Prvo poluvrijeme je za mene najbolje odigrano poluvrijeme u ovoj sezoni, ako ne gledam rezultat. A rezultat je trebao ici apsolutno u nasu korist za tih 45 minuta. Drugo poluvrijeme je uslo u neke nase standarde ove sezone, znaci nije ispod nivoa, ali nije se podiglo igrom i mogucnostima iznad nekog prosjeka. Pogotovo je to bilo za ocekivati jer smo gubili. Ali nije Siroki levatska ekipa pa da to vodstvo tek tako propusti, znali su se postaviti, znali su zadrzati igru, znali su kvariti igru i na kraju je ishod bio kakav je bio.
Fudbal je jedna divna igra koja se igra sa loptom i gdje se dvije ekipe podijele, 11 protiv 11, sutaju loptu. trce za njom, i nastoje da naprave akcije koje bi zavrsile pogotkom. To se kasnije malo modernizovalo, pa se na kraju puno modernizovalo, fudbal je postao prava nauka, sa mnogim mjerenjima, sa mnogim desavanjima izmedju samih utakmica, treninzi su nauka, postao je fudbal i prava psiholoska igra, biznis, na terenu su postavljeni razni sistemi igre, kretanja , pozicioniranja itd itd. Mi jedan tim volimo, navijamo za njega, volimo kada pobjedjujemo, iako nam to kroz istoriju nije u prirodi, osim za navijace koji navijaju iskljucivo za poslijeratnog Zelju. Prijeratni Zeljo se volio na drugi nacin i drugacije se sve to gledalo, a ne znam da smo kao klub imali vise od deset rezultatski uspjesnih sezona u cijeloj prijeratnoj istoriji. Nego, ljudi su voljeli fudbal, dolazili su na utakmice iako je Zeljo ispadao iz lige, voljela se ta radnicka filozofija, ljubav je zivotno rasla generacijama i prenosila se s koljena na koljeno, pa se i poslije poraza odlazilo u kafane, pricalo se o igracima, pricalo se o Zelji, a zivot je isao dalje. Jer su ljudi voljeli fudbal i voljeli su Zelju takvog kakav je. Šarm svega toga je bio prisutan i Zeljo je bio omiljen klub sirom bivse zemlje i jos mnogo dalje, ko je nekada cuo za taj klub, a i kada su se urijetko igrale i neke evropske utakmice,u onim rijetkim uspjesnim sezonama, Zeljo je osvajao srca simpatizera te igre, i bio je postovan i voljen. Tu pravu ljubav unijela je upravo Zeljina prica, urodjena skromnost i velika borba za opstanak kluba . Nikada se Zeljo nije mogao porediti sa velikim klubovima,ali je nosio jednu sirinu koja je uvijek bila prepoznatljiva i vabila je ljude da dodju na utakmicu kada Zeljo igra, ne radi protivnika nego radi Zelje i radi fudbala kojeg su voljeli, dok su za tu filozofiju doslovno zivjeli. Fudbal je samo sport, jedna divna igra u kojoj je Zeljo uglavnom bio porazen onda kada je najvise trebalo da pobijedi.
Danas ljudi ne mogu da se poistovjete sa onim sto je bilo i kako se zivjelo za ovaj klub. Danas je to postala igra u kojoj najmanje volimo gledati fudbal i gledati Zelju. Danas se psuje kada Zeljo izgubi. Danas postoji zluradost. Danas virimo iza svakog coska, kako bi ogovarali, kako bi olajavali, kako bi lagali, kako bi otvarali oci, kako bi smjenjivali sve i svasta i svakog. Danas jedva cekamo da Zeljo izgubi kako bi nekome pala glava. Danas je normalno da je Zeljo prvi i jedino prvi, ako to nije tako, onda je potpuni haos. Danas Zeljo ne smije da izgubi utakmicu. To vise nije opcija.
A Zeljo jadan gleda sve to i ibreti se. Pita se gdje je nestala ona skromnost koja je davala posebnu velicinu. Zar je filozofija vecinskog uma postala ova filozofija kada iz ljubavi prema klubu jedva cekas da psujes i pljujes. Zeljo to jadan gleda i u tisini opominje, zna Zeljo da su se stvari promijenile, da fudbal postaje i nesto vise od samog zivota, a da se ipak promijenio na gore, zbog love, zbog biznisa, zbog politike svjetskog krovnog fudbala. Zna Zeljo da treba ici tim tokovima, ali Zelji bi bilo drago da sacuva malo od one skromnosti, u ljubavi preostale od onih navijaca koji se jos uvijek sjecaju kako se to voljelo. Danas ovi vole jos vise, to je garant. To je sto posto tako. Nego ne znaju pricu Zeljinu od pocetka do kraja. Fali im lektira, da je procitaju. Pa ce vidjeti da su i same legende kluba skruseni i skromni ljudi koji su stvarali sve ovo sto volimo. Njihovu filozofiju cuvamo i njome se vodimo.
Pa sta ako smo izgubili ? Izgubicemo jos hiljadu utakmica. Ako je ljubav, onda je ljubav. To se voli. Zna i da boli, uglavnom zna da boli, ali se onda daje najveca podrska. Dodje deset hiljada ljudi, kako je nekada dolazilo i pokaze se Zelji da su ljudi tu i da filozofija nikada umrijeti nece.
Bilo mi je ok gledati Petrovicev intervju kod Bikica i zadnjih deset minuta price o Zelji je onaj najinteresantniji dio. Nece raja jednostavno da slusa, nece da shvati neke stvari. Bice bolje.
VOLIM TE ZELJO !