Senad1921 je napisao/la: ↑čet mar 19, 2020 6:13 pm
Sta pise? Da znamo i mi koji nemamo FB
Znam da mnogi ne vjeruju u magiju. Ni šarlatane koji prodaju maglu lakomislenim masama. Čarobne štapiče i zečeve iz šešira, tarot karte i proricanje preko telefona. Pravo da ti kažem, i sam sam isti.
Iako, pomalo se divim čovjeku na sceni sa asistentom koji zagonetnim osmijehom ostavi publiku bez daha. Trikovima koji danima poslije budu tema razgovora i raskrinkavanja. Ipak, oni se ponavljaju prilikom svakog izvođenja predstave i ponovo izazivaju žudnju za još. A raja ko raja, kao da želi biti prevarena, jer ipak, sve su to samo trikovi.
Vjerujem u emociju. U delirij mase koja hukom ledi krv u žilama i naježi čitavo tijelo. Vjerujem u fudbal. Semira sam prvi put gledao kao dijete. Baš nakon što sam pregledao prvu školsku mađioničarsku predstavu i danima se pitao kako je to moguće, u istom emotivnom stanju posmatrao sam slalom između igrača praćen uzvicima malobrojne publike na omladinskoj utakmici. Ponovo pitanje, kako je to moguće, i ponovo, kada ti na tren sve postane logično i realno, lob udarac koji u glavi samo ima onaj na sceni. Onaj sa čarobnim štapićem, u ovom slučaju sa loptom. Jer, kao što mađioničar jedini u glavi ima svaki svoj trik, pa ponekad u čudu ostavi i vlastitog asistenta, tako je i ovaj postigao gol koji je u čudu ostavio saigrače, trenera, publiku, a mene najviše. Zagonetni osmijeh, i idemo dalje.
Siguran sa loptom kao što je da će prva riječ koju dijete izgovori biti mama, utabao je korake na Dolini Ćupova i postao miljenik mase. Nisu to bili zečevi iz šešira, ni kilometarske maramice u boji, bili su to driblinzi, zamahivanja, asistencije i golovi. I dok su drugi radosno proslavljali skačući u masi, ja sam vidio cilindar, zagonetni osmijeh i namigivanje prema masi. On je mađioničar.
Ali, kao što trik iščezne, tako su i njegovi koraci iščeznuli sa Grbavice. Otišao je u bijeli svijet, nastupao po Poljskoj, Turskoj, Kipru. Sve češće sam viđao šarlatane, prevarante, a sve rjeđe pravi pravcati trik i gotovo prestao da vjerujem u bilo kakvu magiju. Tek kad sam na televiziji ugledao Roberta Lewandowskog kako trpa četiri gola velikom Realu, sjetio sam se da su djelili svlačionicu.
A onda sam jednog dana vidio običnog čovjeka na ulici. Kažem običnog, jer savršeno se uklapao u masu koja je u rijeci tekla za svakodnevnim obavezama. Ipak, nešto mi se učinilo poznatim kod tog čovjeka. Zastao je ispred jedne trafike gdje je stajalo dijete sa majkom. Vještim pokretima prstiju izvukao joj novčić iza uha. Dječiji iskreni osmijeh zasijao je poput sunca, a ja sam shvatio da je to onaj iz školske predstave. Sasvim slučajno oči su mi se fiksirale na naslovu iz novina na trafici. Semir Štilić potpisao za Željezničar. Kako mi je to promaklo?
Ponovo su krenuli koraci po Dolini Ćupova i ostalim terenima, ponovo su krenuli golovi i asistencije. I kada su drugi to posmatrali očima mase koja kao da želi biti prevarena, ja sam ponovo vidio one pokrete iz djetinjstva, i onaj momenat kada samo onaj na sceni zna šta će sa štapićem, u ovom slučaju sa loptom. Savršen udarac i masa u čudu, saigrači, protivnici, ljudi po tribinama.
Ali ja sam znao. To je magija u koju vjerujem.
Ljubavi sto te rodi klasa radnicka...
Obnovi clansku: https://www.fkzeljeznicar.ba/clanarina/