omladina1921zeljina je napisao/la: ↑sub jun 10, 2017 7:05 pm
storm_raider je napisao/la: ↑sub jun 10, 2017 5:48 pm
Ova anketa bi inace mogla biti jednoglasna. Jednoumlje, lobotomija...
Volio bih da se jave ljudi koji pisu ovdje, a imaju djecu u omladinskim kategorijama, sa svojim iskustvima. Da li je to sada sve 'profesionalnije' ili nije? Da li ste zadovoljni? Cime niste? Generalno stanje i misljenje roditelja me interesuje.
Kad već ne učim, makar da ostavim kvalitetan komentar na ovakav upit.
P.S. Izbrisao sam cijeli post jer sam mislio da se radi o vlastitom iskustvu u omladinskom pogonu, a ne da je u pitanju vlastito dijete. No, nema veze. Ispričat ću kako sam se ja osjećao što moj otac nije nikada dolazio da me gleda.
Svaki trening, a pogotovo onaj poslijepodnevni, roditelji su se nalazili na samom ulazu plastičnog terena, i to u 99% slučajeva su to bili očevi. Znalo se čiji su tu očevi, znalo se čija su tu i kakva su tu djeca trenirala. Ne bih da ikoga uvrijedim ili da spustim ispod svog nivoa, ali to je tako; klasični prikaz jednog društva u selekciji od nekih dvadesetak tinejdžera. Tu je bilo djece bogataša, bilo je djece srednje klase, bilo je djece onih siromašnih; bogati otac je došao da gleda svog ljubimca, kako se zabavlja i kako zna da će igrati sutra u prvom sastavu - otac iz srednje klase je došao tu da podrži san svog klinca od kojeg i on sumnja da ima išta - siromašni otac je došao tu sa uprtim očima u sina od kojeg očekuje potpuni maksimum i egizstencijalu. A da se, sve to, osjetilo u svlačionici - osjetilo se. Osjetilo se po, vjerovali ili ne - po kopačkama. Ja sam prva dva-tri mjeseca nosio Winkove kopačke i dobro su me služile, stari nije htio dati tolike novce za jedne kopačke - kopačke ne čine igrača, ali "činile" su u svlačionici. Klasična srednja klasa, nije da nismo imali para ali su bile preče negdje drugo, a po plastici sijevaju merkurijalke, predatorke, sve nove novcijate... Trčanje ukrug, zagrijavanje, pozdravljanje roditelja, nastavak treninga...
Mora se i razumjeti da je tu bilo djece kojima su treninzi bili prioritet, veći prioritet nego škola. Navest ću samo primjer našeg Vedrana Kjosevskog, kojem sam se i tada divio i za kojeg sam znao da će uspjeti; ja sam te sedmice uspio doći na četiri treninga, on ih je imao obavljenih petnaest. PETNAEST. Jedan golmanski - jedan prijepodnevni - jedan poslijepodnevni trening, s tim da je nekada odrađivao po dva golmanska treninga i jedan sa nama ostalima. Tako da, bilo je momaka koji su sve podredili svojim treninzima -da bi uspjeli u tome. Ja sam imao onu varijantu, "škola ili lopta", a škola je prevagnula. Znao sam svoje prioritete. Sigurno da materijalno stanje porodice, utjecaj roditelja i druge stvari utječe na jednog klinca da formira mišljenje i volju i trud i želju za treniranjem.
Eh, zašto moj otac nikada nije došao da me gleda na treninzima... Ovo vam sada govorim iz aspekta tinejdžera koji želi da se dokaže i treneru i ocu. Igrala se prijateljska trening utakmica između različitih selekcija po godištima. I bilo je tu gledalaca, bilo roditelja, drugih trenera, samo mog oca nema... Toliko me je to zaboljelo, da nema mog uzora da tu bude i da mi da podršku kada pogriješim, da mu samo vidim pogled i da mu vidim ponos u očima. To me je dodatno tjeralo da budem agresivniji, da budem bolji ali me je mentalno izjedalo. Iz današnje perspektive mi je bilo jasno zašto nije dolazio - on je smatrao da je to meni razonoda i rekreativa, smatrao je da nikada ne bih mogao uspjeti u tom polju. Nije bio svjestan koliko volim Želju i koliko sam možda maštao da istrčim pred punom Grbavicom i da izazovem aplauz svojim klizećim startom.
Nisam se dovoljno mentalno igrački razvio, i svaka greška me je podrivala, svaki pritisak mi je bio koban - onaj od trenera najviše. Jednostavno, nisam bio onaj tip igrača kojeg moraš naučiti i natjerati vikom, galamom i ljutnjom. A treneri poput Faće, Mekića nisu imali razumijevanja za to. Ovom prilikom pozdravljam trenere Ušanovića i Berjana jer su znali uputiti na pravi način, što su vidjeli nešto u meni.
Hvala ti sto si ovo podijelio sa nama. Nisam mislio pisati vise o ovoj temi, ali si me natjerao.
Ja sam na Grbavicu krocio odmah nakon rata. Sjecam se betonskih svlacionica sa velikim rupama od granata, redovno mokrih podova ako je kisa padala i toga da nijedna cesma nije radila. Grbavica je bila pravo bojno polje, a mi djeca smo jedva cekali da istrcimo na taj teren. Do tada smo nabijali loptu na betonu iza istoka i kuci isli krvavih koljena. Teska vremena i u njima djeca koja su odrastala u ratu i iza ulaza sutala lopte, "viktorije" i "picigena". Teska, ali lijepa vremena. Tada je bilo najbitnije nekome kroz noge provuci krpenu loptu, nekoga "naguziti" na picigenu, ili mu koljenom dati gol (
jer koljenom je 12 bodova!). Boze, kolika je meni Grbavica tada bila velika i fantasticna! Sjecam se kada sam prvi put krocio na teren, da je bio nepregledan kao more, golovi ogromni, a Grbavica velicanstvena. Mi djeca, zeljna svega iz rata, ali sa zvijezdama u ocima smo se tada zarazili Grbavicom. Cesto odlutam u ta vremena kada sa Sjevera gledam neku drugu djecu kako se zagrijavaju, dodavaju loptu ili se zezaju. Razmisljam da li znaju koliko su sretni i koliko je cijena njihove srece skupo placena...
Moj otac nikada nije gledao nijedan moj trening. Mnogo je tada bilo oceva koji su dolazili. Neki da zadovolje svoje bolesne ambicije, neki da pobjegnu od zene ili svalerke, a neki cisto da dadnu podrsku svom sinu. Prisustvo oca je sigurno mnogo znacilo toj djeci, ako nista zbog onog vjetra u ledjima - "Prodji ga, ne zna" ili "Jaci si, ne moze ti on nista". Tada je sve vise bilo drugarski, jaranski, sarajevski. Mada je i tada svaki otac mislio da je njegovo dijete novi Romario, Ronaldo ili Del Piero u najmanju ruku. Fata, ta nevjerovatna zena i osoba, nas je tada sve docekivala i ispracala. Fata je nama svima tada bila drugi roditelj.
Kao sto sam napisao, moj otac nikada nije gledao nijedan moj trening. Dao je zivot za ovaj grad nekada ranije, ali opet volim da mislim da je znao da mu sin nekada, negdje, na Grbavici nabija loptu.
Ljubavi sto te rodi klasa radnicka...
Obnovi clansku: https://www.fkzeljeznicar.ba/clanarina/