Pored svega što je napisano od sinoć, samo bih još jednom da naglasim kako je lijepo biti Manijak. Biti dio ovoga svega što se dešava mjesecima. Dio onoga što se desilo sinoć.
Po prvi put u životu utakmicu nisam gledao sa juga i nije mi žao. Gledati ljude kako nose djecu u naramku, na ramenima, kako drže djecu od 11-12 godina u krilu kako bi napravili mjesta za nekog stranca koji nema mjesta na stolicama pa je sjeo na stepenice... Gledati ljude kako skidaju majice sa sebe kako njihove djevojke/žene ne bi sjedile na betonu...
Daleko od toga da smo mi stranci. Svako koga vidim na tribini mi je bolji prijatelj od mnogih koje jako dobro poznajem. Pa čak i ovi što su došli da se slikaju... Neka... Ne košta nas ništa tri-četiri selfija, u takvom vremenu živimo. Svako na svoj način živi Željezničar.
Drago mi je da se u svemu izdižemo iznad ove lige. Dostojanstveni u pobjedi, u porazu, gledamo samo sebe, svoj cilj i svoj put prema tome cilju. Nebitno ko je protivnik, nebitno ko nam postavlja trnje na našem putu ka zvijezdama, ako nastavimo ovako zajedno koračati, niko nas neće zaustaviti.
Biće Željo opet šampion!