irfo je napisao/la:

ChWilla je napisao/la:poklonili mu ljudi život, bukvalno. i sad samo hoće trista kvadrata, eto, ništa više...

moze li neko nama neupucenim malo pojasnit situaciju , moze i na pp

boccaccio je napisao/la:Uz cestitke nasem dragom prijatelju @sergejevicu na sjajnom tekstu, kojim je objasnio mnoge stvari, osjetio sam potrebu da se nadovezem i na rijeci @avlamija, a vezano je za ovu upravu i nacin izabiranja nase legende Ivice Osima na poziciju pocasnog predsjednika plavog kluba.

Znate, sve to ima neku svoju pricu, neki momenat kada neko ko posmatra sve to sa strane, a voli, neko ko je sasvim slucajno bio tu i vidio nacin, cuo rijeci, osjetio potrebu da skoci tim ljudima u zagrljaj, jer su napravili bas tu „najvecu sitnicu“, ukazavsi cast jednom takvom covjeku poput Ivice.

Prvo sto su naglasili u toj tacki dnevnog reda je bilo da je ovo dugogodisnja zelja svih navijaca Zelje, i onda znas da prisustvujes momentu koji je zauvijek upisan u istoriju, a bice i u narednim knjigama o Zelji, taj svecani trenutak.
Nekoliko stvari u tom momentu je okupiralo moju paznju. Prvo sam cijelo vrijeme gledao tog divnog covjeka, velicanstvenu skromnost, enciklopediju zivota, stvorio hiljadu slika njegovog zivota u jednu sliku i pomislio kako ne postoji nijedan umjetnik na svijetu koji bi tu sliku mogao da naslika.

Nadobijao se Ivica slika i pocasti, naklonio mu se prakticno cijeli svijet. A mene je zanimalo sta ce u tim trenucima biti receno u toj prostoriji koja je mirisala na Zelju, na svecani trenutak, na ono sto Zeljo znaci u tom momentu i toj prostoriji.
Rijec je uzeo gospodin Amar Bajramovic. Rekao je da ima potrebu da kaze par recenica o Ivici Osimu. Naravno, kada covjeku odajes toliku cast i kada svima u tom trenutku jeza prolazi niz tijelo, a krvne zile naticu od naleta krvi koje srce pojacano pumpa, tisina je prosarala prostorijom i cekalo se sta ce biti receno.
Vrijeme je stalo za mene i u tom sam trenutku razmisljao, da mene neko pita sta bih ja imao reci o Ivici Osimu......zaledilo se sve u meni. Rijeci bi pocele sipati iz mene, ali kako bih iz strahopostovanja uspio ijednu da kazem....ne bi nikako. Mozda je taj trenutak bio konacan trenutak kada sam shvatio koja velicina sjedi tu u blizini. Skromno sjedi,mirno posmatra, kao da je u svojoj sobici, gleda neku tekmu, analizira pogledom, miran, tih...dostojanstven u svojoj samoci.
Raspao sam se potpuno.

Gospodin Amar Bajramovic je udahnuo i krenuo sa prvom recenicom. Ne mogu citirati, niti bih to zelio. Boze, pomislio sam, ne bih bio u njegovoj kozi. Imao sam tremu i zbog njega i zbog te napete, svecane tisine.
Poceo je Bajramovic u stilu, kako je sjedio sa svojim prijateljima i u krugu te price, poceli su da pricaju o Ivici Osimu. U nekom argumentiranju, neki od njegovih prijatelja su se pitali da li je Ivica Osim dobar ili los trener. Amar je njima na to odgovorio, kako nama, navijacima Zelje nikada nije bilo bitno da li je Ivica Osim bio dobar ili los trener. .................................. i to je bilo to, jedino sto sam uspio cuti. KAKVA ISTINA. KAKAV POGODAK.

Nastavio je taj mladi gospodin Bajramovic recenicu, ali ja vise nisam bio u stanju da slusam. Jer on je rekao sve samo u pocetku jedne jedine recenice. Spustio sam glavu i stvarno sam uklonio suzu iz oka. Da ne vide drugi. Kao da drugi nisu imali tu suzu. Da nas je neko sa strane vidio, mislim da bi vidio trenutak kada masa u svojoj tisini nesto radi sa svojim rukama oko ociju.

I sve je to dakle bilo kao u snu. Shvatio sam i kakve ljude imamo u upravi. Pogled mi je nasao i kapitena, cijim sam reakcijama posebno odusevljen, ali to je za neku drugu pricu. Ali Amar Bajramovic mi je pokazao kako jedan takav mladi i uspjesan covjek ima puno ljubavi prema klubu, prema ljudima iz kluba, i kako je svojom mladoscu i mudroscu uspio da osvoji moju naklonost. Imati takve ljude u upravnom odboru je nesto neprocjenjivo,a odlucnost u svom djelovanju pokazuju svi svakim danom kroz svoje djelovanje. Samo slijepi to ne vide.

Razlicitih, velicanstvenih prica o Ivici Osimu ce jos mnogo da bude. Jer njegov zivot prica svjetsku pricu ,ali i veliku istoriju jednog malog ali velicanstvenog kluba. Ta se filozofija pronijela na sve kontinente a ne odnosi se samo na fudbal, nego i na zivot.

I stvarno. Gledajuci ga tako mirnog, skromnog, pametnog, mudrog, tihog, kroz zivot marljivog, ja pogledam na Zelju i vidim to isto. Kako onda da ne budem ponosan.
Gledajuci kako se pokusavamo nositi sa ovim silnim problemima kao klub, vidim jedinstvo u navijacima, koji to sve znaju. Ljubiti Zelju je jednako ljubiti zivot. U ime svih onih kojih vise nema, a koji su cinili ovih prvih sto godina postojanja kluba, mi imamo teret da odbranimo ovu nasu svetinju, kroz ljubav prema njoj. Da ljubimo dres i da pjevamo pjesmu. Nismo ni svjesni koliku velicinu volimo. Nismo ni svjesni koliko smo mi zapravo svi zajedno u vaznom trenutku te ljubavi. Od prvog covjeka kluba, pa do najmanjeg navijaca, onoga koji se tek radja i ciji ce gen nastaviti ovu tradiciju plave porodice u narednih sto i mnogo vise godina.
ZELJO, VOLIMO TE ! UZ TEBE SMO ! NE DAMO TE !

boccaccio je napisao/la:Uz cestitke nasem dragom prijatelju @sergejevicu na sjajnom tekstu, kojim je objasnio mnoge stvari, osjetio sam potrebu da se nadovezem i na rijeci @avlamija, a vezano je za ovu upravu i nacin izabiranja nase legende Ivice Osima na poziciju pocasnog predsjednika plavog kluba.

Znate, sve to ima neku svoju pricu, neki momenat kada neko ko posmatra sve to sa strane, a voli, neko ko je sasvim slucajno bio tu i vidio nacin, cuo rijeci, osjetio potrebu da skoci tim ljudima u zagrljaj, jer su napravili bas tu „najvecu sitnicu“, ukazavsi cast jednom takvom covjeku poput Ivice.

Prvo sto su naglasili u toj tacki dnevnog reda je bilo da je ovo dugogodisnja zelja svih navijaca Zelje, i onda znas da prisustvujes momentu koji je zauvijek upisan u istoriju, a bice i u narednim knjigama o Zelji, taj svecani trenutak.
Nekoliko stvari u tom momentu je okupiralo moju paznju. Prvo sam cijelo vrijeme gledao tog divnog covjeka, velicanstvenu skromnost, enciklopediju zivota, stvorio hiljadu slika njegovog zivota u jednu sliku i pomislio kako ne postoji nijedan umjetnik na svijetu koji bi tu sliku mogao da naslika.

Nadobijao se Ivica slika i pocasti, naklonio mu se prakticno cijeli svijet. A mene je zanimalo sta ce u tim trenucima biti receno u toj prostoriji koja je mirisala na Zelju, na svecani trenutak, na ono sto Zeljo znaci u tom momentu i toj prostoriji.
Rijec je uzeo gospodin Amar Bajramovic. Rekao je da ima potrebu da kaze par recenica o Ivici Osimu. Naravno, kada covjeku odajes toliku cast i kada svima u tom trenutku jeza prolazi niz tijelo, a krvne zile naticu od naleta krvi koje srce pojacano pumpa, tisina je prosarala prostorijom i cekalo se sta ce biti receno.
Vrijeme je stalo za mene i u tom sam trenutku razmisljao, da mene neko pita sta bih ja imao reci o Ivici Osimu......zaledilo se sve u meni. Rijeci bi pocele sipati iz mene, ali kako bih iz strahopostovanja uspio ijednu da kazem....ne bi nikako. Mozda je taj trenutak bio konacan trenutak kada sam shvatio koja velicina sjedi tu u blizini. Skromno sjedi,mirno posmatra, kao da je u svojoj sobici, gleda neku tekmu, analizira pogledom, miran, tih...dostojanstven u svojoj samoci.
Raspao sam se potpuno.

Gospodin Amar Bajramovic je udahnuo i krenuo sa prvom recenicom. Ne mogu citirati, niti bih to zelio. Boze, pomislio sam, ne bih bio u njegovoj kozi. Imao sam tremu i zbog njega i zbog te napete, svecane tisine.
Poceo je Bajramovic u stilu, kako je sjedio sa svojim prijateljima i u krugu te price, poceli su da pricaju o Ivici Osimu. U nekom argumentiranju, neki od njegovih prijatelja su se pitali da li je Ivica Osim dobar ili los trener. Amar je njima na to odgovorio, kako nama, navijacima Zelje nikada nije bilo bitno da li je Ivica Osim bio dobar ili los trener. .................................. i to je bilo to, jedino sto sam uspio cuti. KAKVA ISTINA. KAKAV POGODAK.

Nastavio je taj mladi gospodin Bajramovic recenicu, ali ja vise nisam bio u stanju da slusam. Jer on je rekao sve samo u pocetku jedne jedine recenice. Spustio sam glavu i stvarno sam uklonio suzu iz oka. Da ne vide drugi. Kao da drugi nisu imali tu suzu. Da nas je neko sa strane vidio, mislim da bi vidio trenutak kada masa u svojoj tisini nesto radi sa svojim rukama oko ociju.

I sve je to dakle bilo kao u snu. Shvatio sam i kakve ljude imamo u upravi. Pogled mi je nasao i kapitena, cijim sam reakcijama posebno odusevljen, ali to je za neku drugu pricu. Ali Amar Bajramovic mi je pokazao kako jedan takav mladi i uspjesan covjek ima puno ljubavi prema klubu, prema ljudima iz kluba, i kako je svojom mladoscu i mudroscu uspio da osvoji moju naklonost. Imati takve ljude u upravnom odboru je nesto neprocjenjivo,a odlucnost u svom djelovanju pokazuju svi svakim danom kroz svoje djelovanje. Samo slijepi to ne vide.

Razlicitih, velicanstvenih prica o Ivici Osimu ce jos mnogo da bude. Jer njegov zivot prica svjetsku pricu ,ali i veliku istoriju jednog malog ali velicanstvenog kluba. Ta se filozofija pronijela na sve kontinente a ne odnosi se samo na fudbal, nego i na zivot.

I stvarno. Gledajuci ga tako mirnog, skromnog, pametnog, mudrog, tihog, kroz zivot marljivog, ja pogledam na Zelju i vidim to isto. Kako onda da ne budem ponosan.
Gledajuci kako se pokusavamo nositi sa ovim silnim problemima kao klub, vidim jedinstvo u navijacima, koji to sve znaju. Ljubiti Zelju je jednako ljubiti zivot. U ime svih onih kojih vise nema, a koji su cinili ovih prvih sto godina postojanja kluba, mi imamo teret da odbranimo ovu nasu svetinju, kroz ljubav prema njoj. Da ljubimo dres i da pjevamo pjesmu. Nismo ni svjesni koliku velicinu volimo. Nismo ni svjesni koliko smo mi zapravo svi zajedno u vaznom trenutku te ljubavi. Od prvog covjeka kluba, pa do najmanjeg navijaca, onoga koji se tek radja i ciji ce gen nastaviti ovu tradiciju plave porodice u narednih sto i mnogo vise godina.
ZELJO, VOLIMO TE ! UZ TEBE SMO ! NE DAMO TE !

cikazubo je napisao/la:@boccacio @sergejevicu , veliko vam hvala sto ste mi uljepsali dan svojim postovima

boccaccio je napisao/la:Uz cestitke nasem dragom prijatelju @sergejevicu na sjajnom tekstu, kojim je objasnio mnoge stvari, osjetio sam potrebu da se nadovezem i na rijeci @avlamija, a vezano je za ovu upravu i nacin izabiranja nase legende Ivice Osima na poziciju pocasnog predsjednika plavog kluba.

Znate, sve to ima neku svoju pricu, neki momenat kada neko ko posmatra sve to sa strane, a voli, neko ko je sasvim slucajno bio tu i vidio nacin, cuo rijeci, osjetio potrebu da skoci tim ljudima u zagrljaj, jer su napravili bas tu „najvecu sitnicu“, ukazavsi cast jednom takvom covjeku poput Ivice.

Prvo sto su naglasili u toj tacki dnevnog reda je bilo da je ovo dugogodisnja zelja svih navijaca Zelje, i onda znas da prisustvujes momentu koji je zauvijek upisan u istoriju, a bice i u narednim knjigama o Zelji, taj svecani trenutak.
Nekoliko stvari u tom momentu je okupiralo moju paznju. Prvo sam cijelo vrijeme gledao tog divnog covjeka, velicanstvenu skromnost, enciklopediju zivota, stvorio hiljadu slika njegovog zivota u jednu sliku i pomislio kako ne postoji nijedan umjetnik na svijetu koji bi tu sliku mogao da naslika.

Nadobijao se Ivica slika i pocasti, naklonio mu se prakticno cijeli svijet. A mene je zanimalo sta ce u tim trenucima biti receno u toj prostoriji koja je mirisala na Zelju, na svecani trenutak, na ono sto Zeljo znaci u tom momentu i toj prostoriji.
Rijec je uzeo gospodin Amar Bajramovic. Rekao je da ima potrebu da kaze par recenica o Ivici Osimu. Naravno, kada covjeku odajes toliku cast i kada svima u tom trenutku jeza prolazi niz tijelo, a krvne zile naticu od naleta krvi koje srce pojacano pumpa, tisina je prosarala prostorijom i cekalo se sta ce biti receno.
Vrijeme je stalo za mene i u tom sam trenutku razmisljao, da mene neko pita sta bih ja imao reci o Ivici Osimu......zaledilo se sve u meni. Rijeci bi pocele sipati iz mene, ali kako bih iz strahopostovanja uspio ijednu da kazem....ne bi nikako. Mozda je taj trenutak bio konacan trenutak kada sam shvatio koja velicina sjedi tu u blizini. Skromno sjedi,mirno posmatra, kao da je u svojoj sobici, gleda neku tekmu, analizira pogledom, miran, tih...dostojanstven u svojoj samoci.
Raspao sam se potpuno.

Gospodin Amar Bajramovic je udahnuo i krenuo sa prvom recenicom. Ne mogu citirati, niti bih to zelio. Boze, pomislio sam, ne bih bio u njegovoj kozi. Imao sam tremu i zbog njega i zbog te napete, svecane tisine.
Poceo je Bajramovic u stilu, kako je sjedio sa svojim prijateljima i u krugu te price, poceli su da pricaju o Ivici Osimu. U nekom argumentiranju, neki od njegovih prijatelja su se pitali da li je Ivica Osim dobar ili los trener. Amar je njima na to odgovorio, kako nama, navijacima Zelje nikada nije bilo bitno da li je Ivica Osim bio dobar ili los trener. .................................. i to je bilo to, jedino sto sam uspio cuti. KAKVA ISTINA. KAKAV POGODAK.

Nastavio je taj mladi gospodin Bajramovic recenicu, ali ja vise nisam bio u stanju da slusam. Jer on je rekao sve samo u pocetku jedne jedine recenice. Spustio sam glavu i stvarno sam uklonio suzu iz oka. Da ne vide drugi. Kao da drugi nisu imali tu suzu. Da nas je neko sa strane vidio, mislim da bi vidio trenutak kada masa u svojoj tisini nesto radi sa svojim rukama oko ociju.

I sve je to dakle bilo kao u snu. Shvatio sam i kakve ljude imamo u upravi. Pogled mi je nasao i kapitena, cijim sam reakcijama posebno odusevljen, ali to je za neku drugu pricu. Ali Amar Bajramovic mi je pokazao kako jedan takav mladi i uspjesan covjek ima puno ljubavi prema klubu, prema ljudima iz kluba, i kako je svojom mladoscu i mudroscu uspio da osvoji moju naklonost. Imati takve ljude u upravnom odboru je nesto neprocjenjivo,a odlucnost u svom djelovanju pokazuju svi svakim danom kroz svoje djelovanje. Samo slijepi to ne vide.

Razlicitih, velicanstvenih prica o Ivici Osimu ce jos mnogo da bude. Jer njegov zivot prica svjetsku pricu ,ali i veliku istoriju jednog malog ali velicanstvenog kluba. Ta se filozofija pronijela na sve kontinente a ne odnosi se samo na fudbal, nego i na zivot.

I stvarno. Gledajuci ga tako mirnog, skromnog, pametnog, mudrog, tihog, kroz zivot marljivog, ja pogledam na Zelju i vidim to isto. Kako onda da ne budem ponosan.
Gledajuci kako se pokusavamo nositi sa ovim silnim problemima kao klub, vidim jedinstvo u navijacima, koji to sve znaju. Ljubiti Zelju je jednako ljubiti zivot. U ime svih onih kojih vise nema, a koji su cinili ovih prvih sto godina postojanja kluba, mi imamo teret da odbranimo ovu nasu svetinju, kroz ljubav prema njoj. Da ljubimo dres i da pjevamo pjesmu. Nismo ni svjesni koliku velicinu volimo. Nismo ni svjesni koliko smo mi zapravo svi zajedno u vaznom trenutku te ljubavi. Od prvog covjeka kluba, pa do najmanjeg navijaca, onoga koji se tek radja i ciji ce gen nastaviti ovu tradiciju plave porodice u narednih sto i mnogo vise godina.
ZELJO, VOLIMO TE ! UZ TEBE SMO ! NE DAMO TE !

cikazubo je napisao/la:@boccacio @sergejevicu , veliko vam hvala sto ste mi uljepsali dan svojim postovima