Zavoliš ovaj klub tako jako da ti se čini da se nijedan klub na svijetu ne može tako voljeti. Nekako vrijeme učini svoje, pa ga voliš sve jače i jače, iako stariš i sve više postaješ svjestan gdje se nalazimo i kakav fudbal se igra. Istovremeno počinješ shvatati i da rijetki klubovi na svijetu imaju takvu neraskidivu vezu između navijača i kluba još od samog osnivanja i da je to ustvari razlog naše zaluđenosti za Željom. A sve počne nekako lagano, ne očekuješ da ćeš postati tako vezan za Želju. Još kao dijete počneš igrati fudbal na betonskom iza istoka, gledaš treninge svaki dan i sanjaš kad će te neko povesti na utakmicu, da osjetiš tu atmosferu, taj huk s tribina koji slušaš skoro svake sedmice kroz prozor svoje sobe, i zauvijek ostaneš vjeran plavoj boji, jer kad jednom odeš na Grbavicu, odmah shvatiš da tu pripadaš i niti želiš, niti možeš nazad. Za svoju ljubav prema Želji mogu zahvaliti daidži, koji me od malih nogu vodio na utakmice i vječno ću mu biti zahvalan što me uputio na pravu stranu. A danas je za mene odlazak na utakmicu postao ritual. Standardna ekipa, standardno mjesto prije utakmice i komentarisanje stanja u ekipi, moguće postave i traženja rupa u protivničkoj ekipi. Zatim odlazak na našu Grbavicu, stadion koji je obilježio moju mladost. Mislim da je Grbavica jedini stadion na svijetu kojem ne trebaju numerisane stolice, jer ionako svako ima svoje mjesto za koje je nekako vezan i odakle voli gledati Želju. Sama pomisao da ćemo za par godina vidjeti renoviran hram nakon svega što ga je zadesilo, nakon što je bio spaljen i skoro uništen, ledi krv u žilama i tjera suze na oči. Jednostavno se svaki put naježim i pomislim da sanjam kada pomislim da ću nakon porušene Grbavice, vidjeti i jedan moderan stadion. To je jedna od stvari za koju se živi, definitivno se ne može riječima opisati. Kartu sa prve utakmice koju ću pogledati s istoka planiram uokviriti i jednog dana nadam se prepričavati svojoj djeci kako im je otac učestvovao u izgradnji i kako je boravio na prvoj utakmici na novoj tribini. E to je poenta, to je ljubav, tradicija i inat koji su nas održali do danas, a toliko puta se očekivalo da ćemo pasti, toliko teških trenutaka i nakon toga neočekivanih uspona je nešto što karakteriše ovaj klub i zato ga volim.
Bilo je tu i kod mene kao i kod svakog navijača i lijepih trenutaka i razočarenja, ali postaneš svjestan da je ovaj klub neuništiv i da iz svake neugodne situacije izlazi još jači. Jedva čekam 23. ponovno vidjeti svoju plavu braću i čuti onaj huk s tribina. Živimo Željezničar!
Pozdrav svima na ovoj temi, uživam čitajući od samog početka pa sam odlučio i da se registrujem.
