mirzza je napisao/la: ↑

uto apr 04, 2017 3:25 pm

gdje je zapelo sa slikama, imal asfalta, sta se radi na istoku sa vanjske strane?

fcz je napisao/la: ↑

uto apr 04, 2017 3:24 pm

boccaccio je napisao/la: ↑

uto apr 04, 2017 3:40 pm

Jednog dana ću baš da napišem jedan veliki tekst o svemu tome što se dešavalo i šta se dešava. Kada se smirim. Još sam na utakmici. Pred očima mi bakljada i hiljade glasova čujem. Pjevamo Grbavicu. Otvaramo tribinu. Čekamo najvećeg Ivicu Osima, počasnog predsjednika našeg Želje. Lendrić je upravo dao svoj drugi gol na utakmici. Radujemo se, trese se tribina. Ima tu djece. Došli sa roditeljima. Mali željovci se rađaju. Totalno ludilo. Trese se sve. Tresem se i ja. Suze. Ljubav. Željo je veliki. Mnogo veći nego što su nam protivnici to i pomišljali.

Eisenbahner1921 je napisao/la: ↑

uto apr 04, 2017 3:58 pm

@boccaccio svaka čast!
@jovan ne znam šta bih rekao za Stanića. Ako ga povrede budu zaobilazile vjerovatno će dogurati do 300, a sad preko šta ja znam. Npr., u ovakvoj sezoni nek' odigra 15 utakmica, takvih 8 sezona bi mu trebalo da prestigne Bratića. Opet gledam Stojanović ima 32 i poprilično fino gazi, tako da je sve moguće.

boccaccio je napisao/la: ↑

uto apr 04, 2017 3:40 pm

Trese me još uvijek i ne mogu da se oporavim. Treba uskoro da krene nova utakmica, jako važna za nas, a ja još nisam uspio da završim i da stavim u ladicu otvorenje istoka. Nikako da se presaberem, da utiske čitavog događaja sumiram u bilo kakvu misao. U glavi mi je pometnja, razum ne vjeruje kada se čuda dešavaju, preispituje ono što sam vidio i presipa emociju iz čaše u čašu u namjeri da me još drži u snu kojeg sam sanjao dugo godina.

Tako to bude. Kad ti Željo napravi radost veću gotovo od radosti samog života.

I dobro je to sve bilo, taj san je postao java, stadion se napunio, nova tribina je primila svoje navijače, energija se mogla sjeci u zraku. Talas plavetnila se širio Grbavicom, srca su kucala jako, svi u jedan glas, bakljada je obišla svijet. Svi su se divili toj energiji, inatu koji se iz svega lošeg pojavio i svečano naglasio novu pobjedu onog sto je dobro u odnosu na ono loše što nas je godinama stezalo.
Velik je Željo. I navijači njegovi.

Nisam to sada uopšte u stanju, jednog dana ću se osvrnuti na cijeli ovaj period i obuhvaticu ovaj posebni dan u poslijeratnoj željinoj istoriji.
U isto vrijeme, ponovo procitah ovaj tekst o propasti dinastije Misimović , podsjetili ste me na njega i na taj ton autora teksta, te kako je slavodobitno proricao željinu sudbinu kroz navodni egoizam struktura kluba ,prozivajući i omalovažavajući g. Misimovića i njegovu porodicu, te nadobudnost naših štrebera koji su, eto samo pijuni u igri g. Misimovića i koji će prvi biti odbačeni.
Tužno je zaista sa ove distance gledati taj period i ljude koji su imali moć i primali kao novinari zaposlenici svoju platu pišući ovakve tekstove. Mora da je tada to bio pobjednički osjećaj za njih. Danas šute. Ne postoji tekst kojim bi se , bar zbog ono malo obraza, pa hajde da ni to nemaju, nego ako išta, nekog poluprofesionalizma, bar malo posuli pepelom i izvinili se javno nekome. Bilo kome. Želji.
Oni su zapravo i pored ovog teksta, kroz vrijeme , napadali još jače, a znamo mi i kako. No dobro, bice vremena i za to. Jednog dana.

Ali mi cemo pjevati. Znamo gdje su nam srca. Znamo kome pripadamo. Znamo da se nećemo prodati nikome. Imamo mi nas i imamo svijet da nas gleda. Imamo Ivicu Osima. Mišu Smajlovića. Refika Šabanadžovića. Edina Ćurića. Mehmeda Baždarevića. Zorana Samardžiju. Marija Stanića. Nikolu Nikića. Borisa Bračulja. Envera Hadžiabdića. Branimira Jelušića. Radeta Matića.Amara Osima. Edina Džeku. I još mnogo njih.
I svi su oni tu, za razliku od pomenutih riječi u onom neuspješnom pokušaju od teksta.

A za naše drage štrebere imamo i posebno lijepe riječi i misli. Od prvog dana smo vjerovali u njih i kada je bilo najteže. Znali smo da oni znaju kako će se nositi sa ovim pritiscima. Trebao je proći jedan period da se ti rezultati konačno vide i da izađe na površinu sav trud koji su oni svojim znanjem nama donijeli. Te ljude trebamo da slavimo danas. Almir Hadziosmanović, mladi čovjek neupitnih kvaliteta nam je donio toliko toga dobrog, pa je i ova tribina iznešena na njegovim leđima. Kroz projekte,kroz trud, kroz pravne postupke Amara Spahića, Amara Bajramovića, kroz svakodnevnu borbu i dovođenje sponzora u svim ovim mladim ljudima iz upravnog i nadzornog odbora, od Deje Nikolića,Marka Dmitrovića,Vedrana Vukotića do g. Misimovića koji je po cijele dane provodio i trošio svoje skupocjeno i dragocjeno vrijeme kako bi Želji bilo bolje. Trpio razne pritiske, a nije morao. Trpio ovakve tekstove od neostvarenih ljudi koji ništa u svom životu nisu napravili osim pokušaja da nekog i da nečiji rad popljuju svojim oštroumnim analizama i predviđali g.Misimoviću neki krah, šta li.

A evo šta smo dobili. Ljubav na jednom mjestu, na našoj svetinji, na našem stadionu, okruženi legendama kluba, igračima i navijačima. Mnogo nas je. Jaki smo. A tek je počelo. Tek je počelo. Tek je počelo. O Želji se danas priča. O Želji će se tek početi pričati.

Jednog dana ću baš da napišem jedan veliki tekst o svemu tome što se dešavalo i šta se dešava. Kada se smirim. Još sam na utakmici. Pred očima mi bakljada i hiljade glasova čujem. Pjevamo Grbavicu. Otvaramo tribinu. Čekamo najvećeg Ivicu Osima, počasnog predsjednika našeg Želje. Lendrić je upravo dao svoj drugi gol na utakmici. Radujemo se, trese se tribina. Ima tu djece. Došli sa roditeljima. Mali željovci se rađaju. Totalno ludilo. Trese se sve. Tresem se i ja. Suze. Ljubav. Željo je veliki. Mnogo veći nego što su nam protivnici to i pomišljali.