Hvala, ljudi.
Kada je Zeljo u pitanju, ozbiljnog staza imam skoro 30 godina. Prosao sam sve i svasta, ali kao sinoc, nikada nisam bio sretniji. Malo toga bi moglo podici kolicinu endorfina. To su neka previranja u meni samom, koja su se konacno poslozila.
Sinoc se dogodila jedna od najvaznijih stvari. Staro, mlado, bolan djeca za koju nikad nisam vjerovao da ce popuniti tribine stadiona, napunili su ga dupke. Gledam generacije za koje nisam vjerovao da ce vise dolaziti na tribine. Odlaze ljudi, ali ostaje Zeljo u njihovi srcima. Odlazimo bespucima svijeta. Kupuju nas SAD, EU zemlje, nema gdje nas nema. Djeca nam gube dodir s domovinom, ali ostade Zeljo da nas sastavi.
Davno sam pisao jedan tekst o vaznosti navijanja za Zeljeznicar. Bio je to buntovni tekst, sukob s djecom koja prate Ligu prvaka. Nalupao sam se tada po tastaturi u par recenica, sve ono sto mislim o takvima. Kako je njihov dodir s fudbalom kao fast-food. Kako navijaju za gigante koje nikada nece upoznati, dio su masine koja ih nikad nece prepoznati, dio su bezlicne mase velikih giganata cije utakmice mozda nikada nece uzivo gledati. Da jedan njihov kupljeni dres Barce ili Reala i slicnih klubova, ne znaci ni pola sata plate igraca tog kluba, za razliku od njihovog pazite sada, ne kupljenog proizvoda, ne kupljene karte, nego interesa i bezrezervnog prisustva u zivotu Zeljeznicara.
Bio je to krik protiv onog jednog djecijeg sjecanja kojem se stalno vracam. Moji vrsnjaci su, ako ih je ko i imao nakon rata, uglavnom nosili dresove stranih klubova. To je bio taj pocetak ovog stoljeca kada sam prvi put vidio djeciju mastu na djelu i dresove plavih, tacnije bijele diadorine garniture, a klince kako razradjuju akciju jeftinom loptom na vrata garaza uzvikujuci imena Gredica i Muratovica. To je bio moj san, taj da u Bosni zaplese fudbal, da su klinci sretni i ponosni na uzore iz plave fabrike.
Htio sam uvijek letvicu vise u svemu. Jug koji navija nije bio dovoljan. Htio sam cetiri tribine pod koreografijom, cetiri bucne tribine tursko-grcke ludnice na tribinama. Srusene decibelske rekorde i nas YNWA. Sve sam to dobijao kako je vrijeme odmicalo, ali sinoc je kulminiralo.
Govorimo o cistoj emociji, sreci sto gledam starije od sebe, jednake sebi i mnogo mladje od mene kako pjevaju, skacu i raduju se. Gledam djevojku i momka koji su ocigledno prvi put tu, odmahuju rukom i u nevjerici su. Nije to zloba, nego prosto nevjerovanje da nesto tako postoji. Odmah u znak postivanja.
Gledam ljude koji ne mogu promijeniti nista u vlastitoj avliji, ljude koji se prirodno stide, kako izlaze iz svoje zone komfora i pokazuju neupitnu ljubav.
Gledam i sretan sam sto sam dozivio ponovo nesto sa Zeljom, sto nikada ranije nisam. I nadam se da ce biti jos takvih momenata.
Zivot nas je mogao voditi raznim putevima. Mogli smo se roditi na razlicitim tackama kugle. Moglo se potrefiti da u samom gradu odakle je Zeljo napravite pogresan izbor. Nemate pojma koliko smo svi privilegovani.
Sinoc je Zeljo istrcao lavovski. Jos uvijek me ne popustaju stresovi zatvorenih partija, previse defanzivnih rjesenja i nekreativnih nabijanja. Ovo sto se gleda ovih dana vraca sjecanja na Amarov prvi mandat, filovanje protivnika, jaku borbu i veliko drugarstvo.
Ovo je Zeljo iz mojih najljepsih godina.
O utakmici samoj nemam sta reci. Kratka klupa. Nas protivnik sa klupe uvodi visestruke (po broju partija) reprezentative Azerbejdzana i Bjelorusije. Kod nas na klupi Coca i Stila, da zadovolje UEFA kriterije o broju klupiranih igraca. Protivnik ubacuje igraca koji je odigrao dvije profesionalne takmicarske sezone u Ligue 1, u godini kada smo mi poceli shvatati da mozemo bolje, samo kada smo zajedno.
Ako je jedna recenica ljudi sa ovog foruma dovela makar jednog covjeka sinoc na stadion, potakla ga u teskim trenucima ne odustaje od Plavih, onda ste uspjeli. Hvala vam.