Jedan fin tekst, naletih na njega pa da podijelim ovde.
Ovako...možda i zbog toga što nisam rođen tu, u glavnom gradu, što nisam od onih koji su uvijek imali sve, što im je tata za rođendan poklanjao nov mobitel ili patike od 3 stoje. Već sam onaj drugi, drugačiji, što je nosio tene od 30 marki, mobitel tek dobio kao nagradu za završenu srednju

itd itd.
Možda zato bolje znam voljeti, više, jače, duže.
Zato nekako i odabrah Želju a ne sarajevo, jer nekako u glavi mi je vjerovatno bilo to da za njih navijaju babina djeca, ista ta djeca čija se ljubav kupuje. A za Želju zna se, mi koji ne tražimo puno a za uzvrat daćemo ako treba sve.
Možda će neko reći i da griješim, i sigurno neće pogriješiti, bar ne puno. Stanje se mijenja, grad se promjenio. Ali opet se može osjetiti ona podjela na sarajlijice i one koji su sad tu

Bar moje mišljenje je da ovi prvi svi ili gotovo svi "navijaju" za Sarajevo. Jer to tako 'treba'. Tako se osjećaju više sarajlijom.
Ova normalna raja, koja ne dijeli ljude na to koliko imaju i kako izgledaju, većinom navija za plave. Tu nema podjele, nema drugačijih. Svi su isti. Na Grbavici je i direktor firme i onaj na birou isto, Željin Manijak.
Tu nema ljubavi iz interesa, nema lažne, kupljene ljubavi. Nema lažne historije, prekrojene ili historije u pokušaju. Nema onog cinizma kao kod "pokojnog" Dine Selimovića ispred porušenog zapada. Tu nema svega onog što ima tamo negdje. Ali ima svega onog što njima fali.
Ako se ko i nađe uvrijeđen nek ne zahatari, nek prvo dobro pročita pa ponovo ako treba. Nebitno jel sad situacija drugačija. A jeste, više nema samo "bogatih" pitara i "siromašnih" manijaka, nema "domaćih" i "došlja". Izmiješalo se jeste sve, ali u glavama i dalje nije. I dalje "tetkice" navijaju za Sarajevo a "normalna raja" za Želju naravno.