Elegant je napisao/la:Cekamo obavjestenje i novosti kao narkoman heroin.

Prespavaj do ponedjeljka.

Mirek11 je napisao/la:

cikazubo je napisao/la:@boccacio @sergejevicu , veliko vam hvala sto ste mi uljepsali dan svojim postovima

Stvarno je milina citati ove postove, tako treba da izgleda ovaj forum kada nema aktuelnosti sa zvanicne.

+1

Sergejevic, boccaccio
Kako vam samo zavidim, ono podlo bosnjacki

Manite se patetike, Brena je Brena, ali DVA puta je DVA puta

[video]https://www.youtube.com/watch?v=t4xCHxG-ABY[/video]

[video]https://www.youtube.com/watch?v=OUhorjbDsP4[/video]

Mene je stvarno stid ista napisat nakon ovakvih postova, a bude ih cesto. Neko rece ovo je Zeljo, i stvarno je tako. Toliku ljubav i toliko osjecaja nista i niko ne moze prisvojit kao Zeljo.
**** i madrid i finale veceras, ja cu definitivno bit zaokupljen Zeljom tom ljubavlju. Sjecam se protiv Sirokog nakon gola i one erupcije onog slavlja odjednom u glavi kontam ma sta ce mi djevojka ja imam Zelju, jebbo sve i jednu subotu i izlaz gledaj ovo. I tako je.
Mene i dalje stid, ode procitat jos jednom ove divne postove... Zeljovci hvala vam

Sta reci poslije ovog Onda jos pogledas i ovaj video i razneses se kao nikad
[video]https://www.youtube.com/watch?v=91KNU8GZ4sE[/video]

boccaccio je napisao/la:Uz cestitke nasem dragom prijatelju @sergejevicu na sjajnom tekstu, kojim je objasnio mnoge stvari, osjetio sam potrebu da se nadovezem i na rijeci @avlamija, a vezano je za ovu upravu i nacin izabiranja nase legende Ivice Osima na poziciju pocasnog predsjednika plavog kluba.

Znate, sve to ima neku svoju pricu, neki momenat kada neko ko posmatra sve to sa strane, a voli, neko ko je sasvim slucajno bio tu i vidio nacin, cuo rijeci, osjetio potrebu da skoci tim ljudima u zagrljaj, jer su napravili bas tu „najvecu sitnicu“, ukazavsi cast jednom takvom covjeku poput Ivice.

Prvo sto su naglasili u toj tacki dnevnog reda je bilo da je ovo dugogodisnja zelja svih navijaca Zelje, i onda znas da prisustvujes momentu koji je zauvijek upisan u istoriju, a bice i u narednim knjigama o Zelji, taj svecani trenutak.
Nekoliko stvari u tom momentu je okupiralo moju paznju. Prvo sam cijelo vrijeme gledao tog divnog covjeka, velicanstvenu skromnost, enciklopediju zivota, stvorio hiljadu slika njegovog zivota u jednu sliku i pomislio kako ne postoji nijedan umjetnik na svijetu koji bi tu sliku mogao da naslika.

Nadobijao se Ivica slika i pocasti, naklonio mu se prakticno cijeli svijet. A mene je zanimalo sta ce u tim trenucima biti receno u toj prostoriji koja je mirisala na Zelju, na svecani trenutak, na ono sto Zeljo znaci u tom momentu i toj prostoriji.
Rijec je uzeo gospodin Amar Bajramovic. Rekao je da ima potrebu da kaze par recenica o Ivici Osimu. Naravno, kada covjeku odajes toliku cast i kada svima u tom trenutku jeza prolazi niz tijelo, a krvne zile naticu od naleta krvi koje srce pojacano pumpa, tisina je prosarala prostorijom i cekalo se sta ce biti receno.
Vrijeme je stalo za mene i u tom sam trenutku razmisljao, da mene neko pita sta bih ja imao reci o Ivici Osimu......zaledilo se sve u meni. Rijeci bi pocele sipati iz mene, ali kako bih iz strahopostovanja uspio ijednu da kazem....ne bi nikako. Mozda je taj trenutak bio konacan trenutak kada sam shvatio koja velicina sjedi tu u blizini. Skromno sjedi,mirno posmatra, kao da je u svojoj sobici, gleda neku tekmu, analizira pogledom, miran, tih...dostojanstven u svojoj samoci.
Raspao sam se potpuno.

Gospodin Amar Bajramovic je udahnuo i krenuo sa prvom recenicom. Ne mogu citirati, niti bih to zelio. Boze, pomislio sam, ne bih bio u njegovoj kozi. Imao sam tremu i zbog njega i zbog te napete, svecane tisine.
Poceo je Bajramovic u stilu, kako je sjedio sa svojim prijateljima i u krugu te price, poceli su da pricaju o Ivici Osimu. U nekom argumentiranju, neki od njegovih prijatelja su se pitali da li je Ivica Osim dobar ili los trener. Amar je njima na to odgovorio, kako nama, navijacima Zelje nikada nije bilo bitno da li je Ivica Osim bio dobar ili los trener. .................................. i to je bilo to, jedino sto sam uspio cuti. KAKVA ISTINA. KAKAV POGODAK.

Nastavio je taj mladi gospodin Bajramovic recenicu, ali ja vise nisam bio u stanju da slusam. Jer on je rekao sve samo u pocetku jedne jedine recenice. Spustio sam glavu i stvarno sam uklonio suzu iz oka. Da ne vide drugi. Kao da drugi nisu imali tu suzu. Da nas je neko sa strane vidio, mislim da bi vidio trenutak kada masa u svojoj tisini nesto radi sa svojim rukama oko ociju.

I sve je to dakle bilo kao u snu. Shvatio sam i kakve ljude imamo u upravi. Pogled mi je nasao i kapitena, cijim sam reakcijama posebno odusevljen, ali to je za neku drugu pricu. Ali Amar Bajramovic mi je pokazao kako jedan takav mladi i uspjesan covjek ima puno ljubavi prema klubu, prema ljudima iz kluba, i kako je svojom mladoscu i mudroscu uspio da osvoji moju naklonost. Imati takve ljude u upravnom odboru je nesto neprocjenjivo,a odlucnost u svom djelovanju pokazuju svi svakim danom kroz svoje djelovanje. Samo slijepi to ne vide.

Razlicitih, velicanstvenih prica o Ivici Osimu ce jos mnogo da bude. Jer njegov zivot prica svjetsku pricu ,ali i veliku istoriju jednog malog ali velicanstvenog kluba. Ta se filozofija pronijela na sve kontinente a ne odnosi se samo na fudbal, nego i na zivot.

I stvarno. Gledajuci ga tako mirnog, skromnog, pametnog, mudrog, tihog, kroz zivot marljivog, ja pogledam na Zelju i vidim to isto. Kako onda da ne budem ponosan.
Gledajuci kako se pokusavamo nositi sa ovim silnim problemima kao klub, vidim jedinstvo u navijacima, koji to sve znaju. Ljubiti Zelju je jednako ljubiti zivot. U ime svih onih kojih vise nema, a koji su cinili ovih prvih sto godina postojanja kluba, mi imamo teret da odbranimo ovu nasu svetinju, kroz ljubav prema njoj. Da ljubimo dres i da pjevamo pjesmu. Nismo ni svjesni koliku velicinu volimo. Nismo ni svjesni koliko smo mi zapravo svi zajedno u vaznom trenutku te ljubavi. Od prvog covjeka kluba, pa do najmanjeg navijaca, onoga koji se tek radja i ciji ce gen nastaviti ovu tradiciju plave porodice u narednih sto i mnogo vise godina.
ZELJO, VOLIMO TE ! UZ TEBE SMO ! NE DAMO TE !

Al si ga ubo majstore svaka ti cast....

Ovakva dva posta su vrijedna koliko i neki veliki boom tako da ja sam svoj boom za danas dobio. Hvala vam i hvala vam svima sto smo jesinstveni i sto ne damo meaetarima da pridju nasem Zelji. Hvala vam i samo ovako nastavimo...

Sent from my C5303 using Tapatalk

Eh nakon sergejevica suza je krenula i od Boccaccio. Respekt ljudi. E ovo treba pročitati svaki navijač Želje. Ovo je Željo. Zakljucajte temu za danas, osim nekih vanrednih vijesti...

Poslano sa mog U7 PRO koristeći Tapatalk

Tesko je napisati neki komentar na postove @sergejevica i @boccaccio-a a da im se ne oduzme nesto od ljepote,raskosi i sjaja.Prave erupcije elokvencije,ljubavi i ponosa u kojima se pronalazi svaki iskreni navijac,ma kakav navijac,clan porodice koju je poceo okupljati kolektiv koji se zove fudbalski,ali je zapravo to vise od fudbalskog,to je sve ovo o cemu su pisali ova dva gospodina,to je grupa radnika zeljeznice na celu sa Dimitrijevicem,to je Domorocki,to je Ivica Osim i njegovo sviranje klasicne muzike na zelenim terenima zbog cega ga prozvase Strausom,to su Mesa,Nikola,Refik,to je juzna tribina,to je Fata,to je akcija koja je zadivila cijeli svijet u kojoj navijaci prave svoj dom,to je Tifina Grbavica,to su suze u ocima Ivice Osima dok podnosi ostavku u Beogradu,to je ljubav..I sve to od davne 1921 godine pa evo do dana danasnjeg,smjenile su se mnoge generacije kako na terenu tako i na tribinama,svjedocit cemo aBd radjanju novih zvijezda,dosanjat cemo jednom i nas san da zaigramo sa velikim Realnom u finalu,gledat cemo sa neba nase unuke,praunuke i njihove unuke kako ponosno idu u Dolinu cupova da slave titule i pjevaju opet i iznova Grbavicu koja ce tad biti stara dama medju pjesmama ali i dalje lijepa i puna ljubavi,ali ce filozofija uvijek ostati ista - jednom Zeljeznicar uvijek Zeljeznicar.

Danas nam je Stanić stao "na ludi kamen" pa se pridružujem svim željama i čestitkama mladencima.

Sjecam se kada me stari prije rata odveo na zapad stadiona Grbavica, u veliku masu ljudi, a ja onako mali izmedju njih samo zvijeram oko sebe, ne znas ni sta se desava ni zasto je tolika galama. Dijete ko dijete, snazno sam se pribio uz oca dok se on probijao kroz guzvu i na moje zaprepastenje poveo jos dublje u sav taj metez i zbrku. Odjednom, snazne oceve ruke me uhvatise i on me lagano podize i postavi na svoja ramena.
U trenu prestade moje interesovanje za masu koja klice, smije se, poneki i psuju a paznju mi privuce zelena boja terena, ogroman i ravan, a na njemu nema guzve, tek nekoliko ljudi, pa ih poceh na glas brojati. Jedan, dva, tri, cetiri... I lopta.
Par godina kasnije, nas dvadesetak se upustalo u avanturu ulaska na stadion, pa se podijelimo i igramo na velike, a teren ogroman, odes u napad pa se minut dva vracas, dva gola primis. Igra se dok nas cuvar ne otjera, pa kuci trceci i kada uhvatimo dah prepricavamo dozivljaj, ko je koga prosevao, dao go.
Vec tada sam poceo sa nekim ponosom govoriti kako navijam za Zelju, iako jos nisam sasvim shvatao sta to zapravo znaci. Samo znam kako sam vikendom, u popodnevnim satima sa zanimanjem slusao radio prenos i ako me sjecanje sluzi dobro, ostala mi je urezana utakmica u kojoj je komentator spomenuo Mesu vise puta nego sve ostalo zajedno.
Naravno, iduci put kada smo igrali lopte, ja sam bio Mesa, neko Pele, neko Maradona, ja Mesa.

Ratne godine necu puno spominjati, vec sami kraj i ono cega se sjecam. Kosevo i utakmica Sarajevo Zeljo, moj prvi derbi na koji sam otisao bez pratnje. Danima je u skoli derbi bio tema, pitara vise, ali nas par nismo dali pardona, pa tako isto kao i danas, vazis u nedogled. Zbrisemo u dogovoru nas desetak iz skole i na Kosevo, razdvojimo se negdje blizu stadiona, neki na jug a neki na sjever. Njih puno vise, glasniji, bolje organizovani, jos nas na terenu poderase sa visokih 5_0.
Tada sam poceo ici na jug, jos mlad za gostovanja a i rat tek bio stao, nije bilo bas najsigurnije. U kopu nas bude po pedesetak, fol Cile vodja, a bili su tu i mnogi od mojih drugova iz djetinjstva i njih ista stvar vukla. Rahmetli Aner i Paco su bili tu, kao i ja svaku tekmu i bas Paco mi dade jedan sal na derbiju koji sam kasnije izgubio u Lukavcu kada nas je murija zaganjala.
Redale su se utakmice, gostovanja, pobijede i porazi. Pjesama bilo slabo, a meni najdraze tada bilo pjevat ono dugo Zeeeeeljoooo i klasiku; I nozem i lancem. Satro mi i nozem i lancem, rebra nam virila kroz majice i dresove, ali valjda nam prijalo, osjecali se zajebanije
Da ne duljim vise o tome, prebacicu se opet na Kosevo i finale ; Sarajevo Zeljo, ko pobijedi Sampion. I drugi put pobijegnem, ovaj put sa posla, jos se sjecam kako me tetak nije htio pustit a ja i haver sto smo radili sa njim pokupimo se i odemo.
Preskocimo na jug, bila neka ograda od stadiona naslonjena na tribinu, pa ako se dobro zaletis mozes se uhvatiti rukama za istu na vrhu tribine.Pun stadion ko sibica, srce ko dzamija, galami dok ne crknes, navijaj.
Dvije stvari su mi ostale urezane, kada Huric izbi onu loptu glavom od precku i antologijska kada je Zuban povukao, tacno u liniji mojih ociju a ja u sebi molio, nemoj fulit, nemoj fulit, zabi ga, zabiiiiii
Goooooooooooooooo....
Eh, kako se tada bilo lijepo vratit u mahalu, pa na pik. Nas pedeset na piku, zastave, salovi, obojena lica a neki i kosu bojili, plavo i bordo. Pitari pokisli, nabrajaju sanse, vaze o sudiji, neki se svadjaju a meni osmijeh od uha do uha, ne progovaram, samo se smijem i uzivam.
To vam je za onih pet nula

Prodje godina od tada, nahodao sam se sa svojim Zeljom, prezivjelo se sve i svasta. Bi i Njukastl, i duple, i derbija jakih, pa onda ona u Sirokom, jos me srce boli, pa tuzne godine kada su jos samo bolesnici dolazili na stadion a vala i fudbal je bio ofalio, nisi imao sta vidjet. Pa se Amar vrati, opet trofeji i opet, isto kao da je tako zapisano, raja se zasiti, pa samo probrani dolaze.
Danas, vise nego ikad osjecam tu ljubav, vise nego ikad brinem za klub, valjda stariji, pametniji iskusniji, ima se i sijedih, pa jasno vidis sta dusmani rade. Danas se pise neka nova prica, obnavlja se poruseno ali od svega vaznije je ljubav i jedinstvo koje su navijaci pokazali u akciji za Evropsku Grbavicu. Toliko pozitive nije donijela ni jedna utakmica, pobijeda, titula, to je cak i za mene bilo nesto novo i svaka nova uplacena stolica usadila mi je jos mrvu u ionako beskrajnu ljubav i odanost. Ima dusmana rovare, ali uvijek ih je bilo, vec skoro sto godina su tu, izmijenjalo ih se dosta, budu malo i nestanu, a klub i dalje tu, navijaci i dalje tu, nikad jaci, nikad nas vise nije bilo, nikad slozniji nismo bili.
Pisao bih jos, ali ne bih da vas dalje peglam, nego pokusavam smisliti najbolju za kraj. Nista mi snazno ne pada na pamet, pa cu se posluziti jednim stihom, meni jako dragim;

Zbog tebe sam rodjen i za tebe navijam
Godine zivota svoga tebi dao sam
Ooo tebe volim, tebi pjevam..

Neandertalac je napisao/la:Sjecam se kada me stari prije rata odveo na zapad stadiona Grbavica, u veliku masu ljudi, a ja onako mali izmedju njih samo zvijeram oko sebe, ne znas ni sta se desava ni zasto je tolika galama. Dijete ko dijete, snazno sam se pribio uz oca dok se on probijao kroz guzvu i na moje zaprepastenje poveo jos dublje u sav taj metez i zbrku. Odjednom, snazne oceve ruke me uhvatise i on me lagano podize i postavi na svoja ramena.
U trenu prestade moje interesovanje za masu koja klice, smije se, poneki i psuju a paznju mi privuce zelena boja terena, ogroman i ravan, a na njemu nema guzve, tek nekoliko ljudi, pa ih poceh na glas brojati. Jedan, dva, tri, cetiri... I lopta.
Par godina kasnije, nas dvadesetak se upustalo u avanturu ulaska na stadion, pa se podijelimo i igramo na velike, a teren ogroman, odes u napad pa se minut dva vracas, dva gola primis. Igra se dok nas cuvar ne otjera, pa kuci trceci i kada uhvatimo dah prepricavamo dozivljaj, ko je koga prosevao, dao go.
Vec tada sam poceo sa nekim ponosom govoriti kako navijam za Zelju, iako jos nisam sasvim shvatao sta to zapravo znaci. Samo znam kako sam vikendom, u popodnevnim satima sa zanimanjem slusao radio prenos i ako me sjecanje sluzi dobro, ostala mi je urezana utakmica u kojoj je komentator spomenuo Mesu vise puta nego sve ostalo zajedno.
Naravno, iduci put kada smo igrali lopte, ja sam bio Mesa, neko Pele, neko Maradona, ja Mesa.

Ratne godine necu puno spominjati, vec sami kraj i ono cega se sjecam. Kosevo i utakmica Sarajevo Zeljo, moj prvi derbi na koji sam otisao bez pratnje. Danima je u skoli derbi bio tema, pitara vise, ali nas par nismo dali pardona, pa tako isto kao i danas, vazis u nedogled. Zbrisemo u dogovoru nas desetak iz skole i na Kosevo, razdvojimo se negdje blizu stadiona, neki na jug a neki na sjever. Njih puno vise, glasniji, bolje organizovani, jos nas na terenu poderase sa visokih 5_0.
Tada sam poceo ici na jug, jos mlad za gostovanja a i rat tek bio stao, nije bilo bas najsigurnije. U kopu nas bude po pedesetak, fol Cile vodja, a bili su tu i mnogi od mojih drugova iz djetinjstva i njih ista stvar vukla. Rahmetli Aner i Paco su bili tu, kao i ja svaku tekmu i bas Paco mi dade jedan sal na derbiju koji sam kasnije izgubio u Lukavcu kada nas je murija zaganjala.
Redale su se utakmice, gostovanja, pobijede i porazi. Pjesama bilo slabo, a meni najdraze tada bilo pjevat ono dugo Zeeeeeljoooo i klasiku; I nozem i lancem. Satro mi i nozem i lancem, rebra nam virila kroz majice i dresove, ali valjda nam prijalo, osjecali se zajebanije
Da ne duljim vise o tome, prebacicu se opet na Kosevo i finale ; Sarajevo Zeljo, ko pobijedi Sampion. I drugi put pobijegnem, ovaj put sa posla, jos se sjecam kako me tetak nije htio pustit a ja i haver sto smo radili sa njim pokupimo se i odemo.
Preskocimo na jug, bila neka ograda od stadiona naslonjena na tribinu, pa ako se dobro zaletis mozes se uhvatiti rukama za istu na vrhu tribine.Pun stadion ko sibica, srce ko dzamija, galami dok ne crknes, navijaj.
Dvije stvari su mi ostale urezane, kada Huric izbi onu loptu glavom od precku i antologijska kada je Zuban povukao, tacno u liniji mojih ociju a ja u sebi molio, nemoj fulit, nemoj fulit, zabi ga, zabiiiiii
Goooooooooooooooo....
Eh, kako se tada bilo lijepo vratit u mahalu, pa na pik. Nas pedeset na piku, zastave, salovi, obojena lica a neki i kosu bojili, plavo i bordo. Pitari pokisli, nabrajaju sanse, vaze o sudiji, neki se svadjaju a meni osmijeh od uha do uha, ne progovaram, samo se smijem i uzivam.
To vam je za onih pet nula

Prodje godina od tada, nahodao sam se sa svojim Zeljom, prezivjelo se sve i svasta. Bi i Njukastl, i duple, i derbija jakih, pa onda ona u Sirokom, jos me srce boli, pa tuzne godine kada su jos samo bolesnici dolazili na stadion a vala i fudbal je bio ofalio, nisi imao sta vidjet. Pa se Amar vrati, opet trofeji i opet, isto kao da je tako zapisano, raja se zasiti, pa samo probrani dolaze.
Danas, vise nego ikad osjecam tu ljubav, vise nego ikad brinem za klub, valjda stariji, pametniji iskusniji, ima se i sijedih, pa jasno vidis sta dusmani rade. Danas se pise neka nova prica, obnavlja se poruseno ali od svega vaznije je ljubav i jedinstvo koje su navijaci pokazali u akciji za Evropsku Grbavicu. Toliko pozitive nije donijela ni jedna utakmica, pobijeda, titula, to je cak i za mene bilo nesto novo i svaka nova uplacena stolica usadila mi je jos mrvu u ionako beskrajnu ljubav i odanost. Ima dusmana rovare, ali uvijek ih je bilo, vec skoro sto godina su tu, izmijenjalo ih se dosta, budu malo i nestanu, a klub i dalje tu, navijaci i dalje tu, nikad jaci, nikad nas vise nije bilo, nikad slozniji nismo bili.
Pisao bih jos, ali ne bih da vas dalje peglam, nego pokusavam smisliti najbolju za kraj. Nista mi snazno ne pada na pamet, pa cu se posluziti jednim stihom, meni jako dragim;

Zbog tebe sam rodjen i za tebe navijam
Godine zivota svoga tebi dao sam
Ooo tebe volim, tebi pjevam..

Ha, ha, sta vam je danas

E aferim

Alihodžić u prvoj postavi Bratstva.

ja ne znam Storme najbolje d azakljucas temu do vandrednih vijesti ....a da postovi sergeja,bocija i nadrealnog budu na zadnjoj stranici i ko god udje na forum da procita neke stvari....to bi bila prava stvar....ne znam sta se desava danas ali ovo je ludilo kakve postove smo danas procitali

http://prntscr.com/b9hch6" target="_blank

E jebiga vakog matorog me dirnuste u srce. Slabo kad sta postavim na FB al sam moro boccacia nedavno a danas i sergejevica. **** me Zeljo vise odoh na jednu da se sredim.

Da ništa ne znamo O Želji, o trenutnim zbivanjima, borbi itd. zar ne bi bila divoljna ova dva čovjeka Bokačo i Sergej da znamo šta je pravo. Pa zar bi njih dvojica mogli biti na pogrešnoj strani. To je poruka mlađoj raji, kad je teško, kad se sve ruši, kad je pamet kratka, potražite stariju raju tipa ove dvojice i znat ćete kako je pravo i podržite njihove stavove.

avlami97 je napisao/la:Ova Uprava, da nije ništa uradila, da je stadion ostao onakav kakav je do neki dan bio, da nam nisu doveli Stevanovića, Lendrića..., da su ostali tajnoviti i netransparenti bi imali moju podršku, jer su IVICU OSIMA izabrali za počasnog predsjednika Kluba. Toga se niko ranije nije sjetio, a ova Uprava je to učinila.

Ko pljuje po Upravi, indirektno pljuje i po njihovim djelima, a jedno od tih djela je i to da je ŠVABO počasni predsjednik Kluba. Malo li je?

Ovo je sva poenta.O ovome sam pisao već par puta.Mi smo klub radničke klase.I dok žive uspomene najvećih Željinih naleta,najvećih padova,i načina kako smo nastali,živjet će i Željo s nama.Živjet će i poslije nas,živjet će sa našom djecom,unucima,živjet će pomen Ivice Osima,Josipa Katalinskog,Joška,Spreče.Svi su oni povezani za jedno ime,a to je Željo.Mene je Uprava tog dana kupila,kada je Ivica postao počasni predsjednik kluba.To je boom.Nikakvi Stevanovići,Jahići.Oni će proći,mi ćemo proći,ali historija ostaje.Duga historija,i budimo ponosni što je imamo,što see ne stidimo,već je sa ponosom prenosimo.Budimo ponosni što smo dio filozofije,ljubavi,plave porodice.Ja jesam,a i vi ste vjerujem.