Eisenbahner1921 je napisao/la: ↑sub mar 04, 2017 9:57 amDošla je još jedna subota, još jedna subota u kojoj se zna šta radim, još jedna subota gdje će onaj mali dječak i danas malo veći dječak osjetiti ono što osjećaju ono godinama unazad. Mnogo forumaša je ovdje odličnim, ali i mnogobrojnim riječima opisalo šta znači navijati za Željezničar, živjeti isti. Kad tome dodate onu čovjekovu osobinu da riječima ne može savršeno opisati ono što osjeća, e upravo to se probudi u meni kad se penjem uz zadnjih par stepenica i vidim zeleni teren, suncem okupan, sa plavim igračima na njemu. I kad sam imao 3 godine, a i sada znam da mi je tu dom. Kako da objasnim ovu rečenicu koja za pojedine klubove polako postaje floskula?... Grbavica je mjesto gdje ću uvijek s osmijehom dolaziti, gdje se sjeta probudi u meni čak i kad trolom prolazim pored stadiona, mjesto gdje ću s nekim vatrenim Željovcem pored sebe pričati 90 minuta kao najbolji jarani, a da se čak i prije nismo vidjeli, mjesto gdje sam doživio takve euforije i radosti da sam se pitao kako će mi srce ovo izdržati, mjesto gdje sam doživio tugu i bol da sam se pitao koji je smisao ovog života ako će se ovo ponavljati svaki dan. Grbavica je stadion uz kojeg sam odrastao, to je stadion koji mi je izgledao prelijepo čak i kad je, objektivnom posmatraču, izgledala kao stadion koji polako ali sigurno izdiše, Grbavica je stadion koji se danas uljepšava najljepšom šminkom i to je stadion na kojem ću danas opet probuditi malog dječaka u sebi koji će ponovo vidjeti prizor koji ga inspiriše cijelog života - zeleni teren, suncem okupan, sa plavim igračima na njemu. Tada sigurno znam da ću narednih 90 minuta biti odvojen od svih uspjeha i problema koji su sastavni dio života i srcem, grlom i dlanovima davati podršku momcima u plavom.
MI SMO ŽELJINI ŽELJO JE NAŠ!
