Analize protivnika za sezonu 2019/2020: viewtopic.php?f=51&t=802
NAVIJACI: Usluge, Poslovi, Akcije: viewtopic.php?f=51&t=798
Sudijske greske: viewtopic.php?f=51&t=912&p=434009
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 7
 
Avatar
godrina
Postovi: 1420
Pridružen/a: čet feb 11, 2016 11:42 pm
Kontakt:
Status: Offline

Re: Priče o Želji

uto mar 22, 2016 8:54 pm

jedan fin clanak u vezi Dzeke :zeljeznicar1: :zeljeznicar1:

http://www.source.ba/mobile/clanak/Nedim/398344" onclick="window.open(this.href);return false;
uvjek uz tebe i ti to dobro znas, tebe volim ja za tebe navijam :zeljeznicar1: :zeljeznicar1:
boro elcic: igrac ne smije trcat direktno na gol protivnika jer time opstruise igru i ugrozava njenu regularnost
 
Avatar
godrina
Postovi: 1420
Pridružen/a: čet feb 11, 2016 11:42 pm
Kontakt:
Status: Offline

Re: Priče o Želji

uto mar 22, 2016 8:54 pm

.
uvjek uz tebe i ti to dobro znas, tebe volim ja za tebe navijam :zeljeznicar1: :zeljeznicar1:
boro elcic: igrac ne smije trcat direktno na gol protivnika jer time opstruise igru i ugrozava njenu regularnost
 
Avatar
vrbanjusa
Postovi: 1658
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 11:31 pm
Kontakt:
Status: Offline

Re: Priče o Želji

pon maj 16, 2016 4:13 pm

Možda da ovu temu malo iskoristimo za priče o našim legendama. Jer svaka priča o našim legendama i zaslužnim pojedincima je priča o Želji.

Naravno najveća legenda našeg kluba je Ivica Osim. Nema potrebe nešto previše pisati o njemu ali ima interesantnih stvari koje se mogu saznati iz njegove biografije.
U nastavku ću prikačiti par linkova a zamolio bih sve ostale da se nadovežu i podjele sve što imaju o Štrausu sa Grbavice.
U narednim danima ću pokušati i ostale legende našeg kluba predstaviti na ovoj temi. Naravno ako neko želi pomoći oko toga, bujrum :mrgreen:

Hvala
Zadnja izmjena: vrbanjusa, dana/u uto maj 17, 2016 2:16 pm, ukupno mijenjano 2 puta.
21 10 4

Petrović Slavko
 
Avatar
vrbanjusa
Postovi: 1658
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 11:31 pm
Kontakt:
Status: Offline

Re: Priče o Želji

pon maj 16, 2016 4:19 pm

Ivica Ivan Osim 6.5.1941 Sarajevo

Biografija

Rođen je 6. maja 1941. godine u sarajevskom naselju Hrasno, tokom II svjetskog rata, u radničkoj porodici. Otac mu je bio bravar u željeznici i povremeno svirao harmoniku, dok mu je majka bila domaćica i aktivistica u Crvenom križu, za šta je dobila Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Osnovnu školu završava u Hrasnom i Novom Sarajevu, nagon čega upisuje gimnaziju. U srednjoj školi biva jedan od najboljih matematičara zbog čega biva oslobođen mature, te nakon završetka upisuje matematički fakultet u Sarajevi. Već na prvom ispitu studija matematike dobija ocjenu devet i mnogi tvrde da bi, da se opredijelio za nastavak studija umjesto za fudbal, vjerovatno dogurao i do nekog univerzitetskog zvanja.

Klupska karijera

Fudbalsku karijeru počeo je 1954. godine u omladinskom pogonu FK Željezničara iz Sarajeva. Za prvi tim FK Željezničara debitovao je 1959. godine na utakmici protiv NK Proletera iz Osijeka. Prvi trener mu je bio Spasoje Abramović. Igrao je zajedno u tandemu s Dragom "Mišom" Smajlovićem u FK Željezničaru. Zbog izvanredne tehnike, sjajnog vođenja lopte, efektnog driblinga i dobrog šuta, dobio je nadimak "Strauß sa Grbavice" i brzo postao miljenik publike. Nakon devet godina provedenih u FK Željezničaru, u decembru 1968. godine prelazi u holandski FC Zwolle. Međutim zbog povrede koljena, u FC Zwolleu ostaje samo tri mjeseca, te se ponovo vraća u FK Željezničar, gdje ostaje do 1970. godine kada prelazi u francuski RC Strasbourg. U RC Strasbourg ostaje naredne dvije sezone gdje u 58 utakmica postiže 16 golova. U ljeto 1972. godine prelazi u CS Sedan, gdje ostaje naredne tri sezone. Sezonu 1975/76 provodi u FC Valenciennes, da bi nakon završetka sezone ponovo potpisao za RC Strasbourg, gdje ostaje sve do 1978. godine tj. do kraja svoje igračke karijere.
Afera Planinić

Najteži period njegove igračke karijere svakako je "Afera Planinić" iz 1965. godine i jednogodišnja suspenzija, kada je FK Željezničar prvobitnom odlukom tadašnjeg saveza izbačen u Drugu ligu, a poslije žalbe kažnjen sa oduzimanjem šest bodova. Međutim nakon godinu pauze, vraća se na utakmici protiv FK Radničkog iz Niša, gdje u igru ulazi u drugom poluvremenu i kada cijeli Stadion Grbavica skandira njegovo ime, a on im se odužuje na najbolji mogući način i postiže pobjedonosni gol na toj utakmici. Već iduće godine proglašen je za najboljeg igrača Jugoslavije po izboru sportskih novinara.
Reprezentacija

U periodu od 1962. do 1963. godine bio je član mlade U21 reprezentacije Jugoslavije za koju je odigrao 3 utakmice. 1964. godine postaje član A reprezentacije za koju je u 16 utakmica postigao 8 golova. Također je bio na Olimpijskim igrama 1964. godine u Japanu, kada je u pet odigranih utakmica postigao 4 gola. 1968. godine igaro je u finalu Evropskog prvenstva protiv reprezentacije Italije koju je Jugoslavija u ponovljenoj utakmici izgubila rezultatom od 2:0. Poslednju utakmicu za reprezentaciju odigrao je 30. aprila 1969. godine protiv reprezentacije Španije u Barseloni, u kvalifikacijama za Svetsko prvenstvo u Meksiku 1970. godine.

Trenerska karijera

FK Željezničar

Nakon završene igračke karijere, prvi tim koji preuzima kao trener je FK Željezničar 1978. godine. Narednih osam godina ostaje na klupi FK Željezničara sa kojim dva puta postaje vice-prvak Jugoslavije, nastupa u finalu "Kupa Maršala Tita", te igra u polufinalu Kupa UEFA 1986. godine protiv mađarskog FK Videotona. U prvoj utakmici Videoton je na svom terenu slavio sa 3:1, da bi na prepunoj Grbavici 24. aprila 1984. godine FK Željezničar sve do samog kraja utakmice vodio sa 2:0 i jednom nogom već bio finalu Kupa UEFA, gdje ga je čekao slavni Real Madrid. Međutim u 87 minuti utakmice, prvi prelazak preko centra mađari su iskoristili na pravi način, te desni bek Videotona József Csuhay postiže gol za konačnih 2:1 i osigurava svom timu ulazak u finale. To je bio jedan od najtežih sportski trenutaka u historiji FK Željezničara i u trenerskoj karijeri Ivice Osima

Reprezentacija Jugoslavije

Na ljetnim Olimpijskim igrama 1984. godine u Los Angelesu, bio je asistent Ivanu Toplaku, tadašnjem selektoru Olimpijske fudbalske reprezentacije Jugoslavije koja je osvojila bronzanu medalju. 1986. godine postaje selektor reprezentacije Jugoslavije, sa kojom debituje 29. oktobra 1986. godine u Splitu protiv reprezentacije Turske pobjedom od 4:0. Osim je bio prvi selektor reprezentacije Jugoslavije iz Bosne i Hercegovine i mnogi su mu zamjerali što je u reprezentaciju pozivao najviše bosanskohercegovačkih igrača, što do tada nije bio sličaj. Na Svjetskom prvenstvu 1990. godine u Italiji vodi reprezentaciju Jugoslavije do četvrfinala, gdje na penale biva poražena od reprezentacije Argentine. Također se kvalifikovao i na Evropsko prvenstvo 1992. godine, međutim zbog početka sukoba u Jugoslaviji, reprezentacija biva diskvalifikovana sa prvenstva.

Ostavka

Ostavku na klupi reprezentacije dao je 23. maja 1992. godine na press konferenciji u Beogradu.


"Ostavka je, ovako, najdirektnija stvar kad čovjek kaže: odlazim i gotovo je. Opet vam kažem, a to sam već ponovio, da ne vjerujem da mogu da idem, niti ću ići, ni u Firencu ni u Švedsku. Sve što mogu da napravim, ovako ljudski, i ako me neko bude pitao, tu nema problema nikakvih, to je moj privatni gest, a vi ga možete protumačiti kako hočete... To je neka moja lična odluka, a ja neću da govorim radi čega i da objašnjavam, jer vi to vrlo dobro znate. Ali ako ništa drugo, i ono jedino što mogu da učinim za taj grad pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate šta se dešava"

FK Partizan

Od 1991. do 1992. godine paralelno sa reprezentacijom Jugoslavije vodi beogradski FK Partizan sa kojim 1992. godine osvaja "Kup Jugoslavije".

Panathinaikos FC

1992. godine preuzima grčki Panathinaikos FC, gdje ostaje sve do 1994. godine. U dvije sezone koliko je bio trener Panathinaikos osvaja dva puta "Grčki Kup", jedan "Grčki Super Kup", te 1993. godine biva vice-prvak "Grčke lige" sa jednim bodom manje od prvoplasiranog AEK-a.

SK Sturm

U julu 1994. godine preuzima austrijski SK Sturm iz Graza. U periodu od 1994. do 2002. godine sa SK Sturmom dva puta osvaja "Austrijsku ligu", jednom "Austrijski Kup", dva puta "Austrijski Super Kup", te igra Ligu Prvaka od 1998. do 2000. godine. Ostavku na klupi SK Sturma daje na konferenciji za novinare u septembru 2002. godine. U Januaru 2009. godine prglašen je za "trenera stoljeća" na svečanosti povodom stogodišnjice postojanja kluba. [2]

JEF United

U periodu od 2003. do 2006. godine bio je trener japanskog JEF Uniteda, sa kojim 2005. godine osvaja "Japanski Kup". Bio je to prvi pehar u historiji kluba. Na mjesto svog pomoćnika dovodi sina Amara Osima, koji kasnije preuzima klub, nakon što je Ivica Osim promoviran kao selektor reprezentacije Japana 21. jula 2006. godine.

Reprezentacija Japana

Vodio je reprezentaciju Japana na Azijski kup 2007. godine. U četvrtfinalu su na penale izbacili reprezentaciju Australije. Zanimljivo je da Osim nije želio gledati penale, te je na press konferenciji posle utakmice rakao "Nisam želio gledati penale, jer to nije dobro za moje srce. Ne želim umrijeti na klupi reprezentacije Japana, nego želim umrijeti u svom rodnom Sarajevu. U polufinalu su poraženi od reprezentacije Saudijske Arabije, te su izgubili i utakmciu za treće mjesto od reprezentacije Južene Koreje. Četiri mjeseca nakon Azijskog kupa, Ivica Osim je doživio moždani udar, te je 7. decembra 2007. godine za novog selektora Japana izabran Takeshi Okada.
Popularnost u Japanu

Za vrijeme svog boravka u Japanu stekao je veliku popularnost među japancima. 2005. godina u Japanu je izašla knjiga pod nazivom "Riječi Osima" u kojoj su bili napisani citati Ivice Osima. Knjiga je prodata u više od 400.000 primjeraka i bila je bestseller u Japanu. Također se 2009. godine našao se na omotu popularne video igrice J-League Pro Soccer Club o Tsukurou! 6 Pride of J japanske kompanije SEGA. 2010. godine komentirao je utakmice Svjetskog prvenstva iz Južnoafričke republike za područje Japana za televizijsku korporaciju SKY.

Nogometni/Fudbalski savez Bosne i Hercegovine

Nakon što je NFSBIH suspendovan 1. aprila 2011. godine od strane FIFE i UEFE, zbog neusvajanja statuta koji je predviđao ukidanje predsjedništva u NFSBIH, formiran je komitet za normalizaciju na čijem je čelu Ivica Osim. Nakon velikih napora i bezbroj sastanaka, suspenzija je zvanično ukinuta 30. maja 2011. godine, a Ivica Osim je ostao na mjestu predsjednika komiteta za normalizaciju NFSBIH.

Trenerski uspjesi
Pobjednik Kupa Jugoslavije - Kup Jugoslavije 1991/92 sa FK Partizanom iz Beograda;
Grčki Kup - 1993, 1994
Grčki Super Kup - 1994
Prvak austrijske nogometne Lige sa SK Sturmom iz Graza - 1998., 1999.;
Pobjednik austrijskog kupa - 1999. sa SK Sturmom iz Graza;
Pobjednik austrijskog Super kupa - 1999. sa SK Sturmom iz Graza;
Japanski Liga Kup - 2005

Zanimljivo je napomenuti da je Osim tokom svoje trenerske karijere dva puta odbio voditi Real Madrid.

Zdravstveni problemi

16. novembra 2007. godine, dok je bio selektor reprezentacije Japana, doživljava moždani udar u svom apartmanu u Tokiju za vrijeme gledanja utakmice engleske Premier Lige. Nakon udara bio je komi do 3. decembra 2007. godine. Nakon buđenja iz kome prvo što je upitao suprugu Asimu bilo je "Kako je prošla utakmica ?" koja se odvijala u trenutku nesreće. Dok je bio u komi posjećivali su ga velika imena iz svijeta fudbala kao što su Michel Platini i Sepp Blatter. [3]

Filmografija

Dokumentarci
Mein Sarajevo ("Moje Sarajevo") - 1999. godine u produkciji televizije 3sat i ORF, Gunter Schilhan
Plava priča - 1999 godine autora Sabahudina Topalbećirevića.

Bibliografija


Knjiga "Riječi Osima"Das Spiel des Lebens ("Igra života") - 2001. godine, Gerald Enzinger i Tom Hofer (Knjiga dostupna na njemačkom i japanskom jeziku)

Die Welt ist alles was der Ball ist ("Svijet je sve ono što je lopta") - 2002. godine, Stefan Schennach i Ernst Draxl
オシムの言葉 ("Riječi Osima") - 2005. godine, Kimura Yukihiko (Knjiga prodata u više od 400,000 primjeraka, bestseller u Japanu, dostupna i na bosanskom jeziku)


Porodica

Oženjen je Sarajkom Asimom, koju je upoznao još u školskim danima. Sa njom ima troje djece, sina Amara i Selmira, te kćerku Irmu. Njegov sin Amar Osim također je trener.

Nagrade
1990. - Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva;


















https://bs.wikipedia.org/wiki/Ivica_Osim" target="_blank
http://mondo.rs/a795013/Sport/Fudbal/Iv ... afija.html" target="_blank
http://mondo.ba/a484443/Sport/Fudbal/Sa ... Osima.html" target="_blank
21 10 4

Petrović Slavko
 
Avatar
vrbanjusa
Postovi: 1658
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 11:31 pm
Kontakt:
Status: Offline

Re: Priče o Želji

uto maj 17, 2016 2:16 pm

Koliko god je bilo lako odabrati najveću legendu FK Željezničar toliko teško je nastaviti izdvajanje legendi i zaslužnih ljudi u našem klubu.

Moj izbor za sljedećeg u nizu iza Ivice Osima je Drago Mišo Smajlović, džentlmen u kopačkama.
Čovjek zaslužan što je klub opstao i nije se ugasio u ratu.

Jako malo podataka i priča o Miši se može pronaću na internetu, pa bih zamolio ako neko ima nešto više da postavi.

Mišo Smajlović (rođen 28. oktobra 1938. godine u Sarajevu) je bivši bosanskohercegovački fudbaler i trener.

Igračka karijera

Karijeru je počeo u malom lokalnom klubu FK Sloga. 1955. godine prelazi u omladinski tim FK Željezničar. Dvije godine kasnije potpisuje profesionalni ugovor sa FK Željezničarom za koji je odigrao 400 utakmica i postigao 241 pogodak. Bio je najbolji strijelac Jugoslovenske lige u sezoni 1962./63. sa 18 postignutih golova. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 4 utakmice uz 1 postignut gol. Novinari su ga zvali "Gospodin u kopačkama" zbog svoje elgancije na terenu. 1967. godine, prešao je u belgijski Standard Liege. Nakon godinu i po provedenih u Belgiji vraća se u Jugoslaviju. Po povratku igrao je za Olimpiju Ljubljana i Čelik Zenica nakon čega je završio fudbalsku karijeru.

Trenerska karijera

Bio je trener FK Željezničara u 2 navrata, također je radio kao sportski direktor u FK Željezničaru. 1997. godine, izabran je za selektora bosanskohercegovačke U21 reprezentacije. 1999. godine postao je selektor bosanskohercegovačke A reprezentacije gdje ostaje sve do isteka ugovora 2002. godine.

http://novovrijeme.ba/miso-smajlovic-dz ... kopackama/" target="_blank
https://bs.wikipedia.org/wiki/Mi%C5%A1o_Smajlovi%C4%87" target="_blank
21 10 4

Petrović Slavko
 
Avatar
vrbanjusa
Postovi: 1658
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 11:31 pm
Kontakt:
Status: Offline

Re: Priče o Želji

uto maj 17, 2016 3:30 pm

Dimitrije Dimitrijević (rođen, ?- preminuo 1984)
Jako malo podataka o pokojnom Dimitriju se može naći na internetu. Na žalost podatke o njegovim nastupima i golovima za naš klub nemam.

Jedna od najplemenitijih ideja na ovim je prostorima stasavala je od 1919. godine. Dimitrije Dimitrijević došao je na ideju o stvaranju nogometnog kluba. Istu je predložio svojim kolegama, radnicima Željezničke radionice, koji su je prihvatili s oduševljenjem. Prvu zvaničnu utakmicu Željeznički športski klub odigrao je u subotu 17. rujna 1921. godine. Željezničar je u ponedjeljak 19. rujna 1921. godine postao punopravni član Podsaveza.
Dimitrije je bio strijelac prvog gola u istoriji F.K.Željezničar.

Dimitrije je bio radnik na željeznici i mašinovođa voza Sarajevo- Višegrad. Imao je 5 braće a majka mu je bila Grkinja.
Njegov jedini potomak je Dunja, koja tenutno radi kao profesor na muzičkoj akademiji u Sarajevu.
Umro je u Septembru 1984., a pokopan je na gradskom groblju Bare.

17. septembra 1921. godine fudbalski klub "Željezničar" je odigrao prvu zvaničnu utakmicu, i to protiv tada jedne od najpoznatijih fudbalskih ekipa na teritoriju BiH, ekipe "Sašk Napretka", te većina ovaj datum (17.09.1921.) smatra rođendanom jednog od najboljih fudbalskih klubova u BiH, FK "Željezničar". Ideju o osnivanju fudbalskog kluba "Željezničar" , mladi željeznički radnik Dimitrije Dimitrijević, koji je rođen i odrastao u centru grada na Mejtašu, u Čekaluši, predložio je već 1920. godine svom kolegi i prijatelju mašinovođi, Ludvigu Lepleu.

Uz Stjepana Katalinića, oni formiraju inicijativni odbor, iz čijeg jezgra nastaje i prva uprava kluba, na čijem čelu se našao diplomirani inžinjer građevinarstva, Austrijanac po rođenju, Mađar po narodnosti, Hinko Tegzeš. U osnivanju svog kluba veliki doprinos dali su svi radnici Željeznica: kupljena je lopta, prva sportska oprema, treniralo se na vojnom vježbalištu Egzecirz, izrađena su i obilježja kluba, a djevojke igrača su na majicama izvezle lokomotivu – prvi grb kluba.

Vrijedi i pomenuti ostale inicijatore i ljude uključene u osnivanje našeg kluba.
Također i nabrojati sastav iz prve zvanične utakmice.
Stefan Cicvol, Milan Tomić, Vilim Novak, Rudolf Kefer, Milovan Adamović, Stjepan Katalinić, Ludvig Leple, Dragutin Siber, Dimitrije Dimitrijević, Ivan Krajnc i Franjo Cvelfer. U drugom dijelu su nastupili još Ivan Dunkl i Milutin Egić

https://en.wikipedia.org/wiki/Dimitrije ... footballer" target="_blank)
http://www.historija.ba/d/41-osnovan-fu ... ljeznicar/" target="_blank
21 10 4

Petrović Slavko
 
Avatar
Izlija
Moderator
Tema Autor/ica
Postovi: 3343
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 1:10 am
Kontakt:
Status: Offline

Plava sehara

sub maj 28, 2016 8:07 pm

Grbavica by Vrbanjusa :D


Priča o Grbavici nije moguća bez povezivanja naselja Grbavica i Fudbalskog Kluba Željezničar. Naselja Grbavica i stadiona Grbavica. Bez obzira što nikad nisi negdje živio, ali si provodio dosta vremena tu, neka mjesta, naselja zauvijek ostaju u srcu i duši. Rođen i odrastao jednu trolejbusku stanicu od simbola naselja Grbavica, Željinog stadiona, kao i svako dijete sanjao sam da ću jednog dana zaigrati na terenu stadiona Grbavica. Međutim snove jednog dječaka prekinuo je rat i poznata zbivanja u BIH u periodu od 1992 do 1996 godine. Cijeli taj period sa prozora svoje kuće gledao sam jedan dio naselja Grbavica, stadion, slušao strašne vijesti, gledao kako gori zapadna tribina stadiona. Mnogo puta kad bi pao mrak sjedili bi moj sadašnji kum i ja na stepenicama, blizu prve linije razgraničenja, odakle se mogao vidjeti stadion, ali nas niko nije mogao vidjet, što je u tim trenucima bilo od krucijalne važnosti. Sjedili, gledali i zamišljali neku utakmicu, derby. Svaka takva noć je završavala istim pitanjem. Hoćemo li ikad ponovo kročiti na Grbavicu? Vraćala bi se sjećanja na neka ljepša vremena kad smo sa nekim starijim ljudima ulazili na stadion uz obavezno pitanje, "čiko,čiko mogu li ja sa vama"?
U tom nekom periodu se pojavila i pjesma "Grbavica", koju je otpjevao poznati sarajevski pjevač Mladen Vojičić Tifa. Pjesma koja je na najbolji način opisivala bol i patnju svakog stanovnika Grbavice, svakog navijača Želje. Pjesma koja će kasnije postati himnom i kultnom pjesmom svih istinskih zaljubljenika plave boje, zaljubljenika Sarajevskih Plavih, kako je popularno nazvan klub sa Grbavice.
U svemu tome došao je period upisa u srednju školu, koja je opet sudbinski bila vezana za naselje Grbavica. Zgrada škole se nalazila uz sami "Most Bratstva i Jedinstva" u naselju Pofalići i nekad mi se čini da su sve učionice gledale baš na Grbavicu. Naravno mi nismo gledali na Grbavicu, budući da smo imali vreće sa pijeskom na prozorima u učionicama.
I nekad kad smo svi počeli gubiti nadu, prije svega u kraj ratnih strahota, a samim tim i u povratak na Grbavicu, desio se Dayton i odluka o reintegraciji sarajevskih naselja Grbavica, Ilidža, Vogošća itd. Vrijeme u ratu je sporo prolazilo ali vrijeme od odluke da će se Grbavica vrtiti tamo gdje i pripada, gradu Sarajevu, a stadion Grbavica Fudbalskom Klubu Željezničar se nije moglo izmjeriti. Svaki dan nam se činio kao godina.
I došao je taj 19.03.1996 godine, dan reintegracije sarajevskog naselja Grbavica. Iako smo bili u prvim redovima za ulazak, policijske snage nam taj dan, iz sigurnosnih razloga, nisu dozvolile posjetu. Morali smo sačekati još 24 sata.
Sutradan, krenuli smo iz pravca Hrasnog, glavnom ulicom prema stadionu. Trolejbuske žice su visile na sve strane, stubovi za iste su bili izrešetani, neki i srušeni. Jedan dio zgrade „Lorisa“ je bio potpuno uništen i srušen. Ostatak iste zgrade je bio tako izrešetan da ni na jednom dijelu fasade nije bilo mjesta na kojem nije bila rupa od metka. I onda smo stigli na mjesto o kojem smo godinama maštali, mjesto o kojem smo pričali, mjesto nemjerljivog značaja za naše djetinjstvo. Mjesto na kojem smo kasnije osjetili najveće radosti i najveću tugu.
Provukli smo se preko nekog zida između sjeverne i zapadne tribine, obzirom da nismo smjeli hodati po zemlji, strahujući od mina i drugih neeksplodiranih sredstava. Nekako smo se popeli na sjevernu tribinu i slika koju smo ugledali će mi zauvjek ostati pred očima. Srušena i spaljena velika drvena zapadna tribina, samo ruševine iz kojih viri drveće, korov. Nekada najbolji teren u bivšoj Jugoslaviji je sada zarastao u metar visoku travu, ograda oko terena izbušena, srušena. Južna tribina puna drveća, korova. Na sjevernoj tribini ogromna rupa. Na tom mjestu se se jasno vidjele sve posljedice rata. I ta slika vječno ostaje.
Sjeli smo na hladan beton.Već se skupilo 10-15 ljudi koji su došli sa istim ciljem kao i mi. Svi su šutili i gledali. Niko nije imao niti jednu riječ. Samo tišina. I onda se prolomilo. Žeeeeeeeeeeeljoooooooooo! Shvatili smo, vratili smo se!
Nakon toga svaki dan smo dolazili i u saradnji sa nekim ljudima iz kluba počeli čistiti teren, tribine. Mi čistimo a nakon toga nas puste da igramo fudbal na glavnom terenu. I tako ja ostvarim san, zaigram na terenu stadiona Grbavica. Zaigrao jesam ali nikad gol nisam postigao. Sadašnji kum i najbolji prijatelj, nije mi htio dodati loptu u izglednoj situaciji. Ali to više nije važno, važno je da sada svake druge sedmice, svi zajedno, idemo na tribine stadiona Grbavica i da svaki put pjevamo „nikom te ne damo“. Nikad više.

Hajmo, kopirajte sa onog tamo foruma.
イビチャ・オシム
Živ nam bio još 1921 godinu.
 
Avatar
Izlija
Moderator
Tema Autor/ica
Postovi: 3343
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 1:10 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava sehara

sub maj 28, 2016 8:09 pm

sergejevic je napisao/la: Plava lokomotiva ide naprijed jedno stoljece. Ovaj klub je stariji od svih politickih partija, mnogo stariji od ove drzave, od one prije, pa i one prije te. Jedan sasvim obican klub, onako nastao iz ljubavi prema fudbalu, iz srca naroda, a rastao iz prkosa ovim "velikanima." Ovaj klub nije nastao da osvaja titule, da kupuje igrace, da odgaja neke "zvijezde." Nastao je da cuva prave vrijednosti, da odgaja velike ljude, a ti ljudi danas imaju svoje mjesto u svijetu. Ivica Osim je legenda u nekom tamo Japanu, kazu zemlja gdje sunce izlazi. Mesa je selektor reprezentacije, covjek postovan u Francuskoj, Josip Katalinski je igrao za reprezentaciju svijeta uz nekog Euzebija i Pelea, Edin Dzeko jedan od najboljih napadaca u posljednjih desetak godina, Refik Sabanadzovic osvojio Ligu Prvaka cime se ne mogu pohvaliti Toti, Ibrahimovic i mnogi drugi o kojima sve znamo. Sve te ljude veze samo Zeljo, a svi oni se kontantno vracaju tamo gdje pripadaju, gdje svi mi pripadamo, u "Dolinu cupova." Kazu neko mjesto gdje su se vodile najzesce borbe, u nekom Vijetnamu o kojem znamo samo ponesto iz filmova Marlon Branda.

Oduvijek sam mislio da to nema veze s ratom, da je nasa "dolina" mjesto gdje se vode borbe za tu loptu, za cast, za ponos, za narod, za djecaka koji drhti slusajuci huk lokomotive dok plavi momci, odrasli na sljaci Grbavice, dovedeni iz provincija, iz malih klubova oko Sarajeva, tuku "velikane." Onda cijeli zivot prodje pred ocima, osjetis onu srecu kada stari kaze: "Idemo." Naravno misleci da idemo na utakmicu. Onda, kao ukopan cekas da ti stara obuce gotovo svaku majicu iz ormara, dvoje-troje carape, kaze: "Zna i u Maju zapuhati." Vidis rijeku ljudi kako se slijeva prema stadionu, guzva na ulazu, vidis komadic neba iz one mase jer si najmanji, onda vidis jednog debelog ciku kako razgrce narod oko tebe. "Pazi malo," vice on dok ti oslobadja prolaz. " Nek mali udje."

Znas samo da je Zeljo najveci klub na svijetu, da to vise nigdje neces naci, a pomislis na Real samo kada sanjas nesudjeno finale Kupa Uefa osamedeset pete. Sreca njihova pa nisu udarili na Zelju, a plamen ti gori u ocima. Nije to neka romantika, stih Puskina, ili metafora, to je plamen na zapadu Grbavice devedest i druge. Onaj Maj u kojem zna zapuhati, isti Maj u kojem je trebao pasti Real Madrid sedam godina prije, ali spasise "kraljevski klub" od "klase radnicke." Tako mi Maj osta najmrzi mjesec, kazu: proljece, cvijeta cvijece, zelenilo kao iz bajke, a ja svakog Maja obucem pola stvari iz ormara, dvoje-troje carape i zaputim se prema "dolini." Tako prolaze godine, a nista se ne mjenja, pjeva se Tifina pjesma sa suzama u ocima. Jos uvijek ti se cini da sve oko tebe gori, ona drvena tribina, oronuli istok i suma iznad juga. Niko vise ne masta o finalu s Realom, o titulama i pobjedama, samo jedan san smo imali: da gledamo Evropu na nasoj Grbavici. To ce biti pobjeda veca i od one nad Dinamom iz Minska, veca od one na JNA sedamdeset druge, to ce biti jos jedna pobjeda klase radnicke nad "velikanima."

"Neki ljudi opasni, opasni ko zmaj, srusili bi taj "plavi" mali raj..." grmi sa Juga, s Dzildine tribine. "No nece, nece bome moc..." poruka za sve oni koje misle zaustaviti plavu lokomotivu. Mi sanjamo svoje snove, stolica po stolica za Evropsku Grbavicu, cigla po cigla, kamen po kamen, ali mi cemo je napraviti. Cekamo godinama, nije problem, imamo mi vremena, ali vi nemate. Moj stari je ucestvovao jednom u gradnji naseg hrama, uvijek je u mojim mislima, pokazao mi je naljepse mjesto, "nase mjesto." Ja cu ucestvovati u obnavljanju, dugujem mu toliko, a moj sin ce ako Bog da gledati Zelju kako igra Kup Uefa u "dolini." Uvijek ce se pamtiti, a vama koji serete s druge strane pitanje: Ko ce se vas sjecati? Ko ce na vas misliti kada dodje na Grbavicu? Da li te pare koje mislite uzeti vrijede obraza i casti? Je li vas stid svih zivota koji su ugaseni da bi mi danas slobodno hodali svojim gradom? Je li vam tesko kad sa Bristola na "nju" gledate?

Da se razjasni jos jedna stvar.
Boli nas neka stvar za titule, za to sto necemo igrati Evropu ove godine, boli nas sto su neki "mali" klubovi ispred nas. Ne volimo mi Zelju zbog rezultata. Mi volimo Zelju jer smo naucili, jer pripadamo tamo, a porodica je najvaznija. Nama je bitno sto je prvak drzave prije mjesec dosao u "dolinu" i igrao na bod, branio se do zadnje minute, sjevale su precke i stative, a mi kao peti na tabeli. Bas kao nekada. Prvak svijeta primi tri komada od Zeljinih djecaka i Nikole Nikica. Klasa radnicka.
イビチャ・オシム
Živ nam bio još 1921 godinu.
 
Avatar
Izlija
Moderator
Tema Autor/ica
Postovi: 3343
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 1:10 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava sehara

sub maj 28, 2016 8:23 pm

rios je napisao/la: Tesko je napisati neki komentar na postove @sergejevica i @boccaccio-a a da im se ne oduzme nesto od ljepote,raskosi i sjaja.Prave erupcije elokvencije,ljubavi i ponosa u kojima se pronalazi svaki iskreni navijac,ma kakav navijac,clan porodice koju je poceo okupljati kolektiv koji se zove fudbalski,ali je zapravo to vise od fudbalskog,to je sve ovo o cemu su pisali ova dva gospodina,to je grupa radnika zeljeznice na celu sa Dimitrijevicem,to je Domorocki,to je Ivica Osim i njegovo sviranje klasicne muzike na zelenim terenima zbog cega ga prozvase Strausom,to su Mesa,Nikola,Refik,to je juzna tribina,to je Fata,to je akcija koja je zadivila cijeli svijet u kojoj navijaci prave svoj dom,to je Tifina Grbavica,to su suze u ocima Ivice Osima dok podnosi ostavku u Beogradu,to je ljubav..I sve to od davne 1921 godine pa evo do dana danasnjeg,smjenile su se mnoge generacije kako na terenu tako i na tribinama,svjedocit cemo aBd radjanju novih zvijezda,dosanjat cemo jednom i nas san da zaigramo sa velikim Realnom u finalu,gledat cemo sa neba nase unuke,praunuke i njihove unuke kako ponosno idu u Dolinu cupova da slave titule i pjevaju opet i iznova Grbavicu koja ce tad biti stara dama medju pjesmama ali i dalje lijepa i puna ljubavi,ali ce filozofija uvijek ostati ista - jednom Zeljeznicar uvijek Zeljeznicar. :zeljeznicar1:
イビチャ・オシム
Živ nam bio još 1921 godinu.
 
Avatar
Izlija
Moderator
Tema Autor/ica
Postovi: 3343
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 1:10 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava sehara

sub maj 28, 2016 8:25 pm

Neandertalac je napisao/la: Sjecam se kada me stari prije rata odveo na zapad stadiona Grbavica, u veliku masu ljudi, a ja onako mali izmedju njih samo zvijeram oko sebe, ne znas ni sta se desava ni zasto je tolika galama. Dijete ko dijete, snazno sam se pribio uz oca dok se on probijao kroz guzvu i na moje zaprepastenje poveo jos dublje u sav taj metez i zbrku. Odjednom, snazne oceve ruke me uhvatise i on me lagano podize i postavi na svoja ramena.
U trenu prestade moje interesovanje za masu koja klice, smije se, poneki i psuju a paznju mi privuce zelena boja terena, ogroman i ravan, a na njemu nema guzve, tek nekoliko ljudi, pa ih poceh na glas brojati. Jedan, dva, tri, cetiri... I lopta.
Par godina kasnije, nas dvadesetak se upustalo u avanturu ulaska na stadion, pa se podijelimo i igramo na velike, a teren ogroman, odes u napad pa se minut dva vracas, dva gola primis. Igra se dok nas cuvar ne otjera, pa kuci trceci i kada uhvatimo dah prepricavamo dozivljaj, ko je koga prosevao, dao go.
Vec tada sam poceo sa nekim ponosom govoriti kako navijam za Zelju, iako jos nisam sasvim shvatao sta to zapravo znaci. Samo znam kako sam vikendom, u popodnevnim satima sa zanimanjem slusao radio prenos i ako me sjecanje sluzi dobro, ostala mi je urezana utakmica u kojoj je komentator spomenuo Mesu vise puta nego sve ostalo zajedno.
Naravno, iduci put kada smo igrali lopte, ja sam bio Mesa, neko Pele, neko Maradona, ja Mesa.

Ratne godine necu puno spominjati, vec sami kraj i ono cega se sjecam. Kosevo i utakmica Sarajevo Zeljo, moj prvi derbi na koji sam otisao bez pratnje. Danima je u skoli derbi bio tema, pitara vise, ali nas par nismo dali pardona, pa tako isto kao i danas, vazis u nedogled. Zbrisemo u dogovoru nas desetak iz skole i na Kosevo, razdvojimo se negdje blizu stadiona, neki na jug a neki na sjever. Njih puno vise, glasniji, bolje organizovani, jos nas na terenu poderase sa visokih 5_0.
Tada sam poceo ici na jug, jos mlad za gostovanja a i rat tek bio stao, nije bilo bas najsigurnije. U kopu nas bude po pedesetak, fol Cile vodja, a bili su tu i mnogi od mojih drugova iz djetinjstva i njih ista stvar vukla. Rahmetli Aner i Paco su bili tu, kao i ja svaku tekmu i bas Paco mi dade jedan sal na derbiju koji sam kasnije izgubio u Lukavcu kada nas je murija zaganjala.
Redale su se utakmice, gostovanja, pobijede i porazi. Pjesama bilo slabo, a meni najdraze tada bilo pjevat ono dugo Zeeeeeljoooo i klasiku; I nozem i lancem. Satro mi i nozem i lancem, rebra nam virila kroz majice i dresove, ali valjda nam prijalo, osjecali se zajebanije :-)
Da ne duljim vise o tome, prebacicu se opet na Kosevo i finale ; Sarajevo Zeljo, ko pobijedi Sampion. I drugi put pobijegnem, ovaj put sa posla, jos se sjecam kako me tetak nije htio pustit a ja i haver sto smo radili sa njim pokupimo se i odemo.
Preskocimo na jug, bila neka ograda od stadiona naslonjena na tribinu, pa ako se dobro zaletis mozes se uhvatiti rukama za istu na vrhu tribine.Pun stadion ko sibica, srce ko dzamija, galami dok ne crknes, navijaj.
Dvije stvari su mi ostale urezane, kada Huric izbi onu loptu glavom od precku i antologijska kada je Zuban povukao, tacno u liniji mojih ociju a ja u sebi molio, nemoj fulit, nemoj fulit, zabi ga, zabiiiiii
Goooooooooooooooo....
Eh, kako se tada bilo lijepo vratit u mahalu, pa na pik. Nas pedeset na piku, zastave, salovi, obojena lica a neki i kosu bojili, plavo i bordo. Pitari pokisli, nabrajaju sanse, vaze o sudiji, neki se svadjaju a meni osmijeh od uha do uha, ne progovaram, samo se smijem i uzivam.
To vam je za onih pet nula ;)

Prodje godina od tada, nahodao sam se sa svojim Zeljom, prezivjelo se sve i svasta. Bi i Njukastl, i duple, i derbija jakih, pa onda ona u Sirokom, jos me srce boli, pa tuzne godine kada su jos samo bolesnici dolazili na stadion a vala i fudbal je bio ofalio, nisi imao sta vidjet. Pa se Amar vrati, opet trofeji i opet, isto kao da je tako zapisano, raja se zasiti, pa samo probrani dolaze.
Danas, vise nego ikad osjecam tu ljubav, vise nego ikad brinem za klub, valjda stariji, pametniji iskusniji, ima se i sijedih, pa jasno vidis sta dusmani rade. Danas se pise neka nova prica, obnavlja se poruseno ali od svega vaznije je ljubav i jedinstvo koje su navijaci pokazali u akciji za Evropsku Grbavicu. Toliko pozitive nije donijela ni jedna utakmica, pobijeda, titula, to je cak i za mene bilo nesto novo i svaka nova uplacena stolica usadila mi je jos mrvu u ionako beskrajnu ljubav i odanost. Ima dusmana rovare, ali uvijek ih je bilo, vec skoro sto godina su tu, izmijenjalo ih se dosta, budu malo i nestanu, a klub i dalje tu, navijaci i dalje tu, nikad jaci, nikad nas vise nije bilo, nikad slozniji nismo bili.
Pisao bih jos, ali ne bih da vas dalje peglam, nego pokusavam smisliti najbolju za kraj. Nista mi snazno ne pada na pamet, pa cu se posluziti jednim stihom, meni jako dragim;

Zbog tebe sam rodjen i za tebe navijam
Godine zivota svoga tebi dao sam
Ooo tebe volim, tebi pjevam..
イビチャ・オシム
Živ nam bio još 1921 godinu.
 
Avatar
Izlija
Moderator
Tema Autor/ica
Postovi: 3343
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 1:10 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava sehara

sub maj 28, 2016 11:51 pm

storm_raider je napisao/la: Ljubav je nesto sto se ne moze analizirati, to rade samo oni koji u nju ne vjeruju, pa je pokusavaju objasniti empirijskim nacinima. Mesa Selimovic je u Dervis i Smrt to mnogo ljepse napisao: "Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog..." Mnogi ni ne znaju, ali upravo Vasa podrska i ljubav prema Zelji je donijela ovo sve lijepo sto se desava i sto ce se tek izdesavati. Iz te ljubavi je i proizasla ustrajnost. Vjerujes u bolje sutra, jer volis, pa kao i svaki romantik se nadas, cekas, ocekujes i sanjaris. Uostalom, zar i Ivica Osim to nije radio? Zar i Milan Ribar to nije radio?

Zeljo je prezivio i zivice zahvaljujuci nama, posljednim romanticarima, u ovom danasnjem vremenu materijalizma i monete. U vremenu neokapitalizma, mi gradimo istok cisto iz ljubavi. Jer nam se moze, jer volimo i jer vjerujemo. Pa zar nije to velicina Zeljeznicara? Generacije prolaze, ali ta ljubav ostaje kao jedan od rijetkim simbola konstantnosti. Nase jedinstvo, nasa bol jauka zapaljene Grbavice koja nas je ojacala i nasa ljubav prema tom klubu je ono sto ce nam "kupiti" mirnija vremena. Ujedinite se, jer ujedinjeni mozemo sve. Sanjarite, jer nekada se san moze ostvariti. A ovaj nas se ostvaruje. Pa ti analiziraj to...
イビチャ・オシム
Živ nam bio još 1921 godinu.
 
Avatar
Izlija
Moderator
Tema Autor/ica
Postovi: 3343
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 1:10 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava sehara

pon maj 30, 2016 1:24 am

super1 je napisao/la:Ako me ništa ne ubije, ubiće me svojatanje. Ono tipično, naš, naše, moje, njihovo… valjda sam rastao u drugačijem okruženju kada nije bilo „magaraca i štapa i mrkve“. To je ono kad sjedi čovjek na magarcu a tovar neće da ide pa se čova dosjeti na štap zaveže mrkvu i sve to magarcu pred njušku a mago ne da ide već leti.
Svojataju sa svih strana. Eto opet se pojavio neko pametan pa priča kako je Meša Selimović „njihov“ a ne bosanski genije. Nasilno i plansko svojatanje jer nema slučajnosti u životu. A, Bosanci odmahuju rukom i kažu „kad nismo mogli Zlatana Ibrahimovića dovesti i dati mu državljanstvo ko je Meša da se borimo za njega“. I to govori duhovna elita. Lišenost bilo kakve pameti, civilizacijskog stanja ali i mentalnog nivoa dovodi do toga da naše svojataju.
Ali nije ovo prvo put da se Meša nasilno i divlje seli na drugu destinaciju. Sjećam se kada je Vlado Čapljić otišao iz „Želje“ pa Srebrenko Repčić iz „Sarajeva“, pa se oko Meše ali Baždarevića digla tolika prašina oko odlaska u „Dinamo“ ili „Hajduk“ da se prst pred okom nije mogao vidjeti. I tada su Selimovića svojatali. „Kad ne može Repćić ostati na „Koševu“ šta će nam i pisac“. Imati genija u „svojim redovima“ bila je (i danas je) stvar prestiža. Kod „nekih“. Prirodnost tada gubi na vrijednosti.
Tamo daleko nečija intelektualna čaršija ponovo likuje nad mračnim bosanskim vilajetom.
I tako. Bliže ili dalje ali otimaju sa svih strana iz časnog bosanskog hrama pamati preko reda (ili sa redom). Nekada je bilo nezamislivo da klub van Beograda, Zagreba i Splita u nogometu iliti fudbalu osvoji prvenstvo. Nekada…
Moj rođak Nusret Kadrić, nogometaš „Želje“ često me vodio na treninge. Sjećam se ko danas (a i kako bi drugačije) kako bi me sa mojim bratom Mensurom doveo do samog igrališta i kratko rekao „sjedite tu i šutite, sad će Milan“. Taj Milan iz usta mog Nusreta oslikao se u dječijoj glavi kao neko ko je ljut i koga ne treba ljutiti. A, vala nisam puno ni pogriješio. Igrači bi izašli na teren, zagrijavali se i tada bi izašao ON.
Milan Ribar
Čula se tišina, jaka i tajnovita. Kratko bi rekao: Mane (Josip Bukal) pucaj slobodnjake, Žilet (Nusret Kadrić) klizeći, Grofe (Blagoje Bratić) na korner… pamtim to i bunilo me što mi rođaka zove Žilet. A navijači su mu ipak dali pravi nadimak, to sam kasnije vidio na utakmicama.
A utakmice… lomio je „Željo“ te daleke ali drage 1972. godine sve pred sobom. Van Sarajeva su „Ribarove bebe“ zvali kostolomci. Uveo je Milan prvi put u Jugoslaviji engleski stil igranja. Igrlo se oštro, muški ali časno. U očima medija Milan je bio kao neki ataman koji svoju vojsku šalje da ubije protivnika. Prozvaše ga i ubicom na terenu. Te godine „mrtva trka“ između „Želje“ i „Zvezde“ i na kraju „plavi štrumfovi“ ipak šampioni uz samo 4 poraza. Bukal dao 14, Božo Janković 13, a Josip Škija Katalinski 12 golova. Golman Slobodan Čobo Janjuš te sezone primio je najmanje golova u Evropi. Dinamit momci prvi u Jugoslaviji. U Ligi šampiona „Željo“ nije mogao proći „Dreby Caunty“ ali se Spečin gol na „Koševu“ proslavio kao nova titula.
Janjuš, Dragan i Slobodan Kojović, Bečirspahić, Bratić, Katalinski, Hadžiabdić, Jelušić, Janković, Sprečo, Deraković, Kadrić, Šerbo, Hrvat, Bukal, Saračević, Radović, Rodić…
Nekoliko godina prije titule počeli su gradnju uspomena. I danas oni koji su ostali živi pričaju da su znali „loptu u glavu“ ali da titula ne bi došla u Sarajevo da nije bilo Milana Ribara. Lomio je Milan svoje „bebe“ na treninzima i nabio im takvu kondiciju da su te 72 godine u zadnjih 20 minuta utakmice igrali kao da je tek počela. Milan Ribar.
Znao je govoriti da „igrač bez kondicije i nije igrač sve da umije sakriti loptu“. Bio je desna ruka Miljanu Miljaniću na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. Ostala je priča da se jedini bunio kada su politički moćnici prodali utakmicu Njemačka – Jugoslavija. Golovima Brajtnera i Milera Jugoslavija je tada dobila nepovratni kredit od sedamsto miliona maraka. Priča se i danas da je Tito to „sredio“ sa njemačkim kancelarom. Jedini se Ribar bunio, igrači se nisu ni pitali ali je istina stidljivo izašla iz mraka.
Vitez sa „Grbavice“ umro je u Zagrebu, malo iza ovog rata. Prva titula se ne zaboravlja, ne zaboravljaju se ni igrači ali na onog ko je osmislio i donio radost polako pada veo zaborava. Milan Ribar, dobar čovjek sa „lošim“ namjerama. Lošim po protivnika na terenu. Strateg, oficir sa klupe, ljudina van terena. Po osvajanju titule priča se da je nazvao radio Beograd i naručio pjesmu Zore Dubljević „Sjajna zvijezdo gdje si sinoć sjala“ aludirajući na svoj klub, svoje momke i prvu titulu. Neka me svojatanje i ubije i ovo moje i ono što nije moje ali ne može u meni ostati. Negdje na rajskim terenima ko zna na koga galami Vitez sa Grbavice. Milan Ribar. NAŠ!!! “Željin”.
イビチャ・オシム
Živ nam bio još 1921 godinu.
 
Avatar
Izlija
Moderator
Tema Autor/ica
Postovi: 3343
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 1:10 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava sehara

pon maj 30, 2016 1:27 am

Boccaccio je napisao/la:by Boccaccio
Velika je noc ovo bila. Uci ce u rang onih utakmica i onih posjeta kojih ce raja da se sjeca kako budu prolazile godine, pogotovo sto se u ovoj dekadi ili dvije takve stvari Zelji desavaju sparadicno. Vidio sam ono za cim mi je dusa zudila prethodnih godina. Djecu obojenu u plavo, kako vicu ime kluba i kako navijaju zagrljeni. Ispunjen stadion Kosevo, vidio sam guzvu u gradu i gdje me prozimao osjecaj plavetnila. Kao u snu. Zeljo je igrao tu noc, pjesma se orila i rijeke ljudi koji su posli da ispricaju jos jednu lijepu pricu. O klubu. O posebnosti i o tom najljepsem osjecaju pripadnosti, gdje je ljubav jedina rijec koja daje puno znacenje citavim generacijama koje su se radjale i umirale u svojoj plavoj boji.
U startu mi je rezultat bio nebitan. Ja nisam od onih koji daju svoj glas na utakmici. Obicno posmatram i u sebi prozivljavam svu tu posebnost koju gledam pred sobom, osluskujem glasove nasih vatrenih navijaca, a trzam nogom na svako dodavanje bilo kojeg igraca, kao da ja dodajem tu loptu, skacem glavom na centarsut, postavljam se u blok umjesto Kosorica.... to ti je ono kad sjedis i sav se treses a iz tebe ne izlazi nista osim tih nekih trzaja koji su refleksni, dok u tebi vulkan rastura svaki nerv koji tjera misice u organizmu da te pokrenu da skocis. Ne moze ti nista u zivotu uraditi nesto takvo kao sto moze Zeljo. To sam vec odavno naucio.
Zeljo je u evropskim okvirima mali klub. Pa eto, opet je i na tim stranicama evropskih uspjeha ispisano ime Zeljeznicar kao polufinalista evropskog takmicenja. To je onako, za vjecnost. Da se zna.
Danas se evropa opet upoznaje kroz ovih par sezona sa imenom Zeljeznicar. Danas Zeljo opet puni stadion Kosevo, nekim novim, mladim navijacima, i onim starijim, koji se dobro sjecaju i koji vise nego ikada ponovo osjecaju taj puls. Evropa se upoznaje ponovo sa tim navijacima, igraci velikih ekipa sa ogromnim tradicijama dolaze na nase podrucje i odlaze sa utiskom koji ih pozitivno sokira. Pricaju o tim navijacima. Danas se u Belgiji, kao sto se to par dana ranije u Madjarskoj, spominje dobra atmosfera, fudbalska, navijacka kultura. Danas ti igraci i navijaci stranih klubova upoznaju cinjenicu da u BiH postoji jedan veliki klub kojeg navijaci nose na svojim rukama, vodjen ljubavlju i svojevrsnim fanatizmom. Danas su spoznali da ovde postoji velika zelja za uspjehom. Shvatili su da je ovde dusa itekako prisutna.
Medjutim, samo mi u nasoj kozi shvatamo za kakav klub navijamo i sta mi zapravo u svemu tome volimo. I kroz one lose periode, i kroz vjecnu neimastinu, kroz borbu sa sistemima koji su se istorijski radjali i umirali u ovom regionu, gdje je Zeljeznicar cesto ostajao obespravljen i ponizavan, opet se pojavi mali djecak i vice ZELJOOOOOOOOOOOOOOO, i opet se poslije nekoliko godina pojavi stariji simpatizer sa prezivljenim mozdanim udarom, kome je doktor strogo zabranio cak i gledanje utakmica na tv-u. Pojavi se ekipa iz Gracanice, iz drugih gradova i mjesta, ljudi koji su skupljali novac da se pojave zbog Zelje. Prelijepa prica.
Zato Zeljo uvijek izlazi kao pobjednik. To je taj osjecaj pripadnosti. Pa i kada nas nema na stadionu, kada smo nekada malo i ogorceni na neko stanje u klubu, kada se pojave stvari koje gledamo i nikako ne volimo da vidimo to sto vidimo, osjecaj ljubavi opet preplavi . Jer tom bolesnom covjeku mozdani udar je stanje koje ga sprijecava u nekom naumu, ali njemu niko ne moze iscupati plavo srce. Ono je plavo i kucace dok kuca jbg.
Da covjek ostane u kuci i ne odgleda kako lijepo terenom plovi Amir Hadziahmetovic. Kako primi loptu i ide direktno u protivnika, kako se postavlja u duel, kako se ne boji svog neiskustva, jer mu plavo srce daje hrabrost da svoj talenat pokaze svima nama. Ostavlja nam poruku snage i trazi od nas, moli nas da ga dodjemo gledati, jer on hoce da nam pokaze da je Zeljo od svog osnivanja imao svoju djecu koja nas je nosila oduvijek i zauvijek.
Uclanite se ljudi u klub. Samo sinoc je na Kosevu bilo preko 25 000 clanova. Zbog malog Amira, zbog malog Dade, zbog ratnika Blagojevica, zbog velikog Odovica, zbog najveceg Zelje. Uclanite se radi sebe. To raja nikako da shvati. Clanstvo u jedan klub ne znaci davanje para u tom nekom bukvalnom smislu. Ako neko do sada nije shvatio kolika je poenta biti dijelom ovakve porodice, onda mu je to slika sa Koseva sinoc trebala objasniti. Upravo sada, kada je Zeljo ispao u evropskom takmicenju, ta snaga navijaca i ljubavi spojena u gotovo stogodisnju pricu zvanu FK ZELJEZNICAR nam se mora predstaviti u jednu veliku i siroku plavu sliku koja nam je u srcu i pred ocima cijelo ovo vrijeme. Ako je ikada bilo potrebno stati uz klub i svojim clanstvom dati podrsku svojoj porodici, to je onda ovaj trenutak. Nemojte traziti nesto zauzvrat za svoje novce, jer dobili ste svog Zelju. Zeljo ce tada biti jaci. Porodica ce tada biti jaca. Jedinstvena u svojoj magiji, jer mnoge rijeci nedostaju u svim rijecnicima da bi se opisao ovaj fenomen. Rodjeni smo sa mnogo mana, vrlina u nama je sto smo prepoznali jednu ovakvu siroku pricu. Ne dajte na to nikome. Citajte o istoriji svog kluba. Hvala Bogu pa postoje knjige o nasem putu i kako nas je taj put vodio. Koliko je samo krvi i znoja proliveno da to sve opstane, kolika je borba i dan danas da ostanemo uopste u zivotu kao jedan respektabilan klub u nasim okvirima. Sve to radimo sami. Sve smo to oduvijek radili sami.
Biti clan i vezati se clanstvom za Zelju znaci postati dio jedne beskompromisne borbe za svoju ljubav. Postajes i zvanicno dio svega onoga sto smo glasom sinoc uradili, pa kad se Kosevom prolomilo ZEEEEEEELJOOOOOOOOO, sva su srca ubrzano kucala i svi smo htjeli od srece i ponosa da iskocimo iz svoje koze. Mi smo ZELJO. Mi smo ta snaga. Mi smo ti clanovi. Mi smo ta visedecenijska borba. Mi smo ti koji se dajemo bezuslovno, jer bez nas ni Zeljo ne bi imao poentu.
Zato i u svim dobrim vremenima, u svim losim trenucima, u svim borbama kroz teske zivotne periode naseg kluba, navijaci, simpatizeri i svi oni koji vole i koji znaju sta to sve znaci, trebamo da svedemo svoje misli prema tome da zelimo da se ova lijepa prica od sinoc koja se desila na Kosevu zauvijek nastavi i da redovnije punimo nase stadione. Ljubav nista ne kosta. To je samo redovno clanstvo, gdje cemo se jos bolje i ljepse osjecati u krugu najvece porodice u drzavi. To je najvaznija poruka na svijetu. I tada ce Zeljo zasjati u svom punom sjaju. A mi cemo ostati ovako ponosni.
Idemo dalje. VOLIM TE ZELJO !!!
イビチャ・オシム
Živ nam bio još 1921 godinu.
 
Avatar
Izlija
Moderator
Tema Autor/ica
Postovi: 3343
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 1:10 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava sehara

pon maj 30, 2016 1:28 am

Vrbanjusa je napisao/la:by Vrbanjusa

Dani, sedmice, godine prolaze a jednu utakmicu, jedan dan nikad nisam prežalio.
Ali da krenem od početka. Par dana prije legendarne utakmice odigrala se jedna isto tako važna ali zbog okolnosti finala play offa brzo zaboravljena utakmica. 30.05.1998 u 21:00. Na Koševo prvi put u istoriji dolazi Zrinjski iz Mostara. Klub koji prije rata nije egzistirao i bio nam je totalna nepoznanica. Jedno ime u toj ekipi se izdvajalo, Baka Slišković. Stariji su sa strahopoštovanjem pominjali to ime. Čuj Baka igra za taj neki Zrinjski. I stvarno je igrao lopte. Majstor. Ali i mi imamo majstora. Prije početka utakmice to nismo znali, čak ni nakon kraja pomenute nismo znali da imamo majstora. Saznaćemo kasnije.
Datalji utakmice nisu više ni važni a jedino što ostaje u sjećanju je pogodak jednog od najboljih napadača Želje poslije rata Nermina Vazde i dramatičan finiš utakmice kao najava za sve ono što će slijediti u narednim danima. Buki, Žera i za kraj Zuban. 90-ti ili možda 89-ti minut. Za pobjedu Želje od 2:1 i plasman u finale. Finale prvenstva BIH, prvi put nakon užasnog rata gdje je moj klub izgubio skoro sve. Stadion, trofeje, igrače su odnijeli vatra, neprijetelji i dušmani. Samo 3 godine od okončanja patnje i stradanja kako kluba tako i navijača Želje dolazimo u dramatičnom finišu do plasmana u finale. Mi kao prilično mladi momci sanjali smo o takvom raspletu događaja. Od ničega se stvorilo nešto. Za par dana nakon Zrinjskog ispostavit će se da se stvorila istorija i jedna nezaboravna generacija ljudi i fudbalera koje ti događaji iz sredine 98-me vežu do kraja života.
5 dana euforije, priče, maštanja, nagađanja, nade i čega sve ne. 120 sati razmišljanja o predstojećoj utakmici, pripremanja, čekanja.
Znali smo s kim igramo, znali smo protiv koga sve igramo. Znali smo šta nam spremaju. Znali smo šta su nam uradili samo 6 godina prije. Ali nismo se prepali, nismo odustajali.
I došao je taj dan. 05.06.1998. Sjećamo se svi petog šestog. I nebo je tu noć izgledalo čudno, niti plavo niti sivo. Nervoza je stegla pluća, mislio sam da neću preživjeti.
Pun stadion, ludnica, grotlo. Na zagrijavanju se povrijedio najbolji Željin igrač, Dželo. Valjda sudbina, šta li?
Oni bolji na terenu, dobra ekipa, dobro igraju. Prečka, stativa, poništen gol. Očaj naših na terenu. Nemamo snage da izdržimo sav taj pritisak protivnika. Naši igrači padaju po terenu, nemaju snage.
I onda jedna odbijena lopta idu u aut, Pehli je nekako stiže i gura prema Šopoviću. Kad sam jedne prilike, godinama poslije, razgovarao sa Pehlivanovićem o pomenutoj lopti i pitao ga zašto si potrčao, zašto je nisi pustio u aut, odgovorio mi je da ne zna. Nema pojma. Sudbina, šta li? Šopović prima loptu i gleda prema Zubanu, Zuban maše rukom da mu pošalje loptu u prostor. Šopa gura loptu Zubanu koji zaobilazi Dedića i šalje loptu lijevom nogom prema golu. I lopta putuje. Jedno pola sata je putovala.
I dogodilo se, ušla je. GOL! Kod mene tišina, muk. Takva je tišina bila da sam čuo erupciju oduševljenja sa stadiona Koševo. A ja u Hrasnom, kući gledam utakmicu na TV-u. Zabranjen izlazak iz kuće od strane doktora. Onda suze, same od sebe, jedna za drugom. Potom trnci obuzimaju čitavo tijelo, teba li zvati doktora? Ne treba, dijagnoza se zna, ŠAMPIONI. I tako satima i satima. Jutro sam dočekao na koljenima zahvaljujući svim Bogovima za koje sam znao. I dižući pogled prema nebu shvatio sam da je ipak te čarobne večeri bilo plavo. Izrazito plavo. Kao one zastave na Jugu.
E zato nikad nisam prežalio tu utakmicu, taj dan. Nisam bio.
Ali oni su bili. To je mnogo bitnije.
Buki, Žera, Zuban.
Pehli, Šopa, Zuban.
Zuban je majstor, naš majstor. Sad znamo da i mi imamo majstora, nije majstor sa loptom kao Baka ili Meša ali je majstor kad treba zabiti. I zato se svi sjećamo petog šestog. I Zubana.
I dan danas evo skoro 18 godina poslije kad neko pomene Zubana meni izmami osmjeh na lice. Zbog svojih golova, zbog petog šestog, zbog onog što sad čini za klub. Zuban nam je dao puno i dan danas nam daje puno. Kad bi pola naših legendi davali kao Zuban, nebo bi bilo granica.
I zato hvala ti Hadise Zubanoviću!
イビチャ・オシム
Živ nam bio još 1921 godinu.
 
Avatar
Izlija
Moderator
Tema Autor/ica
Postovi: 3343
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 1:10 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava sehara

pon maj 30, 2016 1:32 am

boccaccio je napisao/la:by boccaccio

Nas Zeljo je uvijek bio radnicki klub,klub koji kroz istoriju nikada nije imao para,ali klub koji je svojim igrama i srcanoscu uvijek plijenio simpatije publike sirom tadasnje drzave,cak i mnogo sire.
Kao siromasan klub,ja nisam bas siguran da li je Zeljo kroz cijelu svoju postojanost kupovao igrace,igrao se ciframa i obestecenjima.Uvijek su se pojavljivali anonimni igraci,kao Fico Bahtic iz Pofalickog ako se ne varam,Paprica iz Sutjeske iz Foce,Haris Skoro iz Unisa i slicni,Brane Jelusic iz Ilijasa itd itd...i mnogo mnogo nase djece koji su postajali igraci iz one poznate sljake,gdje su gutali prasinu i gdje je svaki klizeci start znacio i ranu na nozi,ali su ta djeca postajali veliki igraci.

Sjecam se one utakmice tadasnjeg prvenstva,Zeljo - C.Zvezda,kada je bilo 3-0 za Zelju,kada su same velicine igrale za protivnika,a nasa ekipa pomijesanog sadrzaja,od onih mladih gdje je tada pripadao i nas Amar Osim,pa do starog lisca Nikica.Na golu stajao dijete od 17 godina,Zeljko Pavlovic.
Naslov sutrasnjeg teksta u oslobodjenju je glasio "PRICA O TRI JUNAKA" . Pricalo se o toj utakmici i o sjajnim stvarima koje je nas tim napravio,i o tri junaka na terenu,Pavlovic,Nikic i trener Miso Smajlovic.Dobili su ocjenu 10 za svoje nastupe.Igrali su za Zeljeznicar.Igrali su za ljubav.Igrali su za publiku. I igrali su velikog srca,hrabro.

Zelju je uvijek to krasilo,ta neka posebnost,onaj šarm koji ti pruza citava atmosfera.Zivjelo se samo za takve stvari.

Zivi se i danas.Jeste malo drugacije,jer nas je rat odvojio od nekih lijepih prica,i Zeljo se kao klub urusio zbog visestrukih protivnika.Onih vanjskih i onih unutrasnjih,gradskih.Prezivio je to nas Zeljo.Nije bilo prvi put da nas se pokusava srusiti,da nestanemo.Srce je branilo da se to desi i danas je Zeljo na naslovnoj najavi kvalifikacija za ligu sampiona.

Kao i uvijek,sa siromastvom se borio,nekada znao doci i do polufinala velikog takmicenja,sa igracima iz Pofalickog,Sutjeske,sa omladincima koji su izrasli iz prasnjave sljake.Nikada Zeljo nije imao uslove za dobar rad.Nikada.

Zadnjih nekoliko godina mi zivimo pricu jednog Zelje koji ce kroz istoriju ostaviti trag i u ovoj drzavi.Opet se nema para,opet se nema uslova,opet dolaze igraci iz Banovica,Kalesije,Srebrenika.Anonimusi.I opet u sklopu sa nasom djecom,koji postaju igraci sa istog sljakastog terena koji je sada prekriven vjestackom travom,gdje trenira vise ekipa istovremeno,gdje nema uslova...postaju igraci.Kao i kroz cijelu istoriju,i nemamo para da placamo obestecenja,da nam dolaze visokorangirani igraci.Ali imamo onaj šarm Amara Osima koji je i sam prolazio kroz tu utakmicu sa C.Zvezdom,zivio je "PRICU O TRI JUNAKA",dok je njegov otac prije toga napisao najzlatniju istoriju naseg kluba kroz uspjehe srca,a ne bogatstvom nekog Seika koji mu je davao novac da kupi Mihajlovica iz Foce.

Ove utakmice lige prvaka,koje danas i u danasnjem vremenu igra nasa svetinja je vrijeme u kojem trebamo biti maksimalno ponosni.Na sve.Na Zelju,na Amara,na igrace,na titule,na trofeje.
Tacno je da nismo dobro prolazili.Tacno je i to da je danas neko novo vrijeme u svijetu fudbala i da se sve gleda kroz novac.Tacno je i to da puno kasnimo za fudbalskom revolucijom u svijetu.Ali najtacnije je da je Zeljo ostao Zeljo,siromasni radnicki klub,koji ce uvijek igrati srcem,pa makar primio 10 golova.Ljubav nikada nece prestati,a proci ce i ovaj period kada pricamo koliko ce nam golova neko dati u evropi.

Neka Zeljo odigra danas hrabro,srcem,za klub,za navijace,neka se stisnu i neka trce.Neka vjeruju u sebe.To je sve sto zelimo.Doci ce kroz koju godinu i momenat radovanja u evropskim utakmicama.Doci ce jer sam siguran da ce "PRICA O NOVIM JUNACIMA" uskoro biti pricana i u novijim generacijama.To je jednostavno ZELJO!

SRETNO PLAVI !
イビチャ・オシム
Živ nam bio još 1921 godinu.
 
Avatar
Izlija
Moderator
Tema Autor/ica
Postovi: 3343
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 1:10 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava sehara

pon maj 30, 2016 1:34 am

Vrbanjusa je napisao/la: Grbavica by Vrbanjusa :D


Priča o Grbavici nije moguća bez povezivanja naselja Grbavica i Fudbalskog Kluba Željezničar. Naselja Grbavica i stadiona Grbavica. Bez obzira što nikad nisi negdje živio, ali si provodio dosta vremena tu, neka mjesta, naselja zauvijek ostaju u srcu i duši. Rođen i odrastao jednu trolejbusku stanicu od simbola naselja Grbavica, Željinog stadiona, kao i svako dijete sanjao sam da ću jednog dana zaigrati na terenu stadiona Grbavica. Međutim snove jednog dječaka prekinuo je rat i poznata zbivanja u BIH u periodu od 1992 do 1996 godine. Cijeli taj period sa prozora svoje kuće gledao sam jedan dio naselja Grbavica, stadion, slušao strašne vijesti, gledao kako gori zapadna tribina stadiona. Mnogo puta kad bi pao mrak sjedili bi moj sadašnji kum i ja na stepenicama, blizu prve linije razgraničenja, odakle se mogao vidjeti stadion, ali nas niko nije mogao vidjet, što je u tim trenucima bilo od krucijalne važnosti. Sjedili, gledali i zamišljali neku utakmicu, derby. Svaka takva noć je završavala istim pitanjem. Hoćemo li ikad ponovo kročiti na Grbavicu? Vraćala bi se sjećanja na neka ljepša vremena kad smo sa nekim starijim ljudima ulazili na stadion uz obavezno pitanje, "čiko,čiko mogu li ja sa vama"?
U tom nekom periodu se pojavila i pjesma "Grbavica", koju je otpjevao poznati sarajevski pjevač Mladen Vojičić Tifa. Pjesma koja je na najbolji način opisivala bol i patnju svakog stanovnika Grbavice, svakog navijača Želje. Pjesma koja će kasnije postati himnom i kultnom pjesmom svih istinskih zaljubljenika plave boje, zaljubljenika Sarajevskih Plavih, kako je popularno nazvan klub sa Grbavice.
U svemu tome došao je period upisa u srednju školu, koja je opet sudbinski bila vezana za naselje Grbavica. Zgrada škole se nalazila uz sami "Most Bratstva i Jedinstva" u naselju Pofalići i nekad mi se čini da su sve učionice gledale baš na Grbavicu. Naravno mi nismo gledali na Grbavicu, budući da smo imali vreće sa pijeskom na prozorima u učionicama.
I nekad kad smo svi počeli gubiti nadu, prije svega u kraj ratnih strahota, a samim tim i u povratak na Grbavicu, desio se Dayton i odluka o reintegraciji sarajevskih naselja Grbavica, Ilidža, Vogošća itd. Vrijeme u ratu je sporo prolazilo ali vrijeme od odluke da će se Grbavica vrtiti tamo gdje i pripada, gradu Sarajevu, a stadion Grbavica Fudbalskom Klubu Željezničar se nije moglo izmjeriti. Svaki dan nam se činio kao godina.
I došao je taj 19.03.1996 godine, dan reintegracije sarajevskog naselja Grbavica. Iako smo bili u prvim redovima za ulazak, policijske snage nam taj dan, iz sigurnosnih razloga, nisu dozvolile posjetu. Morali smo sačekati još 24 sata.
Sutradan, krenuli smo iz pravca Hrasnog, glavnom ulicom prema stadionu. Trolejbuske žice su visile na sve strane, stubovi za iste su bili izrešetani, neki i srušeni. Jedan dio zgrade „Lorisa“ je bio potpuno uništen i srušen. Ostatak iste zgrade je bio tako izrešetan da ni na jednom dijelu fasade nije bilo mjesta na kojem nije bila rupa od metka. I onda smo stigli na mjesto o kojem smo godinama maštali, mjesto o kojem smo pričali, mjesto nemjerljivog značaja za naše djetinjstvo. Mjesto na kojem smo kasnije osjetili najveće radosti i najveću tugu.
Provukli smo se preko nekog zida između sjeverne i zapadne tribine, obzirom da nismo smjeli hodati po zemlji, strahujući od mina i drugih neeksplodiranih sredstava. Nekako smo se popeli na sjevernu tribinu i slika koju smo ugledali će mi zauvjek ostati pred očima. Srušena i spaljena velika drvena zapadna tribina, samo ruševine iz kojih viri drveće, korov. Nekada najbolji teren u bivšoj Jugoslaviji je sada zarastao u metar visoku travu, ograda oko terena izbušena, srušena. Južna tribina puna drveća, korova. Na sjevernoj tribini ogromna rupa. Na tom mjestu se se jasno vidjele sve posljedice rata. I ta slika vječno ostaje.
Sjeli smo na hladan beton.Već se skupilo 10-15 ljudi koji su došli sa istim ciljem kao i mi. Svi su šutili i gledali. Niko nije imao niti jednu riječ. Samo tišina. I onda se prolomilo. Žeeeeeeeeeeeljoooooooooo! Shvatili smo, vratili smo se!
Nakon toga svaki dan smo dolazili i u saradnji sa nekim ljudima iz kluba počeli čistiti teren, tribine. Mi čistimo a nakon toga nas puste da igramo fudbal na glavnom terenu. I tako ja ostvarim san, zaigram na terenu stadiona Grbavica. Zaigrao jesam ali nikad gol nisam postigao. Sadašnji kum i najbolji prijatelj, nije mi htio dodati loptu u izglednoj situaciji. Ali to više nije važno, važno je da sada svake druge sedmice, svi zajedno, idemo na tribine stadiona Grbavica i da svaki put pjevamo „nikom te ne damo“. Nikad više.
イビチャ・オシム
Živ nam bio još 1921 godinu.
 
Fanzi
Postovi: 350
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 10:58 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Priče o Želji

pon maj 30, 2016 11:25 am

Portuguesa (Sao Paolo, Brazil) - Zeljeznicar 2:0, 16. januar 1972. godine

[video]https://www.youtube.com/watch?v=NuOkrEq_oWg[/video]

Portuguesa(SP): Aguillera; Cardoso, Marinho, Calegari e Fogueira; Lorico e Rivelino (Ibanez); Xaxá, Valdomiro, Basílio e Piau (Luizinho).
Zeljeznicar: Janjus; Hrvat, Katalinski, Hadziabdic, Becirspahic, Bratic, Jankovic; Jelusic, Bukal (Kojovic), Spreco, Derakovic (Lusic?).
 
Avatar
Izlija
Moderator
Tema Autor/ica
Postovi: 3343
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 1:10 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava sehara

ned jun 05, 2016 7:13 pm

rios je napisao/la:
Zubandan..
Za nas koji smo oprijedjeljenjem sa Grbavice i iz Doline cupova ovi majsko - junski dani su uvijek bili lijepi.Slavilo se puno titual,pobjeda,odrzavalo se puno proslava..Tako bi i prije osamnaest godina..
Bio je to peti jun devedestosme godine,ja jos uvijek osnovac,ljubav prema Zelji u meni jos uvijek buja,sazrijeva i samo je cekala da se desi nesto veliko pa da postane vjecna..
Krenu taj play off,Zeljo nije vazio za velikog favorita,ispred nas su tada bili Bosna iz Visokog,Sarajevo,pa klubovi iz Hercegovine..Stidljivo smo se nadali,onako za sebe,da ipak mozemo..Prva utakmica i poPRilicno lgana pobjeda protiv tada,mora se priznat,favorizirane Bosne..Nade zivnuse..Naredni protivnik nepoznati Zrinjski,svi smo vec unaprijed upisali laganu pobjedu..Ali kako u zivotu nista nije slucajno ni bez razloga,kako se prije svakog velikog dogadjaja dese manji koji ga najave,tako ni taj mec nije bio obican..Rekao bih mali Zubandan..Nije islo citav mec,nerevoza,iscekivanje,pomalo i razocaranje kako se blizio kraj i onda..Opet Zubanovic,opet sami kraj utakmice,opet drama..Slucajno? Ne bih rekao..
Svanu i taj 05.06 '98 godine,lijep i topao junski dan,raja hrli na stadion Kosevo.Svi su euforicni,svi se nadaju,ulog je veliki,ulog nije titula,ulog je nesto sto se nikad prije,a vjerovatno i nikad vise nije i nece desiti,ulog je finale sa vjecitim rivalom za prva drzave.Tako i ja krenuh sa rodjacima na tekmu,svi smo Zeljovci osim jednog rodjaka,krece zezancija,prepucavanje,onako djecije naivno.Dajdza slusa i smjeska se..Udjosmo na zapad,tamo vise prema sjeveru,ima plavih,ali puno vise bordo navijaca..I poce..
Tok utakmice,sa ove distance je nebitan.Sve je to bila samo uvertira a ono sto se tek treba desiti,za ono sto slijedi u 90-oj minuti,za Zubanovica,za Zelju,za sve nas..Bili su oni bolji,ruku na srce,ali bili smo i mi protiv Videotona.Sto spominjem Videoton napisat cu kasnije..
Blizi se kraj,oni krecu u posljednje napade,Huric ( ako se ne varam ) prvi put lose intervenise,kasnije se popravlja i salje loptu na stranu prema Pehlivanovicu..U jednom dokumentarcu sam prije par godina,od njega ili Zubana,cuo ovo,parafraziram trcim ja prema lopti i kontam da je ispucam na tribine,ali onda kazem sebi ma nisi ti Pehli bezveze igrac i posaljem je Sopovicu.. Ni to nije slucajno..Onda se desi nesto sto je normalno kad su legende u pitanju,nesto sto samo doprinosi ljepoti momenta,driblig kakav ja vise nisam vidio u PL,driblig Sopovica i lopta u prostor za Zubanovica..Istrcavanje Dedica mozda i bez potrebe,ali maktub je i to,Zuban ga zaobilazi i onda se odvija najdramaticniji trenutak..Hiljade ociju iscekuju sta ce biti,jedne se nadaju promasaju,drugi golu..Trenutak je vec historijski,samo jos da odluci na ciju ce stranu -plavu ili bordo..Profesori jezia bi to nazvali vrhuncem,kuliminacijom price..Lopta je usla tik uz stativu,kao da je i ona zeljela da da svoj doprinos i da ne bude obicna,po sredini,nego onako dramaticna,na ivici..Nastavak price prepustam svakom ko ce pricati ovaj post da dopuni,tako je najbolje i napravednije..
Sad vec davne 1985 godine desio se jos jedan veliki momenat u historiji Zelje,desio se gore pomenuti Videoton..Ostat ce upamceno da je Zeljo bio bolji ali da je ispao i ispisao tuzan trenutak koji zivi i dan danas.U zivotu,prije ili kasnije,se uspostavi ravnoteza.Ravnotezu tom tuznom mecu sa Videotonom je,valjda,mogao samo biti peti jun i pobjeda protiv gradskog i najljuceg rivala za titulu..Sad imamo dvije legenede,jednu tuznu i jednu sretnu..I neka ih obje jer zivot je i tuga i radost,i razocaranje i odusevljenje..Zivot je i Videoton i Zubandan..
On,Zubandan,je sad punoljetan,ja sam vec odrastao covjek,dozivio sam nakon toga jos radosti i ponosa sa Zeljom,dozivio sam dvostruke krune,Newcastle,pobjede na derbiju,ali kako nas narod kaze prva ljubav zaborava nema..Eh moja prva ljubav medju Zeljinim blistavim trenutcima je Zubandan..Nek vam je sretan.. :zeljeznicar1:
イビチャ・オシム
Živ nam bio još 1921 godinu.
 
Avatar
Izlija
Moderator
Tema Autor/ica
Postovi: 3343
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 1:10 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava sehara

pon jun 06, 2016 10:31 am

Model1964 je napisao/la: Priča o Zubandanu iz malo drugačijeg ugla :)


Kako ide ona stvar Pušenja? »Ko igra za raju i zanemari taktiku, završi karijeru u nižerazrednom Vratniku«, jel tako? Živa istina. Na vlastitoj koži iskusio. Valjda sam bio več prije predodređen za takvu karijeru. Sudbina garant.
Nikada nisam volio na suho trčati, ali sa loptom, vazda. Važniji mi je bio potez, lijep potez…. Idealan potez, nego dobar rezultat. Jebeš rezultat kada postupak nije dobar. Jel' tako? Svi nešto hoče… trofeje, titule, lovu, slavu na guzove, bez ljepote. Fali ocjena za umjetnički dojam. Trka, snaga, trka…..što se nisu atletike ili biatlona ufatili? Valjda što nema ni love ni slave. Kako da ti objasnim kakava je to slast kad mu provučeš kroz none? Jednom, dvaput…. I treči put kad te hoče krkan polomiti k'o kukuruz. Ovca bleji i čudi se, a ti samo čuješ ooooooooo….. Jebeš golove, za to se živi. Fudbal je šou a ne irgat. Narodu je dosta svog irgata a da još plača da gleda druge kako irgate. Jel tako? Jest.
Kako su me samo od malih nogu peglali, nemaš pojma. Mogao bih doktorsku disertaciju napisati na temu: Psihološke metode i zahvati u modernom nogometu. »Sine moj, ti imaš dragulje u nogama, ti si perspektiva ovog sporta, ti si novi Pele….. Daj potrči malo, probaj igrat kolektivno,… Digni glavu več jednom…..***** ti sto majki, konjino sebična! Jeli vidiš da sam čeka več pola sata…. Izlazi napolje majku ti glupu«….. tako još koliko hočeš. Činjenica je da su me malo stesali i ubrzali. Ma, bio sam ja vazda brz, samo su me kao, usmjerili. Ma, oni tjerali svoje, ja svoje….
Dani i tekme prolazili, nekad zadovoljan, nekad ko kurton, prazan i jadan. Največa nagrda mi je bila kad čujem »Bravo care, što bekana još malo ne provoza!?« Znaš kako je kad dođu điberi igrat protiv velikog kluba. Napale se k'o mlada. Jel tako? Po svaku cjenu hoče napraviti neki kao rezultat. Nije ih sramota naroda što gleda, nije ih sramota psovanja i vrjeđanja, ne čuju oni smjeh i ne vide čuđenje mase. Žele samo bobu, ili nekad i više, da se mogu kroz koju godinu kurčit u selu kako su oni bili sudionici te, za njih historiske tekme. » E…. te godine smo mi tamo odigrali veličanstveno, sve novine i televizije su pisale kak'i smo bili. Ja sam čuv'o onog malca. Svjetski igrač, čudo od djeteta, ali kraj mene nije mog'o ni pisnut'. Imam iz novina izrezano.«
Ok, hočeš bobe, uzmi, danas nisu tako važne, preči mi je moj čeif. Za moj čeif češ guzice dati. Guzicu za bodove, samo tako. Lomim ga na tri mjesta… noge lijevo, ruke desno a glava se vrti ko globus. Ljuljam ga u temelju, jedan trzaj i on… ode. Znaš li gdje češ? Kupi i meni cigare! Evo ga opet, kidiše k'o da je bjesan, stisn'o zube, kockasta vilica iskočila dvadeset centi pred glavu. Hoče da me polomi za kolica. Ode on na šupku, lagano, van terena. Jedino šta je polomio su kante sa vodom i reklame. Poslije me juri po cjelom igralištu, hoče da se sveti. Ni na poluvremenu ne mogu od njega pišat, a piva stisla.
E vidiš, tada… mislio sam da piva i lopta mogu skupa. Pazi na sportski život. Hrana, spavanje, minerali i vitamini i tako to. Znaš več. Koje spavanje koji minerali? Samo mineralna za mamurluk. Pored ovakvog nočnog života ti spavaj… nema šanse… ni teoretske. Trese 'zika u živo, koke napucane ko za reklamu, ima se para, znaju te…. i tako iz noči u noč. Tekma je sutra ili ko zna kada, a sada je sada.
Ost'o bih ja jedan u nizu talentovanih malaca, balavac koji je puno obečavo a malo dao, da nije bilo te tekme. Ta tekma su moja vrata u kuču slavnih, vrata u raj. Sada visim na zidu skupa sa istinskim legendama. Od tada i za vječno cijeli grad i država zna za mene. Prije i poslije ne postoji.
Pun stadion, petdeset milja. Jel' tako? Nočna tekma. Ko dobije prvi, ko zijani vazda donji. Oni kao domačini mi kao gosti. Oni kao jaki, moćni, grandiozni, mi kao bjedni, blijedi. Oni več slave. Trese se zemlja do Japana. Strah te izači na travu. Moguli ja kako kuči… ili ako baš moram, onda bi na klupu… Izašli smo prvi. Huk, ma tutanj….sve grmi i ječi. Odjednom muda ko lubenica a srce do desnog ramena veliko. Iztrčavaju zvjeri željne naše krvi. Kako su ih samo pogurali i naložili. Strava. Jurišaju, melju… šta su pasli… nije mi jasno. Vuku se sekunde k'o godine. Treba ovo izdržati. Publika nas nosi. Naša naravno. Nema uzmicanja i predaje. Borimo se ko da je glava u pitanju. Njie glava, jeste obraz… još gore. Tu su svi oni koje si zabavljo, koji su te bodrili i carom nazivali. Koje bi bilo sranje da kleknemo… neopisivo. Još se držimo, još smo tu. I tako cjelu tekmu, kost u kost.
I onda… i onda šou! Zadnja je minuta. Jedna jedva..slučajno spašena lopta se pretvara u majstoriju. Remek djelo. Filigranski rad. Sve iz prve, kao da smo samo to trenirali. Čekam na loptu ko zapeta puška… pazim da me Švabe ne maznu u ofsajdu. Daj mi čovječe loptu! U prostor! Sada! Letim… Ja sam orkan! Ako sada sviraš kraj kunem se svim na svijetu živog ču te sahraniti na sred' terena! Vagam golmana i pucam na prazan go. Uđi kučko… uđi kurvetino! Vuče se k'o da misli lijevo ili desno. Liže stativu… desno….tooooo!
Ma, atomska je pičkin dim kako je puklo. Još mi zvoni u glavi. Zemlja se trese….nebo se trese. Trčim ko pobješnjeli bik… moji me probaju uhvatiti. Tek sada vidim koliko nas je… ludilo. Valjaju se po travi nazovi pobjednici. Plaču… suza suzu goni. Dresovima brišu sline. Ko je sada donji!? Taj osječaj to je…. Ma kakvi orgazmi i tripovi! Tu može biti komotno kraj. Ostalo je samo odrađivanje posla.
Potuc'o sam se k'o profi jedno vrijeme po svijetu a da nisam niti blizu bio takom osječaju kao tada. Nije da nisam želio reprizu, ponovno kolektivno svršavanje…. Jebi ga, nije se dalo. Sve što se je izdogađalo nije ni blijeda sjena te noči. Sada mi se čini da je to za mene bilo prerano. Takve stvari bi se trebale dešavati na vrhuncu karijere a ne k'o meni na početku. Balavac prebrzo dotakao zvijezde … tako nekako. Opet, kada se samo sjetim sreče i ludila te noči nije mi žao. Zubima si mogao gristi ljepotu, tako gusta i močna je bila.
I sada bi isto, samo žešče i jače. Nije mi žao što jesam nego šta nisam. Bitan je potez, jebeš karijeru. Cener za umjetnički dojam. Bravo maesto vrijedi više od miliona. Jel tako?
イビチャ・オシム
Živ nam bio još 1921 godinu.
 
Avatar
Izlija
Moderator
Tema Autor/ica
Postovi: 3343
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 1:10 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Plava sehara

pon jun 13, 2016 2:42 pm

Hurmasica je napisao/la:Grb Željezničara
Jedan od najljepših grbova na planeti. Ne zbog plave boje, ne zato što navijam za Klub, nego što volim jednostavnost u puno riječi, njegovu simboliku.
Isprva nastao kao lopta s krilima, kasnije varijacija na krila, konačno u formi četiri kraka i dvije crte.
Poznat kao krila...
Da bi se saznalo njegovo pravo značenje mora se istraživati struktura i funkc. parne lokomotive.
One dvije crte su parnjače, a krila su spojke... engleski termin conrod koji spaja točkove lokomotive.
Bez parnjače lokomotiva ne bi išla naprijed. Spojke prenose snagu, omogućavaju da točkovi rade kao jedno.
Simbol krila se koristi masovno početkom i u prvoj polovini 20. stoljeća u različitim varijacijama. Preuzeli su ga biciklisti, bajkeri i ljubitelji automobila od željezničara. Winged wheel je simbol progresa kojeg željeznice imaju i za kojim svi žude.
Progres, snaga, timski rad... u par crtica na Željinom grbu.

‪#‎SamoŽeljo‬

Spoiler:
slika
イビチャ・オシム
Živ nam bio još 1921 godinu.
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 7

Online

Trenutno korisnika/ca: 94felix, Brkoo, Google [Bot], mamba21, shzna, ti.ZE1921, Vortex i 27 gostiju.
 

 

Prijava  •  Registracija