Ujko je napisao/la: ↑ned nov 04, 2018 2:30 am
@ Avlami mi je probudio uspomene, pa mada nisam siguran da je ovo pravo vrijeme da ih
podijelimo, ipak cu to uraditi, jer kad slavim i kada mi je dobro, tada mogu biti i sam, a, kada sam
ranjen, kao nocas, osjecam potrebu da to dijelim sa svojom bracom....
Igrali smo u drugoj ligi, protiv Leotara, 11 sati ujutro...Napadao preko noci, neki, tezak, sarajevski
snijeg, niko ne zna da li ce utakmica biti odgodjena ili ne, bila su to ona stara vremena, bez pamet-
nih telefona, bez foruma, bez interneta, informacije smo dobijali samo preko sportskih stranica pi-
sanih medija...I kao uvijek, mi Paromlinci, ogranak raje sa Dolac Malte, krecemo na utakmicu nasim
ustaljenim putem. noseci nase zastave, napravljene sa toliko ljubavi prema nasem Zelji..Uvijek istim
putem, Preko mosta, pa preko Trga, pa uvijek kroz isti prolaz, dok ne ugledamo Dolinu cupova i dok
ne osjetimo onaj adrenalin, ljubav, sve....Mislili smo da ce svako otstupanje sa tog svetog puta donijeti
losu srecu nasem timu, pa smo uvijek prelazili svaku ulicu na istom mjestu, zaobilazili svako drvo ili
trafiku na isti nacin....Ponekad mi se cini, da smo upravo mi izmislili onu cuvenu recenicu : " Ni milime-
tar "...Tada smo, sa godisnjim ulaznicama, ulazili na istok koji je bio jedna jedinstvena cjelina sa jugom.
a, sjevera jos nije ni bilo...Na tom istom ulazu, besplatano su ulazili vojnici, a i na mnogim utakmicama
besplatan ulaz je bio svakome ko ima zastavu naseg tima...I, eto, da se vratim na to nedjeljno jutro, kada
sam, iako mlad ,shvatio, sta znaci biti clan nase porodice, kakva je velika cast i odgovornost biti dio nece-
ga sto se zove ZELJO....Ulazimo, tako, mi, promrzli i ukruceni, kao i zastave koje nosimo, nakon sto smo
prosli sve one verbalne torture pitarski nastrojenih taksista, prepoznatljivih po bijelim carapama, mokasin-
kama, koznim jaknama ,donjim dijelovima trenerki , tek pristiglih iz Turske...Tribine, ako su se tako mogle
zvati, nisu bile ociscene, pa smo bukvalno morali prtiti snijeg do koljena, ali, teren je bio koliko - toliko dobar,
samo sto je sav snijeg bio naguran na jugo istok, gdje je bilo pravo brdo, velicine omanjeg Trebevica... U jed-
nom trenutku, lopta je otisla bas u taj dio i jedan od nasih pionira, mali djecacic, koji se smrzavao kao vrapcic
uz aut liniju, pokusao je da je izvadi i vrati nazad u igru, ali, onako, malen i nejak, nije imao nikakvih sansi....
Da li je u tom trenutku ubacena rezervna lopta ili ne, niti se sjecam, niti je bitno, ali, desilo se ono sto je, barem
meni zauvijek dalo do znanja da sam jedan od privilegovanih sto vec evo punih 50 godina zivim, patim,radu-
jem se i umirem za nasu familiju...Videci da se mali djecacic bori sa snijegom, ali, bezuspjesno, Dragomir Vlaski,
zvani Dzinks, pretrcao je sa nase polovine terena, do korner zastavice na suprotnoj strani, izvadio bukvalno to
dijete, kao svoje najrodjenije, ostavio ga pored aut linije i onda, zagazio, ma sta zagazio, preplivao do lopte
izvadio je iz snijega i odnio na tacni do golamana Leotara...Smrznut, cvokocuci od hladnoce, ali, ponosan i sretan
dugo, dugo, kao i svi ostali na stadionu aplaudirao sam ovom potezu...Sitnica, koja znaci mnogo...Sitnica, zbog
koje se zivi, sitnica zbog koje se razmislja...Ja, evo, vec decenijama....
Znam da je tesko danas...Ali, igracima, navijacima, upravi, zelim da kazem samo jednu tako jednostavnu stvar....
Ne dajte mi mog Zelju....Ne lomite mi bagrenje, jer sve cu da vas polomim...