Lagano kolo za vodeće ekipe, ali mi usrasmo majstorski, iako smo imali najlakšu utakmicu. To nije bilo nimalo jednostavno ne pobijediti, ali smo uspjeli zakazati i u izboru igrača, i u postavci na terenu, i u pristupu utakmici, i u ofanzivi i u defanzivi, i u izmjenama... Pa jebote, da smo samo jednu stvar od tih nabrojanih uradili kako treba, normalno, vjerovatno bi pobijedili. Samo jednu stvar. A pritom, bili smo u nekakvom dobrom raspoloženju, za samo 3 kola stigli smo -8, prošli i u četvrt-finale kupa. I imaš još utakmicu sa najslabijom ekipom lige, pa ideš na pauzu dvije sedmice...
Izgleda da smo navikli da na reprezentativne pauze idemo sa skepsom u sebe. Odradimo par dobrih utakmica, malo dignemo glavu, počnemo razmišljati optimističnije i o borbi za sami vrh, i onda sve dovedemo u pitanje: pred prvu pauzu imaš tri prvenstvene pobjede zaredom, pa odigraš niđe veze sa Širokim na Grbavici; pred drugu, nakon dvije prvenstvne pobjede i jedne u kupu, zaredaš dva nedopustiva poraza; i sad ova blamaža pred treću pauzu, nakon tri prvenstvene pobjede i jedne u kupu. Govori to dosta o nama, nije slučajno, ne može se tri puta zaredom u kratkom periodu ponoviti skoro ista stvar. Ima tu, dakle, nekakvog potencijala, guramo mi negdje prema naprijed, znamo uvezati par pobjeda, ali eto redovno zakažemo kad treba zaokružiti dobar niz, kad treba dokazati samome sebi da prethodno dobro nije slučajno i da se može na osnovu toga napraviti i još jedan korak prema naprijed, mi tad napravimo korak nazad.
Kad bismo gledali u malo širem kontekstu, moglo bi se reći da mi nažalost već nekoliko sezona funkcionišemo upravo po takvom šablonu, da je to ta osnovna, opća matrica po kojoj mi doživljavamo neuspjehe, nakon one posljednje Amarove titule. Negdje smo zasrali, redovno je to polazna tačka, pa se dižemo, u neko doba nas i baš dobro krene, ali na kraju posustajemo pred željenim ciljem. Sjećam se dobro kako smo u sezoni 13/14 sa Đurbuzovićem u jednom trenutku, 10-ak kola prije kraja, bili prvi na tabeli sa 5 bodova prednosti u odnosu na pratioce, ali onda za dva kola sve prosusmo, a na kraju završismo kao 4. Sezona 14/15 je ona Odina, gdje smo uprkos svim pitarskim marifetlucima imali sve u svojim rukama, ali završili 2. Sa Mulalićem smo se napinjali u 15/16 za Evropu, pa usrali sve na kraju. Prošle godine ispušili titulu, po ovoj istoj logici.
A sjećam se isto tako veoma dobro kada smo u sezoni 13/14 u neko doba izbili na prvo mjesto, iako mi realno nismo ni bili te godine dovoljno dobri da bismo završili kao prvaci, pa Amar na jednoj press-konferenciji prokomentarisao kako se ostali timovi očito ne snalaze dobro na prvom mjestu, pa su ga prepustili onome ko se tu najbolje osjeća. Sad sa distance, četiri sezone poslije, nažalost možemo konstatovati da to više nije tačno, nego smo izgleda upravo mi oni koji se ne osjećaju dobro na samome vrhu, da funkcionišemo koliko-toliko kad vrebamo sa strane i ganjamo, ali padamo kad bismo trebali preuzeti glavnu riječ. A sad mi se čini kako nam se ista ta logika ponavlja i ove sezone, u ovim malim ciklusima dosad.
Izgubili smo taj mentalitet koji smo imali sa Amarom na klupi, kada su se bukvalno trofeji podrazumijevali. Plašili su nas se protivnici, što je ovdje neko nedavno pisao, a danas se ipak najviše mi plašimo sami sebe. Treba nam trofej, makar kup ove godine, da izađemo nekako iz ovih frustrirajućih začaranih krugova. Je li Adžem taj koji bi nas mogao izvući i napraviti konačno taj korak naprijed koji nam treba? Ja se i dalje nadam na jeste. Ali da bi to bio, morat će što prije nešto naučiti iz ovih kikseva. I to prije svega shvatiti koje je greške on pravio, gdje se dešavalo da precijeni i svoje igrače i sebe. Mi se i dalje nalazimo u dobroj situaciji, mi jesmo rezultatski napredovali u odnosu na prethodnu pauzu, i to značajno, ali što se nije mogla izbjeći onakva utakmica sa Vitezom za kraj? Utakmica koja je trebala biti najlakša od ovih pet u ovoj turi. Strah sigurno nije problem kod Adžema, ali eto možda bi problem moglo biti i neosnovano pretjerano samopouzdanje...
Imali smo zicer da uđemo u dobrom raspoloženju u završni dio jeseni, da zakucamo pred pauzu, ali omače nam se glupa greška u koracima, tako da opet padosmo u sjenu zbog kiksa i još jedan ciklus utakmica završava se sa skepsom prema Adžemu. Adžem je dosad uspijevao da se s tim izbori, ništa nije išlo jednostavno, već je bilo svakakvih i padova i uspona, i sjajnih stvari i povelikih promašaja. Već u 4. kolu, na poluvremenu protiv Borca, opasno je visio Adžemov posao, ali okrenusmo ih u drugom poluvremenu, a onda dobismo i pitare na Koševu. Visio je još opasnije Adžemov posao nakon poraza protiv Zrinjskog, pa za samo tri kola stigosmo 8 bodova. Zato imam pravo da vjerujem da možemo i ovu pauzu iskoristiti maksimalno, da napadnemo polufinale kupa i dobru poziciju na tabeli pred proljeće.
