uto jan 24, 2017 4:34 pm
Često sam razmišljao o pisanju teksta na temu „FK Željezničar“, odnosno na ljubav prema istom. Racionalne stvari, ono što obična raja mozgom dokući, jest da je to klub u gotovo zadnjoj ligi svijeta, u zemlji sa slabom perspektivom, lošom sportskom infrastrukturom. Iskreno, i sam nekada tako razmišljam.
Još se sjećam svog prvog odlaska na stadion Grbavicu, čuvenu Dolinu ćupova – mjesto koje će kasnije postati dio mene, i ja dio njega. Željo je igrao protiv Čelika ( prethodno sam išao na derbi odigran na Koševu ), prvi put sam te 2006. godine uživo vidio kako izgleda Grbavica, prvi put gledao 11 plavih, prvi put čuo pjesmu juga. Otišao iz interesa i iz znatiželje, a evo, 2017. godine pišem ove redove. Mnogo utakmica sam pregledao u međuvremenu, mnogo suza, sreće, tuge i radosti, ružnih i lijepih stvari u tom periodu. Rezultat svega je jasan, ja sam danas Željin bolesnik. Upravo je to prava riječ, bolesnik a ne simpatizer, željovac, navijač ili neki drugi pojam. Do sada nisam pisao, jer, uvijek mi se činilo da je tu povezanost i tu ljubav nemoguće objasniti. A ja bi rekao da je to spoj historije, tradicije, dobrih, časnih i vrijednih ljudi, raje, tragičnih događaja, borbe, i na kraju uspjeha. Ovo zadnje, taj uspjeh, ogleda se u samom opstanku kluba. Priča o Jošku Domorockom i njegovom čuvenom NE prelasku u novoosnovani režimski klub, odnosno NE samom režimu u trenucima kada je malo ko smio da tako postupi. To NE je po mnogo čemu odredilo kasniju sudbinu Želje. Prvi pokušaj gašenja institucije formirane 1921. godine, i to od strane radničke klase, u jednom boljem vremenu i društvu, je osujećen. Novi redovi historije kluba su napisani, a Joško je sa preostalim juniorima nastavio da održava mašinu u pogonu. Plod njegovog tadašnjeg rada ubirali su kasnije mnogi, među prvima Ivan Ribar, legenda i čuveni trener Željezničara pod čijom je palicom osvojeno prvenstvo Jugoslavije. Zatim, Ivica Osim, koji je trenirao Želju u njegovom „zlatnom dobu“, a eto, i ja, kao pripadnik poslijeratnih Željnih pristalica, odlično poznajem tu utakmicu sa Videotonom i cijelu priču vezanu za famozno finale sa Realom iz Madrida. Često gledam taj klip, primanje gola i hvatanja Švabe za kosu, i kao da, i sam, stojim tu na tribinama i proživljavam sve to. Ali eto, i to je dio velike priče. Nikola Nikić, Edin Bahtić, Milomir Odović, Štilić, Vlado Čapljić, Škija, Bukal i mnogi drugi, jesu ljudi o kojima i danas čitam, podsjećam se kakvi su to majstori bili, ali prije svega, kakav su odnos prema plavom dresu imali.
Nažalost, poslije ovog perioda dolaze mračne devedesete godine, našu Grbavicu pogađaju mnoge tragedije, između ubijenih, prognanih, silovanih ljudi, zvjerskih zločina, zapalili su i hram fudbala, do temelja je izgorio Željin stadion u Zvorničkoj ulici na Grbavici. Poslije su mi ljudi pričali kako je to bolno saznanje bilo, a nisu imali načina da se izbore, nisu imali ni ono malo prostora kao Domorocki, da kažu NE. A da jesu, siguran sam da stadion ne bi bio zapaljen. Poslije sam slušao priče o prvim povratcima na Grbavicu, većina onih koji su došli u naselje, čak i prije svojih posjete svojim, uglavno devastiranim stanovima, otišli su na stadion. Otišli, sjeli, i dugo ostali tako, u nevjerici i bolu, ali ipak sada na svom, na svojoj Grbavici. Zbog ove knedle u grlu, moram krenuti dalje.
Poslije tih prvih derbija, prvih utakmica nakon reintagracije, dolazi i period kada sam počeo gledati prve Željine utakmice na TV-u. Muharemović, Biščević, Vazda, Mulalić, Zubanović, Guvo, Gredić, Žerić i ostali, prvi su moji poznati ljubimci u plavom dresu. Nažalost, u porodici nije vladao dovoljan interes za domaćim fudbalom. Tako sam propustio utakmice protiv New Castla, Lilestroma...Slijedeći bitan korak je upisivanje srednje škole, i to baš ŽIŠ-a u Sarajevu, a ŽIŠ i Željo su imali neke dodirne tačke. Prva informacija za tu školu bila je da je u nju išao Edin Džeko, a prve priče koje su profesori pričali bile su upravo o njemu. Nedugo poslije, sa već novom rajom iz škole, počinje moja aktivna opsjednutost klubom. Prvo derbi na Koševu, siromašna predstava, a onda i prve domaće utakmice: Čelik, Velež, Žepče, Sloboda, Slavija, Zrinjski...Naravno, u međuvremenu i prva gostovanja. Tako sam ušao u jedan začarani krug, razni izgovori kod roditelja da bi išao na utakmice, i ako sam bio mirniji momak, nisam pio alkohol, pušio, drogirao se, ali, upravo su i oni gledali kako Željo postaje moja droga. A i danas je tako. Prelijep osjećaj je biti sudionik, svjedok i akter događaja kao što je prvo poslijeratno paljenje reflektora na utakmici protiv Zrinjskog, zatim onaj Tifin nastup na utakmici protiv Borca, osvajanje duplih kruna iz perioda Amara Osima, izbacivanje velikog Ferencvaroša, i na kraju, cijela ova priča vezana za rekonstrukciju Grbavice. Sanjao sam da se operu stolice, pokrije ona rupa kod, sad već starog istoka, da se osposobe WC-i, a o ovome što se trenutno događa, nisam ni pomišljao. Ovo je sve kao san, priča ili jesi ili nisi. Ako nisi, onda ćeš biti miš i tražiti i najmanji razlog da pljuješ po ljudima u upravi koji su donjeli te nove ideje. A ako jesi, onda ćeš se pridružiti projektu, moralnom podrškom, najmanjim mogućim prilogom, ali nećeš odmagati. Velika mi je čast bilo dati svoj prilog, jer je to moje, i to je naše. I sve ove stvari su za mene neprolazne, sve ovo me jednim dijelom odredilo u životu, odredilo moje ponašanje, interese, put kojim idem.
Nije neprolazan ni Boske niti bilo koji drugi igrač, neprolazna je emocija i priča koja svakog od nas veže za Želju, neprolazna je priča koju trenutno pišemo svi zajedno. I zato braćo, vidimo se na proljeće!
Cijeli život tvoja smo trupa!