ned maj 28, 2017 4:03 pm
Svi nešto slave... Zrinjski što će ponovo biti šampion, Sarajevo što to neće biti Željo, Čelik opet što ostaje u društvu najboljih! Samo mi ne slavimo... Ne slavimo čak ni što ćemo ove godine nakon punih 13 godina evropske utakmice gledati na našoj Grbavici, a ne u nekom ukletom lavoru. Ne slavimo jer smo svjesni da smo to ove godine zaslužili najviše, ne zbog njihove igre na terenu, koliko zbog naše pjesme i zajedništva na tribinama... Zbog ljubavi u Dolini i oko nje, zbog ljubavi u svim djelovima grada od Mahale do Dobrinje, pa daleko i šire...
A kada si najbolji, najveći i najtrofejniji onda su i kriteriji vosoki. Nama je neuspjeh biti drugi, treći, ne podići jedan pehar, tako je i uvijek će tako i biti!
Samo je od toga veći neuspjeh kada mi nismo skupa, kada nismo jedna porodica... Gledao sam Fatu dan poslije derbija kako plače. Sjedila je sama i plakala, kao da je sva ova sezona iza nas stala u te njene suze, koje su na kraju trebale biti radosnice... Danas opet želim da je vidim onako krezavu kako se smije, želim opet da vidim i Šemsu koji je i ovaj put autostopom iz Donjeg Vakufa došao da gleda svoju najveću ljubav. Želim da vidim svoju braću i drugove prije tekme. Onako jedni će na Jug, drugi na Sjever, Istok, Zapad... na sve strane našeg hrama. Grbavica je nama naša Meka i Medina, naše Međugorje, naša misa i naša teravija... Zajedno ćemo osluškivati rezultate s drugih terena, smijati se i pjevati, tugovati pa i bolovati opet ako treba, nije to ništa novo za nas...
Sve je laške kada smo skupa, kada smo svi tu , jer danas nam igra Željezničar!
"Željo je religija i život. Nije samo fudbal, već stil življenja i ponašanja."
Ivica Osim