arctg je napisao/la: ↑pet apr 07, 2017 1:05 am
U duhu teme o kojoj je većina vas ovdje pričala veći dio današnjeg dana, zamolio bih vas da pročitate priču koja se nalazi pred vama. Priča govori o jednom dvadesetogodišnjaku i onome što ga je učinilo najponosnijim stanovnikom od skoro osam milijardi ljudi na planeti Zemlji. Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je slučajna i nenamjerna.
U sunčano aprilsko popodne, sjedio je sa svojom porodicom, sa ocem, majkom i bratom na terasi njihove skromne kuće. Bio je to jedan od rijetkih trenutaka kada je sva porodica na okupu a kako su to rijetki trenuci, kao takvi su bili prelijepi. Pili su kahvu, onu bosansku i sladili se rahat-lokumom dok su slušali graju male djece koja su jedva dočekala toplije vrijeme kako bi crtane filmove na televiziji zamijenili loptom na rijetko prometnoj ulici. On je već bio obučen u crnu majicu na kojoj su se presijavale magične cifre „1921“. Svoj šal je prebacio preko naslonjača za ruke.
„Red do Palme jutros u deset... ***** ti i posao, i treću smjenu“ – prezirno frknu njegov pet godina stariji brat. Već je deset dana takav. Činjenica da mora raditi na noć utakmice mu nikada nije prijala. On se malo provokatorski nasmijao njemu. Kako je najmlađi u porodici, nije baš imao priliku da često se naslađuje tuđim mukama. Naravno, ovaj put je naslađivanje sveo na najmanju moguću dozu. Nije želio da se ponovi prethodna noć kada je, na
„Ko izda, pizda“, pored njegove glave proletio bratov punjač za mobitel. Na kraju krajeva, od brata je učio kako se voli Željezničar, sa bratom je počeo ići na utakmice i brat mu je bio životni uzor.
„Vidiš, stvarno te ne razumijem. Još samo da protiv uhljupa prestaneš dolaziti, ni derbi navijač nećeš biti. Koga ja zovem bratom...“ – dobaci mu, smijući se. Majka je volila te njihove zafrkancije. Čvrsto je vjerovala da su dvojica braće složna jedino onda kada se skupa smiju. Otac, pak, nije bio takav. Dijelom što je dosta ozbiljan čovjek, dijelom što nije podnosio njihova svakodnevna naglabanja o Željezničaru, jer je smipatizer jednog drugolišakog kluba kojem je Željezničar podosta puta očitao lekciju.
„Šutite, bar da kahvu u miru popijem, **** vam Željo sve po spisku više!“ – dobaci otac.
„Ti, crveni, ni jedne. Ni u federalnoj nećete opstati. DRUŽE TITO NA ONOME SVIJETU, ETO VELE-“ – počne pjevati, ali otac tada baci na njega zgužvani omot od rahat-lokuma kojeg ovaj izbježe za dlaku.
„Sine, u koliko je ono utakmica?“ – upita ga majka.
„U sedam, ali pola sata ranije bih trebao biti unutra.“
„Ima li prijenosa gdje?“
„Pitaj ove derbi navijače, slabo se ja razumijem u to.“
„Ccc, krv mi moju popi... Neka, i ti ćeš se zaposliti nekada.“ – oglasi se brat.
„S kim ćeš ići?“ – opet će majka.
„Ekipa iz Breze. Opet smo se skupili. Da ne bi one akcije za istočnu tribinu, pitanje je da li bi ikada.“
„Na hajr.“
„I na dobro, mama. Ti znaš šta ti je činiti. Serdžada i tespih. Ako ti je ofirno na seždi spomenuti Ivana, može i Zajko. 1:0 i elham. Eh, pa, vakat je.“ – reče on, ustade i sveza svoj šal oko vrata. Pozdravio je porodicu i izašao iz kuće. Ispratilo ga je slavlje jednog dječaka koji je upravo postigao gol i iz sveg glasa se derao:
„ZEBA, ZEBA, ZEBAAA!“
...
Subota je, samo skoro 14 godina prije. Mjesto radnje je ista ona ulica i ista ona kuća koja je gore spomenuta. Na prašnjavom putu je desetero momčića igralo nogometa. Improvizovani gol je bio napravljen od dvije cigle a jeftina lopta je morala da istrpi sve te magične poteze, dodavanja i šuteve djece koja su sanjala o jednome – da postanu veliki nogometaši. On se nije po mnogo čemu isticao među njima. Ali sada mu je jedna lopta tako dobro „sjela“ i on je po njoj raspalio svom snagom, odnoseći u travu pored puta i ciglu i druga koji je stajao tik do nje kako bi spriječio neminovan pogodak. Pošto mu je to bio prvi gol „na ulici“, morao ga je nekako i proslaviti. Zatrčao se, raširenih ruku i iz sveg glasa galamio:
„GREDIĆ, GREDIĆ, GREEEDIIIĆ!“. Nije mu Gredić slučajno naumpao. Zahvaljujući njegovom golu, iako poništenom, na utakmici protiv Newcastlea, prvoj na kojoj je ikada u životu bio, susreo se sa eklatantnim primjerom šta se desi kada se ljubav, iščekivanje, strast, ludilo i snaga spoje u jednom trenutku. Susreo se sa svojom prvom ljubavi.
Kada je, nakon više sati izbivanja iz kuće, u sami akšam ušao unutra, ostavljajući za sobom prašnjave tragove, nije ni slutio da će mu, ionako lijep dan, uljepšati majka i otac. Odmah nakon večere otac mu je rekao da mu donese čarape iz susjedne sobe. Ušao je u sobu i ispustio vrisak koji se zasigurno čuo u cijeloj ulici. Zatim je izgubio dar govora. Klečao je pred svojim krevetom i na njemu gledao nov novcat šal na kojem je bilo ispisano „Željezničar“. Majka i otac su stajali na vratima sobe i smiješili mu se. Znao je da je to poklon za njega zbog odličnog uspjeha u školi. A da je sam birao, bolji ne bi izabrao. Sa šalom u rukama, satima je skakao po kući i pjevajući stihove pjesme
„ Mi smo Željini, Željo je naš“, dok ga umor nije savladao i dok nije utonuo u najljepši, dječački san. Sanjao je sebe u plavom dresu, kako postiže gol i trči u susret navijačima na južnoj tribini stadiona Grbavica.
...
Nakon par točenih piva, bilo je vrijeme da se krene. Njih 14 u kombiju za devetero, svi u crnom i svi sa šalovima oko vrata. Ostali su se potrpali u pet-šest automobila i kolona je krenula. Čim su se uključili na autoput i čim je vozač malo jače pritisnuo papuču za gas, počela je pjesma. Jedna za drugom su se smjenjivale a kako je svaka bila bolja od prethodne, atmosfera je došla do tačke usijanja. Na
„Gol za golom, eto nove pobjede“, umalo su prevrnuli kombi na sred autoputa. Nije mogao da vjeruje koliko lijep osjećaj može da osjeća i koliko malo, sasvim malo je potrebno za sreću. Radnik na naplatnim kućicama u Jošanici je iskolačio oči kada je vidio prenatrpan kombi kako se trese od pjesme. Kako se broj kilometara do konačnog odredišta smanjivao, tako je trema u njemu rasla. Znao je, pobjediti moraju. Pobjeda, ne samo što bi značila ostanak u igri za prvaka države, već bi na najljepši mogući način upotpnila spektakl koji je najavljivan sedmicama. Grbavica je zaslužila da sija večeras i čvrsto je vjerovao da 11 Plavih će dati sve od sebe da taj sjaj vidi čitav svijet.
„SVE DO KRAJA, ŽELJO, NEMA PREDAJEEEEE!“
...
Nakon godina i godina tame, izgledalo je kao da se svjetlo na kraju tunela ukazuje.
„Amar Osim se vraća na Grbavicu?“, „Na Grbavici pušu neki novi vjetrovi“... tih ljetnih dana 2009. godine ovakvi naslovi su se izdvajali od ostalih u sportskim rubrikama dnevnih novina. On fudbaler nije postao, čak je i rjeđe na ulici provodio vrijeme. Posvetio se školi ali to ga nije spriječavalo da skoro svaki vikend provede u Zvorničkoj 27. Svaki put iznova se radovao huku sa stadiona dok mu je prilazio, rame uz rame sa svojjim bratom. Na Grbavici nije samo naučio dosta toga o fudbalu. Na Grbavici se upoznao i sa lekcijama iz prava, odbrane, ekonomije. Nekome je to teško pojmiti, ali sve to ide uz Željezničar. Jer, klub nikada nije osnovan da bude bezdušna prćija vlasti ili nekog bogataša. Neko ko je osnovan iz čiste ljubavi prema nogometu, uvijek ima priču širu od zelenog terena. Slušao je o prvim problemima sa vlastitim igralištem, o UDB-i, Torpedu i Jošku, o Videotonu i iz tih priča mnogo, mnogo učio. Činilo mu se da iz priče o Željezničaru može naučiti ono što ne može ni u jednoj školi, ni u jednoj biblioteci. Isto tako je znao koliko crnu stvarnost trenutno proživljava Željezničar. Od Plavih se nije okoristio samo onaj ko to nije htio a umjesto trofeja i pobjeda, što je bilo izvjesno nakon pomenute utakmice sa Newcastleom, Željezničar je doživljavao poraze i agoniju u borbi za opstanak. I on je znao, samo jedna osoba to može da promijeni, a ta osoba je bila sve češće glavni lik novinskih članaka. Došao je i taj dan kada je popularni Brko preuzeo Željezničar u svoje ruke i od dojučerašnjeg fenjeraša, počeo da pravi tim za titulu. Pobjeda u Zenici, nakon više od dvije godine bez tri boda sa gostovanja, tog augusta je značila da je tama koja je obavila Zvorničku 27 postala dio prošlosti, bar što se tiče rezultata na terenu. Sav rad i trud, sva želja i sve nade su krunisane 23.5.2010. kada je pred 10.000 ljudi, Ibrahim Šehić u vis podigao pehar prvaka Bosne i Hercegovine u nogmetu. On je te noći, nazočio slavlju koje će sigurno dugo, dugo vremena ostati urezano u njegovom sjećanju. Titula je, nakon godina lutanja, vratila se gdje joj je i mjesto.
...
Stajao je na samom kraju sektora C, u ruci je nestrpljivo vrtio plavi karton a pogled nije mogao da skine sa istočne tribine.
„Tri mjeseca, tri mjeseca, tri mjeseca...“ – neprestano je ponavljao ispod glasa. Tri mjeseca su bila dovoljna da se izgradi ovo zdanje ispred njega. Nije mogao da vjeruje. Diskretno se štipao za nogu, čisto da se uvjeri da ne sanja. Nakon Mercedes-arena, najavljivanih bagera, ideja o građenju stadiona na novo, na mjestu stare i oronule, neuslovne istočne tribine, sada je stajala tribina jednaka kao i ona sjeverna, sa četiri i kusur hiljade stolica, ispunjena do skoro posljednjeg mjesta. Eh, šta znači kada se neko prihvati posla onako kako to Bog zapovijeda. Vjerovao je da su „štreberi“ napravili čudo. Navijači, oni koji su oboljeli od „sindrome azzuro“, su i ovaj put, kao i uvijek kroz svijetlu historiju Plavih bili pokretačka snaga jednog projekta. Za navijače je pravljena istočna tribina, bez navijača ne bi bila napravljena. Ako je iko ikada dokazao ljubav prema fudbalskom klubu u svijetu, to su dokazali navijači Željezničara kada su od usta odvajali da bi svoju Grbavicu, svoju bazu bez poraza, učinili dostojnim imena i kluba koji na njoj igra. Znači, niti je potreban Mercedes, niti su potrebne pompezne najave pred punim stadionom, niti je potrebno rušenje i građenje iznova. Potrebna je želja, ideja i vizija. Neko ko će usmjeriti pažnju i ljubav navijača u nešto od čega će svi imati koristi. Jer, Željezničar nije izgradio istočnu tribinu zbog same istočne tribine. Željezničar je pokazao i sebi i drugima da je apsolutno sve moguće kada je pristup pravi. A on je znao, kao dio te porodice, da je Željezničar u svojoj namjeri uspio, onda kada je, nakon pozdravljanja najveće legende bosanskohercegovačkog nogometa ikada, podigao plavi karton u vis i iz petnih žila potegao snagu da otpjeva stihove najljepše balade na svijetu.
„A ONDA ŽELJIN STADION GLEDAM, VIDIM PONOS TVOOOOJ!“
...
K'o Boga je molio Radoslava Vukasovića da puhne zadnji put u svoju pištaljku. Presavijao se od nervoze, obliven znojem već četvrti put. Na stolu odavno nije bilo ničega čime bi ublažio nervozu. Plavi nisu igrali Bog zna kako ali remi bez golova i kraj, gotovo je. Željezničar će uspjeti ono što nikome nije pošlo za rukom do sada, osim njima samima desetak godina ranije, osvojiti Duplu krunu! Znao je šta bi to značilo. Znao je da bi time bila okrunjena jedna od najjačih generacija u poslijeratnom periodu Željezničara. Znao je da bi taj uspjeh potvrdio ono što su mnogi odavno naslućivali – da je Željezničar najveći nogometni klub u državi! Iako rijetko, kroz misli je provlačio mogućnost da se time začepe usta svim kritičarima, „nevjernim Tomama“ i dušmanima Plavih sa svih strana. Željo je izložen neviđenoj hajci. Svi, od onih koji su osporavali rezultate Amara Osima, preko bijednika iz Mostara, Zenice, Tuzle pa do krmadi menstrualne boje, su bezdušno, danima i noćima, pljuvali po Želji lijepeći mu etikete kakve ne bi smislili ni oni koji su kukavički zapalili stadion Grbavicu, te 1992. Do tada nije mogao da vjeruje do koje granice može ići ljudska retardacija i malumnost, ali su priče o namještenim utakmicama i kupljenim titulama, „tati i sinu“, jasno mu na čistac izvele par stvari. Prvo, Željezničar u Bosni i Hercegovini ima samo i jedino sebe. Svi drugi, bez izuzetka, bi najviše voljeli da Željezničar ne postoji. Drugo, u Bosni i Hercegovini ljudi će ti oprostiti sve osim uspjeha. Jer, ovdje nikada niko ništa nije pošteno zaradio već je svako ukrao, kupio, dobio itd. I treće je saznao onoga trenutka kada je okončana uzvratna utakmica finala Kupa BiH između Širokog Brijega i Željezničara. Željo je osvojio Duplu krunu! Željo je najtrofejniji i najveći klub u državi! A da je tako, dokazivali su mu upravo oni koji su svu hajku na Plave pokrenuli. Jer, kada te pljuju, znaj da ti ide odlično.
...
Grlio je nekog neznanca kao što nikoga do tada u životu nije. Vrištao je Ivanovo ime uz povremeno ubacivanje
„NE MOGU DA VJERUJEM“. Minut je 44. i Plavi su konačno došli do vodstva, nakon nekoliko kolosalnih prilika. Ubilački tandem Stevanović-Lendrić, kaznena ekspedicija za protivničke odbrane. Strah od uvlačenja nervoze među igrače je prošao i golemi dio pritiska je skinut. Dakako, znao je da ima još ovoliko da se igra i znao je da se tuzlanska bijeda neće tek tako predati i da će dati sve od sebe da pokvare ovaj spektakl. Ili tačnije, spektakl u najavi. Ni sam on nije bio svjestan onoga što će uslijediti. Bilo mu je drago zbog gola, kako ne bi. Ali, postoji jedna stvar na Grbavici koja je vrijednija od golova i pobjeda, a to je „ono nešto“ što imaju navijači na tribinama. To „nešto“ je pokušavao da definiše još od prve utakmice Plavih na kojoj je bio, ali nije imao naročitog uspjeha. Svi pokušaji da objasni sebi i drugima šta je to što ga drži vezanim za Grbavicu su se sveli na
„Ne razumije to neko ko nije naš...“. Na kraju mu ništa drugo nije preostalo nego da se pomiri sa time da pravi naziv osjećaja koji služi kao vezivni materijal između Željezničara, Grbavice i Manijaka, nikada neće saznati. Tom osjećaju se rado prepuštao, puštao je da ga preplavi i da mu dopre u svaki milimetar tijela i duše. Bar dvadeset poznatih osjećaja u tom trenutku ga je preplavilo a jedan se izdvajao od svih, a to je ljubav. U jednoj ruci je držao baklju, drugom rukom je mahao šalom i sa suzama u očima je pjevao šampionsku pjesmu svom Željezničaru, njegovoj prvoj ljubavi, njegovoj svetinji, njegovom životu.
...
Da ima mogućnost da se vrati u jedan događaj u prošlosti, siguran je da bi to bio 16.7.2015. i ta magična noć. Nije Željo samo pobjedio velikog Ferencvaroša u sred' Budimpešte, niti je Željo bio na korak do plasmana u treće pretkolo kvalfikacija za Europa ligu. Željo je te noći bio Željo. Radnički klub, sastavljen od omladine koju je sam iznjedrio i odgojio, prijetnja svima i smisao života mnogima. U njemu odanima, probudio je emocije kakve je jedino do tada uspio probuditi jedan momak rijetkog imena, jedne junske noći 1998. Na skoro identičan način, Plavi su pobjedili, ne samo Ferencvaroša, već i sve one pomenute dušmane, koji su svako malo iznova napadali na Želju. Nakon serije uspjeha, znali su da im se crno piše ako je Željo u punoj snazi. Nisu žalili ništa kako bi sapleli Želju gdje god su to mogli. Od podmetanja, laži, klevete do štimanja utakmica. Bolilo ih je upravo to što je Željo radnički klub, sastavljen od omladine koju je sam iznjedrio i odgojio, prijetnja svima i smisao života mnogima, jedva preživio vješala koja su mu postavili dželati, dojučerašnje krvopije i pijavice samog Kluba. Nisu mogli da se pomire sa činjenicom da je ovaj Klub preživio mnogo, mnogo, mnogo strašnije stvari pa su mislili da će jedna kupljena titula natjerati nekoga da okrene leđa Željezničaru. Eh, sa pravom se pitao, da li ima veće sramote od kupovine titule za preplaćene igrače, samo da do nje ne bi došla djeca koja su igrala za par stotina bosanskih maraka. Bilo bi malo reći da mu se takav pristup gadio. Pa i da Željezničar više nikada ne zasjedne na tron, znao je da će sačuvati obraz, a obraz cijene nema. Dženis Beganović ga je bacio u nešto izvanzemaljsko, nešto što se kosi sa normalnim i ljudskim. Nikada se prije nije osjećao tako,a male su šanse da će i u budućnosti doživjeti nešto slično. Jer, Željezničar je bio upravo ono što je bio i kroz historiju: borben, disciplinovan, nije se predao i na suze radosnice je natjerao hiljade i hiljade njegovih navijača. Željezničar je bio, opet, Željezničar.
...
Drugi i treći gol nije preživio ništa manje emotivno od prvog gola. Samo što mu je svaki od njih umanjivao strah i nervozu koja mu se prožimala tijelom. Vjerovao je u svoj klub kao nikada do tada ,vjerovao je da će na kraju večeri slaviti samo oni koji plavu boju priznaju za jednu i jedinu boju na svijetu. I grijeh, i jazuk, i sramota bi bila da ova noć završi drugačije. Neprestano se osvrtao prema semaforu na kojem je jasno stajalo: Željezničar 3:1 Sloboda i još 15 minuta do kraja. Znao je da će tih 15 minuta biti dugo kao 15 godina ali nije ni slutio da će se to pretoviriti u 15 stoljeća nakon što je nakon bezvezne greške odbrane, na jedvite jade igrač još jadnije Slobode postigao gol za 3:2.
„Pa neće valjda...“ – tiho je šapnuo. Ruke je držao na glavi a ono malo glasa što mu je ostalo, koristio je da nastavi sa pjesmom. Znao je da će pjesma dati snage izabranicima Slavke Petrovića da izdrže do kraja i slave zlata vrijednu pobjedu. Na trenutak mu se učinilo da je svako na stadionu u sebi pomislio isto jer je pjesma postajala jača i jača. Skoro 15.000 ljudi. Grbavica u svom punom sjaju, trenutno. A opet ima tendenciju da sija jače. I hoće, jednoga dana. U to neka budu sigurni svi oni koji su je rušili, palili, minirali i uništavali. Grbavicu će uvijek imati neko da odbrani. Grbavica će uvijek biti baza bez poraza!
...
Išao je od Gradskog stadiona na Koševu preko Ciglana do centra Sarajeva i skupa, sa hiljadama Manijaka pjesmom prigodno pozdravljao, ako ne najvećeg onda jednog od najvećih, ljudskih smetljara u gradu Sarajevu u novije doba. Jer, zašto ne iskoristiti priliku da prozoveš krmka koji je više gledao da napakosti Željezničaru, nego da poboljša Torpedo. I to na skoro identičan način na koji je on provocirao Plave prilikom „proslave“ već pomenute kupljene titule prvaka. A do prije nekoliko trenutaka, na terenu Gradskog stadiona, Plavi su do nogu potukli i osramotili igrače Torpeda, i to po drugi put u samo pola godine. Time je prekinut i crni niz od 12 godina bez pobjede na Gradskom stadionu. Torpederi su pjenili na sve strane. Kuknjava, lajanje, pljuvanje, kmečanje i sve ostalo što ide uz torpederski način života je bio odraz njihove nemoći, ne samo tog dana, već od onog trenutka kada je UDB-a odlučila da pokrene projekat tzv. fudbalskog kluba. Zato što su tako nastali, zato što su opstali na račun Željezničara, zato i jesu iskonski dušmani Plavih. Kroz glavu mu se često vrte slike od ljeta prošle godine, kada jako veliki broj krmadi na jako malom prostoru četnički pali ono što su navijači Želje iz ljubavi napravili. Od tada, za njega su mnoge stvari postale kristalno jasnije. Ali uvjeren je i dao bi život za to uvjerenje da će Željezničar, pravim radom i pravim putem uspjeti savladati, ne samo njih već i svakog ko se ikada odluči stati na put Plavoj lokomotivi. Iako su mu dušmani nanijeli mnogo boli i zla, iz svakog knock downa Željezničar je ustajao pravo na noge i nastavljao dalje. U tome je i čar ovoga kluba. Od najsitnijh dušmana, do samih državnih aparata, niko nije uspio da uništi ono što je iz ljubavi nastalo. Jer je nastalo iz ljubavi i jer je opstalo iz ljubavi.
...
„Ulazi!“
„Nema šanse, ode preko.“
„Ma kad ti kažem, ulazi!“
„De ba, dosta je i tri.“
„IDEEEEEE!“
„EEEEAAAAAAA STANAAAAAAAAAA!“
Čitavu vječnost smo pratili taj let lopte. Putovala je dugo, polahko i sigurno. Svoj smiraj je našla u rašljama gola devastirane Slobode. Suze, suze i suze. Željezničar je pobjedio! Željezničar se nastavlja boriti za prvaka! Grbavica sija! Govnari su poraženi! Familija Željezničar je večeras pokazala svu svoju moć! Plakao je. Nije foliranje, stvarno je plakao. Nije ga zbog toga bilo ni najmanje sramota jer za ovakvu radost i suze su malo. Bio je uvjeren u jedno: sve utakmice na jednu, ali ova ide na drugu stranu. Ovo je jedna od onih stvari koje se zapišu, pričaju djeci, pa unucima i priča se da se ne zaboravi i da se pamti. Ova noć će biti zlatnim slovima upisana u skoro stogodišnju historiju najvećeg kluba u Bosni i Hercegovini. Ova noć je jasno pokazala u kom pravcu su orijentisani oni koji igraju za Željezničar, oni koji upravljaju Željezničarom i oni koji vole Željeničar. Ova noć je u njemu utisnula osjećaj ponosa koji ga još nije ni najmanje popustio, pet-šest dana nakon utakmice. Ali...
Izlazeći sa stadiona, odlazeći od „kuće“ kući, najednom ga obuze neka melanholija. Znao je duboko u sebi da se tome ne može oduprijeti i šta je razlog njegovog tužnog pogleda ka nebu. Gore je vidio sve one koji su ugradili živote u ovo mjesto, kako predvođeni zlatnim ljiljanom mrkoga lica, pjevaju...
„Kad stane srce moje i Bog mi sklopi oči, zakucat će bar još jednom i s neba će za te' doći...“
Zbog njih, zbog Grbavice, zbog Manijaka, zbog Željezničara, zbog plavo-bijelih boja, zbog svijetle historije, zbog ponosne tradicije, zbog čistog obraza, zbog svog brata, u inat dušmanima, zbog ljubavi, ponosa, želje i snage, zna gdje će se naći u narednu subotu.
Tamo su slike djetinjstva njegovoga, tamo je sve što je njegovo.
