sri apr 07, 2021 10:37 am
Otkad znam za sebe živim Željezničar, tačno onako kako je gospodin Ivica Osim i opisao svojevremeno. U periodu '93-'95 išlo se pod granatama na treninge, ne u naselju, već si morao klapati dobrih 5 stanica pjehe na Alipašino polje (osnovna škola 1.maj), pod snajperima, trčeći preko raskrsnica na kojima su bile postavljene barikade, a zamisli ti te ljubavi prema „tom nekom radničkom Klubu“ i te želje da postaneš dio tog Kluba, kojem su pokušali oduzeti identitet raznoraznim spletkarenjima, pa na kraju i paljenjem kultnog stadiona. Koliko puta sam morao pobjeći da niko ne zna da sam na treningu, samo da bih proveo ta 2h druženja sa svojim istomišljenicima i da naučim nešto novo. Niko me nije mogao ubijediti da činim pogrešnu stvar (naravno sad iz perspektive roditelja, sam sebe bih oderao k'o zeca), niko mi nije mogao „zgaditi“ taj neki radnički Klub... Bila je to ljubav na prvi pogled i svaki tren koji sam proveo u tom nekom radničkom Klubu čini me sretnim.
Tada nije bilo moguće da neko stavlja pojedinca ispred tog nekog radničkog Kluba, tada su svi bili usko povezani, da se taj neki radnički Klub podigne na noge, da se pokuša održati u životu. Uspjeli su ljudi koji su bili u tom nekom radničkom Klubu, a ne pojedinac. Pobjede su tada bile zasluga 22 igrača, trenera, ekonoma, sekretara, predsjednika, direktora, a ne pojedinca. Navijači bili složni i nisu niti jednog trenutka bili podijeljeni, znali su sve i bili uvijek tu gdje je trebalo da budu.
Ako sada podvučemo crtu i pogledamo gdje smo, onda je barem većini ljudi jasno da više nismo onaj neki radnički Klub, već da smo postali upravo suprotno onome što nas je krasilo, postali smo taoci pojedinca. Pojedinca koji se pita za sve. Pojedinca koji je uspio da svojim djelima podijeli navijače, da tim istim djelima uspije gurnuti Klub u finansijski sunovrat. Ima toga more da se piše i komentariše, ali mislim da je vrijeme da se na ovom forumu zatvori jednom za sva vremena poglavlje pojedinac vs Klub i krene dalje. Mi kad smo trebali stati 23.12.2018 u odbranu Kluba, nismo to uradili i ispali smo jedne obične jajare, koje sada gledaju i doživljavaju agoniju. Nećemo mi nikad svojim piskaranjem ništa promijeniti, nećemo spojiti pojedinca i određene ljude koji su voljni da pomognu Klubu u svako doba dana, da to bude win-win kombinacija. Bajke su na drugom spratu.
Koja je poenta moje priče, mah, ko hoće skontaće, ko neće...