Analize protivnika za sezonu 2019/2020: viewtopic.php?f=51&t=802
NAVIJACI: Usluge, Poslovi, Akcije: viewtopic.php?f=51&t=798
Sudijske greske: viewtopic.php?f=51&t=912&p=434009
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 7
 
Avatar
storm_raider
Postovi: 17807
Pridružen/a: čet feb 11, 2016 9:08 pm
Kontakt:
Status: Offline

Re: Priče o Želji

sub jul 16, 2016 11:27 pm

arctg je napisao/la:
Hajde, da malo skrenemo misli sa današnje utakmice i sve prisutnije euforije koja uzdrmava nas, navijače Željezničara, pred nastupajuću sezonu i prvu utakmicu sa UFK Torpedom na našoj Grbavici.

Željezničar ima jako bogatu historiju i zaista sam neizmjerno ponosan na nju. Devedesetpetogodišnja plava priča je puna emocija i protkana je raznim uspjesima, padovima, borbama, odlučnošću i velikom željom svih generacija, od Dimitrija Dimitrijevića do današnje generacije, da Željezničar nađe svoje mjesto pod ovim plavim nebom i bude nešto više od fudbalskog kluba, a to je pokret, ideja, filozofija i zvijezda vodilja svim ljudima, u dobru i zlu, cijeloga života. Kao priča jednog fudbalskog kolektiva, satkana je od velikih pobjeda i nesretnih poraza, igrača koji nisu ni za „na male“ i onih koji su postali svjetska imena. U moru uspješnih rezultata našeg voljenog Željezničara u cijeloj historiji, posebno se izdvaja jedan, iz „novije“ historije. Naravno, riječ je o pobjedi Željezničara nad Ferencvarošem, u Budimpešti, na Groupama Areni, 16.7.2015. godine. Svako je taj susret i taj dan proživio na sebi svojstven način a ja, ja ću svoje emocije od tog julskog dana, podijeliti ovdje, sa vama.

Dan je osvanuo, pretežno, kao i svaki drugi. Ramazan, ljeto i posao od ranih jutarnjih sati sa ocem. Naravno, moj Željezničar te noći treba da igra prvu utakmicu drugog pretkola kvalifikacija za Europa ligu u Budimpešti. Ali, zašto nisam imao ni mrvu euforije? Zašto sam predviđao debakl ili, u najboljem slučaju, poraz sa tri gola razlike. Zašto? Ferencvaroš je izuzetno popularan i jak klub, čak i van mađarskih okvira. Fradi, kao i Željo, baštini dugu i bogatu tradiciju. Ali, za razliku od mog Željezničara, mađari su finansijski (a to je u današnjem nogometu, nažalost, najpreće) višestruko puta moćniji, kao i igrački, te infrastrukturno. Nakon što smo svi saznali ime protivnika u pomenutoj fazi takmičenja, malo ko je ostao nezadivljen i neimpresioniran stadionom i igračkim kadrom Ferencvaroša. Groupama Arena sa svojih, skoro 23 hiljade mjesta predstavlja jedan od najmodernijih stadiona u Srednjoj Europi a igračka imena poput Gere, Šestaka, Bodea, predvođeni njemačkim stručnjakom Dollom, svakako su izazivala određenu dozu strahopoštovanja. Gledajući iz ovog ugla, godinu dana poslije, pitam se: kakav sam ja to navijač ako nisam imao ni najmanju trunku nade u pozitivan rezultat svog kluba, bez obzira protiv koga igrao? Osjećam se gadljiv samom sebi na samu pomisao toga. Ali, iskreno, ko je mogao i u najluđim snovima pretpostaviti da će se situacija ravijati u sasvim drugom pravcu od očekivanog? Ko je mogao pretpostaviti da će nastupajuća noć ostati neprespavana i ispunjena litrima suza radosnica? Smatram da niko, ali baš niko, nije mogao pretpostaviti šta će se dogoditi. Vjerovatno je zato i ta pobjeda proživljena sa nevjerovatnim emocijama kod svih nas . Vjerovatno zato je i iznenađenje bilo nemjerljivo. No, vratit ću se toku tog julskog dana. Radne obaveze od samog jutra su me „svezale“ do popodnevnih sati. Kako u svemu se trudim da se obavezama posvetim maksimalno dok ih ne završim, tako sam i poslu se posvetio maksimalno i to mi je odagnalo misli sa utakmice. Oko 18 sati, nakon uspješno završenog posla, ja i otac sjedamo u auto i vozimo iz Sarajeva kući. Poslijepodnevni su sati, vrijeme je koliko-toliko ugodno, na radiju svira Bijelo Dugme i u tom trenutku razmišljam kako mi je zaista lijepo, ali kako bih i mnogo ljepše stvari zamijenio za 1:1 večeras. To bi, koliko-toliko, garantovalo borbu i u revanšu te u nekim ludim kombinacijama, i prolaz dalje. No, kroz glavu mi prolazi opet fudbalska, infrastrukturna i finansijska snaga Fradija te mi već pomenuta mrvica euforije biva progutana velikim zalogajem realnosti. Zatim se u radijski program uključuje spiker i pominje večerašnji meč, te želi mnogo sreće Plavima iako je i sam svjestan da sreća tu i ne igra veliku ulogu. Dok on govori, u pozadini, tiho svira dobro poznata pjesma i maksimalno se trudim da je ne čujem. Zašto? Bojim se, ako pustim tu melodiju kroz svoje uši duže od dvije sekunde, prevrnut će me nešto, vrisnut ću, iz usta će mi samo poletiti „Tamo su slike djetinjstva moga...“, u meni će se probuditi nada da će Željezničar večeras sigurno pobjediti a onda ću se razočarati ako ne pobjedi, i eto belaja. Dolazim kući, trčim pod tuš i grabim praznu sećiju da se ispružim i odmorim do iftara jer su mi već crijeva počela se javljati. Ležim tako, malo preklopim oči i pred očima, ne znam ni sam otkuda, scena kada sam dobio prvi šal Željezničara, od oca i majke jer sam drugi razred osnovne škole završio peticom i pohvalom za odličan uspjeh i primjerno vladanje (ĐE SU TA DOBRA VREMENA?!). Trčao sam tada roditeljima u zagrljaj, mahao šalom i derao se po kući „Mi smo Željini, Željo je naš“ dok me nije umor od skakanja savladao i dok nisam zaspao kao mala beba. Otvaram oči, nasmijem se i zahvalim se Bogu na tom, i na svim lijepim trenucima što sam proživio od trenutka kada sam shvatio da je moja sudbina oslikana plavim grbom sa željezničkim krilima i sa tim magičnim ciframa „1921“. Pogledam na par društvenih mreža, foruma i portala i vidim moju braću, moje Manijake kako 500 i više kilometara dalje se okupljaju u Budimpešti, ispred stadiona i u tom trenutku osjetih ljubomoru zašto nisam i ja tamo. Ako ništa, da vidim svijeta. Tada mi se, opet iznenada, u glavu javlja dječija pjesma „Mađarica“ od Kiketa i onako, spontano je pjevušim a majka me gleda kao da sam skrenuo sa uma. 20 je sati i 30 minuta, FACE TV, Bahin glas i ja ispred televizora. Planiram odgledati par uvodnih minuta, iftariti se i popiti kahvu ili sok i taman prispjeti na posljednje minute utakmice te riješiti sebe patnje gledajući kako mađari nemilosrdno trpaju Antolovića. Naravno, kao i uvijek, sve što isplaniram, ako se u to umješa Željezničar, propada kao Jugoslavija. Minuta je već 20. i mama me po treći put zove da par čašu vode popijem, sluteći mi padanje u nesvijest ali moje oči su zakovane za televizor i umjesto očekivanog trpanja, gledam najdisciplinovaniju i najpožrtvovaniju igru Željezničara u posljednjih nekoliko godina. U tom mi se pridružuje i moj otac (od agresije ne prati nikako nogomet izuzev par reprezetnativnih utakmica i do agresije zakleti Veležovac). Sjeda i obojica, ne hajući za glad i vrijeme, pratimo utakmicu kao da mi je zadnja u životu. Već tada mi počinje se pažnja usmjeravati na to šta bi bilo kada bi izvukli neriješen rezultat, pa i bez golova. Trudim se maksimalno da te misli odagnam od sebe jer ne želim da se razočaram na kraju utakmice ali minut po minut utakmica odmiče i ja sam mislima pola na utakmici, pola u slavlju eventualnog neriješenog rezultata u Budimpešti. Glad i žeđ ne osjećam a majka subhana po kući, prebacujući mi da sam skroz pobudalio i da mi, stvarno, nema spasa. Sudija svira kraj prvog poluvremena a ja još jednu debelu minutu sjedim i buljim u televizor, ne kontajući kako to da nismo primili tri gola do sada. U tome se sjetim da je to već prošlost, da moramo još samo 45 minuta izdržati i da će, za tu noć, sve biti dobro završeno, a sutra ćemo razmišljati o revanšu. Trčim u WC, vraćam se, „zadužujem“ flašu mineralne vode i već hladnu zeljanicu te trpam u sebe koliko brže mogu,da bih na miru mogao da nastavim sa gledanjem utakmice. U program se uključuje slika iz Mađarske, jelo automatski ostavljam, zauzimam poziciju na sećiji i nastavljam sa strepnjom i strahom pratiti utakmicu. I otac se pridružuje opet. Sekunde kao godine, minute kao vječnost. Osamdeseta je minuta i ja sam još 30% svoj. Šta ako? Šta ako sudija odsvira kraj a na ekranu ostane 0:0? Šta ako u posljednim sekundama primimo neki pacerski gol? Šta? Na sve sam bio spreman ali ne i na... devedeseti minut i dugu loptu, ne znam ni sam koga, sa lijeve strane, četrdesetak metara od našeg gola koja leti tačno u šesnaesterac domaćina. Bajić je nekako prima i kratko ostavlja za Diattu koji šutira pravo u noge nekom od braniča u zelenim dresovima. Lopta se odbija do Dženisa. Dženisa Beganovića. Izdanka čuvene Željine škole fudbala. Debitovao je tek prije dva-tri mjeseca za Plave i time ostvario svoj san. A sada, sada je jako zamahnuo desnom nogom, dohvatio loptu i poslao je u donji lijevi ugao Dibusza. Loptu u mrežu a mene? Željovci moji, Bogom vam se velikim kunem da mi se u tom trenutku duša rastala od tijela. Gdje je bila ne znam, šta je tijelo radilo u tom trenutku, isto ne znam. Posljednje čega se sjećam je da sam glavom udarao od naslon sećije te da sam se zaletio na zatvoreni balkon i udario u staklo, kao i da se otac valjao po podu, kao da umire u najgorim mukama. A i ove detalje mi je većinom majka ispričala koja je, kako kaže, ispustila neku šerpu iz ruku na sred kuće kada je čula vriskove i poletila u dnevni boravak te tamo zatekla tešku havariju. Ako sam do tada i sumnjao, od tada sam siguran: Željezničar je moj život, moja najveća svetinja na svijetu i razlog svakog otkucaja srca. Neizlječivo sam bolestan od plave boje i nema te sile koja me može natjerati na liječenje od toga. Grbavica je moj dom, a Manijaci su moja braća. Određeno mi je sudbinom da budem navijač najvećeg kluba na svijetu, a sudbini se ne libi ići uz dlaku. To maksimalno prihvatam i radio sam, radim i radit ću sve da svoju ljubav pokažem na svakom mogućem koraku, u svakom mogućem trenutku i na svaki mogući način. Suze koje sam prolio tog devedesetog minuta, te julske noći, su me zaklele na vjernost Željezničaru do smrti. I nakon smrti. Jer, to je cijena koju ću platiti, ta pokornost, zbog nedostatka vjere u svoj, do tada omiljeni klub,a od tada, smisao života.
Dva sata je nakon utakmice, sjedim u sobi, na krevetu, tresem se kao najveći ovisnik kojem je nestalo dopa i pjevam, na glas, onu pjesmu koju sam izbjegavao par sati ranije, obliven suzama i znojem. U tom trenutku dolazi moj brat koji je utakmicu pratio u gradu i priča mi o prevrnutim stolovima i stolicama, porazbijanim čašama, flašama i inventarom i tonama upaljene pirotehnike. Kada sam ga pitao kako se osjeća, zanijemio je. Naravno da se to ne može opisati. I najveći stručnjaci među nama, i najveći umovi koji znaju milione riječi, ne bi znali da upotrijebe pravu riječ za taj osjećaj. Tada govore oči umjesto nas. A bratove su se sijale, što od sreće, što od suza radosnica. Sve mi je bilo jasno.


Kupanje i brijanje? Jok. Bajram sutra? Jok. Spavanje? Jok. Ući na internet i vidjeti reakcije? Jok. Odgovoriti na pozive i poruke na mobitel? Jok. Pojesti nešto i popiti? Jok. Buljiti u nebo, zahvaljivati se Bogu po milijarditi put i kuckati stopalom od pod u ritmu „Širimo sve zastave i šalove...“. Da, to je slika sa kojom sam i krenuo na Bajram-namaz. Kako dolazim iz istog grada iz kojeg je i strijelac tog čuvenog i pobjedonosnog pogotka, tako sam i bio svjedok nečemu nečuvenom. Niko, apsolutno niko, u džamiji ne priča o Bajramu, na skoro svima se primjete „posljedice“ prethodne noći, spominje se samo jedno ime a, imam osjećaj, da ih je pola zaboravilo kako se i zanijeti Bajram-namaz. Breza se gušila u ponosu te noći i tih dana. Dženis, momak kojeg poznajem dugo vremena i iz srednje škole, koji je donedavno „levatio“ svoje vršnjake na turniru na brezanskom bazenu ili betonskom igralištu „Partizana“, sada je heroj mog grada, mog kluba i moje države. Hvala mu za taj osjećaj koji će se, siguran sam, prepričavati sa generacije na generaciju, i u Brezi, i među Željovcima diljem naše domovine. Hvala i gospodinu Odoviću i njegovim saradnicima koji su pripremili Željine junake za taj susret. Hvala i navijačima koji su prevalili toliki put do Budimpešte i nazad i koji su, po kasnijim pričama, taj pogodak mnooooogo dramatičnije doživjeli. Ali, hvala Bogu što je pogledao one koji su hrabri i što me je te noći učinio dijelom najljepše priče na svijetu. Zauvijek!

P.S. Taktičari, fudbalski veleznalci, stručnjaci, Fergunsoni i Guradiole, ohladite malo, tako vam Boga dragog...
Ljubavi sto te rodi klasa radnicka...
 
Avatar
Izlija
Moderator
Tema Autor/ica
Postovi: 3372
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 1:10 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava Sehara

sub avg 06, 2016 11:42 am

storm_raider je napisao/la: Danas Zeljo igra! Ovaj poznati, ali nikad naviknut i "svaren" osjecaj u stomaku samo Zeljo moze da probudi. Kada bih i pokusao da ga uporedim sa nekim drugim osjecajima, onda bi to vjerovatno bilo nesto slicno osjecaju u stomaku kada ides na prvi sastanak sa djevojkom za kojom si lud.

Danas Zeljo igra! Danima to kuha u covjeku, vri kako se dan utakmice priblizava. Danima citas raznorazne analize, pa i spletke protiv kojih se Zeljo bori, veoma brzo zakljucujes (po stoti put) da Zeljo nije za one slabog srca, ali ko te pita, kada ljubav ne bira? To je jace od tebe i ti to znas, jer znas da si bio izmedju onih 700 "budala" kada je Zeljo bio "los" i da sa istim zarom si i sada tu.

Danas Zeljo igra... Oprosti, ali dozvoli nam da mastamo. Mi zaljubljeni, imamo pravo da mastamo. Cesto nas realnost osamari, pa jedan dobar, ali nebitan dribling prepricavamo vise nego Ronaldov gol sa 45 metara i nama to bude dovoljno. Nije bitno koja si liga, bitno je da se na Grbavici lopta okrece. Jednom smo dozvolili zlo i da lopta stane i vise nikada! I opet kada krenem prema utakmici danas, pa prodjem kroz Vilsonovo pjesice standardnom turom kojom idem samo kada trcim tebi, u majici koju oblacim samo kada trcim tebi, osjetit cu ubrzano lupanje srca, znojenje dlanova i sjenu u oku. Prepricavat cu u osami svoje glave sve bitke koje si borio i stat ce mi knedla u grlu, jer cu shvatiti ponovo, iznova svaki put na istom mjestu negdje oko Sopinga na Grbavici, da si nam svima i otac i majka, vjeciti uzor kako treba zivjeti ovaj zivot. I onda kada te vidim, potrcat cu da se nadjem sa poznatom ekipom ispred stadiona i da sa bracom i sestrama Manijacima stanem na tvoja krila. Tu je sve lakse, tu je sve ljepse, tu smo svi porodica. Tu smo svi iz ljubavi.

Ej, danas Zeljo igra...
イビチャ・オシム
Živ nam bio još 1921 godinu.
 
Avatar
storm_raider
Postovi: 17807
Pridružen/a: čet feb 11, 2016 9:08 pm
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava Sehara

ned avg 07, 2016 10:55 pm

Izlija je napisao/la:Dobro jutro plava nacijo, šta reći nakon ovakve utakmice i kakvu analizu napraviti. Sinoć mi je u glavi bio jedan post ali mi je bilo jako teško se vezati za tastaturu duže od par sekundi pa sam odlučio to ostaviti za danas. Danas kada čitam vaše komentare vidim da su neki već to stavili na papir i nema smisla se osvrtati na analizi igre pa ću ja probati vam dočarati kako je meni dan prošao do utakmice. Jučer mi je dan stvarno bilo loš i naporan, sve što mi je dopalo u ruke se nešto komplikovalo i petljalo a u meni kako se utakmica približavala se pojačavao onaj dobro poznati nemir u grudima koji nas pokreće. Redaju se obaveze i nikako da nađem malo vremena za sebe, preskačem i doručak samo da završim sve obaveze i oslobodim se sitnih gluposti koje me dodatno smaraju ali avaj, nikako da se to desi i kao za inat se obaveze gomilaju. Zvoni telefon i primam intervenciju za hotel ''Park'' u Vogošći, rondam više na glas nego u sebi dok se vozim prema Vogošći ne sluteći da će mi to promjeniti dan skroz, na ulazu kod recepcije ugledam Harisa Alilhodžića i sjevnu mi u glavi da je ekipa tu u karantinu i tačno sam imao osjećaj da me je sunce u sred objekta ogrijalo. Intervencija je bila lažna uzbuna i otvara mi se prilika da malo odmorim pa odlučih da malo ostanem i osjetim atmosferu u ekipi pred utakmicu, počeše se okupljati i prvi ide Aco, a ubrzo za njim i ostatak ekipe, Lendriću sam se obradovao kao da sam vidjeo nekog svog, bio je nešto duboko zamišljen pa sam ga malo prepao kada sam progovorio jer nisam mogao da krijem sreću i radost i na moje riječi je malo poskočio na što se Siniša odvalio smijati. Cijela je ekipa u atmosferi koja se mora doživjeti da bi se mogla dočarati riječima a ni ja nisam nešto posebno riječit da bih to mogao opisati. Kostić je prošao neprimjetno iza sviju i otišao u konferecijsku salu, jedan po jedan odlaze svi a ja ostadoh u holu sa osmjehom na licu dok me nije konobar prekinuo u razmišljanu o utakmici, odvede me u salu do u tu mi posluži kafu stidno držeći prst na ustima jer je pokretni zid koji rastavlja te dvije sale bio zatvoren skroz osim zadnjih vrata koja su bila malo otškrinuta. Bilo bi neumjesno da vam prenosim sve detalje tog 45 minutnog predavanja ali moram dio kada se Kostić osvrnuo na ljepotu igre i značaja toga navijačima. Da navijačima, ja nisam mogao da vjerujem šta čujem, ovaj čovjek nije sa ove planete mi i sad prolazi kroz glavu, objašnjava igračima kako prenjeti energiju navijača na teren i kako je iskoristiti, ja u čudu sjedim i pomišljam dali da upalim diktafon da mogu naučiti ovo kao pjesmicu ali mi obraz ne dade. Vidim da se sastanak bliži kraju i izletih iz sale da platim račun, zakitim konobara i jurim nazad za grad, usput mi javljaju iz firme da sam slobodan ostatak dana pa sam pjevao iz sveg glasa u autu niz Kobilju glavu do Marijin dvora, tu napravih manji saobraćajni prekršaj ali murija u auto do mi samo mahnu rukom da malo usporim, da je bio neki drugi dan ili samo prije istog dana vjerujem da bi mi zalijepili kaznu sa apetitom ali je to poslijepodne sve bilo drugačije. Nenadano svarćam do druga sa tribine i malo muhabetimo o tekmi i klubom, tu ga obradujem kartama za utakmicu koje su nenadano ostale višak pa i njemu malo popravih dan. Dolazim kući a ona miriše na moje omiljeno jelo, djeca već sa rekvizitima po kući ponavljaju "nove" navijačke pjesme i ja im se pridružujem dok žena postavlja stol za ručak na plavobijeli stoljnjak ja napokon skontah da mi je mali i kratki susret sa Željom izmjenio tok dana. Kraj dana znamo svi i o njemu neću posebno pričati, izašli, pobjedili i otišli slaviti.
Ljubavi sto te rodi klasa radnicka...
 
Avatar
Izlija
Moderator
Tema Autor/ica
Postovi: 3372
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 1:10 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava Sehara

pet avg 19, 2016 9:17 pm

BHDragons je napisao/la:


Željo? To nije tako jednostavno za objasniti. Nije to samo klub za koji se navija, u čijim igrama se uživa... Ovo je više od toga, više od bilo čega opipljivog sa čime se može porediti. To je jednostavno pečat kojeg ti udare kad se rodiš. I zauvijek je tu. Nema više van. I kad postaneš svjestan toga, ti si već u talasima bujice koja te nosi u beskraj plavetnila. U tom stanju život provedeš i zaraziš sve oko sebe, sretan jer znaš da činiš pravu stvar.
I onda kad godine minu, a kose osijede, ostane sjećanje i ponos na dane kada smo svi bili ko jedan. Plavim koncima ljubavi povezani, svjesni da nismo najbolji kad smo prvi, već kad smo zajedno. I kad smo potpuno predani. U vatri toj nek izgori mržnja, prezir i zavist. Nek se rasplamsa radost, ponos, prkos i žar. Mi smo tu zbog vas, vi ste tu zbog nas. Sve nas spaja iste vatre plam. Sve nas nosi iste vode val.
Jedanaest kao jedan. Jedan kao jedanaest. Junačko srce, um mudraca, ponos radnika, težaka. Djedovi te stvarali, očevi izgradili, a mi sačuvali. Sinovi naših sinova najponosniji će bit'. Kad svane plavi dan. Tad zastave naše nebo će da prekriju, a lokomotive naše pisak odjekivat će svuda. Grbavico, ponosno izroni iz ruševina naše mladosti i zasjaj obasjana našim osmijesima kao mlada nevjesta. Da, sada si upravo ona neka druga, dok se rađaš onakvom kakvom smo te zamišljali, gledajući te s Bristola. Rodi se za sve nas iz prkosa golema. Kao svjetionik našeg puta.
Nije jednostavno to objasniti. Šta nam to ne da mira? Otkud ta insomnija? A onda nas budi kad nas umor smori. Plavi snovi, a džepovi prazni. Srce ko u vola, a rogovi tupi. Naoštrimo prste vrhovima planina. Ustanimo kao Joško, zaigrajmo kao Ivica, zapjevajmo kao Tifa. Svi smo mi tvoji. Samo ti si naš.
Ne pišem ja ništa, ovo naša srca zbore. Ljubav je to brate i Željo se zove. Bili su mnogi. I otišli su. Nekim se ni ime ne spomene. Ali, znam, da mi, nikad otići nećemo. U imenu tvom vidimo sebe. Ne žalim godine i dane duge. Ne žalim poraze i dane tuge. Žalim kad se braća zbog prijezira gube. I dan-danas sjećam se prve utakmice života. Izgubili smo. Kiša je padala pa mi se suze nisu vidjele. Ali plakao sam od sreće što sam prvi put gledao uživo junake svog djetinjstva. Plakao sam od sreće što sam pobijedio strah, svoj unutrašnji, dječiji. Plakao sam od zaljubljenosti plave.

Za sve nas od 1921. pa u vječnost, tvojim imenom obilježene!
イビチャ・オシム
Živ nam bio još 1921 godinu.
 
Avatar
Izlija
Moderator
Tema Autor/ica
Postovi: 3372
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 1:10 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava Sehara

sub avg 20, 2016 6:10 pm

[video]https://youtu.be/MR8ur9iSBH0[/video]
slika
rodrigo87 je napisao/la: Sin.
Ljubav mamina.
Ni slutiti nije mogla
da će tog jutra zadnji put ga vidjeti.
Sin.
Ljubav očeva.
Zavolio fudbal zbog njega.
Fudbal nije sport gošparski.
Gošpari vole tenis i golf.
Buraz.
Jedini u brata.
Podrška u svemu, oslonac u svakom trenu.
Fudbal.
Životni smisao i radost, tuga i žalost.
Pariz, London, Berlin, svako ljeto odlazak na remo...
Nikada sebi priuštiti ne možemo, možda i nećemo.
Sport siromašnih, vječito ponosnih.
Da nikada priznati to nećemo.
Sport lojalnih,
da zamrzimo gošparski tenis, skijanje i skupo ljetovanje.
Željo.
Željo.
Srce.
Organ kojeg svi ljudi imaju.
Ali ne i svi ljudi.
Policija.
Ne spriječava nepravdu provođenjem pravde.
Smrt.
Praznina.
Tamna sjena bez radosti.
Tamna sjena sjećanja.
Buaz.
Svih nas.
slika
イビチャ・オシム
Živ nam bio još 1921 godinu.
 
Avatar
storm_raider
Postovi: 17807
Pridružen/a: čet feb 11, 2016 9:08 pm
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava Sehara

sri avg 24, 2016 7:24 pm

cikazubo je napisao/la:slika
Ljubavi sto te rodi klasa radnicka...
 
Avatar
storm_raider
Postovi: 17807
Pridružen/a: čet feb 11, 2016 9:08 pm
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava Sehara

ned sep 04, 2016 12:04 am

Hurmasica je napisao/la:Snalažljivost klase radničke... :)

slika
slika
Ljubavi sto te rodi klasa radnicka...
 
Avatar
storm_raider
Postovi: 17807
Pridružen/a: čet feb 11, 2016 9:08 pm
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava Sehara

sri sep 21, 2016 10:49 pm

arctg je napisao/la:Ustajem jutros malo prije devet sati. Vani je još oblačno ali nazire se i pokoji komad plavog neba. Srijeda je, 21.9. Konačno. 24 sata prije, ispunjena je i posljednja obaveza prema septembarskim ispitima. Ovo buđenje znači jutro bez stresa, bez kafetina, bez gomile sveski, skripti i knjiga razbacanih po sobi, izmješanih sa prljavim čarapama, majicama, sendvičem od prekjučer i odavno praznom flašicom nekog lošeg soka. Budim se u čistoj, namještenoj i skoro neprepoznatljivoj sobi. U prvi mah sam pomislio da sam još u snu ali kada otvorim oči i podignem glavu sa jastuka za desetak centimetara, ugledam isti prizor koje gledam svako jutro, godinama unazad. Na zidu ispred obitava veliki zidni sat, na kojem je nacrtan jedan tako poznat (i,vjerovatno, u životu najljepši) prizor sa natpisom „Grbavica – ponos moj!“ a ispod sata jedna uokvirena slika dragih, hrabrih lica, u kojima vidim preživljene strahote rata, tugu i bol za izgubljenim najbližima, za porušenim stanovima i kućama. Ali u isto vrijeme, u njihovim očima, sija sjaj pobjede, sjaj radosti što su opet na svome, na tih par stotina kvadratnih metara u koje stane cijeli njihov svijet. Ušuškani u plavo-bijelo-crne jakne, koje su dospjele vjerovatno posredstvom humanitarne pomoći, sa novim novcatim Selectovim loptama ispred, sjede na hladnom i sivom betonu sjeverne tribine našeg najdražeg stadiona. Od dana kada sam tu sliku prvi put ugledao i okačio na zid svoje sobe, do dana današnjeg, ona je za mene svojevrsna opomena, vjetar u leđa, nevidljivi „šamar“ na svaku moju pomisao da odustanem i vratim se nazad. (Priča o toj slici je za mene jako draga a podlijet ću je sa vama. Naime, moj otac je vodoinstalater i privatno radi ljudima kupatila, kuhinje i sl. prošle godine, polovinom augusta, pomagao sam mu na poslu u jednom stanu iznad Pozorišta mladih u Sarajevu. Taj stan je pripadao nekom Srbinu prije rata koji je uoči agresije na Sarajevo i Bosnu napustio taj stan i ispalio se preko Drine. Stan je ostavio svome sinu ili kćerci, nisam siguran, ali on/ona je odlučio taj stan da proda. Stan je kupio neki momak i planirao ga je renovirati. Sa stanom je kupio i hrpu starih stvari i smeća u njemu koje je bilo složeno na gomilu i spremno za kontenjera. Kada smo završili posao, sve počistili i pospremili alat, u ćošku jedne sobe sam zapazio okrenutu sliku na podu naslonjenu na zid. Pomislio sam da je to slika bravara iz Kumrovca, s obzirom na prošlost stana, međutim, kada sam je okrenuo, imao sam šta i vidjeti. Na slici se nalazi prva posljeratna generacija fudbalera i ljudi iz upravljačkih struktura Kluba poslije rata, uslikana na sjevenoj tribini stadiona Grbavica, sa grbom ispod i natpisom „NK Željezničar“. Kako je ta slika dospjela tu nisam znao, a i nije mi se uklapala u priču o prethodnom vlasniku stana. Pitao sam sadašnjeg gazdu je li sve ovo u stanu za smeće, na što je on odgovorio potvrdno. Prvo pomislih u sebi „Smeće si ti, a ne slika Željezničara“, a zatim i strpah tu sliku pod jednu ruku, alat u drugu, u auto, pravac kući i, evo, i sada gledam u nju sa ponosom.)

Dižem se, kuća je prazna, porodica je već na putu ka svojim obavezama a ja, konačno, bez ikakve žurbe i skrleta, ubacim nešto u kljun i napravim sebi kahvu, natočim sok i iz šteka izvadim jednu od bajramskih čokoladica. Sjedam na terasu, umivajući se suncem koje se probijalo kroz oblake, udahnem punim plućima i zatvorim oči. A pred očima mi igraju prizori iz aprila prošle godine: na Facebooku objavljena fotografija rahmetli Mirze Raščića uz natpis „Rahmet ti duši, Manijače“, suze, tupi pogled u prazno na najvažnijem testu iz matematike sutradan, Vlakovo krcato ljudima, tabut ispred saffova, suze njegovih najboljih prijatelja, humka zemlje prekrivena šalovima, majicama i zastavama, povratak kući uz bezbroj upućenih psovki i proklinjanja prema Želji, Manijacima, Grbavici i svemu što postoji na svijetu i pokušaji da se natjeram da više nikada ne kročim u Zvorničku ulicu... Bezuspješni. Utakmica protiv Mladosti, derbi na Gradskom stadionu „Koševo“ i Kokotov šut u 90. minuti, Ferencvaroš, Standard, Velež, derbi, dolazak Stevanovića, Zahirovića,magični 28.2. i utakmica protiv Širokog Brijega, Borac, Soboda, opet derbi, priča o Grbavici, sve do sadašnjeg trenutka.

Ne da Željezničar da se tako lahko makneš od njega. Čudna je to „hemija“. Malo ko je ostao ravnodušan nakon prvog dolaska na Grbavicu, malo ko je ostao da nije prigrljen u skute Plavih, bez obzira na njegovo ime, porijeklo, boju kože ili vjeru. Na Grbavici, čini mi se, ne važe ta kruta pravila kao što je to slučaj van nje. Tamo ja nisam Nedim, niti je momak pored mene Vedran, niti je moj prijatelj Damir. Tamo smo svi pod imenom Željovci, Manijaci. Nisam ja na Grbavici iz Visokog, niti je neko iz Sarajeva, Konjica ili Austrije. Nije ni bitno odakle smo došli i gdje smo bili prije, kada je jedino bitno da smo tada tu, na svom, iako je to „naše“, desetinama, pa i stotinama kilometara daleko od našeg zvaničnog prebivališta. Čak nije ni bitno jesi li učenik Gimnazije, student Elektrotehničkog fakulteta, zaposlenik u Komunalnom preduzeću ili doktor u Kantonalnoj bolnici. Nije bitno znaš li napamet Hasanaginicu, jesi li čitao Shakespeara, znaš li promijeniti ulje u automobilu ili kursnu listu valuta za taj dan. Bitno je da imaš snage da pjevaš 90, pa ako je potrebno i više, minuta. Bitno je aplaudirati kada se desi nešto lijepo na terenu ili tribinama, i zviždukom ispratiti ono što se kosi sa normalnim i smislenim. Bitno je osjetiti pripadnost velikoj porodici koja se tada okupi na našoj Grbavici. Bitno je poštovati i poslušati starijeg, i na pravilno i ispravno ukazati mlađima. Bitno je prepoznati ideju, volju, borbu i srčanost i propisno je nagraditi. Bitno je kritikovati i ne odobravati loše, bezidejno i bezvoljno. Ali je između svega toga najbitnije znati granicu. Granicu između dobrog i lošeg, između želja i stvarnosti, između stvarne borbe i blefiranja, između odanih i izdajica.

A šta je to dobro u ovome danas, pitam se, dok ispijam kahvu i slušam kako vjetar, onaj jesenji, šušti kroz lišće obližnjeg hrasta. Pretresam poteze upravljačkih struktura na poslovnom i sportskom planu Kluba. Dobro je što se polahko dižemo na noge, stavljajući ovaj prvi plan u ****. S obzirom u kakvom se knock-downu bilo, i klečanje na koljenima je nešto. Ali to je Željezničar, nikada nije kleknuo na koljena za ovih 95. godina. Iz knock-downa je ustajao pravo na noge, uzvraćao udarac za udarc i nemalo puta završio sa podignutom pesnicom u zraku, kao znakom pobjede. Sada smo tu gdje jesmo. Na nogama ali klecaju još koljena. Poslovanje i organizacija rada u Klubu se popravila. Drastično, ako je usporedim sa stanjem od prije šest ili sedam godina. Naravno, uvijek tu ostaje mjesto za napredak ali za naše uslove, i ovo je dobro. Konačno se privodi kraju kristalisanje slike ko je na kojoj poziciji i kakve obaveze i odgovornosti ima. Izmirivanje obaveza prema raznim pravnim i fizičkim licima ulazi u završnu fazu, rekao bih. Također, izmirivanje duga prema državi, naše obaveze kao građana, državljana naše domovine, je u toku ali još su neke naše žalbe u procedurama pa će se uskoro konačno znati na čemu smo sa Poreznom upravom. Grijehove iz prošlosti moramo plaćati ali ono što je jako bitno, a svakako je pozitivno, je činjenica da se u sadašnjosti ne prave grijehovi, ni prema fizičkim, ni prema pravnim licima, a ni prema državi, zarad spokojne budućnosti. Ovo je izuzetno bitna činjenica od koje možemo imati samo koristi, a nikako gubitka i to treba biti svima jasno, bez obzira na okruženje u kojem živimo. Hoćemo velike sponzore i investitore, iz zemlje ali i iz inostranstva? Radi korektno i transparentno. Time postaješ zdravija sredina gdje ćeš lakše „dovući“ novac, nego da se nalaziš u stanju totalne anarhije i nesređenosti. Priliv novca znači i veće mogućnosti pri izboru kupovine, prije svega u sportskom segmentu, a zatim i infrastrukturnom. To je tako jednostavan postulat i princip kojeg je nekima, iz samo njima znanih razloga, bilo tako teško usvojiti u prošlosti. Što se tiče infrastrukture našeg Kluba, naše (kakva god da je) ljepotice, naše Doline, čekamo. Određeni pomaci su učinjeni ove godine i dali su momentalni rezultat: europske utakmice na našoj Grbavici se ponovo igraju! Žao mi je što mi nismo imali tu čast da prvi odigramo međunarodnu utakmicu u okviru kvalifikacija za neko UEFA-ino takmičenje, ali šta je, tu je. Takvih prilika neće i ne smije izostati u budućnosti. Na tome ćemo svi, uz Božiju pomoć, raditi. Sada se u polju infrastrukture stavlja u foks izgradnja istočne tribine. Da je stanje zabrinjavajuće, i nije, ako uzmemo u obzir okruženje u kojem djelujemo. Ali da bi svi voljeli vidjeti bagere i kranove na Grbavici, naravno da bi voljeli. Prema informacijama koje sam dobio, papirologija ulazi u završnu fazu a novčana sredstva potrebna za radove se još akumuliraju. Koliko je još potrebno, zaista ne znam ali ne sumnjam da će ovi ljudi u upravljačkim strukturama namaći ta sredstva. Ono što je bitno je da su sve pravne i birokratske prepreke u vidu sporova, tužbi i dozvola, bar za sada, uklonjene i imamo otvoren put ka novoj tribini na Grbavici. A što se tiče sportskog segmenta, a on je najbitniji, tu trenutno najmanje pomaka ima. Ali bitno je da ih ima, da ne tapkamo u mjestu, ili, ne daj Bože, idemo u rikverc. Sadašnja struktura „Petrović – Ćenan – Tica“ je već uspjela napraviti „nešto“: za šefa stručnog štaba je imenovan trenutno drugi najbolji trener u državi (ipak više cijenim Husrefa) sa svojim programom rada koji će, prema njegovim najavama, iz kola u kolo sve više funkcionisati na terenu i van njega, rješavanje statusa pojedinih igrača u timu, priključivanje fudbalera iz Omladinskog pogona, priključivanje perspektivnih fudbalera iz države u Omladinski pogon. Sve su ovo potezi koji se moraju pohvaliti. Tu prostora za napredak imamo jako mnogo. O načinima na kojima možemo napredovati ću drugi put. Ali situacija trenutno nije na zadovoljavajućem nivou, kako kod nas navijača, tako sigurno i kod ljudi u Klubu i toga su obje skupine ljudi svjesne. Da li će se popraviti? Mislim da hoće. Vrijeme i sabur su nam zato potrebni sada više nego ikada.

Naravno, kako ne može sve biti samo bijelo ili samo crno, tako postoje i kritike i loše povučeni potezi na svakom od pomenuta tri polja funkcionisanja Kluba. Loši potezi na poslovnom planu su usko povezani sa lošim potezima na sportskom planu. Raskidi ugovora i precijenjivanje pojedinih igrača su nas od decembra do danas sigurno mnogo koštali. Iako mnogi barataju sa različitim ciframa, svaka konvertibilna marka koja se da za propalog igrača, mora da nam bude ogromna lekcija jer ni do jedne konvertibilne marke se nije došlo tako lahkim putem. U vremenu totalne anarhije, urušene ekonomije i borbe za puko preživljavanje, svaka konvertibilna marka nam mora biti velika kao sunce. Svi mi smo svjesni da budžet Kluba zadugo, zadugo neće biti na nivou nekih srednjerangiranih europskih klubova ali i ono što imamo, trebamo maksimalno čuvati i pravilno dijeliti, ulagati. Za to mora da postoji strategija i plan, ciljevi. Postaviti kratkoročne i dugoročne ciljeve na svim poljima, okupljati ljude stručne za potrebne pozicije i krenuti u ostvarivanje tih ciljeva. Podrška navijača nije izostala u mnogo crnijem periodu Kluba pa neće ni sada. Dakle, zamjeram neracionalno trošenje novca u sportskom segmentu. Samo sistem donosi uspjeh a malo pametnija osoba je sposobna da uz par prosječnih održi taj sistem na nivou. Što se tiče infrastrukture, ne zamjeram ljudima iz Kluba što se otegao spor sa tzv. Sportskim društvom. Zamjeram im ishitrenost i trčanje pred rudu. Početak gradnje bez prikupljene potrebne dokumentacije, svakakve najave i obećanja... nije to Željo. Mi smo, nekako, uvijek u tišini radili i vodili se onom „Tiha voda brijegova valja“, bez mnogo pompe. Bez halabuke smo nastali, bez halabuke smo i slavili i tugovali, bez halabuke moramo dalje. Svaki naš iole bombastičniji istup u javnost, a pogotovo vezan za infrastrukturu, nađe hiljadu postavljenih pitanja, pljuvanja i daje povod i onima što se predstavljaju kao navijači Želje, i onima koji to otvoreno nisu, da vrše atake na naš Klub i našu imovinu. Polahko, odmjereno i ispravno, čista obraza, raditi na poboljšanju trenutne infrastrukture Kluba i u podsvijesti sklapati planove za budućnost naše infrastrukture. Eh, sada, što se tiče zelenog terena, tu se ima uputiti kritika i kritika. Ne ide nas nikako, to i ćorav vidi. Stotinu kombinacija, verzija i razloga sam provrtio kroz misli ali ništa mi ne može ostati upotpunjeno da bih to iskazao kao svoje viđenje. Još od smjene Odovića, pa preko Mulalića, Kostića i do Petrovića sada, izgledamo totalno inferiorno na terenu, bez obzira protiv koga igrali. Ne mogu griješiti dušu, u par utakmica jesmo izgledali stabilno, kao ekipa koja ima glavu i rep i igrali smo jako smisleno međutim to su samo kapi u moru letargije koja je započela još od ispadanja protiv Standarda prošle godine u augustu. Godinu i više mi nismo uspjeli da se organizujemo kao tim, kao pravi pravcati fudbalski tim sa jasnim ciljem i kadrom, igrom prilagođenom tom cilju. Učestale smjene trenera jesu učinile svoje, ali i petljanje apsolutno nestručnih ljudi za nogomet u transfere igrača i dovođenje trenera. Dio krivice otpada i na nas navijače jer ne znamo više razaznati kada je loše i kada treba da kritikujemo i kada je dobro, kada treba da podržimo tim. To jest, ono što se na papiru zove tim. Mi tima nemamo. Tim nije samo 11 igrača na terenu da se dodaju i na kraju zabiju gol. Tim mora da bude kao porodica, da dišu jedan za drugog, da se žrtvuju i da budu mudri, hladne glave. Da imaju hrabrosti! Moraju biti u savršenoj koheziji i u slučaju izostanka kvaliteta, borbenost i pokrivanje šupljina će to nadomjestiti i rezultat neće trpiti u velikoj mjeri. Ja nisam fudbalski stručnjak, i to prepuštam onome ko jeste (već pomenutom triju zaduženom za sportski segment Kluba), ali nisam ni laik da ne vidim neke očite stvari. Zaista, ova generacija je jedna od najneborbenijih, da se ne izrazim grublje, u Željinoj historiji. Sol na ranu je činjenica da su oni svi individualno kvalitetni ali da se taj individualni kvalitet stopi u jedno, da postanu tim u pravom smislu te riječi, teško. Sve nade trenutno polažem u Petrovića jer sam izgubio nadu da će pojedinci shvatiti gdje igraju, a pogotovo za koliko igraju. Loše predstave na terenu ću uvijek izviždati, dobre pohvaliti, bez obzira na konačni rezultat na semaforu. Ali igrači se ne smiju razmaziti i zakivati u zvijezde, kao što ne smiju igrati pod pritiskom i strahom za svoju sigurnost od navijača. Na kraju krajeva, ako neće da igraju za nas navijače, za ime Kluba ili za trenera, neka igraju za sebe. Neće se prodati šetanjem po terenima posljednje lige Europe. Savjetujem im: pamet u glavu, dok nije kasno!

Dalje, volio bih, također, da podijelim sa vama par svojih razmišljanja vezanih za situaciju u i oko Kluba.

Često mi se u zadnje vrijeme kroz glavu provlači krilatica „Baza bez poraza“. Naravno, svi manje-više znamo dvostruko značenje tog izraza. Ali, ja se usuđujem da u zadnje vrijeme malo razmišljam o Grbavici na drugačiji način od razmišljanja o izgradnji istočne tribine i infrastrukture uopće. Na takvo razmišljanje me navelo čitanje jednog teksta o čuvenoj „Jazbini“, stadionu Millwalla. Ako neko nije, neka obavezno pročita historijat njihovog stadiona i atmosfere koju su pravili navijači na njemu. Iz toga sam došao do zaključka da mi od Grbavice moramo napraviti svoju „jazbinu“. Na stranu što mora biti nas više na Stadionu (a to je već tema za doktorske disertacije...), moramo stvoriti takav ambijent da na terenu izgleda kao da postoji samo Željezničar. Moramo stvoriti takvu atmosferu da protivnički igrači, a pogotovo navijači, od samog početka budu svjesni da su osuđeni na neuspjeh, kako na terenu tako i na tribinama. Nepoželjne goste (krmad sa Lavora, ***** iz Zenice, Tuzle, Banja Luke, Lukavice, ***** iz Hercegovine i boljševike sa Starog Mosta) moramo dočekati kako im dolikuje. Treba da budemo svjesni da ni na jednom stadionu od pobrojanih nismo dočekani hljebom i vinom, naprotiv! Uslugu za uslugu treba uzvratiti, ali sve u granicama dozvoljenog i legalnog. Ubiti ih u pojam pjesmom, parolama, zastavama, da im se noge odsjeku i da imaju osjećaj kao da će svakog časa svi jurišati na njih. Ne dati im sekunde hladne glave i vremena za uzvraćanje udarca. I navijačima i igračima utjerati strah u kosti svim raspoloživim i dopuštenim sredstvima, i u isto vrijeme gurati naš tim, naše igrače, do konačne pobjede. Moramo stvoriti atmosferu o kojoj će da se priča van Grbavice, u protivničkim krugovima. Ali moramo u isto vrijeme očuvati obraz naše Baze, i još ga više osvjetljavati. One koji dođu sa namjerom da nas „zapale“, vatrom ih i dočekati. One koji dođu spuštenih ruku i sa iskrenim namjerama, primiti sukladno tome. Ali ne dati više nikada nikome da nas ismijava na našem stadionu, u našoj kući! Sportski gledano, domaće pobjede moraju da nam budu imperativ, bar one. To bi značilo veliki dio obavljenog posla u trci za najviši plasman na tabeli.

Dalje, dotakao bih se priče o involviranosti plavo-bijelih legendi u sam rad Kluba, bar u onom sportskom segmentu. Na tu temu sam nedavno imao oštru raspravu na forumu sa korisnikom @Neandertalcom. Uputio sam jako ružne riječi i na tome mu se, ovako javno, najiskrenije izvinjavam. Ni u kom slučaju ne želim da pomisli on, ili bilo ko, da branim ljude iz upravljačkih struktura pojedinačno. Svaku moju kritiku i pohvalu će dobiti kroz prizmu pitanja šta su uradili za Klub, a šta ne. Njihovi privatni životi i ličnosti mi nisu bitni dokle god to ne dotiče moj Klub. Na osnovu toga šta su dobro uradili za Želju kod mene imaju kredita a na osnovu toga koliko su oštetili Želju, imat će i kritike i to sa moje strane će uvijek stojati jako čvrsto. Ispadi koje sam imao prema pomenutom forumašu su plod privatnih problema i stresa i još jednom, najiskrenije se izvinjavam njemu i svima koje sam uvrijedio sa onakvim pisanjem. Da se vratim na priču o legendama. Legende su jako jednostavan pojam: ljudi koji su na terenu ili van njega uradili mnogo dobrog za Klub. Nažalost, taj pojam je kao i sve danas počeo da gubi na svom pravom značenju pa u kategoriju legendi Kluba se svrstava i ko treba i ko ne treba. Poenta je da njihov angažman u Klubu treba da bude u korist Kluba i ostvarivanja uspjeha na zelenom terenu i van njega. I @Neandertalcov postulat o zaštiti interesa Kluba od strane njegovih legendi apsolutno stoji. Ali, uvijek postoji „ali“. Njihov protektorat pod kojeg bi stavili Klub a sve u cilju zaštite od sve očitijih napada Nogometnog saveza i inih dušmana na naš Klub, zahtijeva, prije svega, njihovu želju, a zatim i vrijeme. Postavlja se pitanje na kojeg @Neandertalac očigledno ne želi da obrati pažnju: da li oni žele da stanu u zaštitu Kluba? Izjava Hadžiabdića gdje više indirektno, nego direktno govori kako su se legende trebale pitati za savjet prilikom povlačenja poteza u sportskom segmentu, ne može i ne smije biti mjerodavna za takva prizivanja. Pogotovo jer smo ne tako davno u Klub pustili dvije igračke legende, rijetke poslijeratne, da uđu u Klub i naprave rusvaj, a sve pod istom krinkom – borbe za Želju. Opreznost sa takvim stvarima nam mora biti na najvišem nivou. U principu, slažem se sa idejom o zaštiti ugleda Kluba, kao i savjetovanju u poslovanju na sportskom planu od strani naših legendi. Ali onih istinskih, sa istinskim namjerama i jasnim ciljevima koje mi moramo znati. Ali, također, zalažem se za dolazak stručnih ljudi na njima predviđena mjesta. Dakle, pravnici na mjesto pravnika, ekonomisti na mjesto ekonomista, inžinjeri na mjesto inžinjera. A ne da neko ko je do jučer igrao fudbal, sada želi da gradi tribinu. Ili da neko ko je odličan ekonomist dovodi igrače u Klub. U duhu ovoga, upućujem najoštrije osude svakome ko je bio umiješan u kolaps poslovanja na sportskom planu Željezničara u proteklih godinu dana. Što se tiče njihovog preuzimanja odgovornosti, meni je dovoljno da se maknu od tih poslova koji im očigledno ne idu i da se bave onime čime znaju. Ako budemo prizivali odlaske i javna izvinjenja svih onih koji su nas oštetili na sportskom planu, trebamo da počnemo sa ljudima iz prethodnih garnitura Kluba a tu se mnoge naše legende ne bi baš provele. Također, reći da Klub ne brine o našim legendama je jako smiješno i bezobrazno u istu ruku. Brigu o njima ne vidi samo onaj ko ne želi da vidi. Naravno, i to može na jedan viši nivo ali interesi Kluba treba da budu ispred svega.

Dotakao bih se i današnje utakmice protiv Brotnja u Cheatlooku. Dočekao sam je jako mirno, odmoreno i svježe, bez ikakve sumnje u pozitivan rezultat. Već od samog starta smo započeli posao sa ciljem da ga završimo što prije i jesmo, drugim našim pogotkom. Do tada sam, uzimajući sve u obzir i poznavajući nas, imao određenu dozu rezervisanosti, ali nakon drugog gola sam sasvim mirno odgledao ostatak utakmice. Iako Brotnjo nije neko mjerilo, igra krunisana sa sedam pogodaka se mora pohvaliti i nadam se da ćemo kao tim rasti iz kola u kolo. Nikome nije lahko dati sedam golova. Također, pohvalio bih i veliki broj naših navijača, naših Manijaka koji su prevalili jako dug put, u jako nezgodnom terminu, a u odličnoj brojci. Svaka vam čast! Što se tiče protivnika u 1/8 finala, zaista ne bih da išta predviđam, sada je na rasporedu nešto mnogo bitnije, a to je utakmica protiv ovih iz Jajca, da mi proste što ih ne znam spelovati. Nadam se da je ova utakmica dala krila igračima, i nama navijačima, da u nedjelju uljepšamo još jednu noć u 95 godina dugoj historiji putovanja plave lokomotive.

Eh, već je noć, ležim na istom krevetu kao jutros, sa pogledom na isti sat, istu sliku. U meni nešto ključa. Ne znam kako ali znam da moram biti u nedjelju, u 19:00 na mojoj Grbavici i nešto će se lijepo desiti, vjerujem u to! A tako u mojoj glavi stoji podjela između dobrih i loših stvari, moje ideje i želje. Uskoro ću opet napisati nešto a tiče se našeg marketinga i infrastrukture. Ovo se može nekome činiti kao preopširno ili jako dosadno ali meni su ove misli svakodnevnica. Imam osjećaj da je poseban dio mog mozga odvojen za razmišljanje o Željezničaru, čak i kada su utakmice i stadion jako daleko od mene. Ali ja sam, opet, neko sasvim prosječan, nebitan, ali neko ko je u Željezničaru vidio sreću, ideju, razbibrigu, najbolje lekcije iz odanosti, borbe, filozofije i morala. Taj osjećaj pripadnosti me privukao na Grbavicu još kao malog i nema apsolutno nikakvih naznaka da me nešto odvuče nazad. To mi ne da obraz, ne da mi ova slika na zidu i hiljade i hiljade uspomena i anegdota koje su direktno ili indirektno vezane za plavo-bijele boje. Svijetla 95-godišnja tradicija našeg Željezničara, svaki trenutak u kojem nas je on učinio sretnim, obavezuje nas na podršku i ljubav prema njemu. Ta ljubav ne smije biti uvjetovana položajem na tabeli, ko se nalazi na terenu ili u upravljačkim strukturama Kluba. Ljubav ne smije biti uvjetovana ničim, inače to nije ljubav. Uostalom, yebeš ljubav ako je moraš objašnjavati. Dovoljan mi je pogled na zid moje sobe.


:zeljeznicar1:
Ljubavi sto te rodi klasa radnicka...
 
Avatar
Izlija
Moderator
Tema Autor/ica
Postovi: 3372
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 1:10 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava Sehara

ned okt 09, 2016 10:23 pm

arctg je napisao/la: Ne znam za vas, ali meni se jako često dešava da mi se određena ideja, tema ili osoba motaju po mislima nekih par dana, i čim razmišljanje o tome nečemu svedem na minimum, u realnosti se ta ideja realizuje, o toj temi se priča ili sretnem tu osobu. Tako sam prethodnih dana užasno mnogo razmišljao o pitanju Željezničara i njegove podrške van Sarajeva. I čim su mi se misli malo smirile, čim sam počeo da razmišljam o nečemu drugom, dođem u priliku da se „porječkam“ sa jednom individuom iz Sarajeva, koja je po prirodi jako egocentrična i koja ne podnosi baš ovo ili ove što dolaze van Sarajeva, a upravo na tu temu. S obzirom kako se svrstavam u kategoriju „ovih vani“, zaista je malo reći da sam doživio neugodnost, bijes i razočarenje u gotovo jednoj sekundi. Još više „boli“ činjenica da se ta individua (ne znam kako da ga drugačije nazovem) svim silama trudi da očuva famozni sarajevski duh, podjelu na raju i papke i da bude multi-ovo, multi-ono, zapitao sam se: kako je moguće da osoba takvih ideala (bar javno se predstavlja kao takva) gaji skoro mržnju prema svemu što živi dalje od Kobilje Glave ili Ilidže? Koliko sam upoznat, a vjerujem da su i svi, pogotovo ovi stariji, sarajevski duh predstavlja najviši stupanj tolerancije prema onome što nikako ne može da našteti nekome. Možda se ja i varam, ipak nisam iz Sarajeva. Ali u isto vrijeme prosipati priču o nevažnosti nečijeg imena, mjesta prebivališta, porijekla ili kog već vraga, a bezobrazno pljuvati po nekome ko svakodnevno dolazi u Sarajevo i nekome ko je dao jako mnogo tom gradu (i Željezničaru, jer ta individua se također predstavlja kao fan Željezničara, bar na papiru), mi ne ide baš u kategoriju zdravog razuma. Kako mi je sve u životu, usko ili široko, povezano sa mojom prvom i pravom ljubavi, sa mojom zvijezdom vodiljom, sa Željezničarom, tako sam razmišljajući došao i do par zaključaka i ideja koje bih da podijelim ovdje sa vama, javno.

Dakle, općepoznato je da Željezničar ima svoje navijače i simpatizere van Sarajeva. Rijetko koji klub na ovim prostorima se može pohvaliti tolikim brojem navijača koji žive dalje od matičnog mjesta kluba. Famozna je i izreka da „Željezničar ima svoje navijače u svakom mjestu kroz koje prolazi pruga“. I nije daleko od istine. Lično poznajem ljude iz preko 30 mjesta i gradova u zemlji a kojima je plava boja u srcu. To je neoboriva činjenica i jasan pokazatelj da Željezničar nikada nije bio jednoobrazni klub, isključivo sarajevski, rezervisan za one kojiima je stadion par minuta hoda od stana ili kuće. Kako je Željezničar za vrijeme svog najvećeg uspona (kraj šezdestih i početak sedamdesetih godina, te sredina osamdesetih godina prošlog stoljeća) stekao simpatije u skoro svakom ćošku bivše države, i kako je od tada do danas sačuvao svoj obraz, čast i ostao simbol lijepog, tako smjena generacija u tim ćoškovim, a pogotovo u našoj domovini, nije uzela maha i Želju su nastavili pratiti sinovi i unuci onih koji su imali sreću da uživo, ili bar preko radio prijenosa, prate utakmice Osima, Smajlovića, Bukala, Katalinskog, Ribara, a kasnije Bahtića, Nikića, Baždarevića. To se sačuvalo i do dana današnjeg. Međutim, ako je sve ovako lijepo kao što izgleda, u čemu je problem?

Problem je u pristupu Željovaca iz Sarajeva prema onim Željovcima koji nisu iz Sarajeva. Taj pristup se pojavio u zadnje vrijeme, u zadnjih par godina i ogleda u sljedećem: najmanje kolutanje očima kada ovi drugi kažu svoje mjesto prebivališta (a da ne govorim za gore reakcije), isključivanje iz svake ozbiljnije rasprave pod izgovorom „Šta ti iz insert-random-ime-grada-mjesta znaš...“, isključivanje, odnosno neračunanje, u nekim akcijama koje su od važnosti za Klub ili navijače, default mišljenje da, ako je neko iz drugog grada, manje prati Željezničar i dešavanja oko njega, itd. Mogao bih još par stvari nabrojati ali nisu od tolike važnosti kao ove.

Kao što sam i rekao, sam spadam u kategoriju „ovih vani“ i bit ću slobodan da kažem kako to izgleda iz „naše“ perspektive. Nama je Željezničar podjednako svet kao i „vama“. Ništa manje ne radujemo se kao „vi“ kada Željezničar pobjedi i ništa manje od „vas“ ne tugujemo kada Željezničar izgubi. Svaku turbulenciju oko i u Klubu proživljavamo jednako teško a svaku pozitivnu stvar dočekamo sa osmijehom i podrškom. „Vas“ ne čini apsolutno ništa većim navijačima od „nas“ jer ulaznicu za utakmicu plaćamo i „vi“ i „mi“ istom cijenom. „Mi“ na „vas“ ne gledamo sa visine jer „mi“ prevaljujemo po 10, 20, 50 ili 100 kilometara, a „vi“ pređete par pješačkih prijelaza (iako bi po nekoj logici „mi“ vrijedili više od „vas“ zbog toliko pređenog puta). „Mi“ ne odvajamo najviše tri sata za utakmicu kao što to radite „vi“, jer „mi“ moramo mnogo ranije planirati „naše“ obaveze i odvojiti minimalno pola dana za doći na Grbavicu zbog 90-ak minuta. I da dalje ne nabrajam jer mi oči i dušu para ovo „vi“ i „mi“. Namjerno te zamjenice stavljam pod navodnike jer ne mogu i ne želim da dijelim Željovce po bilo kojem osnovu. Zato ću da pričam u trećem licu. Dakle, problem u pomenutom pristupu je evidentan i mislim da to većina vas zna. Ja jako žalim zbog tog problema. Ne kao neko ko nije iz Sarajeva, nego kao neko koga je upravo Željezničar naučio da nema takvih ili bilo kakvih podjela među njegovim navijačima. Lično, sam ne mogu ništa riješiti i napraviti bilo kakav pomak u takvim odnosima. Zato bih da u narednih par rečenica, hajmo reći, dam nekoliko savjeta za sve one, i sa jedne i sa druge „strane“ koji su ili koji će se možda nekada suočiti sa ovim problemom.

Sarajlije, nikada ne pitajte nekoga odakle je, osim ako to baš nije potrebno. Uostalom, šta vam predstavlja i to što ćete znati da je neko iz Visokog, Konjica, Zenice ili slično? Na Grbavici nije bitno odakle je ko sve dok je tu, baš na Grbavici i dok navija za Plave. To je Željina filozofija, kroz skoro stotinu godina! I ako već znate da je neko van Sarajeva, ne dopustite da vam prvo na pamet se jave predrasude bilo kakve vrste već neka vam prvo bude na pameti da ste vi domaćini tim osobama i u skladu sa tim treba da se ponašate. Ugostiti nekoga na naš poznati bošnjački, bosanski način je svima poznato i iz toga nerijetko proizilaze poznanstva, prijateljstva, pa i nešto mnogo više. Dalje, na utakmicama ali i u gradu, bilo kada i bilo gdje, uvijek gledajte da takvim osobama pomognete ako im je to potrebno. Bilo to da ih uputite na neku dobru pekaru ili da im ustupite kauč da prenoće, budite voljni i spremni da izađete u susret onima koji sigurno „silne guzice“ ne dolaze u Sarajevu. To će mnogo koristiti i njima, i vama i Sarajevu kao gradu, a Željine navijače i odnose među njima učinit će čvršćim i jačim. Time jedino možemo postići homgenost kroz heterogenost (zvuči smiješno ali tako je) i time ćemo lomiti bilo kakve razlike, a pogotovo te u mjestu prebivališta, između nas Željovaca. Time ćemo učiniti našu podršku Klubu i naše stanje na tribinama mnogo jačim a sve u konačnici znači jedno – jači Željezničar! To je cilj svih nas koji nosimo plavo-bijele boje u srcu, bez obzira odakle smo. Ali samo istinskim bratstvom, samo istinskom podrškom jedni drugima što znači i jačom podrškom Želji, mi stvaramo sliku i priliku neviđenu u našim uslovima, sliku i priliku jednakosti i sile. A za vas koji niste iz Sarajeva, savjetujem vam da bez ikakvog straha ili stida dođete u Sarajevo, dolazite na utakmice i bodrite Plave. Savjetujem vam da nikada se ne uzdižete iznad ovih koji su iz Sarajeva jer vi dolazite u goste njima, to samo stvara jaz. Uvijek i u svemu budite jednaki, i jedni i drugi. Sarajlije, ne potpadajte pod primitivizam, pod uticaje lošeg i pod predrasude, ne samo na utakmicama već i generalno u životu. Shvatite jedno, a bit ću slobodan da kažem to: da nije ljudi van Sarajeva, i Željo, i Manijaci, i Grbavica, ako ne bi skroz propali, bili bi na jako, jako niskim granama. Ovi izvan Sarajeva će uvijek bodriti naš Klub, vi iz Sarajeva također i dajte da svi budemo kao jedno, za zajedničko dobro. Mislio sam da kažem nešto i o Manijacima, kao grupi i odnosu prema podružnicama, ali poenta je ista. I da ne bude zabune, ovo se odnosi isključivo na one koji potpadaju pod ovakve predrasude, i sa jedne, i sa druge strane.

ŽELJEZNIČAR IZNAD LOKALPATRIOTIZMA! NIJE BITNO GDJE I KAD!
イビチャ・オシム
Živ nam bio još 1921 godinu.
 
Avatar
Hurmasica
Postovi: 9086
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 11:25 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava Sehara

pon okt 24, 2016 3:58 pm

vrbanjusa je napisao/la:Evo jedna moja priča, valjda će vam se svidjeti :-)

Mehmeda majka budila, budila. Ustani sine Mehmede. Da, ustani sine Mehmede.
Ako sam nešto u životu želio to je da igram kao Mehmed. Znate vi koji Mehmed. I da mi stari, provjereni poznavaoci fudbala sa Željinog stajanja pjevaju „ustani sine .....“
Mehmed Meša Baždarević, posljednji fudbalski romantik na ovim prostorima. Na bh prostorima. Bilo ih je i kasnije i na Balkanu a i širom svjieta ali Meša je naš i njega vrijedi pominjati. Ne zato što je aktuelni selektor bh reprezentacije nego što je Meša naš Baggio, Maradona ili Cruyff, njihovi fudbalski romantici. Svjetsko a naše.
Moji počeci i saznanja o fudbalu su bila vezana isključivo za Želju, Grbavicu i Mešu. Sve što sam tada znao je da navijam za Želju i ako ponašanje bude zadovoljavajuće vodiće me na Grbavicu da gledam Mešu. Vrlo jednostavno.
Cijele sedmice se pripremaš kao za Bajram. Ne možeš da dočekaš trenutak polaska prema stadionu, iako je udaljen jedva jednu trolejbusku stanicu. Tada nismo imali neke silne opreme kluba, nismo imali šalova, zastava, dresova. Ali smo imali veliku i volju i želju da budemo tu, subotom ili nedeljom kad se već igrala utakmica. U pamćenju duboko urezano ostaju zvukovi tranzistora iz većine stanova i javljanja reportera iz Rijeke, Osjeka, Niša.
Put prema stadionu i iščekivanje ulaska na jednu od tribina, većinom je to bio stari drveni zapad, u mom dječijem mozgu je trajao cijelu vječnost. Nikad stići. Još dok se amidže (kojima ovim putem javno zahvaljujem što pripadam plavoj boji) pozdrave sa svim poznanicima a ja kao siroče stojim i čekam da nastavimo. I tako svaki put.
I onda se ukaže velika zelena površina i neki momci u plavom, kasnije ću saznati nadimak „sarajevski plavi“. 10 momaka u plavom i Meša. Pratiš, upijaš svaki korak, dribling, pas, šut da bi kasnije na prašnjavoj livadi to isto bezuspješno pokušavao.
Meša „joj je znao sve“, nije samo floskula nego dokazana činjenica. Predvodnik generacije koja je igrala polufinale kupa Uefa je morao sa loptom znati sve. Centralni vezni kako se sad ta pozicija zove, sa fantastičnom motorikom, pregledom igre i zadnjim pasom. Kad se moderno objašnjava ko je i šta je Meša. Kad si zaljubljenik u loptu, što mi koji se okupljamo ovdje i jesmo onda samo možeš reći, fudbalski romantik. Romantik koji zbog nepravedne sudijske odluke propusti Italiju 90, romantik koji zaigra za svoju zemlju iako je u tom trenutku sudbina te zemlje jako neizvjesna, romatnik koji se vrati na Grbavicu da se oprosti od najdražeg dresa i rukom na bijeloj majici napiše „Željo za život cijeli“.
Meša je fudbal igrao u ritmu one lijepe sevdalinke koju su mu pjevali sa tribina Grbavice. Mehmeda majka budila...
Navijati za Sarajevo stvar je geografije, a za Želju stvar filozofije!

"Mi u Želji smo ratnici, a ne svileni akademci, i to nek vam je jasno dok igrate ovdje!" - Milan Ribar
 
Avatar
storm_raider
Postovi: 17807
Pridružen/a: čet feb 11, 2016 9:08 pm
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava Sehara

čet nov 03, 2016 6:31 pm

arctg je napisao/la:I svaki put kao da je prvi. I svaki put kada se probudim subotom ujutru, znam: danas je taj dan, dan kada idem da Ga vidim. I pogled na sat sa oslikanim najljepšim pejzažom na dunjaluku. I pogled na sliku ispod. Muharemović, Biščević, Gušo, Adžem, Fatić, Žerić, Smajlović, Radović, Bukal, Sprečo, Đurbuzović. Heroji u plavim trenerkama iz neke od poslijeratnih humanitarnih pomoći, sa već korištenim „Selectovim“ loptama, i na ogoljenoj, umalo srušenoj, sjevernoj tribini. I ta prva jutarnja kahva na terasi, na svježem vazduhu. I pogledi u plavo, i samo plavo nebo. I već dva dana oznojeni dlanovi. Nervoza i uzbuđenje, čežnja i ljubav. I hiljadu razloga ispričanih roditeljima i samom sebi zašto ja moram da budem večeras baš na tom mjestu. I plavo-bijela majica na meni, i plavo-bijeli šal oko vrata, i plave patike, i plava narukvica sa najdražim grbom. I plava kartica u novčaniku ispred one žute, lične karte. Ponosan na identitet kojeg mi je pružio On. Identitet ispred onog zvaničnog, najbitniji. I put do šeher Sarajeva, europskog Jerusalema, dženneta na zemlji. Dug kao putovanje u svemir. A na radiju pjesme, jedna za drugom: Mladen, Zabranjeno, Dino, Bombaj. I opet iznova. Natezanje glasnih žica već je započelo. I vječito prazno mjesto za parking. Tu, samo 50 metara od onog najsavršenijeg dijela dženneta. I „Lo Le Mi“. I isti ljudi, svaki put. Stari, mladi, zaposleni, nezaposleni, oženjeni, neoženjeni. Ali svi, do jednog – Manijaci! Do koštane srži, od rođenja pa do smrti. Čak i preko Modre rijeke. Zakleti na odanost jednom imenu, dvjema bojama, jednom stadionu. Zakleti: uz Njega, do kraja. Braća. Ne biološka, već jedino čvršće srodstvo od onog krvnog. Željezničko srodstvo. I pive, i sokovi, i podignute čaše u zrak. Pjesma iz naših srca. I vakat da se krene. Dok mu prilazim, drhtim. Dok gledam petogodišnjaka u najdražem dresu, ponos. Dok vidim rijeke ljudi na ulazima, ushićenost. I stotinjak i kusur metara malene ulice. Svaki korak, čini mi se, korak od sedam milja. Još malo i tu sam. I odavno išarani zid pored mene. Grbavica, Sarajevski mangupi, Ultras. Sve ono što smo mi, sve ono što drugi izbjegavaju. Sve ono čemu se drugi krišom dive. I još jedna probušena rupica na tom malom, ali najdražem komadu plastike. I već raširene ruke i noge ispred čovjeka u žutom. A velikog Željovca. Pomislih: „Radiš na mjestu na kojem najviše voliš. Može li bolje od toga?“ I taj simbol, jači od vremena, jači od ratova, jači od svega. Lokomotiva. Malo dotrajala, ali tu je, gdje joj je i mjesto. I mali stepenik. Zadnji atom snage bih dao da skočim na njega. I jug. Krcat,plav, ogroman. I hod kao na paradi, betonskom stazom ispod njega. Manijak ne može biti svak, Samo je jedan, grijeha je vrijedan, Manijaci, Sloboda navijačima, Željezničar. Jedan do drugog, naša kolektivna lična karta, svaki od njih. A svi skupa, mi. Manijaci, pokretačka snaga Plave lokomotive. Skoro 30 godina ludila. Sa istog mjesta, tri decenije. I sunce i oluje, i kiše i snjegove, sve pretrpili, i još smo tu. I bit ćemo tu dok ne stane ovaj svijet. Ni četnički tenkovi i topovi, ni mafijaška vlast, ni nadri-kriminalci nas nisu otjerali. Svi su mislili da smo se smirili, a mi se uznemirili. Pažljivo, kao na zlato, stajem na, čini mi se, jedinu preostalu praznu, plavu stolicu. Pažljivo, jer je neko, deset i više godina prije, tu stolicu iz svog džepa platio. Uljepšao našu bazu. I dižem svoj šal, visoko u zrak. I iz petnih žila povlačim snagu za stihove najljepše balade. I dižem ruke. I izgovaram Njegovo ime. Hoće suze na oči, hoće srce iz grudi. Sa ništa manje snage, sa svojom braćom, grmim. Grmi hiljade i hiljade grla. I borba, i borba, i borba. I trenutak, ljepši od prvog poljupca, prvog seksa, od rođenja djeteta. Neprocjenjiv, to novac ne kupuje. Lopta u protivničkoj mreži. Gol više od protivnika na semaforu. Neuravnoteženo psihičko stanje na tribinama. I „dvojni ce“ od dobro poznatog lica juga, na poluvremenu. I pogled ka semaforu. Još malo. I pogled ka nebu. Tuga, neopisiva. Njihova lica su tu. Dževad, Aner, Selman, Haris, Mirza, Emir, Irvin, Jasmin. Svi su tu, gledaju nas. Gledaju i Njega. Gordi, ponosni. Junaci. Hrabrost u njihovim očima, amanet u njihovim djelima. Poželim ih tu, niže, rame uz rame sa nama. Kurva sudbina. I aplauz na kraju. I poruka da se vidimo za sedam dana. U Banjoj Luci, u Tuzli, u Zenici, u Mostaru. Ko zna. Ali kao da je bitno. Čak i na kraju svijeta, ako zatreba. I povratak kući. A kuću napuštam. Ispružen, preko plave posteljine, zatvorim oči i shvatim: za Njega sve, Njega ni za šta. On, pa šest mjesta praznih, pa kraj liste. Sve na svijetu. I svaki put kao da je prvi.
Ljubavi sto te rodi klasa radnicka...
 
Avatar
Izlija
Moderator
Tema Autor/ica
Postovi: 3372
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 1:10 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava Sehara

čet nov 10, 2016 3:59 pm

boccaccio je napisao/la: Prelijep je ovo osjecaj. Skupilo mi se nesto u grlu, cijeli dan ocekujem ovu pres konferenciju, cekam da ljudi iz kluba najave pravljenje nove tribine. Cekam ovu vijest od rodjenja. Zeljo jeste jedna velika porodica a Grbavica nas dom. Toliko smo vezani za to mjesto i mnogi od nas koji su stariji od nesretnog rata smo gledali kako se nas dom rusi, pali i unistava. Veliki dio nas u nama je tada umirao. Cekali smo tolike godine, cekali smo da se neko sjeti, da dodju neki dobri ljudi koji ce nam podariti jedan ovakav dan i najaviti pocetak jednog novog doba za sve nas. Danas, mogu slobodno reci, da se jedan veliki dio u nama ponovo radja.
Hvala Vam upravo. Hvala Vam, vi dobri zeljovci, vi dobri ljudi koji se nicega niste prepali, koji ste zasukali rukave, koji ste bili hrabri kada je najvise nasem Zelji trebalo, koji ste dosli u klub, mladi, ambiciozni, puni ljubavi, da ispravite nepravdu koja se desavala nasem stadionu u svim proslim godinama, hvala Vam sto ste pored svih problema rijesili da idete do kraja i sto ste uspjeli da nas na ovaj dan ucinite ponosnim.
Raja nije svjesna koliko je ovo vazan i znacajan trenutak. Ova ekipa ljudi pravi temelje stabilnog kluba, pocela je od nule , i tacna je konstatacija gospodina Misimovica da klub pravi tim, a da tim ne moze da napravi klub. Samo jaki temelji koji se postavljaju danas mogu biti osnova za bolju buducnost. To je jedina istina. Sa tim temeljima se onda izgradi jak tim. Da mi imamo samo jak tim, ne bi se mogli nadati novim tribinama. Mnogi ljudi to nikada nisu htjeli da shvate, mnogima je nedostajalo strpljenja, ali je jedina i istinita cinjenica da ovi ljudi imaju najbolje namjere da pomognu klub i da Zelji bude bolje. Ako to neko nije prepoznao sada, ja ne znam kada ce.
Dobijamo novu tribinu. Ona je izvjesna, a ovo je jedan od najsretnijih dana u mom zivotu, kada je Zeljo u pitanju. Nema nista ljepse od nove i lijepe kuce. Dusmani su je gazili, palili, unutrasnji neprijatelji su se radovali, ismijavali....a nas dom ce kad tad zasijati punim sjajem. Svaka vam cast i radujem se sto ste napomenuli da je ovo samo pocetak neceg velikog, i rezultati iz sportskog segmenta ce morati prirodno da prate put uspjeha ovog djelovanja, iako se sada tu jos uvijek luta, ali docekacemo i taj trenutak, jer znamo da je to ovim ljudima cilj.
Mi moramo da pokazemo ljubav i da dajemo podrsku. Moramo jos malo da pokazemo vrlinu koja se zove strpljivost. Sve ce doci na svoje, pa i sportski segment.

VOLIM TE ZELJO !
イビチャ・オシム
Živ nam bio još 1921 godinu.
 
Avatar
Izlija
Moderator
Tema Autor/ica
Postovi: 3372
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 1:10 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava Sehara

sub dec 24, 2016 12:38 pm

arctg je napisao/la: Tu je arctg i čita pažljivo. Drago mi je što čitam jako kvalitetne diskusije između forumaša i to je jedna od „pobjeda“ navijača Željezničara u globalu, nakon svega što se prošlo sa pojedinim kvazisportskim portalima i kvaziforumima. No, to nije tema današnje emisije a na obraz onome ko ga ima. Ko nema...

U duhu priče oko izgradnje istočne tribine, često razmišljam o teretu kojeg iznosi Željo i njegovi navijači, ne samo radeći na pomenutom projektu, već kroz cijelu svoju historiju. Teret, onaj željezničarski. Teret ravan onome kojeg nosi (ili je bar nosio, dok je postojao) častan radnik koji provede 12 i više sati za strojevima, umazanih ruku i lica, umoran pod bremenom kojeg nosi njegov život i sa jednim i jedinim pitanjem u svojoj glavi: Koliko hljeba će donijeti svojoj čeljadi na stol kada se vrati? Eh, pa, ne sumnjam da je tako, ili bar slično tome, bilo i onima koji su pokrenuli ovu našu plavu priču prije višeod 95 godina. Iz kolike ljubavi je pokrenuta ta priča, pokazuje i činjenica da je fudbalski klub mladih željezničara nosio teret ravan onome kojeg su nosili i oni. Da, činjenica. Željezničar je prošao sito i rešeto da bi stvorio „nešto“. Ono što je zanimljivo, jeste da je uvijek bio na korak od ostvarivanja tog „nečega“ pa je primao udarac koji ga je vraćao na startnu liniju, pa iznova i iznova opet, sve do dana današnjeg. Ali, u tome je sva čar postojanja našeg voljenog Želje. Kada bi se popeli na krov fudbalskog svijeta, vjerovatno nam onda ne bi više bilo zanimljivo pratiti Plave. Ovako, borba za vrh nam je mnogo, mnogo zanimljivija. Borba znači i primiti i zadati udarac, i pasti i ustati, i radovati i tugovati. A biti na vrhu znači nešto što je samo pozitivno. A to je, moram priznati, dosta monotono. A monotoniju ne volim, od Željezničara je nikada nisam dobio i nadam se da neću nikada. Jer Željezničar nije samo moj omiljeni fudbalski klub. To može biti svako. Ali niko kao Željezničar ti ne može biti učitelj iz odanosti, iz ljubavi, iz prava, iz odbrane, iz filozofije. Sve lekcije iz navedenog slušam isključivo u Zvorničkoj 27.

Onaj ko ne može da shvati veličinu ovog Kluba, nije mu mjesto na Grbavici. Niti je ikada bilo, niti će ikada biti. Nama je prijeko potreban, možda u ovim vremenima i više nego ikada, onaj koji zna na šta dolazi i šta želi da nadogradi još na to. Igrači moraju da znaju da su isti dres i isti grb prije njih nosile mnogo, mnogo veće fudbalske face. Oni moraju znati da je Ivica Osim najveći nogometaš naše zemlje ikada, i da je nosio Željin dres. Oni moraju znati da je Škija uspio pobijediti sebe, vrijeme i prostor između utakmice protiv Grčke u Atini i utakmice protiv Španije u Frankfurtu (ove mlađe neka stariji upute o čemu je riječ). A u isto vrijeme, najbolji odbrambeni igrač Europe i igrač Željezničara. Oni moraju znati da je Mehmedu Baždareviću 20.000 ljudi u isti glas pjevalo pjesmu, sevdalinku, dok je on sawdu prosipao protivniku na terenu. Danas 20.000 ljudi jedino možeš okupiti na koncertu Dine Merlina. Oni moraju znati da su igrači Željezničara ostavili krvi i krvi na „šljaci“ i u isto vrijeme primali megafone u glavu od Milana Ribara kako bi samo naučili kako pravilno se postaviti na terenu. Oni moraju znati da su momci sa prve linije odbrane Sarajeva doslovce uskočili u kopačke iz vojnih uniformi i pobjedili fudbal, politiku i kriminal, te okitili se titulom prvaka najdraže nam i jedine zemlje. Moraju znati da uistinu tradicija ide sa dresom kojeg oni navlače na sebe svakog vikenda. Trebaju nam navijači. Navijači, oni koji navijaju za Klub! Ne oni koji postavljaju uvjete Želji da dođu na njegovu utakmicu. To navijači nikada ne rade. Navijači vole svoj Klub bez obzira na sve. Navijači su na utakmici bez obzira na rezultat iz prethodne. Navijači ne dolaze u pozorište, pa da im smetaju prljave stolice, wc, gužva pri ulazu. Navijači dolaze da navijaju za svoj Klub. Pjesmom, aplauzom, pa i pravljenjem pritiska, ako zatreba. Navijači nagrade svoje igrače poslije pobjede, „naruže“ ih poslije poraza, ali sve iz jednog cilja – da budu što bolji. Navijač ne sitničari i ne broji koliko je novca dao klubu, već daje da i ne zna koliko je dao. Navijač ne dolazi u rozoj majici sa šalom Manchestera. Navijač Želje na sebe navlači plave i bijele boje, oko vrata veže svoj plavo-bijeli šal, njegovu „ličnu kartu“. Navijač Želje dolazi da gleda Želju a ne Viteza ili Torpedo. Navijač Želje se ne stidi navijati za svoj Klub i prezentovati ga na najbolji mogući način gdje god to može. Navijač Želje će uvijek stati iza imena svog kluba. Ne iza nekog predsjednika, direktora, petog ili desetog. Navijač Željezničara mora podržati ono što se radi u korist Kluba i permanentno zaustaviti svaki atak na Željezničar. Ovo loše rade šminkeri, furači, pozeri, manekeni, oni koji su tu iz nekog svog interesa, da liječe svoje frustracije i privatne probleme. A ni jedan od tih se ne može nazvati navijačem Željezničara.

Ovoga, nažalost, fali danas. Fali našem Željezničaru, u kojeg se toliko kunemo i kojeg toliko najviše volimo preko tastature. Dobro, i vrijeme i svijet oko nas jeste takav. Problem za problemom u okruženju koje nalikuje na tamnice Golog otoka. Ne daje nam previše vremena da volimo Želju, niti nam daje previše vremena za opuštanje. Ali u tom najvećem mraku, postoji jedna rasvjeta koja isijava plavo svjetlo. Svako od nas mora u sebi prepoznati i pronaći put do tog svjetla. Svako od nas, mora sam sa sobom biti načisto sa pitanjem: Volim li ja Željezničar ili ne? Tu ne pomaže niko drugi. Tu ne pomaže nikakav marketing, nikakva akcija, nikakvi pozivi. Na to pitanje odgovor dajemo djelima koja ćemo ostaviti u amanet onima kojima u amanet ostavljamo i Želju, i Grbavicu, i Manijake. Niko nikog ne može natjerati na Grbavicu, isto kao što niko nikog ne može otjerati sa Grbavice. Govorim onima koji istinski vole Klub, odnosno ne vole. Sve ostalo je šuplja priča za uže ili šire narodne mase. Ili jesi, ili nisi. Ako jesi, budi Željezničar, živi ga. Ponašaj se kako dolikuje Željezničaru, na Grbavici i van nje. Ako nisi, ne pretvaraj se da jesi. Ne voli niko folirante. Niko neće nekome uzeti za zlo što ne voli Plave. Ali foliranje radi lične koristi, a u ime Željezničara, je sramotno i takvi će ostati upamćeni kao ona strana društva ili grada, koju historija sa prezirom odbacuje.

Budimo Željezničar. I to budimo u narednom periodu više nego ikada. Služimo mu kao što su naši očevi, pa i pojedini od vas, časno služili svom narodu i svojoj zemlji i donijeli nam mir i spokoj u kojem naš Željezničar će da napreduje, ako Bog da. Čuvajmo ga kao najveće blago i najljepšu uspomenu, jer on to zaista i jeste, svakom istinskom Željovcu.Nadograđujmo ono što su stvarale generacije i generacije prije nas i ostavljajmo lijepu uspomenu na ovu generaciju navijača Željezničara, da se naša djeca i naši unuci, i njihova djeca i njihovi unuci ponose, i titulama, i novim stadionom, i uspjesima na terenu i van njega. Jer svi ćemo proći, a Željezničar će ostati drugima kao što je ostao nama, od Dimitrija, od Joška, Ilijasa, Ivice, Milana, Meše. Kao što mi čuvamo uspomenu na njih, radimo tako da i neko čuva uspomenu na nas. Jer „Plava priča“ je satkana od uspomena a mi našu priču ćemo pisati vječno!

ŽIVIMO ŽELJEZNIČAR DO KRAJA ŽIVOTA!
イビチャ・オシム
Živ nam bio još 1921 godinu.
 
Avatar
Izlija
Moderator
Tema Autor/ica
Postovi: 3372
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 1:10 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava Sehara

pon jan 23, 2017 2:46 pm

sergejevic je napisao/la:
pon jan 23, 2017 2:23 pm
Zeljo ce igrati lopte i poslije Stevanovica. Ostalo je manje bitno. Treba se potruditi da igramo sto bolje i da se ne zamaramo previse stvarima na koje ne mozemo nikako uticati. Igrali su ovdje i bolji igraci, ali i oni koje uopste ne treba porediti s ovim danasnjim. Igrali i otisli, a Zeljo je nastavio. Mi imamo svoj cilj i svako ko moze pomoci da se isti ostvari je dobro dosao. Isto vrijedi i za sve ostale igrace, ako misle da mogu vise i bolje i ako im je toliko lose ovdje da cekaju prvu priliku da se ispale onda nisu nikada ni trebali obuci ovaj dres. Ja pamtim neke, kako ljudske, tako i igracke velicine tako da imam pravo ovo napisati. Napravili smo igraca koji je bio medju najboljim u svijetu, koji je igrao s Peleom i Euzebijom za reprezentaciju svijeta, a opet je davao sve od sebe na svakoj utakmici za ovaj klub. Ostao je uz ovaj klub, uvijek se vracao i sve dok mu je srce kucalo zivio je za Zelju. Takvi ljudi zasluzuju da se tuguje za njima i da se spominju danima. Neki ce trcati za parama, ali se nece imati gdje vracati. Rekao bih da nema para koje mogu kupiti ljubav i postovanje naroda. Zato ucinimo sve da se napravi posebno mjesto u nasem domu za ljude poput Skije, Bukala, Mise, Ivice, Mese,Katane, Dzilde, Mirze...Spisak je ogroman i tesko je sve nabrojati, ali to su ljudi koji zasluzuju da ih se stavi ispred svih ostalih i da svako dobro zna gdje je dosao i da ne moze svako nositi ovaj dres. Nekome je danas ispod casti igrati za Zelju i dok to ne promjenimo necemo napraviti nista ozbijno. Svaka velika Zeljina generacija je izgradjena na temeljima ljubavi, vodili su ovaj klub i igrali oni koji su tu ponikli i oni kojima je bio san da obuku Zeljin dres. Nista nije slucajno.
イビチャ・オシム
Živ nam bio još 1921 godinu.
 
Avatar
Izlija
Moderator
Tema Autor/ica
Postovi: 3372
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 1:10 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava Sehara

uto jan 24, 2017 5:22 pm

Strogo_plav je napisao/la:
uto jan 24, 2017 4:34 pm
Često sam razmišljao o pisanju teksta na temu „FK Željezničar“, odnosno na ljubav prema istom. Racionalne stvari, ono što obična raja mozgom dokući, jest da je to klub u gotovo zadnjoj ligi svijeta, u zemlji sa slabom perspektivom, lošom sportskom infrastrukturom. Iskreno, i sam nekada tako razmišljam.
Još se sjećam svog prvog odlaska na stadion Grbavicu, čuvenu Dolinu ćupova – mjesto koje će kasnije postati dio mene, i ja dio njega. Željo je igrao protiv Čelika ( prethodno sam išao na derbi odigran na Koševu ), prvi put sam te 2006. godine uživo vidio kako izgleda Grbavica, prvi put gledao 11 plavih, prvi put čuo pjesmu juga. Otišao iz interesa i iz znatiželje, a evo, 2017. godine pišem ove redove. Mnogo utakmica sam pregledao u međuvremenu, mnogo suza, sreće, tuge i radosti, ružnih i lijepih stvari u tom periodu. Rezultat svega je jasan, ja sam danas Željin bolesnik. Upravo je to prava riječ, bolesnik a ne simpatizer, željovac, navijač ili neki drugi pojam. Do sada nisam pisao, jer, uvijek mi se činilo da je tu povezanost i tu ljubav nemoguće objasniti. A ja bi rekao da je to spoj historije, tradicije, dobrih, časnih i vrijednih ljudi, raje, tragičnih događaja, borbe, i na kraju uspjeha. Ovo zadnje, taj uspjeh, ogleda se u samom opstanku kluba. Priča o Jošku Domorockom i njegovom čuvenom NE prelasku u novoosnovani režimski klub, odnosno NE samom režimu u trenucima kada je malo ko smio da tako postupi. To NE je po mnogo čemu odredilo kasniju sudbinu Želje. Prvi pokušaj gašenja institucije formirane 1921. godine, i to od strane radničke klase, u jednom boljem vremenu i društvu, je osujećen. Novi redovi historije kluba su napisani, a Joško je sa preostalim juniorima nastavio da održava mašinu u pogonu. Plod njegovog tadašnjeg rada ubirali su kasnije mnogi, među prvima Ivan Ribar, legenda i čuveni trener Željezničara pod čijom je palicom osvojeno prvenstvo Jugoslavije. Zatim, Ivica Osim, koji je trenirao Želju u njegovom „zlatnom dobu“, a eto, i ja, kao pripadnik poslijeratnih Željnih pristalica, odlično poznajem tu utakmicu sa Videotonom i cijelu priču vezanu za famozno finale sa Realom iz Madrida. Često gledam taj klip, primanje gola i hvatanja Švabe za kosu, i kao da, i sam, stojim tu na tribinama i proživljavam sve to. Ali eto, i to je dio velike priče. Nikola Nikić, Edin Bahtić, Milomir Odović, Štilić, Vlado Čapljić, Škija, Bukal i mnogi drugi, jesu ljudi o kojima i danas čitam, podsjećam se kakvi su to majstori bili, ali prije svega, kakav su odnos prema plavom dresu imali.
Nažalost, poslije ovog perioda dolaze mračne devedesete godine, našu Grbavicu pogađaju mnoge tragedije, između ubijenih, prognanih, silovanih ljudi, zvjerskih zločina, zapalili su i hram fudbala, do temelja je izgorio Željin stadion u Zvorničkoj ulici na Grbavici. Poslije su mi ljudi pričali kako je to bolno saznanje bilo, a nisu imali načina da se izbore, nisu imali ni ono malo prostora kao Domorocki, da kažu NE. A da jesu, siguran sam da stadion ne bi bio zapaljen. Poslije sam slušao priče o prvim povratcima na Grbavicu, većina onih koji su došli u naselje, čak i prije svojih posjete svojim, uglavno devastiranim stanovima, otišli su na stadion. Otišli, sjeli, i dugo ostali tako, u nevjerici i bolu, ali ipak sada na svom, na svojoj Grbavici. Zbog ove knedle u grlu, moram krenuti dalje.
Poslije tih prvih derbija, prvih utakmica nakon reintagracije, dolazi i period kada sam počeo gledati prve Željine utakmice na TV-u. Muharemović, Biščević, Vazda, Mulalić, Zubanović, Guvo, Gredić, Žerić i ostali, prvi su moji poznati ljubimci u plavom dresu. Nažalost, u porodici nije vladao dovoljan interes za domaćim fudbalom. Tako sam propustio utakmice protiv New Castla, Lilestroma...Slijedeći bitan korak je upisivanje srednje škole, i to baš ŽIŠ-a u Sarajevu, a ŽIŠ i Željo su imali neke dodirne tačke. Prva informacija za tu školu bila je da je u nju išao Edin Džeko, a prve priče koje su profesori pričali bile su upravo o njemu. Nedugo poslije, sa već novom rajom iz škole, počinje moja aktivna opsjednutost klubom. Prvo derbi na Koševu, siromašna predstava, a onda i prve domaće utakmice: Čelik, Velež, Žepče, Sloboda, Slavija, Zrinjski...Naravno, u međuvremenu i prva gostovanja. Tako sam ušao u jedan začarani krug, razni izgovori kod roditelja da bi išao na utakmice, i ako sam bio mirniji momak, nisam pio alkohol, pušio, drogirao se, ali, upravo su i oni gledali kako Željo postaje moja droga. A i danas je tako. Prelijep osjećaj je biti sudionik, svjedok i akter događaja kao što je prvo poslijeratno paljenje reflektora na utakmici protiv Zrinjskog, zatim onaj Tifin nastup na utakmici protiv Borca, osvajanje duplih kruna iz perioda Amara Osima, izbacivanje velikog Ferencvaroša, i na kraju, cijela ova priča vezana za rekonstrukciju Grbavice. Sanjao sam da se operu stolice, pokrije ona rupa kod, sad već starog istoka, da se osposobe WC-i, a o ovome što se trenutno događa, nisam ni pomišljao. Ovo je sve kao san, priča ili jesi ili nisi. Ako nisi, onda ćeš biti miš i tražiti i najmanji razlog da pljuješ po ljudima u upravi koji su donjeli te nove ideje. A ako jesi, onda ćeš se pridružiti projektu, moralnom podrškom, najmanjim mogućim prilogom, ali nećeš odmagati. Velika mi je čast bilo dati svoj prilog, jer je to moje, i to je naše. I sve ove stvari su za mene neprolazne, sve ovo me jednim dijelom odredilo u životu, odredilo moje ponašanje, interese, put kojim idem.
Nije neprolazan ni Boske niti bilo koji drugi igrač, neprolazna je emocija i priča koja svakog od nas veže za Želju, neprolazna je priča koju trenutno pišemo svi zajedno. I zato braćo, vidimo se na proljeće!
イビチャ・オシム
Živ nam bio još 1921 godinu.
 
Avatar
storm_raider
Postovi: 17807
Pridružen/a: čet feb 11, 2016 9:08 pm
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava Sehara

ned feb 12, 2017 11:05 pm

Ajzea je napisao/la:
ned feb 12, 2017 10:45 pm
Dosta zanimljivih stvari je receno u obracanju Dejana Nikolica i raduje me sto su eksplicitno prezentovane procedure rada koje nas mozda i najvise zanimaju.
Kako god, bez obzira sto je u sportskom segmentu vodjena katastrofalna politika, drago mi je sto pade mit koji se mjesecima unazad povlacio po raznoraznim forumima, kojekakvim portalima i svim vrstama medija o masivnom trosenju novca Upravljackih struktura kluba na dolaske i odlaske, gdje neki odose toliko daleko i zarad ko zna kakvih ciljeva i namjera, svrstavajuci sebe kao u grupu onih koji znaju sve u i oko kluba, rekose da su se milioni potrosili u prethodnom periodu.
Eto, ne da su troskovi pokriveni odlaskom Hervasa vec smo zavrsili u plusu..
Sve je to i divno i krasno, ali nadam se da se takve procedure vise nece ponavljati te da cemo ovakav vid dovodjenja i odlazaka igraca u ili iz naseg kluba poslati na smetljiste historije, te ga se nerado sjecati ali samo iz razloga da se greske koje su kontinuirano pravljene vise nikada ne ponove.
Ja ne vidim problem kada neko pogrijesi, svi grijesimo. Ipak, problem postoji kada neko ne moze ili ne zeli uvidjeti ono sto je ocigledno..
Neki postupci u proteklom periodu jasno nam dadose do znanja da su ovi ljudi naucili iz svojih gresaka te da ce se latiti iskljucivo posla koji najbolje obnasaju i za koje imaju godine edukacije i iskustva.

Senad Misimovic je nesto najbolje sto se nama moglo desiti, a tice se upravljackih struktura kluba. Covjek se, zajedno sa ovim timom ljudi, uhvatio u kostac sa nizom problema i odlucio da od Zeljeznicara u svakom njegovom segmentu napravi europski klub, sto mu za sada odlicno ide. Rijetkost je situacija kada nekoga van zelenog terena mozes nazvati legendom kluba, a on ka tome i ide. Ne radi vlastitog interesa, vec radi iskrene ljubavi prema klubu. Hvala Abdulahu Ibrakovicu, takodjer.. Nije on vlasnik kluba, niti ce kada biti, niti ima namjeru da bude. Nije ovaj klub nikada bio, niti je niti ce biti DJL ali imati covjeka poput njega koji zraci energijom, sve svoje resurse kako materijalne tako i nematerijalne usmjerava ka klubu, ciji je **** na naseg Zelju mozda veci od fokusa na firmu, neko ko vlastita finansijska sredstva daje kada god nismo imali dovoljno sredstava a odredjeni igrac je velika zelja (slucaj Ibricic), neko ko je smogao hrabrosti da se pokrene sva ova prica oko uredjivanja stadiona, zatim istocne a naposlijetku i juzne tribine te garantovao da ce se iste u svakom slucaju napraviti, skupili mi sredstva ili ne.
Dragocjeno je ovakvog covjeka imati u klubu nakon raznih hostaplera i parazita kojem najuspjesniji trener i legenda ovog kluba svojim znanjem proizvede milione, a oni to sve spickaju i u trosak bace.. Stegnu ti omcu oko vrata neplacanjem poreza i igraca, i bukvalno klub dovedu u stanje u kakvom je bio, kada je isti prinudjen pozajmljivati novac kako bi dobio licencu za Europu. Zalosno je sta se sve radilo u i oko kluba, ali konacno je na celo istog dosao covjek kakvog smo samo mogli sanjati.
Tuzlanska Sloboda je imala covjeka koje je grdne pare trosio na klub, i to iz ljubavi prema istom. On nije intelektualni kapacitet kao Misimovic Senad da klub dovede u stadij u kakvom ce nas tek da bude, van okvira ove lige.. Ono sto govorim jeste da oni to nisu znali cijeniti i moze ih se slobodno okarakterisati kao grobare kluba.. Mi znamo da cijenimo kada prepoznamo posten rad i najbolje namjere kakve Senad ima, i to je jedini razlog zbog kojeg se silan novac skupio od one prve akcije.

Hvala Ibrakovicu ! :kafa:
Ljubavi sto te rodi klasa radnicka...
 
Avatar
storm_raider
Postovi: 17807
Pridružen/a: čet feb 11, 2016 9:08 pm
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava Sehara

ned feb 12, 2017 11:06 pm

Fanzi je napisao/la:
ned feb 12, 2017 10:50 pm
(Priča o Wirsimu, Wolffu, Nicholasu, Prinzu, Frommu, Markusu...)

Ova priča je počela još nekog dana na ljeto 2010. godine. Mogao bih vam reći i tačan datum, koje slabo pamtim, koji motaju prebrzo, ali uz pomoć Google.
Opet mi je uspjelo ne sjećati se šta se dešavalo na terenu. Sjećam se suza svoga lijepog druga E. i remakea hita Nema Evrope, našeg jedinog T.
I dok sam razumio suze svog E., frenetičnost T. koji su dobili nagradu za, budimo iskreni period boli i anemične plave koje sam ja prilično propustio, pitao sam se do kada će taj period Amara Osima trajati. Lijepe priče u Bosni traju kraće i rijeđe su od ljeta.
Mrzim ponekad svoj osjećaj inituicije. Nisam ja neki Nostradamus, nego sam prilično naučen da u ovoj našoj zemlji narod ima talenta za radost, ali i za gadost.

Istorija Kluba

Spojio sam te dvije ljubavi, istoriju i sport. Vrlo je zahvalna disciplina istraživati o Željezničaru, zbog brđanskih piromana koji zametnuše preko 300 trofeja i dokumenata u par sati...
Prethodni autori knjiga o klubu, normalno periode dijele prema sportskim rezultatima, unutar dužih perioda selektiraju periode po određenim igračima ili trenerima (Ribarova era, Osimova era).
A između svega što radim, ja sam tražio dokaze da je Željina istorija u mnogome zavisila od prokletog gola u posljednjim minutama. Kad smo ga zabijali, slavilo se ko da se dijete rodilo. Kad bi ga primili, umiro nam je neko u familiji.
Bosanci su daleko od flegmana, da slovenačko i češko južnjaci za nas izgleda ko tepanje. Ovo je Grčka-Atina, i ludilo Južne Amerike bez mora i okeana. Tako da svaki sportski uspjeh pošalje sve na dobro ili na loše za dugo. Čuhai nas umalo posla u drugu ligu 92, a Zuban nas ponovo diže... I onda dođe par trofeja, pa sve mi to, onako kako se brzo zasitimo gotive, naviknuti na melanholiju, razbucamo (neću da psujem dok ovo pišem), zapalimo, popijemo i volimo se sjećati kako nam je dobro bilo.
Dakle, odgovorno tvrdim da je istoriju kluba tvorilo posljednjih 5 minuta plus sudijsko.

Svako tako malo poslije jednog takvog gola, trajao bio neki više-manje redovan period uspona i pada. Tako da mi je bilo logično čekati par godina patnje, dok se švabe ne pojaviše u klubu.

Jedno fuljeno inšAllah

Dvije kafe, jedna ostvarena i jedna neostvarena.
Dobar moj ahbab A. vodi borbu s vjetrenjačama ovog sistema. A. je prava ilustracija stanja u kojem se nalaze mladi. Visokoobrazovan, pošten, čestit, radoholik, sposoban... bez posla.
A. i ja smo isti kao svi. Donekle neostvareni, privatna maštanja i problemi, na putu onoga što želimo postati.
A. i ja smo ludi za Željom, naviknuti na tu dozu radosti na slamku što dolazi.
Malo nakon što smo završili kafu shvatim koliko u ovoj zemlji se zloupotrebljava inšAllah i ako Bog da. Češća je to riječ/fraza od praznih predizbornih obećanja. Izgovori je onaj koji ne shvati njenu težinu, a inšAllah je zamijenilo sve moguće rokove. InšAllah ti je ono, biće ako bude, da se oslobodiš truda, ali i obaveze.

Rokovi

Odslušao sam motivacioni govor na Skupštini FK Željezničar koja je održana ove subote. Ako nekog zanima, naći će ga na YT, jer se za skupštinskom govornicom pojavio govornik čija bi se predavanja, u bilo kojoj zemlji zapada plaćala.
Osoba švapske inteligencije i natprosječne dobrote. Razlog radi kojeg pišem ovaj tekst.
Elem, ovo nije priča o njemu samom, nego o timu ljudi. Bez njihovog odobrenja, malo obogaćena mojim alegorijama, mogla je donijeti par stvarnih činjenica, jer imam privilegiju lično ih sve poznavati. Neka je drugi iskoriste, ja neću.
Govornik me je potakao da pišem o njemu, jer se kod nas lako zaboravljaju kreatori i konstrukcionari. Npr. niko više ni ne spominje Antu Sučića koji je generalski vodio izgradnju sjeverne tribine. To je zato što se svako sjeti sebe u takvim momentima i uzdigne svoju ulogu do nebesa u takvim filmovima.
Njega sam u naslovu nazvao Wirsim.
U Bosni se slijepo vjeruje njemačkom kvalitetu i poslovanju.
Sada kada bih stvarno krenuo prevoditi ime govornika, spojio ga s arapskim značenjem i dobio njegov približni pojam u njemačkom, bilo bi prelako.
Ima nešto u tom SIM... oSIM, MiSIM. Lijepo li je. Pametno, strano, precizno, konkretno, korektno, maštovito, nadahnuto, naše a tuđe. Željino.
Impresivno je da bez jednog inšAllah sve treba biti završeno u roku. A. kažem kako je moj stari mišljenja da se bogomolje nisu trebale praviti u ovom broju po Bosni, zbog čega su ga izopćili iz zajednice. Stava je da novac treba podijeliti narodu, da narod napravi tu bogomolju kroz svoj rad i samodoprinos.
Meni se desilo da ponekad razmišljam tako i o izgradnji Grbavice. Sve bi bilo besmisleno da nisu ljudi učestvovali u izgradnji, da nekoliko stotina osoba kupovinom ulaznice nije obećalo ostanak u ovoj zemlji u narednih 10 godina, danas kada masovno svi odlaze iz nje. Onih 100.000 još uvijek čeka takav tim ljudi.
Svašta se pričalo o nijemcima iz naslova.
Ukratko, priče su za i protiv. Tuđe i domaće. Domaće ćemo preskočit. Evo par tuđih.
Sjedim tako na kafi sa ljudima koji baš ne vole Želju. I kažu mi nismo ni svjesni koliko tonemo. Ja kažem znam... Kad im demontiram lude skele u glavi, ide kultni odgovor na još jače pitanje.
To znam kažem i kada mi kažu da ne kontaju zašto ja koji nisam iz Sarajeva navijam za Želju.
Samo jedno obično znam. Znam koliko ne znate. Ukratko. Željo je željonim u domaćem jeziku, kužiš?

Epilog

Zbog onog obećanog juga osjećam potrebu pisati ovaj tekst, zapakovan i nadam se kristalno jasan onom koji ovo sve zna čitati. Ovaj tekst je podsjećanje da je ovo sve što danas posmatramo, gledamo, u čemu učestvujemo nevjerovatna privilegija naših života.
Pošto nisam siguran do kada će ovo sve trajati, jer naš talenat za upropaštavanje svega nikada nije izdao i mislim neće prestati djelovati, želim biti među prvima koji je složio par riječi zahvale nijemcima u Klubu, svjetskim, a našim... Samoupravljanje iz AU, u najboljem izdanju.
Jer, ako je moguće jug približiti 8 metara, sigurno ni najluđi evropski momenti iz osamdesetih nisu tako daleko.
Taman da oni koji ne kontaju ovo sve što napisah, navijaju za Real, Manchester, Barcelonu, Bayern itd. (dajte riječ za ove ljude), oni što ne kontaju stvarnu vrijednost fudbala, dočekaju svoj omiljeni klub pod svjetlima Grbavice. Da im se uštedi koji dinar.
I da skontaju šta propuštaju...
Danke!
Ljubavi sto te rodi klasa radnicka...
 
Avatar
Izlija
Moderator
Tema Autor/ica
Postovi: 3372
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 1:10 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava Sehara

sub feb 25, 2017 10:29 pm

arctg je napisao/la:
sub feb 25, 2017 10:21 pm
Podjele, podjele, podjele. Skoro sasvim sam siguran da ne postoji skupina ljudi kao što smo mi, tako jedinstveni, a tako različiti između sebe. Dijelimo se po razmišljanjima, po stavovima, po godinama, po uvjerenjima, po idejama, po mjestu prebivališta, po svemu i svačemu. A opet, u isto vrijeme, sva snaga koju imamo kao jedna porodica, kao zajednica, je upravo u jedinstvu između nas, koje, nekako, baš kao u pričama za malo djecu, kao dobro pobjedi zlo. Nažalost, bili smo svjedoci podjela koje su za posljedice imale i ugašene živote, i skoro potpuno prazan stadion. Također, svjedoci smo podjela koje su neke osobe natjerale da odustanu od pisanja po forumima, odricanja bliskih osoba i tako dalje. Ja sebi, evo dobrih mjesec dana postavljam pitanje: čemu? Kakav je to Željezničar i kakvi su to njegovi navijači kada se ponašaju tako i gdje to sve vodi? Otkud da odjednom se diže glas jednih protiv drugih, pa i ruke? Naravno, teška srca sam morao da zaključim ono što je jedino logično i zdravorazumski: sujete stavljamo ispred zajedničkog cilja a sve različitosti između nas koje trebaju da budu najčvršći vezivni materijal, ustvari su ispale najveće prepreke da budemo skupa. Ali, iako se neko može zapitati kako je to moguće, to nije najveći problem. Najveći problem je što iz svega rijetko, rijetko kada izvučemo pouku i naučimo lekciju. Mi samo dopustimo da nas ponese euforija koja se stvori, bilo to oko igrača, trenera, stadiona. Ponašamo se onda kao da se ništa nije desilo umjesto da svako od nas, sam sa sobom, izanalizira svoje postupke i preispita svoju ljubav, da vidi dokle je spreman ići za svoj klub. Zar je stvarno potrebno da se dovede Stevanović i Zahirović, zar je potrebno da se vrati Amar Osim, zar je potrebno da se počne praviti tribina da se vratimo našem Željezničaru? Većina će reći da bi dala sve za Željezničar. Okej, iskrene namjere jesu lijepe. Ali to nije dovoljno. Odanost, vjernost, ljubav i privrženost se ne dokazuju drugim riječima do pjesmom na stadionu. Sve drugo jeste šuplja priča. Od silnih romana, tekstova, objava po forumima i društvenim mrežama, i nema neke fajde. Lijepo je na oko, ali... mi možemo i moramo mnogo, mnogo više u stvarnosti uraditi za Željezničar. Na koncu, zar je nama nešto važnije od Željezničara? Ne poznajem nekoga ko nije podredio nešto Željezničaru. Rizikuju se poznanstva, prijateljstva, veze, brakovi, škole, poslovi, zdravlje i još mnogo toga, samo zbog tih par sati kada imaš osjećaj da pripadaš nečemu i da nešto pripada tebi, bez koristi i foliranja. Ali, ja kao pojedinac niti znam, niti mogu, niti želim da sudim o ljubavi nekome. Hoću samo da kažem da smo iz ljubavi nastali, iz ljubavi opstali i iz ljubavi danas grabimo krupnim koracima naprijed. Iz ljubavi smo prebrodili krize, iz ljubavi osvajali i gubili, gradili i borili se da izgrađeno se ne sruši. Dali smo sasvim novo značenje riječi „ljubav“ kroz svih, evo sada će, 96 godina postojanja. Onoliko koliko smo mi spremni za našeg Želju, mnogi nisu spremni uraditi za svoju porodicu, prijatelje, vjeru, zemlju. Sada je to jako izraženo, pravimo sami sebi stadion, našu Grbavicu. Ej, pitam ja vas, gdje je to još zabilježeno? Gdje se, kada se i kome se desila ovolika sinergija, ovoliko zajedništvo i ovoliko odricanje za, laički gledano, malo betona i željeza? Započeli smo da pišemo jednu izuzetno lijepu stranicu, još jednu u nizu naše mnogo ljepše priče koja traje od 1921. Tu ljepotu smo svi između sebe prepoznali i doslovce grcamo u ponosu na nas same i na naša djela koja ostaju u amanet generacijama poslije nas. I oni koji nisu dio nas su prepoznali to pa na Želju se gleda jednim drugačijim očima, čak i od onih koji su do jučer istim očima gledali kroz prizmu zla. Tim ljudima odajem poštovanje a za sve one što bi najradije da nas nema i što se potajno pitaju kada ćemo da stanemo, mogu samo da dam kratak i jasan odgovor: NIKADA! Nakon što su svi koji nam žele zlo podmetali noge, udarali nas i ponižavali, ismijavali, nakon mučnih dana, sedmica, mjeseci i godina, možemo samo reći da je sada došao red da im naplatimo sve, pa i sa kamatama do 7%. A vi, koji se kunete u Želju i čija vjernost, barem na papiru, nema granica, morate da znate par stvari. Na tom putu kojim smo krenuli, ne da neće biti lahko, bit će vraški, vraški teško. Neće nas čekati rupe na putu, neće čak ni makadam, već će često se znati deseiti da puta više nema pa moramo ići preko trnja, kamenja, otpada i svega i svačega. Ali, uostalom, šta je to išlo lahko za onoga ko je uspio da postigne nešto, a šta je to, pogotovo nama, išlo lahko kroz našu slavnu i svijetlu historiju? Dalje, sve razlike, htjeli mi to ili ne, morat ćemo ostaviti po strani i držati se skupa kao nikada do sada. Moramo. Sada, više nego ikada, imamo dušmana kojima je mržnja prema nama sav posao u njihovim životima i neće stati sa kočenjem naše lokomotive. Sve ono što nas čini različitim jeste naše najveće bogatstvo i na to trebamo biti ponosni, iz toga učiti i sebe, i druge. Kao što jedna pjesma kaže: „Ja znam da ova pjesma nikada neće promijeniti svijet i isto tako znam da ovdje ljudi neće živjet bolje.“ Eh, tako bih i završio ovaj monolog, zbog čije dužine molim za vaš oprost. Znam da ove rečenice neće promijeniti nečije razmišljanje i da nikoga neće navesti na radikalne promjene u korist Željezničara. Zapravo, nije ni bitno što ja pišem ili bilo Na kraju krajeva, pisao li ja jednu ili 1001 rečenicu, isto je: mnogo napisano, ništa rečeno. Teško je ljubav prema Želji, njegovu filozofiju i put smjestiti, čak i u mnogo veće knjige. Koliko god pričali ili pisali, uvijek na kraju imamo taj osjećaj da se ništa nije reklo, a to je jedan od znakova ljubavi. Na kraju krajeva, sve će se samo reći sutra, kada nakon utakmice više stotina Manijaka pozove 11 plavih da skupa proslave još jednu pobjedu u nizu i još jedan korak ka sjaju, ka vječnosti. FORZA!
イビチャ・オシム
Živ nam bio još 1921 godinu.
 
Avatar
Hurmasica
Postovi: 9086
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 11:25 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava Sehara

ned mar 19, 2017 4:27 pm

boccaccio je napisao/la:
ned mar 19, 2017 2:52 pm
Kako god okrenuli, pogledali, sagledali, nas je Zeljo uradio velike stvari u zadnjem periodu prvenstva. Dobre pripreme su pokazale da spremna ekipa sa odredjenim kvalitetom na pozicijama moze u ovoj ligi da preokrene stvari u svoju korist za samo nekoliko meceva. Tu se zaista naglasava dobar rad struke i cijelog igrackog kadra. Nase bogatstvo je kada kvalitet izlazi iz sireg kadra i kada se ne sekiras sto zaigra neka rezerva ili kada ne zaigra na jednoj utakmici neki igrac ili nekoliko igraca koji su inace standardni. Pokazale su to ove utakmice.

Najbolja stvar u ovom kolu, sagledavajuci samo nas tim, je to sto smo ovom pobjedom uspjeli pobjeci cetvrtom mjestu cak 7 velikih bodova. Mozda je to vec garant za sigurnu evropu, a moguce je da trebamo jos da osiguramo tri boda vise i da smo potpuno sigurni u taj minimalni cilj koji nas ne moze vise promasiti i sa kojim nikako ne smijemo biti nezadovoljni. Takav stav u ostvarenju bar ovog minimalnog cilja, sa sportskog aspekta nam otvara druge, bolje mogucnosti , a posebno sa psiholoskog djelovanja, ekipi daje odredjeni mir i rasterecenost koju do sada nismo imali.
Cijelo prvenstvo se ganjamo pod velikim pritiskom, pocelo je lose i onda smo iz kola u kolo stizali sve to, pod velikim moranjem. A sada, dobijajuci tu sliku gotovo ostvarenog na kraju ovog dijela prvenstva , ide dojam da smo i spremna i kvalitetna ekipa, koja bi bez tog dijela pritiska, mogla davati jos mnogo vise u nastavku u odlucujucim utakmicama.

Kada pogledamo oko nas, jasno je da ovakav pritisak podnosi samo nasa ekipa trenutno. U Zrinjskom klima ocigledno nije dobra iz nekih razloga, i to je velika steta za njih u odnosu na nasu srecu, jer su oni zaista propustili veliku bodovnu prednost, bez obzira na kvalitet koji realno imaju, bas se vidi da ovaj period za njih postaje turbulentan, poslije kadrovskih promjena koje su bile nelogicne u tom trenutku, oni nisu uspjeli kroz pripreme i novi strucni stab da urade neko osvjezenje, nego su im stvari ocigledno presle u nesto sto je postalo turbulentno kod njih.
Sarajevo je imalo jedan dobar niz, uz dodatak da su imali i takav raspored , gdje su im dolazile ekipe koje nisu iz vrha naseg fudbala. Posebno je na te rezultate uticalo i to sto su uglavnom u zadnjih nekoliko utakmica bili domacini ili su samo promijenili opstinu u gradu. Njihov prvi izlazak iz grada je bio posebno gorak za njih. Bilo mi je interesantno to da propratim i da vidim kako ce oni djelovati u drugoj sredini i ruku na srce oni su to trebali pobijediti s obzirom da je Sloboda izasla sa nekim sastavom koji je realno u razini neke prosjecne ekipe i bez mnogo standardnih igraca.
A mi smo imali prilicno zeznut raspored i dva teska i daleka gostovanja, plus dvije teske utakmice u kupu. Dakle samo u odnosu na Sarajevo je to bilo nemjerljivo teze. Sarajevo je imalo priliku i da odmara neke igrace u kup utakmicama, nisu morali puno da putuju, i sve je ukazivalo na to da bi oni mogli da iskoriste ova cetiri kola na bolji nacin od svih ekipa.
Tako da moze da se kaze da smo mi u ova cetiri kola izasli kao najozbiljnija momcad od svih konkurenata i da smo sve prepreke uspjesno prosli kroz naporan raspored i zamorna putovanja.
Imamo i ubjedljivo najbolju atmosferu, te se sve ovo sada otvara u jednu finu mogucnost da se neke ambicije koje su na pocetku bile predaleko da bi se nesto ocekivalo, da se ostvare u buducim utakmicama. Sada vidim tu prednost u odnosu na konkurente i definitivno smo u situaciji da bez ikakvog pritiska kontrolisemo sami sebe i ucinimo da se stvori takav ambijent koji bi nas pretvorio u konacnog pobjednika.

Lijepo je vidjeti i osjetiti sve to, pa cak i dok traje utakmica, osjetiti u publici jednu sigurnost i dobru atmosferu u momentima kada se rezultat lomi. Raja postaju sigurna u nasu ekipu i nije bilo bojazni kao nekada da li cemo mi ovu utakmicu uspjesno privesti kraju. Od svih utakmica jedino je ona protiv Mladosti bila takva da su i igraci i struka zasluzili neke kritike bez obzira na pobjedu. Ali sve ostalo je odigrano sigurno i pod punom kontrolom naseg tima. To zasluzuje potpuni respekt i pohvale svakom igracu ponaosob i Slavku Petrovicu koji je to znao strucno da vodi i priprema.
Uspjeh ovog tima lezi u cinjenici kada vise nije problem hoce li utakmicu igrati Blagojevic ili Radinovic, Stojanovic ili Stanic, Zakaric ili Musa, i tako redom. Pojavio se koncentrisani kvalitet igraca na pozicijama na kojima su igraci spremni da odgovore i ritmu igre, i pritisku i taktici i krajnjem cilju koji se zove pobjeda.

Najvise me raduje upravo cinjenica da igraci koji su na pocetku bili potcjenjivani zbog broja godina, misleci pri tome na nedostatak motiva prije svega, pa onda i potrebnih fizickih mogucnosti, jer s brojem godina i kroz karijeru kada se nadjes opet u ovoj ligi ili si tu dosao da zavrsis svoj igracki status, obicno se desi i nije se jednom desilo da takav igrac podbaci ili ostane nemotivisan. Ovde se nasla jedna grupa igraca koja ima te godine i zbog kojih je postojala bojazan da ce na neki nacin biti poremecen potrebni napredak ovog tima. Medjutim ,najbolje ocijenjeni igraci , tj. oni koji su najvise dali u ovih nekoliko kola su upravo najiskusniji igraci. To je znak da su ti igraci dosli ili i oni koji su vec odranije tu, shvatili kako i sta treba u ovom dresu. Vec sam ranije pisao da u toj grupi postoje mnogi igraci koji su vec donosili trofeje u svojoj karijeri i da znaju iskustvom igrati na dobar rezultat. Oni sada svi daju svoj maksimum i fizicki su besprijekorno spremni. To zaista treba pohvaliti , a gledati jednog Zebu koji uz znanje trci vise nego ikada u zivotu i daje svoje srce klubu vise nego sto je to ikada radio u ranijim godinama, dovoljan je pokazatelj koliko su oni osjetili kao igraci potrebu da se ponovo dokazu ovoj publici i koliko je ovaj novi Zeljo njima postao bitan.

Krupne se stvari desavaju u zadnje dvije ili tri godine. Sada se doslo u poziciju da se krunise sav taj rad. Ljudi koji rade u klubu i to moram spomenuti, a zao mi je sto to ne radim i cesce, ostvaruju radne vizije koje su imali u pocetku i koje su tada izgledale kao nemoguca misija. Zapravo niko od nas navijaca nije mogao zamisliti ono sto su ovi ljudi od samog starta imali u glavi. Da bi se takvi projekti uopste mogli dovesti u kontekst bilo kakve ozbiljne price, moralo se uraditi brdo posla. Ovu tribinu koju mi sada gledamo kako se lagano plavi i kako je narasla u jednog giganta koji nam se smijesi, i dok smo je gledali kako se ona "ciglu po ciglu" oslanja na svoje noge, tako su ljudi koji su danas u strukturama kluba morali podizati i sam klub. Ciglu po ciglu. A to jedan standardan navijac nije mogao da vidi kao sto sada vidi ovu lijepu tribinu. I to je najtezi posao. Kada malo ko zna prepoznati uslove rada kakvi su tada bili i koliko su ti ljudi morali posla da urade i da se izbore za status da se uopste moze imati bilo kakva vizija. Pa kad su dosli do tog nivoa, onda su tu viziju i imali. Pa kad su skontali viziju onda su je poceli ostvarivati. I mi tek sada poslije tri godine mozemo da vidimo rezultat samo jednog malog dijela te vizije koja se pocinje ostvarivati. A u medjuvremenu nismo imali uvid u to i kakve vizije uopste mogu biti, kako se uopste nesto ovakvo moze ostvarivati, dok nismo imali cak ni na terenu neke mogucnosti da gledamo nesto, sto bi mogli nazvati ambicijom na sportskom polju kako bi uzeli neki trofej. Trebalo je strpljenja i mi navijaci ga zaista jesmo imali.
Najtezi posao, a pogotovo u ovakvoj drzavi, je postaviti jedan klub na zdrave temelje. Raditi stvari koje su se radile u ovom periodu a da se to ne vidi . Ti ljudi su bili podlozni ogromnim pritiscima javnosti ali su imali hrabrosti da udju u sve ovo. Vjerujem da je bilo ko od njih u pocetku znao u sta se upusta da bi svaki od njih emigrirao sto dalje odavde. Nego, zasukali su rukave i potpuno besplatno podigli Zelju na jedan nivo koji je danas interesantan ne samo u drzavi, nego u cijeloj regiji i mnogo sire. Ovi ljudi su znali kako da opet okupe porodicu , kako da opet napune stadion, kako da vrate interes navijaca, znali su kako da podignu klub na svoje noge, znali su kako da urade ogroman nevidljivi posao, imali su viziju, hrabro su je nosili sa sobom, predstavili je javnosti poslije velikog obavljenog posla, rasirili su dobre poruke svima u javnosti, predstavili stvari transparentno, ukazali na greske, neke greske i sami cinili, imali su hrabrosti da na njima nauce i da ih pobijede, ucinili su to da klub ponovo dobije postovanje sire javnosti i navijaca, regionalnih poslovnih giganata, sportskih giganata u evropi....i mi sada gledamo tribinu. Istocna tribina koja se plavi od lijepih stolica koje ce biti ispunjene do posljednjeg mjesta. Tribina koja je zalog za buducnost, koja ce dati stabilnost finansijskom poslovanju kluba, tribinu koju je raja podrzala finansijski, koja je raju opet priblizila i ucinila da se osjecamo ponosno jer ucestvujemo u jednom procesu koji Zelji moze ciniti samo dobre stvari. Zajednistvo tih ljudi koji su ucinili ovako velike napore, dovelo je do spontanog zajednistva sa rajom koja ovaj klub voli. Velika, poznata sportska imena , neke legende kluba, neke hehe legende mimo samog kluba su danas na stadionu i gledaju Zelju. Danas je na zapadnoj tribini sama sportska prijasnja elita, oni sjede jedni do drugih, druze se i gledaju Zelju. Zele da su tu. Mnogi od njih su ukljuceni u neke procese koji ce u buducnosti biti zanimljivi. Sada je to sve postalo privlacno. Sada svi zele biti dio toga. Nikada ne smijemo zaboraviti sta se moralo sve uraditi da bi do ovog momenta doslo. Ovi nasi Streberi, kako ih odmilja zovemo su ljudi koji ce se rijetko ponoviti na ovim prostorima. Sjecam se kada je to bio sami pocetak svega i gdje se nista od ovoga ni u snu nije moglo vidjeti , u momentima kada je Sarajevo dobilo gazdu i gdje je sve govorilo da ce nase komsije sa lakocom izrasti u Dinamo ovih prostora, izjave nasih ljudi koji su vec tada vidjeli ove stvari, i kada su govorili, cast Sarajevu, ali mi imamo svoj put i mi cemo to raditi na drugaciji nacin. Ko je tada mogao i pomisliti da ce danas biti ovaj klub koji se zove Zeljo, sa svim svojim manirima i filozofijom porodice i prave pripadnosti plavoj boji , a tako na stabilnim nogama, gdje se ostvaruju poceci nekih vizija. A svi zajedno kao jedan, na krilima navijaca.
A mi zapravo trenutno gledamo samo jedan dio te vizije. Moja inteligencija mi ne dozvoljava da dalje sagledam sta ce se desavati. Tu sam vec sam sebi osporen. Ogranicen. Ne smijem ni pokusati da razmisljam. Jer ovo ide u jednom smjeru koji je prepoznatljiv onome ko to hoce pravilno da sagleda. Jedno je stadion, projekti za zapad, za istok, sve vec ostvareno, nasi vec jure za jugom, za boljim sjeverom i nacinima kako uciniti sjever pozeljnim i za sponzore i za navijace, ali to je sve mala mala tacka u moru daljnjih mogucnosti koje se otvaraju. Narocito u prici koja postaje sira cak i od regionalne. Ovo sto se desava , o tome se u svijetu pise. Ali mogucnosti koje se otvaraju su nesagledive. Nesagledive su meni, ali nasim streberima je to ideja od samog pocetka. Pod nadzorom jednog pravog poslovnog magnata, jednog covjeka koji je odlucio pokrije svojim znanjem u biznisu i da pogura ove mlade ljude koji rade u klubu sa nekim idejama, sa nacinima rada, da i sami vjeruju u uspjeh svega ovoga. Gospodin Misimovic pravi nova cuda u modernom vremenu naseg Zelje. Ono sto ce se dalje desavati ja prepustam vremenu, jer tek sada mogu da vidim da mi nismo uspjeli, jer se ne ide na kratkorocno, vec da uspijevamo poceti jednu pricu. A ona ce tek dobiti svoje konture u nadolazecem vremenu. Kada smo mi navijaci ovako odusevljeni sa ovim pocecima. .... ne smijem ni da zamislim...ne usudjujem se...

Zelji ostaje da igra utakmice u ligi 6. Nama ostaje da punimo stadion. Da pjevamo i da budemo sretni. Da podrzimo. Daleko od toga da na ovom putu nece biti teskih momenata. Bice ih. Itekako. Nikad do cilja ne mozes doci na lak nacin. Pogotovo ako sve radis casno i posteno. A mi smo svi skupa dosli i pogledali istini u oci. Kada smo razumjeli, dali smo podrsku. I danas smo sretni zbog toga.
Moramo nastaviti vjerovati nasim igracima. Nasem treneru. Nasim ljudima u klubu. Pomoci im onoliko koliko mozemo. Dali su nam tu sansu. Fino smo je iskoristili. Prepoznali smo sve ono sto je vrijednost Zelje. Sto nam tece u venama. Sto nam daje nas genetski kod.
Lijepo je biti dio Zelje danas.
Bice stadion trece kategorije, u nasem privatnom vlasnistvu, igraci ce igrati , mi cemo navijati. Nasi za nase. Kao i uvijek u istoriji Zelje. Svi zajedno.

VOLIM TE ZELJO !
Navijati za Sarajevo stvar je geografije, a za Želju stvar filozofije!

"Mi u Želji smo ratnici, a ne svileni akademci, i to nek vam je jasno dok igrate ovdje!" - Milan Ribar
 
Avatar
Izlija
Moderator
Tema Autor/ica
Postovi: 3372
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 1:10 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava Sehara

sri mar 29, 2017 2:03 am

kAtzie je napisao/la:
sri mar 29, 2017 1:22 am
phpBB [video]


VOLIM TE ZELJO!

Ova viroza (trovanje ili kako vec) sto nas je skoprcala.. Nema tu razloga za brigu. Ja vjerujem da ce svi nasi igraci biti na nivou.

Sto se tice nastavka sezone, ja ocekujem tesku borbu. Vjerujem da mozemo do oba naslova. Ali vjerovanje nije neki pogodan argumenat.

A onda Istok. Pisem sa VELIKIM SLOVOM. Jer je ustanova
Ja se sjecam, k'o dijete, u Bugojnu.. Sjecam se Seferovica koji je iz Iskre u Zelju otis'o (bust). Sjecam se da su me ljudi ganjali po Bugojnu zato sto sam navij'o za Zelju protiv Iskre. Hoce ljudi da mlate :violina:
Izgradnja Istoka i otvaranje istoka nije isto.
Kada se najavila izgrada Istoka, mnogi su bili skeptici (a, kako i ne bi..) A onda, kako ono plasiraju medijima.. Dosli bageri, vragi odnio salu.. Praznik za sve Manijake. Jedna prica u Sarajevu koja ne moze da mimoizde (mimoidje - ne znam kako se pise). Gradi se, ba, Grbavica.

E, onda.. Pa mozda i u inat svima.. i Grbavica poce da se gradi. Nice Istok k'o zaliven. Tribina, vala, po Eu(V)ropskim standardima. Vala bas, Izgradi se, ba, Grbavica.

Al' ono, u punom sjaju.

Otvaranje istocne tribine ovog stadiona nije samo praznik Zeljinih navijaca. Ovo je praznik svih ljudi koji zive u Bosni. Necu da ucim ljudi niti da diskutujem ni s kim. Ovaj stadion je bio srusen do temelja. A vidi ga sad. Treba li ti bolja pozivnica?

Ja sam preko bare, ali cu poloziti svoj zivot za tih 3 sata od kad se otvori Istok do zavrsetka utakmice. Niko me ne moze odvojiti od toga. Jer..

JA SAM LUD, JA SAM JAK, JA SAM ZELJIN MANIJAK


Ja sam lud.. Ja sam Jak.. JA SAM ZELJIN MANIJAK!

Baj d vej, ovo sam ja u videu :zeljeznicar1:

Nema tu filozofije, ova uprava zna sta radi.

A onda da kazem o ISTOKU. U Đurasovićevom literarnom svijetu poezije, pored silne ljubavi i strasti kojima je vodio svoje učenike, zauvijek će živjeti Kinđe i Pimpek, Željo će uvijek biti šampion, njegov Famos prvoligaš, a u Vilsonovom šetalištu će stalno biti proljeće."

- Đuras
イビチャ・オシム
Živ nam bio još 1921 godinu.
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 7

Online

Trenutno korisnika/ca: Bozidar Radosevic, Brkoo, Google [Bot], Mamba1921, sejo, shzna i 28 gostiju.
 

 

Prijava  •  Registracija