Pisem, brisem, pisem, brisem! Sve sto napisem, napisao sam vec. Bez filtera, bez zadrzavanja. I onda mi pade na pamet divna pjesma od Vasiljeva i kako je sve sto osjecam satkano u njoj...
ČOVEK PEVA POSLE RATA
Ja sam gazio u krvi do kolena,
i nemam više snova.
Sestra mi se prodala
i majci su mi posekli sede kose.
I ja u ovom mutnom moru bluda i kala
ne tražim plena:
oh, ja sam željan zraka! I mleka!
I bele jutarnje rose!
Ja sam se smejao u krvi do kolena,
i nisam pitao: zašto?
Brata sam zvao dušmanom kletim,
i kliktao sam kad se u mraku napred hrli,
i onda leti k vragu i Bog, i čovek, i rov!
A danas mirno gledam kako mi željenu ženu
gubavi bakalin grli,
i kako mi s glave raznosi krov, ─
i nemam volje ─ il’ nemam snage ─ da mu se svetim.
Nije mi žao što sam gazio u krvi do kolena
i preživeo crvene godine klanja,
radi ovog svetog saznanja
što mi je donelo propast.
I ja ne tražim plena:
oh, dajte meni još samo šaku zraka
i malo bele, jutarnje rose ─
ostalo vam na čast!
Sve sto jedan Zeljovac osjeca je u ovoj pjesmi. Nemam vise snage.
Neka nam je Bog dragi na pomoci.
Nazvacu, vise puta, a sta drugo da radim?
Ljubavi sto te rodi klasa radnicka...
Obnovi clansku: https://www.fkzeljeznicar.ba/clanarina/