Jedan tekst sa mozzarta o Manciniju iz 2014. Sve odlično rečeno.
Prevara Manćini
Jedan bivši funkcioner Crvene zvezde ovako je branio jednog bivšeg trenera Crvene zvezde: "Ma šta ti je! Vidi ga! On je naš Manćini!" I bio je: imao je dugu kosu, šal oko vrata, izgledao pomalo kao Italijan, posebno kad naulji kosu i - nije bio previše dobar trener.
Teško je, zaista, za nekoga ko u svom trenerskom si-viju ima čak 13 trofeja reći da mu nešto fali. Teško, ali nije daleko od istine.
Roberto Manćini, najbolje otkriće neprežaljenog Vujadina Boškova, koji će od njega i Vijalija napraviti pakleni tandem u onoj sezoni kada je Sampdorija osvojila Kalčo, i kada im se samo razorni šut Ronalda Kumana isprečio do titule evropskog prvaka, nije mnogo naučio od staloženog, ali zahtevnog Mistera. (Zato je od njega, pa bilo to dobro ili - uglavnom - loše, prilično naučio njegov ortak Siniša Mihajlović).
Već i kao igrač bio je poganog jezika, i voleo je da je svlačionica njegova. Neki igrači i treneri to su trpeli, neki drugi baš i nisu.
Taj će ga jezik možda i koštati većeg udela u dresu reprezentacije: Azuri su tada zaista obilovali mađioničarima na njegovoj poziciji, poput Zole ili Roberta Bađa, čak i nepravedno zapostavljenog Bepea Sinjorija, no za razliku od Manćinija oni su umeli da ćute, igraju, i pognu glavu kad govor drže Vićini ili Saki...
Njegovi prvi trenerski izazovi biće čudni jednako koliko i igrački, i dvostruko manje nego oni koji su došli nakon toga: uzeo je Fiorentinu kada je ona odavno bila u crvenoj finansijskoj zoni, i uspeo da sa njima osvoji Kup Italije, iako je od 27 utakmica na klupi pobedio na celih šest (!!!), potom je i Laciju doneo isti trofej, što ga je preporučilo gospodinu Moratiju i Interu.
Od jednog polušpica sa magičnim prahom u kopačkama očekivalo se da neguje napadački stil, no Manćini-alenatore bio je sušta suprotnost Manćiniju-đokatoreu. Njegov Inter bio je spor i neatraktivan, odbrana zategnuta, ali je napred sve zavisilo od raspoloženja i horoskopa Adrijana i Hulija Kruza; za tim koji je imao Figa, Verona, Kambijasa, Stankovića, kojem će se pridružiti i Ibrahimović i Krespo, uzastopna treća mesta bila su neuspeh, a Morati ponovo omiljena tema zafrkavanja na večerama najbogatijih Italijana.
A onda se Manćiniju desio Kalčopoli, i Inter je osvojio dve titule unazad i jednu, laganu, kada su svi još bili u šoku, kada je Milan krenuo sa minusom od osam bodova, a Fiorentina sa čak 15...
Već tada je Roberto pokazivao da nije šlif za Evropu, i mnogo slabiji timovi su lagano izbacivali Inter iz Lige šampiona, a ni arogantni đavo koji ga je savetovao mu nije dao mira, pa se često znao zakačiti i sa svojim igračima i sa novinarima. Samo je sa gazdama uvek uspevao da nađe zajednički jezik...
Mora da su bogati šeici gledali neki drugi fudbal, kada su ga pozvali da preuzme Mančester Siti. I sa gomilom novca, Manćini je prvo uzeo kup, a u narednoj sezoni, u onom neverovatnom finišu, i Premijer ligu - no i tu se videlo da mu fali talenta. Trebalo je samo pobediti KPR, a Manćini je to ostavio Edinu Džeku i Serhiju Agueru, i tog je popodneva na Etihadu izgledao kao da je zalutao među velike momke... Što je slika koju ćemo često gledati i u sezoni u kojoj je Roberto vodio Siti do ekspresne eliminacije iz Lige šampiona.
Umesto da posle titule krene hrabrije, Manćini je pokazao potpuno odsustvo duha i poznavanja svoje ekipe. Uspeo je da najbolje svetske fudbalere, o(t)kupljene novcem od crnog zlata, natera da igraju najdosadniji fudbal u Engleskoj, dosadan, letargičan i bez srca, kao iz najgorih era Kalča. A to čak ni šeici nisu mogli da trpe.