Ajzea je napisao/la:@sergejevic
Prijatelju, legendo.. Da kilometarski post napises, do kraja bih ga procitao.

sergejevic je napisao/la:Plava lokomotiva ide naprijed jedno stoljece. Ovaj klub je stariji od svih politickih partija, mnogo stariji od ove drzave, od one prije, pa i one prije te. Jedan sasvim obican klub, onako nastao iz ljubavi prema fudbalu, iz srca naroda, a rastao iz prkosa ovim "velikanima." Ovaj klub nije nastao da osvaja titule, da kupuje igrace, da odgaja neke "zvijezde." Nastao je da cuva prave vrijednosti, da odgaja velike ljude, a ti ljudi danas imaju svoje mjesto u svijetu. Ivica Osim je legenda u nekom tamo Japanu, kazu zemlja gdje sunce izlazi. Mesa je selektor reprezentacije, covjek postovan u Francuskoj, Josip Katalinski je igrao za reprezentaciju svijeta uz nekog Euzebija i Pelea, Edin Dzeko jedan od najboljih napadaca u posljednjih desetak godina, Refik Sabanadzovic osvojio Ligu Prvaka cime se ne mogu pohvaliti Toti, Ibrahimovic i mnogi drugi o kojima sve znamo. Sve te ljude veze samo Zeljo, a svi oni se kontantno vracaju tamo gdje pripadaju, gdje svi mi pripadamo, u "Dolinu cupova." Kazu neko mjesto gdje su se vodile najzesce borbe, u nekom Vijetnamu o kojem znamo samo ponesto iz filmova Marlon Branda.

Oduvijek sam mislio da to nema veze s ratom, da je nasa "dolina" mjesto gdje se vode borbe za tu loptu, za cast, za ponos, za narod, za djecaka koji drhti slusajuci huk lokomotive dok plavi momci, odrasli na sljaci Grbavice, dovedeni iz provincija, iz malih klubova oko Sarajeva, tuku "velikane." Onda cijeli zivot prodje pred ocima, osjetis onu srecu kada stari kaze: "Idemo." Naravno misleci da idemo na utakmicu. Onda, kao ukopan cekas da ti stara obuce gotovo svaku majicu iz ormara, dvoje-troje carape, kaze: "Zna i u Maju zapuhati." Vidis rijeku ljudi kako se slijeva prema stadionu, guzva na ulazu, vidis komadic neba iz one mase jer si najmanji, onda vidis jednog debelog ciku kako razgrce narod oko tebe. "Pazi malo," vice on dok ti oslobadja prolaz. " Nek mali udje."

Znas samo da je Zeljo najveci klub na svijetu, da to vise nigdje neces naci, a pomislis na Real samo kada sanjas nesudjeno finale Kupa Uefa osamedeset pete. Sreca njihova pa nisu udarili na Zelju, a plamen ti gori u ocima. Nije to neka romantika, stih Puskina, ili metafora, to je plamen na zapadu Grbavice devedest i druge. Onaj Maj u kojem zna zapuhati, isti Maj u kojem je trebao pasti Real Madrid sedam godina prije, ali spasise "kraljevski klub" od "klase radnicke." Tako mi Maj osta najmrzi mjesec, kazu: proljece, cvijeta cvijece, zelenilo kao iz bajke, a ja svakog Maja obucem pola stvari iz ormara, dvoje-troje carape i zaputim se prema "dolini." Tako prolaze godine, a nista se ne mjenja, pjeva se Tifina pjesma sa suzama u ocima. Jos uvijek ti se cini da sve oko tebe gori, ona drvena tribina, oronuli istok i suma iznad juga. Niko vise ne masta o finalu s Realom, o titulama i pobjedama, samo jedan san smo imali: da gledamo Evropu na nasoj Grbavici. To ce biti pobjeda veca i od one nad Dinamom iz Minska, veca od one na JNA sedamdeset druge, to ce biti jos jedna pobjeda klase radnicke nad "velikanima."

"Neki ljudi opasni, opasni ko zmaj, srusili bi taj "plavi" mali raj..." grmi sa Juga, s Dzildine tribine. "No nece, nece bome moc..." poruka za sve oni koje misle zaustaviti plavu lokomotivu. Mi sanjamo svoje snove, stolica po stolica za Evropsku Grbavicu, cigla po cigla, kamen po kamen, ali mi cemo je napraviti. Cekamo godinama, nije problem, imamo mi vremena, ali vi nemate. Moj stari je ucestvovao jednom u gradnji naseg hrama, uvijek je u mojim mislima, pokazao mi je naljepse mjesto, "nase mjesto." Ja cu ucestvovati u obnavljanju, dugujem mu toliko, a moj sin ce ako Bog da gledati Zelju kako igra Kup Uefa u "dolini." Uvijek ce se pamtiti, a vama koji serete s druge strane pitanje: Ko ce se vas sjecati? Ko ce na vas misliti kada dodje na Grbavicu? Da li te pare koje mislite uzeti vrijede obraza i casti? Je li vas stid svih zivota koji su ugaseni da bi mi danas slobodno hodali svojim gradom? Je li vam tesko kad sa Bristola na "nju" gledate?

Da se razjasni jos jedna stvar.
Boli nas neka stvar za titule, za to sto necemo igrati Evropu ove godine, boli nas sto su neki "mali" klubovi ispred nas. Ne volimo mi Zelju zbog rezultata. Mi volimo Zelju jer smo naucili, jer pripadamo tamo, a porodica je najvaznija. Nama je bitno sto je prvak drzave prije mjesec dosao u "dolinu" i igrao na bod, branio se do zadnje minute, sjevale su precke i stative, a mi kao peti na tabeli. Bas kao nekada. Prvak svijeta primi tri komada od Zeljinih djecaka i Nikole Nikica. Klasa radnicka.

sergejevic je napisao/la:Plava lokomotiva ide naprijed jedno stoljece. Ovaj klub je stariji od svih politickih partija, mnogo stariji od ove drzave, od one prije, pa i one prije te. Jedan sasvim obican klub, onako nastao iz ljubavi prema fudbalu, iz srca naroda, a rastao iz prkosa ovim "velikanima." Ovaj klub nije nastao da osvaja titule, da kupuje igrace, da odgaja neke "zvijezde." Nastao je da cuva prave vrijednosti, da odgaja velike ljude, a ti ljudi danas imaju svoje mjesto u svijetu. Ivica Osim je legenda u nekom tamo Japanu, kazu zemlja gdje sunce izlazi. Mesa je selektor reprezentacije, covjek postovan u Francuskoj, Josip Katalinski je igrao za reprezentaciju svijeta uz nekog Euzebija i Pelea, Edin Dzeko jedan od najboljih napadaca u posljednjih desetak godina, Refik Sabanadzovic osvojio Ligu Prvaka cime se ne mogu pohvaliti Toti, Ibrahimovic i mnogi drugi o kojima sve znamo. Sve te ljude veze samo Zeljo, a svi oni se kontantno vracaju tamo gdje pripadaju, gdje svi mi pripadamo, u "Dolinu cupova." Kazu neko mjesto gdje su se vodile najzesce borbe, u nekom Vijetnamu o kojem znamo samo ponesto iz filmova Marlon Branda.

Oduvijek sam mislio da to nema veze s ratom, da je nasa "dolina" mjesto gdje se vode borbe za tu loptu, za cast, za ponos, za narod, za djecaka koji drhti slusajuci huk lokomotive dok plavi momci, odrasli na sljaci Grbavice, dovedeni iz provincija, iz malih klubova oko Sarajeva, tuku "velikane." Onda cijeli zivot prodje pred ocima, osjetis onu srecu kada stari kaze: "Idemo." Naravno misleci da idemo na utakmicu. Onda, kao ukopan cekas da ti stara obuce gotovo svaku majicu iz ormara, dvoje-troje carape, kaze: "Zna i u Maju zapuhati." Vidis rijeku ljudi kako se slijeva prema stadionu, guzva na ulazu, vidis komadic neba iz one mase jer si najmanji, onda vidis jednog debelog ciku kako razgrce narod oko tebe. "Pazi malo," vice on dok ti oslobadja prolaz. " Nek mali udje."

Znas samo da je Zeljo najveci klub na svijetu, da to vise nigdje neces naci, a pomislis na Real samo kada sanjas nesudjeno finale Kupa Uefa osamedeset pete. Sreca njihova pa nisu udarili na Zelju, a plamen ti gori u ocima. Nije to neka romantika, stih Puskina, ili metafora, to je plamen na zapadu Grbavice devedest i druge. Onaj Maj u kojem zna zapuhati, isti Maj u kojem je trebao pasti Real Madrid sedam godina prije, ali spasise "kraljevski klub" od "klase radnicke." Tako mi Maj osta najmrzi mjesec, kazu: proljece, cvijeta cvijece, zelenilo kao iz bajke, a ja svakog Maja obucem pola stvari iz ormara, dvoje-troje carape i zaputim se prema "dolini." Tako prolaze godine, a nista se ne mjenja, pjeva se Tifina pjesma sa suzama u ocima. Jos uvijek ti se cini da sve oko tebe gori, ona drvena tribina, oronuli istok i suma iznad juga. Niko vise ne masta o finalu s Realom, o titulama i pobjedama, samo jedan san smo imali: da gledamo Evropu na nasoj Grbavici. To ce biti pobjeda veca i od one nad Dinamom iz Minska, veca od one na JNA sedamdeset druge, to ce biti jos jedna pobjeda klase radnicke nad "velikanima."

"Neki ljudi opasni, opasni ko zmaj, srusili bi taj "plavi" mali raj..." grmi sa Juga, s Dzildine tribine. "No nece, nece bome moc..." poruka za sve oni koje misle zaustaviti plavu lokomotivu. Mi sanjamo svoje snove, stolica po stolica za Evropsku Grbavicu, cigla po cigla, kamen po kamen, ali mi cemo je napraviti. Cekamo godinama, nije problem, imamo mi vremena, ali vi nemate. Moj stari je ucestvovao jednom u gradnji naseg hrama, uvijek je u mojim mislima, pokazao mi je naljepse mjesto, "nase mjesto." Ja cu ucestvovati u obnavljanju, dugujem mu toliko, a moj sin ce ako Bog da gledati Zelju kako igra Kup Uefa u "dolini." Uvijek ce se pamtiti, a vama koji serete s druge strane pitanje: Ko ce se vas sjecati? Ko ce na vas misliti kada dodje na Grbavicu? Da li te pare koje mislite uzeti vrijede obraza i casti? Je li vas stid svih zivota koji su ugaseni da bi mi danas slobodno hodali svojim gradom? Je li vam tesko kad sa Bristola na "nju" gledate?

Da se razjasni jos jedna stvar.
Boli nas neka stvar za titule, za to sto necemo igrati Evropu ove godine, boli nas sto su neki "mali" klubovi ispred nas. Ne volimo mi Zelju zbog rezultata. Mi volimo Zelju jer smo naucili, jer pripadamo tamo, a porodica je najvaznija. Nama je bitno sto je prvak drzave prije mjesec dosao u "dolinu" i igrao na bod, branio se do zadnje minute, sjevale su precke i stative, a mi kao peti na tabeli. Bas kao nekada. Prvak svijeta primi tri komada od Zeljinih djecaka i Nikole Nikica. Klasa radnicka.

Rodom s mejtaša je napisao/la:

Ajzea je napisao/la:@sergejevic
Prijatelju, legendo.. Da kilometarski post napises, do kraja bih ga procitao.

Vazda je umio nego je sad još dodatno inspirisan. Ovo se ne može u školi naučiti. Ovo je druga dimenzija.

Ajzea je napisao/la:

Rodom s mejtaša je napisao/la:

Ajzea je napisao/la:@sergejevic
Prijatelju, legendo.. Da kilometarski post napises, do kraja bih ga procitao.

Vazda je umio nego je sad još dodatno inspirisan. Ovo se ne može u školi naučiti. Ovo je druga dimenzija.

A mi citamo tamo nekog Tolstoja..

pile87 je napisao/la:

Ajzea je napisao/la:

Rodom s mejtaša je napisao/la:
Vazda je umio nego je sad još dodatno inspirisan. Ovo se ne može u školi naučiti. Ovo je druga dimenzija.

A mi citamo tamo nekog Tolstoja..

Ko cita

Hadzijalagic je napisao/la:

ChWilla je napisao/la:žohara koji ovo pokušavaju zaustaviti da sebi namaknu neku jadnu pinku, platicu, penzijicu...se možda ni rođena djeca neće po dobrom sjećati. i što upornije ovo guraju, što više trube da oni "samo" hoće trista kvadrata da prave hotel, to sebi veću štetu dugoročno prave. i ako im ovo ne uspije, a neće, od čega misle sutra živjeti, ko će ih zaposliti, ko će im dati šta da rade?

da danas jedan od njih dođe u situaciju u kojoj je bio prije nekoliko godina - ishod bi sasvim sigurno bio drukčiji. upućeniji će znati na šta mislim...

znam da je bilo retoričko pitanje, ali nekako osjetih potrebu da ipak odgovorim na njega...

sergejevic je napisao/la:Plava lokomotiva ide naprijed jedno stoljece. Ovaj klub je stariji od svih politickih partija, mnogo stariji od ove drzave, od one prije, pa i one prije te. Jedan sasvim obican klub, onako nastao iz ljubavi prema fudbalu, iz srca naroda, a rastao iz prkosa ovim "velikanima." Ovaj klub nije nastao da osvaja titule, da kupuje igrace, da odgaja neke "zvijezde." Nastao je da cuva prave vrijednosti, da odgaja velike ljude, a ti ljudi danas imaju svoje mjesto u svijetu. Ivica Osim je legenda u nekom tamo Japanu, kazu zemlja gdje sunce izlazi. Mesa je selektor reprezentacije, covjek postovan u Francuskoj, Josip Katalinski je igrao za reprezentaciju svijeta uz nekog Euzebija i Pelea, Edin Dzeko jedan od najboljih napadaca u posljednjih desetak godina, Refik Sabanadzovic osvojio Ligu Prvaka cime se ne mogu pohvaliti Toti, Ibrahimovic i mnogi drugi o kojima sve znamo. Sve te ljude veze samo Zeljo, a svi oni se kontantno vracaju tamo gdje pripadaju, gdje svi mi pripadamo, u "Dolinu cupova." Kazu neko mjesto gdje su se vodile najzesce borbe, u nekom Vijetnamu o kojem znamo samo ponesto iz filmova Marlon Branda.

Oduvijek sam mislio da to nema veze s ratom, da je nasa "dolina" mjesto gdje se vode borbe za tu loptu, za cast, za ponos, za narod, za djecaka koji drhti slusajuci huk lokomotive dok plavi momci, odrasli na sljaci Grbavice, dovedeni iz provincija, iz malih klubova oko Sarajeva, tuku "velikane." Onda cijeli zivot prodje pred ocima, osjetis onu srecu kada stari kaze: "Idemo." Naravno misleci da idemo na utakmicu. Onda, kao ukopan cekas da ti stara obuce gotovo svaku majicu iz ormara, dvoje-troje carape, kaze: "Zna i u Maju zapuhati." Vidis rijeku ljudi kako se slijeva prema stadionu, guzva na ulazu, vidis komadic neba iz one mase jer si najmanji, onda vidis jednog debelog ciku kako razgrce narod oko tebe. "Pazi malo," vice on dok ti oslobadja prolaz. " Nek mali udje."

Znas samo da je Zeljo najveci klub na svijetu, da to vise nigdje neces naci, a pomislis na Real samo kada sanjas nesudjeno finale Kupa Uefa osamedeset pete. Sreca njihova pa nisu udarili na Zelju, a plamen ti gori u ocima. Nije to neka romantika, stih Puskina, ili metafora, to je plamen na zapadu Grbavice devedest i druge. Onaj Maj u kojem zna zapuhati, isti Maj u kojem je trebao pasti Real Madrid sedam godina prije, ali spasise "kraljevski klub" od "klase radnicke." Tako mi Maj osta najmrzi mjesec, kazu: proljece, cvijeta cvijece, zelenilo kao iz bajke, a ja svakog Maja obucem pola stvari iz ormara, dvoje-troje carape i zaputim se prema "dolini." Tako prolaze godine, a nista se ne mjenja, pjeva se Tifina pjesma sa suzama u ocima. Jos uvijek ti se cini da sve oko tebe gori, ona drvena tribina, oronuli istok i suma iznad juga. Niko vise ne masta o finalu s Realom, o titulama i pobjedama, samo jedan san smo imali: da gledamo Evropu na nasoj Grbavici. To ce biti pobjeda veca i od one nad Dinamom iz Minska, veca od one na JNA sedamdeset druge, to ce biti jos jedna pobjeda klase radnicke nad "velikanima."

"Neki ljudi opasni, opasni ko zmaj, srusili bi taj "plavi" mali raj..." grmi sa Juga, s Dzildine tribine. "No nece, nece bome moc..." poruka za sve oni koje misle zaustaviti plavu lokomotivu. Mi sanjamo svoje snove, stolica po stolica za Evropsku Grbavicu, cigla po cigla, kamen po kamen, ali mi cemo je napraviti. Cekamo godinama, nije problem, imamo mi vremena, ali vi nemate. Moj stari je ucestvovao jednom u gradnji naseg hrama, uvijek je u mojim mislima, pokazao mi je naljepse mjesto, "nase mjesto." Ja cu ucestvovati u obnavljanju, dugujem mu toliko, a moj sin ce ako Bog da gledati Zelju kako igra Kup Uefa u "dolini." Uvijek ce se pamtiti, a vama koji serete s druge strane pitanje: Ko ce se vas sjecati? Ko ce na vas misliti kada dodje na Grbavicu? Da li te pare koje mislite uzeti vrijede obraza i casti? Je li vas stid svih zivota koji su ugaseni da bi mi danas slobodno hodali svojim gradom? Je li vam tesko kad sa Bristola na "nju" gledate?

Da se razjasni jos jedna stvar.
Boli nas neka stvar za titule, za to sto necemo igrati Evropu ove godine, boli nas sto su neki "mali" klubovi ispred nas. Ne volimo mi Zelju zbog rezultata. Mi volimo Zelju jer smo naucili, jer pripadamo tamo, a porodica je najvaznija. Nama je bitno sto je prvak drzave prije mjesec dosao u "dolinu" i igrao na bod, branio se do zadnje minute, sjevale su precke i stative, a mi kao peti na tabeli. Bas kao nekada. Prvak svijeta primi tri komada od Zeljinih djecaka i Nikole Nikica. Klasa radnicka.

ChWilla je napisao/la:poklonili mu ljudi život, bukvalno. i sad samo hoće trista kvadrata, eto, ništa više...

ChWilla je napisao/la:poklonili mu ljudi život, bukvalno. i sad samo hoće trista kvadrata, eto, ništa više...

irfo je napisao/la:

ChWilla je napisao/la:poklonili mu ljudi život, bukvalno. i sad samo hoće trista kvadrata, eto, ništa više...

moze li neko nama neupucenim malo pojasnit situaciju , moze i na pp