uto mar 10, 2020 1:01 pm
Gole podne daske, dvije sehare i nekoliko kartonskih kutija, starih, pohabanih, požutjelih. Našla sam neke stare krpe i obrisala debele naslage prašine i paučine pa sjela na koljena ispred jedne sehare. Otvorila sam je. Unutra je također bilo paučine, mnogo, sve u pocrnjelim slojevima, veliki pauk debelog trbuha žurno je grabio kroz mrežu. Pomislila sam kako bi bilo dobro da imam rukavice pa se istog časa zastidjela vlastite misli. Ovo su slagale tatine ruke, zar se rukavicama trebam štiti od predmeta koje čuvaju njegove dodire?
Unutra su bili uglavnom nogometni rekviziti, jedan dres Želje sa brojem 5, izblijedjele novinske sličice fudbalera, sportski komentari iz Oslobođenja, čak tri gumene lopte. I tene, obične tamnoplave tene sa bijelim šnjurama. I dva para plavih čarapa smotanih u klupko. Ispod svega je bila teka tvrdih korica. Na požutjelim i pohabanim stranicama tata je svojim lijepim rukopisom zapisivao sve što je imalo veze sa njegovim omiljenim timom, timom čiji je vatreni navijač bio do kraja života. Pročitala sam jedino zabilješku datiranu na 8. (mjesec nisam mogla pročitati) 1946. Pisalo je: Ispali smo iz Prve lige. Nije ni čudo kad su vlasti formirale novi klub “Torpedo“ i praktično ucjenili naše najbolje igrače da tamo pređu. Prešli Lovrić (kapiten), Alajbegović, Konjevoda, Lazarević, Rajić, Golac i Šilić. Nije pristao preći jedini Joško Domorocki. Uh, pomahnito sam...