sri dec 26, 2018 7:33 pm
Kome se da,neka procita obraćanje člana UO nakon nedjeljne sjednice Poštovani članovi i članice skupštine,
Nisam se imao namjeru obraćati, ali nakon sinoć pregledanog izvještaja sa skupštine ipak ću reći nekoliko stvari.
Da budemo jasni, pišem u svoje ime.
Sa održavanjem sjednice skupštine kluba završio se moj višegodišnji rad u klubu.
Danas se ne osjećam poraženim. Danas se osjećam zaista ponosnim.
U momentu kada sam ulazio u klub, apsolutno sam bio siguran da će svaka pomisao na pomak ili promjenu biti osuđena na neki način (kad tad), djelomično radi kluba i njegovog okvira (udruženje građana), a djelomično radi našeg društva u kojem je svaki uspješan čovjek – lopov, svaka titula – kupljena, svaka lijepa žena – kurva, svaki član upravnog odbora - tu radi interesa /foteljaš.
Kada uđete u klub sa takvim stavom, svješću i ličnom motivacijom koju ću kasnije objasniti, onda je raditi lako, jer se pritisak podrazumjeva i vrlo lako sam podnosio, sve što se dešavalo.
Zaista jesam.
A nivo pritiska, rekao bih i negativnog uticaja javnosti, tačnije djela medija je bio od početka prisutan, a pod pritiskom „loših“ rezultata se samo pojačavao. Što je sasvim logično u jednoj mjeri.
Vjerujte da navedeno nije imalo nikakav negativan uticaj na rad u klubu, osim što nam je u tim momentima dalo dodatnu energiju da nastavimo.
Ipak isto tako moram reći da:
Žalim ljude koji su proteklih godina pisali kojekakve članke o „propastima dinastija” i još kojekakve članke koji zaiste govore više o njima samima.
Žalim ljude koji su slali anonimne prijave raznim inspekcijama, ali ih razumijem jer su upravo takvi kakve su im prijave – bezlični i providni, nevidljivi. Nama te prijave osim gubitka vremena u radu administacije nisu naškodile, čak šta više pomogle su nam da kroz transparentan rad privučemo pažnju sponzora, povjerenja navijača.
Žalim i ljude koji su još sa početka rada ove grupe ljudi organizovali prilog na federalnoj televiziji u emisiji Mreža.
Žalim i neke naše bivše zaposlenike koji su nakon što nisu zadovoljili svojim skromnim probnim radom u klubu, započeli rad u nekim medijima, i onda svoje flustracije ispoljavali kroz pojedine članke.
Sviju mi ih je žao. Ali Neću više o tome.
Pošto sam čuo razne piče o mojim motivima ima ulaska u klub, osjećam obavezu, danas, iako je to nešto moje i savim lično da vam to pojasnim.
Jedan moj dedo rahmetli je bio Željezničar i radio kao pregledač voznih kola, pričao mi je kako se Grbavica gradila i iz samodoprinosa željezničara.
Moj drugi dedo je krojač, obični navijač kluba koji je 60 tih i 70tih godina išao vozom na gostovanja, i vozovi su stajali na željezničkoj stanici u Semizovcu da on uđe i ide na ta gostovanja.
Slušao sam priče o Želji tokom odrastanja. O Videotonu, Švabi....doživio Zubandan i to veče trčao od Koševa do Hrasna.
Roditelji, koji i sada idu na utakmice našeg kluba su mi dali ime po Amaru Osimu sinu našeg počasnog predsjednika Ivice Osima.
Svoju sadašnju suprugu sa kojom imam dvoje djece sam upoznao u parku u naselju Hrasno, kada se ona, kao i ja, spremala da ide na utakmicu koju smo na Koševu igrali protiv Wisle Krakov.
Previše je to Želje u mom životu, da bi mogao ostati “samo” navijač i radi toga sam se odlučio uključiti u rad kluba, a nekako sudbinski se to poklopilo sa momentom kada se stvorila grupa ljudi koje mi po karakteru i nekom zajedničkom viđenju kluba odgovara u potpunosti.
Ponosan sam na sve njih. I to nisu samo ljudi čija su imena poznata i koji su imali neke funkcije u organima kluba. Oni znaju ko su.
Prije nego sam počeo da kao volonter pomažem klubu, kao navijač sam pratio kako su se stvari oko kluba mjenjale. Titule osvajale, Amara smjenjuju, dajem mu podršku, drugi nas trubama utišavaju.... pa smo skandirali uprava napolje kad smo bili 10 na tabeli, pa godine bez evrope, godine bez gostujuće pobjede, pa Amar dođe, pa titule...,.gledam administraciju, prepoznam nesposobnost, ali to su moji Željovci, to je moj klub... šuti....a Grbavica uvjek ista, srušio se jedan krov na zapadu, ali meni najljepši stadion u BiH.
I san o istočnoj tribini, južnoj tribini. Novoj Grbavici.
Ulazak u organe kluba je bio neki splet okolnosti, i kako sam preuzimao procese na sebe, tako su se otvarali novi i tako iznova i iznova iz dana u dan...Nije mi bitno da li sam u nekom organu kluba, bitno je da sa svojim prijateljima radimo za Želju, i tako prolete tako dvije-tri godine. Tri godine da suprugu (onu sa početka teksta koju sam upoznao u parku pred utakmicu sa Wislom) ne viđam redovno, vikende i izlaske organizujemo prema utakmicama, večere u usputnim restoranima prema Krupi, Širokom, Bijelini, i sve radi Želje. Djeca su tu, starija kaže: "Tata radi u Želji", osnovni posao koji radim i ne spominje. Mlađa ne priča, ali kad me zagrli sve mi kaže.
Da li je vrijedilo?
Ponosan sam na svaki provedeni dan. Na sve što je urađeno. Na svakog Željovca koji nam je dao povjerenje da uradimo nevjerovatne stvari za klub. A to povjerenje je nešto što je sve stvorilo i napravilo našu Grbavicu.
A kako smo je gradili? Iskreno i sa ljubavlju.
U društvu kakvo jeste iskren rad probudi nadu, nada stvori energiju, energija stvori čudo. Istok je to čudo. Čudo koje smo svi zajedno stvorili.
Akcija gradnje istoka, kao i ostale zajedničke akcije, će ostati upisane zlatnim slovima u klupskoj historiji, ali i one su došle kao posljedica takvog, da kažem, modela rada. Sada bih mogao napisati knjigu kako smo gradili istok.
Mi koji smo bili unutra nismo imali baš zadovoljstvo gledati istok kako raste iz dana u dan, jer smo iz dana u dan se suočavali sa problemima svih vrsta, ali smo zaista bili ponosni na dan otvaranja, i to je nešto što ću pamtiti do kraja života.
Poštujem one koju su mislili da smo preradikalni i da se moglo i drugačije, neke Željovce smo možda i prerano udaljili od nas, ali rad u klubu zahtjeva dnevno donošenje odluka po mnogim pitanjima.
Klub izvana i klub iznutra su potpuno dvije različite percepcije. Čuo sam da nismo bili smokritični. Ne znam. Nemam baš taj osjećaj jer smo se često preispitali u datim okolnostima, pokušali sve staviti na sto i donijeti odluku u takvom momentu. Neke odluke se nisu pokazale kao dobre. Ali to smo saznali tek na kraju.
Reću ću vam i da sam ponosan na dan skupštine kada se nismo pojavili.
Počasni predsjednik je jednom rekao: “Čovjek gleda, a ne vidi”.
Nekako sam u ovih nekoliko godina ima priliku da gledam klub iz svog ugla i zaista sam vidio sve.
Nadam se da vam je svima jasno da ničim nismo ugrozili klub, kako se to želi prezentovati, i nije postojala mogućnost da se desi bilo koja druga opcija osim ove koja se desila na skupštini. Lično mislim da smo olakšali primopredaju, a vi to shvatite kako želite.
Primopredaja se desila po jednim novim procedurama i to nije ništa tragično.
Drago mi je da je Skupština je prošla u najboljem redu i da su svi organi izabrani.
Vama kao članovima skupštine, obzirom da se provlače teze o lošoj finansijskoj situaciji, mogu reći da je stanje uvijek slično... novca uvijek nedostaje i Željo nikada nije bio niti će biti bogat klub, i svi moraju raditi na tome da se novac obezbjedi, tu prije svega mislim na Upravni odbor.
Gledajući jedan godišnji budžet on zadovolji potrebe kluba, uz uslov da se ostvari neki transfer ili da Upravni odbor (ako ne nađe novac iz drugih izvora) osigura lične pozajmice u periodu cca januar - mart.
Budžet kluba je generalno dovoljan za borbu za titulu, što ne znači da ista mora i doći, a proteklih sezona ste vidjeli da smo upravo u takvoj borbi bili, koja nažalost nije krunisana titulom. I to je u konačnici držim da je naša krivica.
Podsjetite se ranijih prezentacija, gdina. Vukotica, vidjet ćete strukturu prihoda i ono što mora Upravni odbor da obezbjedi. Pročitajte izvještaj Nadzornog odbora. Sve su to pisali Željovi koji znaju klub u “dušu” i koji imaju iza sebe godine finansijskog praćenja i rada u klubu.
Legitimno pravo novog Upravnog odbora je da samostalno odredi način komuniciranja prema javnosti, pa i prema odnosu prema trenutnom stanju u klubu.
Izabranom Nadzornom i Upravnom odboru, kao i predsjedniku i potpredjedniku skupštine mogu zaista poželiti da se punom parom posvete radu, i želim im da što prije “uhvate” sve konce i povedu klub tamo gdje mu je i mjesto.
Tajna našeg rada, a kao Željovac ću vam je odati, je da trebaju biti u pogonu bukvalno 24 sata za klub, jer klub ne poznaje dan, noć, radno ili neradno vrijeme. Za klub morate dnevno izdvojiti najmanje 3 sata aktivnog vremena. Sa takvim radom moguće je ostvarenje ciljeva.
Još jedna tajna koja je važna, poslovi se moraju rasporediti. Mi smo bili tim, i tako smo se osjećali, ali kako sam već rekao, percepcija kluba izvana i ono što se dešava iznutra je različita.
Svim članovima skupštine, mogu poručiti da je neophodno da se sami informišu o radu kluba.
Nemojte očekivati da Upravni odbor kluba dolazi vama sa informacijama, ne zato što radi netransparentno, već zato što rad u klubu uz redovne poslove ostavlja jako malo vremena za bilo šta drugo.
Članovi skupštine, jedinstveno nastupite i dajte puni vjetar u leđa izabranim organima, kako ste i nama dali, a njihova obaveza je da to povjerenje opravdaju.
Da zaključim jer je ovo svoje završno obraćanje.
Svoj rad u klubu sam shvatio kao neku ličnu obavezu koju sam imao prema Želji, kao navijač i neko ko je u jednom momentu mogao i morao pomoći u radu, i držim da sam tu obavezu pošteno i sa ljubavlju završio.
Vidimo se na utakmicama moji Željovci.
Tribina zapad, prvi red, mjesto broj 11.
Sve vas pozdravljam.
Spahić Amar
1981-2014 navijač
2014-2016 volonter u klubu
2016- 2017 član Nadzornog odbora
2017-2018 potpredsjenik Upravnog odbora
2019 - do kraja života - navijač.
Samo Željezničar!!!