Grbavica je napisao/la: ↑

pon mar 12, 2018 9:05 pm

Pobjedicemo, moglo bi biti nerijeseno ali postoje sanse da i izgubimo. Ako vise zabijemo nego sto primimo, vjerujem da cemo pobjediti, ali ako u nekom slucaju bude obratno, eh onda gubimo 100%.
Citirajte me posle utakmice

storm_raider je napisao/la:

Grbavica je napisao/la: ↑

pon mar 12, 2018 9:05 pm

Pobjedicemo, moglo bi biti nerijeseno ali postoje sanse da i izgubimo. Ako vise zabijemo nego sto primimo, vjerujem da cemo pobjediti, ali ako u nekom slucaju bude obratno, eh onda gubimo 100%.
Citirajte me posle utakmice

A ako zabijemo isto kao i oni?

storm_raider je napisao/la:Na Grbavici sam uvijek mogao biti sam sa svojim mislima. Prvi put na to magicno mjesto sam doveden nakon rata, kada me je majka upisala u Zelju, a dobro se sjecam - bila je 1997. godina. Klinac, klipan koji je u ratom razrusenim prostorijama se presvlacio na betonu iz kojeg je uvijek curila voda (kasnije sam saznao da je tu izvor vode), a niz zidove se slijevala kisnica, je imao zelju da istrci na teren kadetskog prvenstva i ponese najljepsi Grb na srcu. Mnogo sam znao o historiji kluba, ali kada sam prvi put istrcao na trening terena pomocnog terena uplasio sam se. Trckarali smo, tada u bijelim majicama, tenama za salu (rijetko ko je imao kopacke - dresovi su bili misaona imenica vecini djece), a sve to mi je izgledalo ogromno, nepregledno. Uplasio sam se tog terena, a noge su bile navikle na tvrdi asfalt iza nebodera na Malti, gdje smo sutali krpene lopte i gdje smo koliko - toliko bili zasticeni od granata. Na Malti je bio HVO, pa se nesto manje pucalo, nego u drugim dijelovima grada. Otac je otisao rano, prerano, a dao je zivot za ovaj, svoj grad. Cim je rat zavrsen, majka nije imala dileme za starijeg sina - ide na Grbavicu da trenira. Tamo ce nauciti najprije sta je ljubav, sta je prijateljstvo i sta je zivot. Tada sam prvi put vidio Fatu i takvu je i pamtim dan - danas.

Moje sutanje lopte na asfaltu iza Istoka nije dugo trajalo, tek godinu - dvije, ali od prvog dana kada sam doveden znao sam da je to - to. Kazu da se prva ljubav nikada ne zaboravlja, a vjerujte da je tako. Dok su klinci pisali o prvoj ljubavi, naslov moje pismene se zvao "Moja prva ljubav je Zeljo". Smijali su mi se ucitelji - i toga se dobro sjecam. Neka su, oni nikada nisu ni shvatili..., ali ja sam na igralistu Osnovne Skole "Malta" (Alija Alijagic) prilikom svakog suta uzvikivao "Nermin Vazdaaaa". Uhvatih sebe neki dan na terminu, dosta matoriji i sa par kila viska, u nesto traljavijem sutu nego kada sam bio Zeljin omladinac, kako se derem "Vazdaa". Kolega sa posla, pitar koji je primio taj traljavi gol, samo rece: "Valjda Zubanovic, **** ga ti..."

Ja sam uzora u zivotu u igracima Zelje trazio. Proslo je dosta godina, ali malo sam se gdje osjecao kuci kao na Grbavici. Meni je Zeljo uvijek bio mjesto gdje sam se mogao vratiti i odakle sam mogao krenuti. "Na Zelju sam ljubomoran" - glasila je jedna recenica iz te pismene. Na Grbavici sam uvijek mogao biti dio svih vas, ali i sam sa svojim mislima.

PS. Ako Bog da, pred pocetak sezone cemo pokusati podijeliti 100 godisnjih preko ovog foruma. Hvala prijateljima koji vjeruju u ovo sto radimo.

Brkoo je napisao/la: ↑

pon mar 12, 2018 10:36 pm

100 godisnjih karti obezbjedjeno preko ovog foruma.. Svaka cast svima koji su ucestvovali u tome.
Mi smo Zeljini, Zeljo je nas!

storm_raider je napisao/la: ↑

pon mar 12, 2018 10:19 pm

Na Grbavici sam uvijek mogao biti sam sa svojim mislima. Prvi put na to magicno mjesto sam doveden nakon rata, kada me je majka upisala u Zelju, a dobro se sjecam - bila je 1997. godina. Klinac, klipan koji je u ratom razrusenim prostorijama se presvlacio na betonu iz kojeg je uvijek curila voda (kasnije sam saznao da je tu izvor vode), a niz zidove se slijevala kisnica, je imao zelju da istrci na teren kadetskog prvenstva i ponese najljepsi Grb na srcu. Mnogo sam znao o historiji kluba, ali kada sam prvi put istrcao na trening terena pomocnog terena uplasio sam se. Trckarali smo, tada u bijelim majicama, tenama za salu (rijetko ko je imao kopacke - dresovi su bili misaona imenica vecini djece), a sve to mi je izgledalo ogromno, nepregledno. Uplasio sam se tog terena, a noge su bile navikle na tvrdi asfalt iza nebodera na Malti, gdje smo sutali krpene lopte i gdje smo koliko - toliko bili zasticeni od granata. Na Malti je bio HVO, pa se nesto manje pucalo, nego u drugim dijelovima grada. Otac je otisao rano, prerano, a dao je zivot za ovaj, svoj grad. Cim je rat zavrsen, majka nije imala dileme za starijeg sina - ide na Grbavicu da trenira. Tamo ce nauciti najprije sta je ljubav, sta je prijateljstvo i sta je zivot. Tada sam prvi put vidio Fatu i takvu je i pamtim dan - danas.

Moje sutanje lopte na asfaltu iza Istoka nije dugo trajalo, tek godinu - dvije, ali od prvog dana kada sam doveden znao sam da je to - to. Kazu da se prva ljubav nikada ne zaboravlja, a vjerujte da je tako. Dok su klinci pisali o prvoj ljubavi, naslov moje pismene se zvao "Moja prva ljubav je Zeljo". Smijali su mi se ucitelji - i toga se dobro sjecam. Neka su, oni nikada nisu ni shvatili..., ali ja sam na igralistu Osnovne Skole "Malta" (Alija Alijagic) prilikom svakog suta uzvikivao "Nermin Vazdaaaa". Uhvatih sebe neki dan na terminu, dosta matoriji i sa par kila viska, u nesto traljavijem sutu nego kada sam bio Zeljin omladinac, kako se derem "Vazdaa". Kolega sa posla, pitar koji je primio taj traljavi gol, samo rece: "Valjda Zubanovic, **** ga ti..."

Ja sam uzora u zivotu u igracima Zelje trazio. Proslo je dosta godina, ali malo sam se gdje osjecao kuci kao na Grbavici. Meni je Zeljo uvijek bio mjesto gdje sam se mogao vratiti i odakle sam mogao krenuti. "Na Zelju sam ljubomoran" - glasila je jedna recenica iz te pismene. Na Grbavici sam uvijek mogao biti dio svih vas, ali i sam sa svojim mislima.

PS. Ako Bog da, pred pocetak sezone cemo pokusati podijeliti 100 godisnjih preko ovog foruma. Hvala prijateljima koji vjeruju u ovo sto radimo.