Ne znam vala, al čovjek ako bi morao sebi birat dušmane mislim da bi prvo izabrao ove. Čuj, vođeni gladom
Nego, čitam ovo sto bocaccio piše i kontam koliko sam ja, ustvari, imao sreće.
Naime, ono poslije rata, nema televizije, struja se tek ustabilila i ja tek, k'o biva počeo pratit fudbal. Im'o tad "cijelih" četrnaes'. I u onom famoznom play-offu tekme bile na tv-u i meni se nešto, ne sjećam se sad ni zbog čega, svidi ŽELJEZNIČAR. Ostalo je istorija.
A kod mene djed cijeli radni vijek proveo na Željeznici, a dajdže (to ću tek kasnije saznat od majke) cijeli život bili vatreni Željovci. Likovi tad, 70-ih, pičili vozom po Jugi gledat Želju, po seharama su posteri Bukala, Spreče i co.
Tek mi onda nešto bilo puno srce. Reko, vidi, u neznanju srce vuče pravu stranu.
Kasnije, ko stariji momci odemo penzionerski povremeno na utakmicu al eto, ni ti geni nisu za potcijenit.