Minjore je napisao/la:Pratim vala oci ispadose, vas zvanicna
Isti mi zvuk za obavijesti sa zvanicne i za sms poruke, u ova dva dana se mojoj punici bas stucalo

Jel bilo,nosi se punice u pm, hoces ikad doci i reci neko potpiso za Zelju....nego treba ovo , treba ono...

ali ovdje ima papucara koliko hoces

[quote="Plavi orkestar"]Vidim da se piše o našim legendama pa da i ja spomenem još jednu,meni uz Ivicu mozda i najdrazu.Poznavao sam ga licno i znam kolika je to ljudeskara bio.Uvijek na zemlji,sa obicnom rajom.Umro je na današnji dan 9.6.2011.godine.JOSIP KATALINSKI SKIJA

Jedan gol u životu Josipa Katalinskog
21. Juni 2011. - 23:24 od rtcg 9 komentara
Takva Jugoslavija, koja je govorila historijsko “Ne!” i Staljinu i Pink Floydu, svjetska a svoja, slavila je u Frankfurtu one srijede, dok se Solženjicin u crnoj limuzini vozio s aerodroma u Langenbroich i gledao kolone gastarbajterskih Mercedesa sa zastavama. Nikad prije i nikad poslije nismo sami sebi bili veći i važniji, nego te zimske srijede 1974.: zato je, eto, gol Josipa Katalinskog bio najvažniji gol te generacije.
izvor: dnevnik.si/buka.ba, piše: Boris Dežulović
Svaka generacija ima svoj gol. Koji će biti vaš, koji će Slovenija pamtiti?
Hoće li to biti onaj historijski Mileta Ačimoviča u majstorici za Euro 2000. protiv Ševčenkove Ukrajine, lopta što je od 84. minute, pa cijelu vječnost, letjela prema golu Šovkovskog, kao da se Sunce nad Ljubljanom te noći vraćalo sa zapada na istok? Ili pak onaj torpedo Mirana Pavlina tri dana kasnije, koji je poput kakve nove černobilske katastrofe okovao u led Olimpijski stadion, grad Kijev i cijelu Ukrajinu?
Je li vaš onaj povijesni gol Rumunjskoj u Bukureštu, za prvi slovenski Mundijal, koji će Mladenu Rudonji ostati jedini do kraja reprezentativne karijere, u svih šezdeset pet utakmica, valjda da ga lakše pamte i on i cijela generacija? Ili je to onaj slavni gol protiv mrkih Rusa u mariborskom Ljudskom vrtu, kojega pamti svaki Slovenac – dugački centaršut Valtera Birse i mangupski podmetnuta noga Zlatka Dediča, između dva ruska beka, pa u Južnu Afriku?
I kad odu jedan po jedan svi ti heroji – a jebiga, otići će, jer besmrtni su samo u patetičnim muškim pričama – baš će takve, velike i patetične muške priče izlaziti u slovenskim novinama: o igračima koje ćemo pamtiti po povijesnim golovima, onima što su zauvijek označile zajedničku memoriju cijele jedne generacije. Jer svaka ima svoj gol.
Gol moje generacije mogao je, recimo, biti onaj mitski Radanovićev u posljednjoj sekundi utakmice s Bugarskom na Poljudu 1983., kojega pamtimo po Mladenu Deliću i njegovom nezaboravnom “Je li to moguće!?”. Malo tko se danas sjeća da to nije bilo prvo “je li to moguće”: deset godina ranije, protiv Grčke u Pireju, za majstoricu sa Španjolcima i Mundijal u Njemačkoj trebala nam je pobjeda od dva razlike, kad je pet sekundi prije kraja Stanislav Karasi iz gužve pogodio za 4:2, a Vladanko Stojaković – pijan od sreće ili od vinjaka, svejedno – vikao u mikrofon “Da li je to mogućno!?” Mogao je, eto, i to biti gol moje generacije, ali nije. Taj je pao 13. februara 1974. godine u Frankfurtu na rijeci Majni.
Valjda svi naši gastarbajteri iz cijele Njemačke toga su dana bili na Waldstadionu, kao što su svi u Jugoslaviji bili pred televizorom, iščekujući početak prijenosa majstorice protiv Španjolske: samo još jednom, šest godina kasnije, ulice jugoslavenskih gradova bit će puste kao te večeri. Muha se nad Jugoslavijom nije čula kad je u 13. minuti Brane Oblak namjestio loptu uz aut liniju, a odnekud natrčao Iko Buljan i uputio snažan centaršut u šesnaesterac. Ono što se potom dogodilo pamti svatko na Balkanu stariji od četrdeset pet: visoko se na petercu vinuo Josip Katalinski zvani Škija, centarhalf sarajevskog Željezničara, vratar José Ángel Iribar zvani El Chopo kratko je odbio loptu, a Katalinski je u padu desnom nogom zabio pod prečku za 1:0 i Weltmeisterschaft.
Bilo je boljih i većih igrača, bilo je važnijih utakmica i važnijih golova, i onih petom i onih u posljednjim sekundama, ali taj je Škijin odbijanac iz 13. minute ostao, eto, najslavniji gol cijele jedne historije. Vrag će ga znati zašto. A možda i zna. Nikad slučajnosti nisu bez vraga.
Te srijede, dok je pedeset hiljada naših gastarbajtera u svojim bijelim Mercedesima mahalo zastavama i trubilo niz Morfelder Landstrasse prema Waldstadionu, na kraju te ulice, na frankfurtskom aerodromu, pored JAT-ove “karavele” što je čekala završetak utakmice prošao je plavo-bijeli Tupoljev 154 sovjetskog Aeroflota. Kad se dovaljao do najudaljenijeg terminala, jedan je muškarac crvene brade izašao iz aviona i primio ružu od njemačke hostese: bio je to Aleksandar Isajevič Solženjicin, slavni nobelovac i pisac Jednog dana Ivana Denisoviča: te srijede, 13. februara 1974., komunističke vlasti deportirale su ga iz SSSR-a i strpale u avion za Frankfurt.
U tu su se hladnu frankfurtsku srijedu ukrstili naši putevi, i na tom smo raskršću na Morfelder Landstrasse sami sebi bili najveći na svijetu: na ledenim vrhovima hladnog rata, između Nixonovog Vijetnama i Brežnjevljevog Afganistana, između Watergatea i Arhipelaga Gulag, Henryja Kissingera i Ivana Denisoviča, stajali smo mali, ali zajebani, bez viška sumnje u svoju povijesnu važnost. Korni grupa je tih dana na Pjesmi Eurovizije pjevala rock-himnu slobodi i “generaciji iz četrdeset druge”, a izgledala kao Grateful Dead prerušen u Abbu: ponudu da budu predgrupa Pink Floydu na vrhuncu njihove svjetske slave odbili su zbog – Vašeg šlagera sezone!
Takva Jugoslavija, koja je govorila historijsko “Ne!” i Staljinu i Pink Floydu, svjetska a svoja, slavila je u Frankfurtu one srijede, dok se Solženjicin u crnoj limuzini vozio s aerodroma u Langenbroich i gledao kolone gastarbajterskih Mercedesa sa zastavama. Nikad prije i nikad poslije nismo sami sebi bili veći i važniji, nego te zimske srijede 1974.: zato je, eto, gol Josipa Katalinskog bio najvažniji gol te generacije.
Već sljedećeg četvrtka Skupština SFRJ donijet će novi ustav, i to će biti početak kraja. Četiri mjeseca kasnije na istom stadionu odigrat ćemo prvu utakmicu Mundijala, 0:0 s Brazilom, točno s onog istog Škijinog mjesta na travnjaku Waldstadiona Oblak će glavom pogoditi stativu, završit ćemo na koncu osmi i posvađani, i sve će otići u vražju mater. Završit će tamo osamnaest godina kasnije, 5. aprila 1992., kad Sarajevom odjeknu prvi rafali: gorjet će stadion na Grbavici, gdje su te nedjelje trebali igrati Željezničar i beogradski Rad, a dobri Josip Katalinski spašavat će srpske nogometaše i autobusom ih preko Ilidže izvući na sigurno. Samo koji dan kasnije, na toj će mu Ilidži ubiti mlađeg brata.
Prošlog četvrtka tiho je u Sarajevu, na kraju našeg svijeta, umro Josip Katalinski Škija. S ove strane, u slovenskim i hrvatskim novinama izašle su tek kratke crtice, kao kad umiru zaboravljeni američki glumci i sovjetski sekretari. Naše velike i patetične priče strpljivo čekaju svoje junake, velike igrače i njihove historijske golove, one što zauvijek označe zajedničku memoriju cijele jedne generacije. A pamćenje je Škijine generacije prepolovljeno i sakato: ostalo je iza njega tek mutno, maglovito sjećanje na jedno vrijeme, jedan dan u životu kad smo vjerovali da smo najveći, dan kad je niz frankfurtsku Morfelder Landstrasse tekla rijeka raspjevanih, bučnih bijelih Mercedesa i jedan tihi, crni.
Nakon svega, ostane samo jedan takav dan u životu, jedan takav gol. Jedan gol Josipa Katalinskog.

barbarez je napisao/la:

Minjore je napisao/la:Pratim vala oci ispadose, vas zvanicna
Isti mi zvuk za obavijesti sa zvanicne i za sms poruke, u ova dva dana se mojoj punici bas stucalo

Jel bilo,nosi se punice u pm, hoces ikad doci i reci neko potpiso za Zelju....nego treba ovo , treba ono...

Ma bilo je ono "jeebem li ti zeno majku dosadnu" btw, da ne trolamo vise

kontranogama je napisao/la:

Plavi orkestar je napisao/la:Vidim da se piše o našim legendama pa da i ja spomenem još jednu,meni uz Ivicu mozda i najdrazu.Poznavao sam ga licno i znam kolika je to ljudeskara bio.Uvijek na zemlji,sa obicnom rajom.Umro je na današnji dan 9.6.2011.godine.JOSIP KATALINSKI SKIJA

Jedan gol u životu Josipa Katalinskog
21. Juni 2011. - 23:24 od rtcg 9 komentara
Takva Jugoslavija, koja je govorila historijsko “Ne!” i Staljinu i Pink Floydu, svjetska a svoja, slavila je u Frankfurtu one srijede, dok se Solženjicin u crnoj limuzini vozio s aerodroma u Langenbroich i gledao kolone gastarbajterskih Mercedesa sa zastavama. Nikad prije i nikad poslije nismo sami sebi bili veći i važniji, nego te zimske srijede 1974.: zato je, eto, gol Josipa Katalinskog bio najvažniji gol te generacije.
izvor: dnevnik.si/buka.ba, piše: Boris Dežulović
Svaka generacija ima svoj gol. Koji će biti vaš, koji će Slovenija pamtiti?
Hoće li to biti onaj historijski Mileta Ačimoviča u majstorici za Euro 2000. protiv Ševčenkove Ukrajine, lopta što je od 84. minute, pa cijelu vječnost, letjela prema golu Šovkovskog, kao da se Sunce nad Ljubljanom te noći vraćalo sa zapada na istok? Ili pak onaj torpedo Mirana Pavlina tri dana kasnije, koji je poput kakve nove černobilske katastrofe okovao u led Olimpijski stadion, grad Kijev i cijelu Ukrajinu?
Je li vaš onaj povijesni gol Rumunjskoj u Bukureštu, za prvi slovenski Mundijal, koji će Mladenu Rudonji ostati jedini do kraja reprezentativne karijere, u svih šezdeset pet utakmica, valjda da ga lakše pamte i on i cijela generacija? Ili je to onaj slavni gol protiv mrkih Rusa u mariborskom Ljudskom vrtu, kojega pamti svaki Slovenac – dugački centaršut Valtera Birse i mangupski podmetnuta noga Zlatka Dediča, između dva ruska beka, pa u Južnu Afriku?
I kad odu jedan po jedan svi ti heroji – a jebiga, otići će, jer besmrtni su samo u patetičnim muškim pričama – baš će takve, velike i patetične muške priče izlaziti u slovenskim novinama: o igračima koje ćemo pamtiti po povijesnim golovima, onima što su zauvijek označile zajedničku memoriju cijele jedne generacije. Jer svaka ima svoj gol.
Gol moje generacije mogao je, recimo, biti onaj mitski Radanovićev u posljednjoj sekundi utakmice s Bugarskom na Poljudu 1983., kojega pamtimo po Mladenu Deliću i njegovom nezaboravnom “Je li to moguće!?”. Malo tko se danas sjeća da to nije bilo prvo “je li to moguće”: deset godina ranije, protiv Grčke u Pireju, za majstoricu sa Španjolcima i Mundijal u Njemačkoj trebala nam je pobjeda od dva razlike, kad je pet sekundi prije kraja Stanislav Karasi iz gužve pogodio za 4:2, a Vladanko Stojaković – pijan od sreće ili od vinjaka, svejedno – vikao u mikrofon “Da li je to mogućno!?” Mogao je, eto, i to biti gol moje generacije, ali nije. Taj je pao 13. februara 1974. godine u Frankfurtu na rijeci Majni.
Valjda svi naši gastarbajteri iz cijele Njemačke toga su dana bili na Waldstadionu, kao što su svi u Jugoslaviji bili pred televizorom, iščekujući početak prijenosa majstorice protiv Španjolske: samo još jednom, šest godina kasnije, ulice jugoslavenskih gradova bit će puste kao te večeri. Muha se nad Jugoslavijom nije čula kad je u 13. minuti Brane Oblak namjestio loptu uz aut liniju, a odnekud natrčao Iko Buljan i uputio snažan centaršut u šesnaesterac. Ono što se potom dogodilo pamti svatko na Balkanu stariji od četrdeset pet: visoko se na petercu vinuo Josip Katalinski zvani Škija, centarhalf sarajevskog Željezničara, vratar José Ángel Iribar zvani El Chopo kratko je odbio loptu, a Katalinski je u padu desnom nogom zabio pod prečku za 1:0 i Weltmeisterschaft.
Bilo je boljih i većih igrača, bilo je važnijih utakmica i važnijih golova, i onih petom i onih u posljednjim sekundama, ali taj je Škijin odbijanac iz 13. minute ostao, eto, najslavniji gol cijele jedne historije. Vrag će ga znati zašto. A možda i zna. Nikad slučajnosti nisu bez vraga.
Te srijede, dok je pedeset hiljada naših gastarbajtera u svojim bijelim Mercedesima mahalo zastavama i trubilo niz Morfelder Landstrasse prema Waldstadionu, na kraju te ulice, na frankfurtskom aerodromu, pored JAT-ove “karavele” što je čekala završetak utakmice prošao je plavo-bijeli Tupoljev 154 sovjetskog Aeroflota. Kad se dovaljao do najudaljenijeg terminala, jedan je muškarac crvene brade izašao iz aviona i primio ružu od njemačke hostese: bio je to Aleksandar Isajevič Solženjicin, slavni nobelovac i pisac Jednog dana Ivana Denisoviča: te srijede, 13. februara 1974., komunističke vlasti deportirale su ga iz SSSR-a i strpale u avion za Frankfurt.
U tu su se hladnu frankfurtsku srijedu ukrstili naši putevi, i na tom smo raskršću na Morfelder Landstrasse sami sebi bili najveći na svijetu: na ledenim vrhovima hladnog rata, između Nixonovog Vijetnama i Brežnjevljevog Afganistana, između Watergatea i Arhipelaga Gulag, Henryja Kissingera i Ivana Denisoviča, stajali smo mali, ali zajebani, bez viška sumnje u svoju povijesnu važnost. Korni grupa je tih dana na Pjesmi Eurovizije pjevala rock-himnu slobodi i “generaciji iz četrdeset druge”, a izgledala kao Grateful Dead prerušen u Abbu: ponudu da budu predgrupa Pink Floydu na vrhuncu njihove svjetske slave odbili su zbog – Vašeg šlagera sezone!
Takva Jugoslavija, koja je govorila historijsko “Ne!” i Staljinu i Pink Floydu, svjetska a svoja, slavila je u Frankfurtu one srijede, dok se Solženjicin u crnoj limuzini vozio s aerodroma u Langenbroich i gledao kolone gastarbajterskih Mercedesa sa zastavama. Nikad prije i nikad poslije nismo sami sebi bili veći i važniji, nego te zimske srijede 1974.: zato je, eto, gol Josipa Katalinskog bio najvažniji gol te generacije.
Već sljedećeg četvrtka Skupština SFRJ donijet će novi ustav, i to će biti početak kraja. Četiri mjeseca kasnije na istom stadionu odigrat ćemo prvu utakmicu Mundijala, 0:0 s Brazilom, točno s onog istog Škijinog mjesta na travnjaku Waldstadiona Oblak će glavom pogoditi stativu, završit ćemo na koncu osmi i posvađani, i sve će otići u vražju mater. Završit će tamo osamnaest godina kasnije, 5. aprila 1992., kad Sarajevom odjeknu prvi rafali: gorjet će stadion na Grbavici, gdje su te nedjelje trebali igrati Željezničar i beogradski Rad, a dobri Josip Katalinski spašavat će srpske nogometaše i autobusom ih preko Ilidže izvući na sigurno. Samo koji dan kasnije, na toj će mu Ilidži ubiti mlađeg brata.
Prošlog četvrtka tiho je u Sarajevu, na kraju našeg svijeta, umro Josip Katalinski Škija. S ove strane, u slovenskim i hrvatskim novinama izašle su tek kratke crtice, kao kad umiru zaboravljeni američki glumci i sovjetski sekretari. Naše velike i patetične priče strpljivo čekaju svoje junake, velike igrače i njihove historijske golove, one što zauvijek označe zajedničku memoriju cijele jedne generacije. A pamćenje je Škijine generacije prepolovljeno i sakato: ostalo je iza njega tek mutno, maglovito sjećanje na jedno vrijeme, jedan dan u životu kad smo vjerovali da smo najveći, dan kad je niz frankfurtsku Morfelder Landstrasse tekla rijeka raspjevanih, bučnih bijelih Mercedesa i jedan tihi, crni.
Nakon svega, ostane samo jedan takav dan u životu, jedan takav gol. Jedan gol Josipa Katalinskog.

kontranogama je napisao/la:

Plavi orkestar je napisao/la:Vidim da se piše o našim legendama pa da i ja spomenem još jednu,meni uz Ivicu mozda i najdrazu.Poznavao sam ga licno i znam kolika je to ljudeskara bio.Uvijek na zemlji,sa obicnom rajom.Umro je na današnji dan 9.6.2011.godine.JOSIP KATALINSKI SKIJA

Jedan gol u životu Josipa Katalinskog
21. Juni 2011. - 23:24 od rtcg 9 komentara
Takva Jugoslavija, koja je govorila historijsko “Ne!” i Staljinu i Pink Floydu, svjetska a svoja, slavila je u Frankfurtu one srijede, dok se Solženjicin u crnoj limuzini vozio s aerodroma u Langenbroich i gledao kolone gastarbajterskih Mercedesa sa zastavama. Nikad prije i nikad poslije nismo sami sebi bili veći i važniji, nego te zimske srijede 1974.: zato je, eto, gol Josipa Katalinskog bio najvažniji gol te generacije.
izvor: dnevnik.si/buka.ba, piše: Boris Dežulović
Svaka generacija ima svoj gol. Koji će biti vaš, koji će Slovenija pamtiti?
Hoće li to biti onaj historijski Mileta Ačimoviča u majstorici za Euro 2000. protiv Ševčenkove Ukrajine, lopta što je od 84. minute, pa cijelu vječnost, letjela prema golu Šovkovskog, kao da se Sunce nad Ljubljanom te noći vraćalo sa zapada na istok? Ili pak onaj torpedo Mirana Pavlina tri dana kasnije, koji je poput kakve nove černobilske katastrofe okovao u led Olimpijski stadion, grad Kijev i cijelu Ukrajinu?
Je li vaš onaj povijesni gol Rumunjskoj u Bukureštu, za prvi slovenski Mundijal, koji će Mladenu Rudonji ostati jedini do kraja reprezentativne karijere, u svih šezdeset pet utakmica, valjda da ga lakše pamte i on i cijela generacija? Ili je to onaj slavni gol protiv mrkih Rusa u mariborskom Ljudskom vrtu, kojega pamti svaki Slovenac – dugački centaršut Valtera Birse i mangupski podmetnuta noga Zlatka Dediča, između dva ruska beka, pa u Južnu Afriku?
I kad odu jedan po jedan svi ti heroji – a jebiga, otići će, jer besmrtni su samo u patetičnim muškim pričama – baš će takve, velike i patetične muške priče izlaziti u slovenskim novinama: o igračima koje ćemo pamtiti po povijesnim golovima, onima što su zauvijek označile zajedničku memoriju cijele jedne generacije. Jer svaka ima svoj gol.
Gol moje generacije mogao je, recimo, biti onaj mitski Radanovićev u posljednjoj sekundi utakmice s Bugarskom na Poljudu 1983., kojega pamtimo po Mladenu Deliću i njegovom nezaboravnom “Je li to moguće!?”. Malo tko se danas sjeća da to nije bilo prvo “je li to moguće”: deset godina ranije, protiv Grčke u Pireju, za majstoricu sa Španjolcima i Mundijal u Njemačkoj trebala nam je pobjeda od dva razlike, kad je pet sekundi prije kraja Stanislav Karasi iz gužve pogodio za 4:2, a Vladanko Stojaković – pijan od sreće ili od vinjaka, svejedno – vikao u mikrofon “Da li je to mogućno!?” Mogao je, eto, i to biti gol moje generacije, ali nije. Taj je pao 13. februara 1974. godine u Frankfurtu na rijeci Majni.
Valjda svi naši gastarbajteri iz cijele Njemačke toga su dana bili na Waldstadionu, kao što su svi u Jugoslaviji bili pred televizorom, iščekujući početak prijenosa majstorice protiv Španjolske: samo još jednom, šest godina kasnije, ulice jugoslavenskih gradova bit će puste kao te večeri. Muha se nad Jugoslavijom nije čula kad je u 13. minuti Brane Oblak namjestio loptu uz aut liniju, a odnekud natrčao Iko Buljan i uputio snažan centaršut u šesnaesterac. Ono što se potom dogodilo pamti svatko na Balkanu stariji od četrdeset pet: visoko se na petercu vinuo Josip Katalinski zvani Škija, centarhalf sarajevskog Željezničara, vratar José Ángel Iribar zvani El Chopo kratko je odbio loptu, a Katalinski je u padu desnom nogom zabio pod prečku za 1:0 i Weltmeisterschaft.
Bilo je boljih i većih igrača, bilo je važnijih utakmica i važnijih golova, i onih petom i onih u posljednjim sekundama, ali taj je Škijin odbijanac iz 13. minute ostao, eto, najslavniji gol cijele jedne historije. Vrag će ga znati zašto. A možda i zna. Nikad slučajnosti nisu bez vraga.
Te srijede, dok je pedeset hiljada naših gastarbajtera u svojim bijelim Mercedesima mahalo zastavama i trubilo niz Morfelder Landstrasse prema Waldstadionu, na kraju te ulice, na frankfurtskom aerodromu, pored JAT-ove “karavele” što je čekala završetak utakmice prošao je plavo-bijeli Tupoljev 154 sovjetskog Aeroflota. Kad se dovaljao do najudaljenijeg terminala, jedan je muškarac crvene brade izašao iz aviona i primio ružu od njemačke hostese: bio je to Aleksandar Isajevič Solženjicin, slavni nobelovac i pisac Jednog dana Ivana Denisoviča: te srijede, 13. februara 1974., komunističke vlasti deportirale su ga iz SSSR-a i strpale u avion za Frankfurt.
U tu su se hladnu frankfurtsku srijedu ukrstili naši putevi, i na tom smo raskršću na Morfelder Landstrasse sami sebi bili najveći na svijetu: na ledenim vrhovima hladnog rata, između Nixonovog Vijetnama i Brežnjevljevog Afganistana, između Watergatea i Arhipelaga Gulag, Henryja Kissingera i Ivana Denisoviča, stajali smo mali, ali zajebani, bez viška sumnje u svoju povijesnu važnost. Korni grupa je tih dana na Pjesmi Eurovizije pjevala rock-himnu slobodi i “generaciji iz četrdeset druge”, a izgledala kao Grateful Dead prerušen u Abbu: ponudu da budu predgrupa Pink Floydu na vrhuncu njihove svjetske slave odbili su zbog – Vašeg šlagera sezone!
Takva Jugoslavija, koja je govorila historijsko “Ne!” i Staljinu i Pink Floydu, svjetska a svoja, slavila je u Frankfurtu one srijede, dok se Solženjicin u crnoj limuzini vozio s aerodroma u Langenbroich i gledao kolone gastarbajterskih Mercedesa sa zastavama. Nikad prije i nikad poslije nismo sami sebi bili veći i važniji, nego te zimske srijede 1974.: zato je, eto, gol Josipa Katalinskog bio najvažniji gol te generacije.
Već sljedećeg četvrtka Skupština SFRJ donijet će novi ustav, i to će biti početak kraja. Četiri mjeseca kasnije na istom stadionu odigrat ćemo prvu utakmicu Mundijala, 0:0 s Brazilom, točno s onog istog Škijinog mjesta na travnjaku Waldstadiona Oblak će glavom pogoditi stativu, završit ćemo na koncu osmi i posvađani, i sve će otići u vražju mater. Završit će tamo osamnaest godina kasnije, 5. aprila 1992., kad Sarajevom odjeknu prvi rafali: gorjet će stadion na Grbavici, gdje su te nedjelje trebali igrati Željezničar i beogradski Rad, a dobri Josip Katalinski spašavat će srpske nogometaše i autobusom ih preko Ilidže izvući na sigurno. Samo koji dan kasnije, na toj će mu Ilidži ubiti mlađeg brata.
Prošlog četvrtka tiho je u Sarajevu, na kraju našeg svijeta, umro Josip Katalinski Škija. S ove strane, u slovenskim i hrvatskim novinama izašle su tek kratke crtice, kao kad umiru zaboravljeni američki glumci i sovjetski sekretari. Naše velike i patetične priče strpljivo čekaju svoje junake, velike igrače i njihove historijske golove, one što zauvijek označe zajedničku memoriju cijele jedne generacije. A pamćenje je Škijine generacije prepolovljeno i sakato: ostalo je iza njega tek mutno, maglovito sjećanje na jedno vrijeme, jedan dan u životu kad smo vjerovali da smo najveći, dan kad je niz frankfurtsku Morfelder Landstrasse tekla rijeka raspjevanih, bučnih bijelih Mercedesa i jedan tihi, crni.
Nakon svega, ostane samo jedan takav dan u životu, jedan takav gol. Jedan gol Josipa Katalinskog.

ma na ove textove se moras najeziti ali bas

ma na ove textove se moras najeziti ali bas [/quote]
Nemate vi pojma na sta vas mogu podsjetit stare ljubavi, Zeljo i litar loze
moze i obrnutim smjerom

kontranogama je napisao/la:ma na ove textove se moras najeziti ali bas

Nemate vi pojma na sta vas mogu podsjetit stare ljubavi, Zeljo i litar loze
moze i obrnutim smjerom[/quote]

postajes mi jedan od drazih likova ovdje

delinjo je napisao/la:

kontranogama je napisao/la:ma na ove textove se moras najeziti ali bas

Nemate vi pojma na sta vas mogu podsjetit stare ljubavi, Zeljo i litar loze
moze i obrnutim smjerom

postajes mi jedan od drazih likova ovdje [/quote]
Eh jos da me vidis kad zovem ture, zaljubio bi se.

kontranogama je napisao/la:

delinjo je napisao/la:

kontranogama je napisao/la:ma na ove textove se moras najeziti ali bas

Nemate vi pojma na sta vas mogu podsjetit stare ljubavi, Zeljo i litar loze
moze i obrnutim smjerom

postajes mi jedan od drazih likova ovdje

Eh jos da me vidis kad zovem ture, zaljubio bi se.[/quote]
Ja sam se zaljubio.

Okolele je napisao/la:Cuj Radovac pa da utoku vadi i prijeti nam osobama sumnjivog karaktera..

radovac dolazi, ali ne zbog igračkih kvaliteta nego da riješi spor sa sd

ChWilla je napisao/la:

Okolele je napisao/la:Cuj Radovac pa da utoku vadi i prijeti nam osobama sumnjivog karaktera..

radovac dolazi, ali ne zbog igračkih kvaliteta nego da riješi spor sa sd

Milan Đurić dao 13 golova, a 5 puta mu asistirao Miroslav Stevanovic

Koliko ima istine da bi Zeba mogao kod kona. Nije prvi put da obuce pogani dres sjetimo se samo malonogometnih turnira kada je igrao za njanje

Pojavile su se informacije da je Ivan Kostic možda naše sljedeće pojačanje, definitivno ima dobru sezonu u Slobodi, može odigrati i na lijevom beku, zanimljiv igrač, ali koliko u svemu ima istine brzo ćemo saznati, Sloboda se iz nekog razloga polahko osipa, ima tu još dobrih igrača Ordagić, Veselinović... Treba baciti udicu, možda se neko upeca

mislim ipak malo da je preforsirano, ovi što nemaju ugovora dobro, ali ovi što imaju...pa nije kamiondžija sve ovo radio i došao dovde da sad bez tima ide u evropu. hajde zimus priča kad se nije znalo hoće li imati licencu, ali dobili je, izborili na terenu...šta vam je.

Nema od Kostića ništa, bezze priča...Bit će Sloboda opet, barem, solidna...Priče o raspadanju i rasprodaji ne piju vode, mahalske klasične...Imamo svoju avliju, puno posla pred nama, podrška, članske...Bit će interesantna sezona, treba se dobro pripremiti (u što ne sumnjam) i napasti trofeje...VOLIM TE ŽELJO!!!

cipiripi je napisao/la:Koliko ima istine da bi Zeba mogao kod kona. Nije prvi put da obuce pogani dres sjetimo se samo malonogometnih turnira kada je igrao za njanje

Ma igrao bi i ti u onakvim okolnostima, ko je smio doticnom u to vrijeme reci ne.

cipiripi je napisao/la:Koliko ima istine da bi Zeba mogao kod kona. Nije prvi put da obuce pogani dres sjetimo se samo malonogometnih turnira kada je igrao za njanje

Kao sto Vukomanovic nije smio reci "NE", nije vala ni Zeba smio reci "NE".