Re: FK Željezničar
Postano: pet avg 07, 2020 11:12 am
Ih koliko sam ja velikih pasusa obrisao zadnjih godina. To je tako, nazalost.Durgo je napisao/la: ↑pet avg 07, 2020 10:23 amE burazeru, itekako se odnosilo i na tebe...Fanzi je napisao/la: ↑pet avg 07, 2020 10:04 amDurgo, iako nisam naveden, osjećao sam se prozvanim.
Ja s vremena na vrijeme čitam forum. Čitao bih i češće, ali ne mogu od gađenja nad redovima svađa i prepirki. Možda mi više smeta red smutnje od likova koji bezmalo imaju interesa. Stigao bih pisati, ali sam izgubio onu nit, onaj silver lining koji je jedino što Željinom navijaču treba tokom života.
Privatno, desila su mi se dva booma zbog kojih ne spavam noćima i ne kukam.
Do koske su me potresle smrti Raleta, a onda se nakalemio Ake i brzo nakon njega Chala.
Znao sam i dosta drugih ljudi koji više nisu s nama, ali s Aketom i Chalom sam provodio dosta zajedničkih trenutaka.
S Aketom je ostao dogovor da se vozikamo biciklom, pošto sam se skrmčio od rođenja djece. I nismo nikad otišli. Umro je naredne sedmice.
S Chalom sam se, radi gluposti, prestao i gledati i pozdravljati, a godinama smo se sastajali kada bi dolazio iz Amerike, malo kod mene u Travnik ili negdje na Pofalićima, gdje je bilo zgodno.
Neku noć vozim pokraj kasarne i sjećam se ratnog snimka. Chala prvoborac sa sarajevskih ulica, dokazani sa snimaka. Bez drugarskih svjedočenja i podrumaša heroja. E da vam sad ne komplikujem koliko sam daleko otišao s razmišljanjem... Hoću da ti kažem da o Želji razmišljam svakodnevno, jer sam se odmah sjetio i Selmana kada bi nas mortuse kući razvozio u sitne sate jutra.
U nemoći da popravim naše stanje, shvatio sam da svjedočim novom deja vu Željine sudbine. To ti odmah izazove kod mene umor. Lijen sam užasno da sve prolazim ponovo. Umjesto da sad potegnem i kažem da, zbog dobrih ljudi koji nisu više među nama, privučemo bar 500 djece koji će sutra navijati za Želju, ja sam se predao između mnoštva svađa, podapinjanja i interesa.
I onda skontaš da familija Željezničar trčkara između fantazme, utopije i privida.Pobjegao sam u žbun (pozz za braću) iz kojeg gledam i osmatram. Tu sam, među ljudima, ali ne mogu više ni s kim da gledam utakmice nego sa samim sobom, pa sam do korone lutao između istoka i juga, kako koja utakmica.
Pao sam od umora, negdje između sažaljenja nad samim sobom i prijekora. Znaš, svaki dan pomislim hajdemo ponovo zavrtiti priču. Nazovem Amara Osima, nazovem bivše. Kažem ti, lijen sam. Nemaš pojma koliko mi napora treba početi nešto. Krenem od male ideje, a onda mi se strovali 300 razloga zašto se ne može nešto realizovati, da curici Grbavica daš jedno lizalo ako ništa, od kojih najtragičnijim tada primim zid šutnje. Da se ne može realizovati nešto za šta su ti što nisu među nama živili, iščekivali i nadali se. A onda pustim sebi neke elegije i kažem jbg, odsvirao si svoje i nije vrijedno polomiti se. Ofarbaju ti trud, prekore te oznojenog i umornog, bez obzira na namjere.
Na kraju, počnem pucati lopte s djecom ispred zgrade, čekajući da porastu i da na tribine uvedem četvrtu generaciju navijača Kluba u mojoj porodici za kojeg ne navijamo slučajno.
Na ovo se nema sta dodati ili oduzeti... svaka recenica prica za sebe... i ja sam imam dosta slicnih borbi, upravo sam krenuo pisati o tome (pa obrisem) nek ovo tvoje stoji vidljivo, jer su to stvari koje nas cine vecim od drugih...
Eto, ostani dobro i kao sto gore napisah "navrati ponekad", da ovakvim pisanjima podsjecas na prave vrijednosti Zelje...
