Poluvrijeme, odnosno nekih 35-40 minuta kao iz snova. Kao onaj nekadasnji, sampionski Zeljo, iz godina kad smo suvereno vladali domacim fudbalom. "Mudevit" pristup od pocetka, konstantni napadi, lijepe akcije, rutinska zavrsnica. I onda na vidjelo izlazi tamna strana naseg stanja uma, mozda i najveci razlog sto smo u svim sferama zivota na evropskom dnu - nekakvo bespotrebno kurcenje i glupiranje bez ikakvog pokrica. Sta koju pic.ku materinu stajes nakon 3:0 u 29. minuti? Jesmo li se to mozda dokazali sa 8 uzastopnih titula pa idemo malo setati? Ili imamo revans protiv Chelsea za tri dana? Jesi li sportista? Je li ti mozak bazdaren da uvijek stremis ka visem rezultatu? Ne mogu i necu da shvatim.
Druga stvar koju ne mogu da shvatim je da ni Kocevic ni Jaganjac ni Music ni bilo ko od talentovanih juniora danas nije mogao cekati (a pri ovakvom rezultatu izvjesno i docekati) priliku.
Istakao bih danas zacudjujuce energicnog Subasica, raspolozenog Hodzica, rastrcane Hajdarevica i Mekica. Ma u principu, dok (i kad) se igralo, svi su bili manje ili vise dobri. Sem Stile. Stila ne lici ni na sta. Bojim se da je vrijeme za plaketu i zlatan sat.
S obzirom na sve okolnosti, posjeta i atmosfera odlicne.
P.S. Dule je bratina.

Na nebu je jedna boja, jedan voz i jedna pruga. U mom srcu jedna ljubav, ne postoji druga. Volim te Željo. Tvoj Manijak s juga.