sri avg 31, 2016 10:38 pm
Gledam sad ove priloge o Bukalu, cijeli region prenio vijesti o njemu, i kakva je to ljudska gromada. Bio covjek na korak od Bajerna, osvojio titulu Jugoslavije ispred Zvezde(koja je recimo osvojila ligu prvaka), Partizana(finale Lige prvaka), Hajduka, Dinama, bio najbolji strijelac kluba, a opet znao sta znaci nositi ovaj dres. Svaku utakmicu dusu ostavljao na terenu, kao Skija, Hadzija, pa kasnije i Mesa. Stvarno je tuzno sto se to nekome mora napominjati, ali eto Bukal trebao u jedan od najvecih klubova na planeti, Hadzija bio u najboljem timu svjetskog prvenstva, Skija igrao za reprezentaciju svijeta s Peleom, Euzebijom, Mihajlovic kasnije igrao za taj Bajern, Refik osvojio Ligu prvaka, Mesa bio medju najboljim u onoj drzavi, Osim glavni u Japanu i jos mnogo stvari koje su postigli nasi bivsi igraci. Liga prvaka protiv sampiona Engleske Derby County, pa onda i polufinale Kupa Uefa gdje smo realno zasluzili da prodjemo, Partizan 72. i mnoge velike utakmice kroz historiju. Poslije svega tebi dodju neke "zvijezde" zabiju dva gola i dignu nos do neba. Moras ih moliti da se potrude na terenu. Izgube od Mladosti iz Doboja kod Kaknja, od Viteza glatko 2-0 na Grbavici, od Sirokog 3-0, a najtuznije jeste sto njih to ne pogadja ni najmanje. Samo pogledati imena i uspjehe ovog kluba i bude jasno da je neko dugo, dugo sve ovo gradio da bi se tek tako zaboravilo. Obavezno svakom novom igracu pustiti film koji svjedoci stvarnoj velicini ovog kluba. Ugled se mora cuvati, a najmanje sto mogu uraditi je da poderu koljena i da ostave zadnji atom snage na terenu. Tako se igra za ovaj dres i ovaj klub.
Onaj citat Ribara je najtacnija stvar vezana za ovaj klub. Sampionska generacija i nije zabijala toliko golova, ali je primila ubjedljivo najmanje u cijeloj ligi. Skija i Hadzija su uvijek bili poznati kao "kostolomci" posebno ovaj drugi. Bila je jedna prica koja najbolje oslikava Ribarovu ekipu. Ne sjecam se bas koji igrac je trebao na treningu da glumi suparnicko krilo,a Velija Becirspahic je trebao da ga zaustavi. Nekoliko puta ga ovaj prodje, a Ribar vikne:"Pa Velija nije ti ga majka rodila. Ubij ga!" Tako se nekada treniralo na Grbavici i tako su nastali nasi sampioni. Osimovi momci su trcali kao navijeni cijelu utakmicu. Ko to nije mogao kod Svabe nije ni igrao. Svaka velika generacija ovog kluba je imala taj karakter, ogromna borba, zajednistvo i trka, a bas zbog toga su "veliki." Kad smo jednom razvalili Partizan u Beogradu "samo" 2-0, a trebalo je biti jos koji gol za nas, a jos Radmilo dobio crveni oko 30. minute i komentaror kaze:"majstori s Grbavice su mogli zabiti jos koji gol, ali kao da im je bilo zao domacina." E to je Zeljo. Uvijek smo znali igrati lopte, ali bez trke i borbe nikada nismo uspjeli nesto napraviti. Nismo mogli kupovati igrace i bili smo dole samo kada su se smijenjivale generacije. Onda bi opet dolazio let ka samom vrhu jugoslovenskog i evropskog fudbala, sa slavne Grbavicke sljake i malih mjesta sirom drzave. Niko od njih nije setao i nikome nije trebalo objasnjavati sta znaci plavi dres Zeljeznicara, a vaznije od svega svi oni su bili veliki ljudi koji su se vracali tamo gdje je sve pocelo.
Malo sam se zanio i ne znam da li sam uspio ovo sastaviti u nesto smisleno, ali treba ovakve stvari podjeliti da bi mladja raja shvatila koliko je ovaj klub dao velikih ljudi i da je to nesto sto nikada ne smijemo zaboraviti. **** neke zvijezde, ovdje treba da igraju nasa djeca, mladi momci sirom drzave koji sanjanju da zaigraju za ovaj klub, pravi Zeljini ratnici, a svileni akademci mogu negdje drugo folirati i fintirati. Zato kada se zacuje psovka i zvizduk sa sjevera od starije raje, niko to ne radi jer mrzi nekoga, jednostavo ti ljudi su vidjeli, pamte, ili su barem slusali o velikanima s Grbavice i njih ne moze niko prevariti. Poderana koljena su se ovdje uvijek cijenila vise od svega ostalog. Ako su to mogli Miso, Osim, Skija, Hadzija, Bukal, Mesa, Refik... onda ovi danas ne da mogu, nego moraju.