avlami97 je napisao/la: ↑ned jan 19, 2020 1:11 pm
Pitanja za Amara Osima i Upravu Želje
Januar 19, 2020 12:20
PODIJELI Facebook Twitter
Aleksandar Jovanović, posljednje pojačanje Željezničara, za klupski je “sajt” izjavio, “kako je na Grbavicu došao zbog dobrih uslova i da želi ostati šest mjeseci”. Jovanović je defanzivac s pristojnom biografijom. Željo i Grbavica mu je još jedna usputna stanica. Svakom navijaču Želje zaparala je uši izjava kako je došao “za dobre uslove na šest mjeseci”.
S druge strane pod pritiskom “klupskog menadžera” i glavnog trenera Amara Osima našao se Kemal Osmanković, koji je prošao sve Željine i reprezentativne selekcije.
Osmankoviću postojeći ugovor istječe za šest mjeseci. Koji on želi maksimalno korektno odraditi, pa tek na ljeto dogovarati uslove za novi ugovor.
Zašto se na Osmankovića vrši pritisak, a dovodi igrača kojeg treba, za naše prilike, “masno” platiti i koji će otići za šest mjeseci. I već na ljeto u novom klubu poručiti “kako mu je deda navijao baš za taj klub”.
Osmankovićev primjer neodoljivo podsjeća na put koji je prošao Edin Cocalić. I Edin je Željino dijete. I on je nastupao za sve klupske i državne selekcije. I na njega se vršio pritisak da prije isteka pravi ugovor. I njemu je zaprijećeno klupom ako ne produži ugovor. I završio je na tribinama. Nekako u to vrijeme dovedeni su izvjesni Goran Perak i Marko Farić. Koji su dobili nešto na ruke, pristojne plaće, potom otišli bez obeštećenja. Ni za Dinu Muharemovića, još jednog iz Željine škole, koji je puno obećavao, nije bilo budućnosti na Grbavici.
I Patrick Nyema je došao razigrati se na Grbavici, potom odlepršao, a u klupsku kasu nije legla niti jedna marka na ime obeštećenja. U svim pomenutim slučajevima trener, menadžer bio je Amar Osim, kao i danas.
Najgore od svih prošao je Edis Mulalić, koji je krvario u Željinom dresu, a kada mu je došla inostrana ponuda da osigura egzistenciju tadašnji klupski menadžer nije ga pustio. Papire su bez ikakvih smetnji dobijali i odlazili “stranci”, dok su ispaštali Đelaludin Muharemović, jedno vrijeme Adnan Gušo, Zajko Zeba…
Željina djeca godinama od ino transfera pune klupsku kasu. Što potvrđuju transferi Edina Džeke, Ibrahima Šehića, Edina Cocalića, Semira Štilića.., na ime “solidarnosti”. Stranci samo pustoše klupsku kasu. Dođu, napune džepove i odu, a Željina djeca idu na kaljenje. Najčešće u jednom pravcu. Zašto su “polovnjaci” na Grbavici poželjniji od domaće djece. Zašto klub ne žali kada treba platiti bekove i stopere od Čakovca, Kruševca, Makedonije, Turske, do Australije…Zašto ceh plaćaju domaći igrači?
Nije ovo pitanje samo za Amara Osima. Kakva je uloga u svemu ovome Uprave? Pristaju li pojedinci iz Uprave biti klupski bankomati. Zašto se pune džepovi igračima u tranzitu, dok se sužava prostor za domaće igrače. Kakva se poruka šalje i potencijalnim investitorima. Željini su navijači trofeja željni, a dok se čeka šampionska titula, krajnje je vrijeme da se prekine s praksom dovođenja polovnjaka. Željo je prije rata slovio kao klub s jednom od najboljih omladinskih škola na jugoslovenskoj sceni. Sjetite se samo Nenada Starovlaha i mladića, koje je trenirao i lansirao na prvoligašku scenu. Pavlović, Stanić, Dodik, Katana, Hurić, Adžem, Katić, Pehlivanović, Baljić, samo su neki od igrača koji su stasali na Grbavici. Uostalom, Gušo, Šehić, Biščević, Džeko, Štilić, Cocalić, Zubanović, Hodžić, najbolji su primjeri kako je ulaganje u omladinsku školu i trenere dugoročno najisplativija investicija. Oslonac na igrače iz vlastite škole jedini je ispravan put, ne samo za Želju, već i za Borac, Zrinjski, Čelik, Velež, Sarajevo, Slobodu… Stranci u bh.nogometu su poželjni samo ekstra kvalitete. Dinamo je najbolji primjer kako se to radi.
Miso Rama
