, najbitniji. I put do šeher Sarajeva, europskog Jerusalema, dženneta na zemlji. Dug kao putovanje u svemir. A na radiju pjesme, jedna za drugom: Mladen, Zabranjeno, Dino, Bombaj. I opet iznova. Natezanje glasnih žica već je započelo. I vječito prazno mjesto za parking. Tu, samo 50 metara od onog najsavršenijeg dijela dženneta. I „Lo Le Mi“. I isti ljudi, svaki put. Stari, mladi, zaposleni, nezaposleni, oženjeni, neoženjeni. Ali svi, do jednog – Manijaci! Do koštane srži, od rođenja pa do smrti. Čak i preko Modre rijeke. Zakleti na odanost jednom imenu, dvjema bojama, jednom stadionu. Zakleti: uz Njega, do kraja. Braća. Ne biološka, već jedino čvršće srodstvo od onog krvnog. Željezničko srodstvo. I pive, i sokovi, i podignute čaše u zrak. Pjesma iz naših srca. I vakat da se krene. Dok mu prilazim, drhtim. Dok gledam petogodišnjaka u najdražem dresu, ponos. Dok vidim rijeke ljudi na ulazima, ushićenost. I stotinjak i kusur metara malene ulice. Svaki korak, čini mi se, korak od sedam milja. Još malo i tu sam. I odavno išarani zid pored mene. Grbavica, Sarajevski mangupi, Ultras. Sve ono što smo mi, sve ono što drugi izbjegavaju. Sve ono čemu se drugi krišom dive. I još jedna probušena rupica na tom malom, ali najdražem komadu plastike. I već raširene ruke i noge ispred čovjeka u žutom. A velikog Željovca. Pomislih: „Radiš na mjestu na kojem najviše voliš. Može li bolje od toga?“ I taj simbol, jači od vremena, jači od ratova, jači od svega. Lokomotiva. Malo dotrajala, ali tu je, gdje joj je i mjesto. I mali stepenik. Zadnji atom snage bih dao da skočim na njega. I jug. Krcat,plav, ogroman. I hod kao na paradi, betonskom stazom ispod njega. Manijak ne može biti svak, Samo je jedan, grijeha je vrijedan, Manijaci, Sloboda navijačima, Željezničar. Jedan do drugog, naša kolektivna lična karta, svaki od njih. A svi skupa, mi. Manijaci, pokretačka snaga Plave lokomotive. Skoro 30 godina ludila. Sa istog mjesta, tri decenije. I sunce i oluje, i kiše i snjegove, sve pretrpili, i još smo tu. I bit ćemo tu dok ne stane ovaj svijet. Ni četnički tenkovi i topovi, ni mafijaška vlast, ni nadri-kriminalci nas nisu otjerali. Svi su mislili da smo se smirili, a mi se uznemirili. Pažljivo, kao na zlato, stajem na, čini mi se, jedinu preostalu praznu, plavu stolicu. Pažljivo, jer je neko, deset i više godina prije, tu stolicu iz svog džepa platio. Uljepšao našu bazu. I dižem svoj šal, visoko u zrak. I iz petnih žila povlačim snagu za stihove najljepše balade. I dižem ruke. I izgovaram Njegovo ime. Hoće suze na oči, hoće srce iz grudi. Sa ništa manje snage, sa svojom braćom, grmim. Grmi hiljade i hiljade grla. I borba, i borba, i borba. I trenutak, ljepši od prvog poljupca, prvog seksa, od rođenja djeteta. Neprocjenjiv, to novac ne kupuje. Lopta u protivničkoj mreži. Gol više od protivnika na semaforu. Neuravnoteženo psihičko stanje na tribinama. I „dvojni ce“ od dobro poznatog lica juga, na poluvremenu. I pogled ka semaforu. Još malo. I pogled ka nebu. Tuga, neopisiva. Njihova lica su tu. Dževad, Aner, Selman, Haris, Mirza, Emir, Irvin, Jasmin. Svi su tu, gledaju nas. Gledaju i Njega. Gordi, ponosni. Junaci. Hrabrost u njihovim očima, amanet u njihovim djelima. Poželim ih tu, niže, rame uz rame sa nama. Kurva sudbina. I aplauz na kraju. I poruka da se vidimo za sedam dana. U Banjoj Luci, u Tuzli, u Zenici, u Mostaru. Ko zna. Ali kao da je bitno. Čak i na kraju svijeta, ako zatreba. I povratak kući. A kuću napuštam. Ispružen, preko plave posteljine, zatvorim oči i shvatim: za Njega sve, Njega ni za šta. On, pa šest mjesta praznih, pa kraj liste. Sve na svijetu. I svaki put kao da je prvi.