Trese me nešto, zove se Željo. Imam energije u sebi da bi me čuo cijeli stadion svih 90 min. Skače mi se, pjeva, galami, luduje. Kad bolje skontam da to bilo gdje uradim mislili bi da sam zreo za Jagomira, a na Željinim utakmicama to se podrazumijeva. Od trenutka kad sam jutros otvorio oči zamišljam stadion Tušanj i našu postavku na terenu, Lešnika kako se dere, Kostića kako prati igru, Manijake kako odjekuju Tuzlom. Daleko sam od Tuzle i Sarajeva sad, ali osjećaj je isti. Javlja se euforija, jer znam da možemo, jer znam da mogu očekivati neočekivano. Hvala Miloše za to, toliko sad o tebi. Nek zabije i Veca samo dobijemo.
DANAS MORAŠ SVE OD SEBE DA DAŠ, MI SMO ŽELJINI ŽELJO JE NAŠ.
P.S. Danas sjedamo gdje pripadamo i ne mičemo se više

Nije Željo mahalski klub, jer već odavno je prerastao i svoje naselje i svoj grad i svoju zemlju, okuplja navijače odasvuda, ali jest klub iz mahale. Željo je klub svoje Grbavice