ned avg 07, 2016 4:23 pm
Dobro jutro plava nacijo, šta reći nakon ovakve utakmice i kakvu analizu napraviti. Sinoć mi je u glavi bio jedan post ali mi je bilo jako teško se vezati za tastaturu duže od par sekundi pa sam odlučio to ostaviti za danas. Danas kada čitam vaše komentare vidim da su neki već to stavili na papir i nema smisla se osvrtati na analizi igre pa ću ja probati vam dočarati kako je meni dan prošao do utakmice. Jučer mi je dan stvarno bilo loš i naporan, sve što mi je dopalo u ruke se nešto komplikovalo i petljalo a u meni kako se utakmica približavala se pojačavao onaj dobro poznati nemir u grudima koji nas pokreće. Redaju se obaveze i nikako da nađem malo vremena za sebe, preskačem i doručak samo da završim sve obaveze i oslobodim se sitnih gluposti koje me dodatno smaraju ali avaj, nikako da se to desi i kao za inat se obaveze gomilaju. Zvoni telefon i primam intervenciju za hotel ''Park'' u Vogošći, rondam više na glas nego u sebi dok se vozim prema Vogošći ne sluteći da će mi to promjeniti dan skroz, na ulazu kod recepcije ugledam Harisa Alilhodžića i sjevnu mi u glavi da je ekipa tu u karantinu i tačno sam imao osjećaj da me je sunce u sred objekta ogrijalo. Intervencija je bila lažna uzbuna i otvara mi se prilika da malo odmorim pa odlučih da malo ostanem i osjetim atmosferu u ekipi pred utakmicu, počeše se okupljati i prvi ide Aco, a ubrzo za njim i ostatak ekipe, Lendriću sam se obradovao kao da sam vidjeo nekog svog, bio je nešto duboko zamišljen pa sam ga malo prepao kada sam progovorio jer nisam mogao da krijem sreću i radost i na moje riječi je malo poskočio na što se Siniša odvalio smijati. Cijela je ekipa u atmosferi koja se mora doživjeti da bi se mogla dočarati riječima a ni ja nisam nešto posebno riječit da bih to mogao opisati. Kostić je prošao neprimjetno iza sviju i otišao u konferecijsku salu, jedan po jedan odlaze svi a ja ostadoh u holu sa osmjehom na licu dok me nije konobar prekinuo u razmišljanu o utakmici, odvede me u salu do u tu mi posluži kafu stidno držeći prst na ustima jer je pokretni zid koji rastavlja te dvije sale bio zatvoren skroz osim zadnjih vrata koja su bila malo otškrinuta. Bilo bi neumjesno da vam prenosim sve detalje tog 45 minutnog predavanja ali moram dio kada se Kostić osvrnuo na ljepotu igre i značaja toga navijačima. Da navijačima, ja nisam mogao da vjerujem šta čujem, ovaj čovjek nije sa ove planete mi i sad prolazi kroz glavu, objašnjava igračima kako prenjeti energiju navijača na teren i kako je iskoristiti, ja u čudu sjedim i pomišljam dali da upalim diktafon da mogu naučiti ovo kao pjesmicu ali mi obraz ne dade. Vidim da se sastanak bliži kraju i izletih iz sale da platim račun, zakitim konobara i jurim nazad za grad, usput mi javljaju iz firme da sam slobodan ostatak dana pa sam pjevao iz sveg glasa u autu niz Kobilju glavu do Marijin dvora, tu napravih manji saobraćajni prekršaj ali murija u auto do mi samo mahnu rukom da malo usporim, da je bio neki drugi dan ili samo prije istog dana vjerujem da bi mi zalijepili kaznu sa apetitom ali je to poslijepodne sve bilo drugačije. Nenadano svarćam do druga sa tribine i malo muhabetimo o tekmi i klubom, tu ga obradujem kartama za utakmicu koje su nenadano ostale višak pa i njemu malo popravih dan. Dolazim kući a ona miriše na moje omiljeno jelo, djeca već sa rekvizitima po kući ponavljaju "nove" navijačke pjesme i ja im se pridružujem dok žena postavlja stol za ručak na plavobijeli stoljnjak ja napokon skontah da mi je mali i kratki susret sa Željom izmjenio tok dana. Kraj dana znamo svi i o njemu neću posebno pričati, izašli, pobjedili i otišli slaviti.
イビチャ・オシム