Dželaludin Muharemović, odnosno popularni Dželo je jedan od igrača koji su obilježili posljeratni razvoj fudbala u Bosni i Hercegovini. Iako se radilo o veznom igraču, njegova statiskika više priliči nekom isturenom špicu zbog njegovih izrazitih golgeterskih sposobnosti. Iako je imao epizode i u još nekim klubovima, njegova karijera je prvenstveno vezana uz sarajevski Željezničar, u čijoj historiji je svakako zauzeo značajno mjesto. Navijači rivalskog Sarajeva se nerado prisjećaju njegovih golova u derbijima, ali istovremeno imaju i veliko poštovanje prema njemu. Sa šest golova u prvenstvenim utakmicama između ova dva kluba, on je uz Haseta najbolji strijelac vječitih derbija svih vremena. Ipak, da sad krenem iz početka: Dželo je rođen 23. marta 1970. godine u Sarajevu. Već kao dječak je postao dio Željezničara, napredujući kroz njegov omladinski pogon. Iako je važio za jednog od najtalentovanijih mladih igrača na Grbavici, morao je prvo na kaljenje u UNIS. Početak rata 1992. godine je uticao i na njegovu fudbalsku karijeru, koja je privremeno bila prekinuta. On tada postaje aktivni sudionik ratnih operacija, kao dio specijalne jedinice Lasta. Istovremeno je u gotovo nemogućim uslovima trenirao u Željezničaru, u fiskulturnoj sali jedne osnovne škole. Iz te Željine generacije je nastala okosnica prvog poslijeratnog tima Plavih. Muharemović je sa svojim klubom učestvovao u prvom šampionatu Bosne i Hercegovine u sezoni 1994/95, koja je zbog specifičnih prilika bila turnirskog tipa. Iako Željezničar nije ostvario značajan rezultat u završnici prvenstva, Dželo je podijelio titulu najboljeg strijelca završnog turnira, sa postignuta 3 gola. Nakon što je rat završen, ovaj igrač 1996. godine prelazi u hrvatski NK Zagreb. Sezonu 1996/97 Zagreb završava na petom mjestu u prvenstvu, a Muharemović je pružio respektabilne partije za klub iz Kranjčevićeve.
Zbog dobrih nastupa za Zagreb je dobio nekoliko ponuda iz inostranstva, ali se on iz ljubavi prema svom Željezničaru ipak već nakon jedne sezone odsustva vraća na Grbavicu. U toj sezoni Željezničar osvaja šampionsku titulu, ali je Dželo zbog povrede morao propustiti finalnu utakmicu play-offa protiv Sarajeva. U nadolazećim sezonama se sve više učvršćivao kao lider ekipe. U pretkolu Kupa UEFA 2000. godine protiv poljske Wisle postiže svoj jedini gol u evropskim takmičenjima, koji međutim nije bio dovoljan njegovoj ekipi da prođe dalje. On je bio samo uvertira sa fenomenalnu sezonu, ujedno prvu nakon ujedinjenja ligaških takmičenja pod okriljem NSBiH i NSHB. Željezničar je tad ponovo postao prvak, a slobodno se može reći da je Muharemović bio najzaslužniji pojedinac za to. U glomaznom prvenstvu od 42 kola je postigao fantastičan 31 gol i tako bio među vodećim strijelcima u Evropi za tu sezonu. Sa pet golova Veležu i dan danas drži rekord lige po broju postignutih golova u jednoj utakmici. Ove cifre su privukle nove ponude iz inostranstva, a on je 2002. godine odlučio prihvatiti onu iz ruskog drugoligaša – Volgara iz Astrakhana, grada u delti najveće evropske rijeke. Odlazak u Rusiju sa finansijskog aspekta možda i nije bio loše rješenje, ali sa sportskog je ta 2002. godina za Dželu bila za zaborav. Da stvar bude gora, to je značilo i da je propustio Željinu najbolju posljeratnu evropsku avanturu – duele sa Newcastleom i Malagom. Nakon njegovog povratka u redove plavih, Željo gubi dominantnu ulogu u domaćem prvenstvu, ali iskusni Dželo svojim liderskim sposobnostima održava klub pri vrhu tabele. Posebno će ostati zapamćen vječiti derbi u proljeće 2004. godine, kada je on sa svoja dva gola preokrenuo vodstvo Sarajeva i donio važnu pobjedu svom timu. To je bio njegov 100-ti gol u plavom dresu. Poslije okončanja svoje igračke karijere je ostao u Željezničaru, obavljajući razne funkcije, a danas je direktor kluba. Na proteklim lokalnim izborima je bio kandidat za načelnika opštine Novo Sarajevo.
[video]
https://www.youtube.com/watch?v=iXcdZ01p3-c[/video]
Muharemovićev 100-ti gol za Željezničar
Kada napišem da je Dželaludin Muharemović za reprezentaciju službeno upisao 19 nastupa, te da je sa 6 postignutih golova jedan od 10 najboljih njenih strijelaca u dosadašnjoj historiji, većina onih koji to pročitaju će ostati u čudu, jer se rijetki mogu sjetiti da je on uopšte igrao za reprezentaciju. Pa otkud onda čak 19 nastupa i 6 golova? Ovi brojevi jesu tačni, ali treba imati u vidu da je većina tih nastupa (tačnije 14) bila za B selekciju. Naime, on je bio dio naših ekipa (sastavljenih uglavnom od igrača iz domaćeg prvenstva) koje su učestvovale na Dunhill Cupu u Maleziji 1997. godine, Millenium Cupu u Indiji 2001. godine i LG Cupu u Iranu iste godine. Svojih 6 reprezentativnih golova je rasporedio na sva tri turnira podjednako – po dva je postigao na svakom. Posebno su značajni bilo oni na Millenium Cupu. Golove koje je postigao ekipama Urugvaja i Čilea su omogućili našoj reprezentaciji ulazak u finale turnira. Na ovom turniru je bio i naš kapiten. Na Dunhill Cupu je pogađao mreže Vijetnama i Zimbebvea, a na LG Cupu dvaput mrežu Južne Afrike. Zanimljivo da smo na sva tri turnira završili kao drugoplasirani. Za B reprezentaciju je odigrao još dvije neturnirske utakmice (protiv Lihtenštajna i Irana), a od preostalih pet nastupa, dva su bila prijateljska sa A reprezentacijom (protiv Mađarske i Malte) i tri kvalifikacijska. Svih pet je odigrao tokom 2001. godine, koja je bila i vrhunac u njegovoj karijeri. U jesen te godine se igrala završnica kvalifikacija za SP u Japanu i Južnoj Koreji naredne godine, a Muharemović je nakon nekoliko utakmica koje je presjedio na klupi, dobio priliku u mečevima protiv Izraela i Austrije kao džoker, te cijelu utakmicu protiv Lihtenštajna. U tom meču protiv slabog protivnika je pružio dobru partiju za dostojan oproštaj od državnog dresa, obzirom da Blaž Slišković nakon preuzimanja reprezentacije nije računao na njega. Iako nije bio strijelac u visokoj pobjedi od 5:0, ima velike zasluge za drugi i posebno treći naš gol. Na kraju, Muharemović najviše žali zbog toga što nije dobio više prilike da se dokaže u reprezentaciji.