Moderator/ica: storm_raider

  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 8
 
Avatar
Izlija
Moderator
Tema Autor/ica
Postovi: 3757
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 1:10 am
Kontakt:
Status: Offline

Plava Sehara

čet feb 11, 2016 11:49 pm

boccaccio je napisao/la: Uz cestitke nasem dragom prijatelju @sergejevicu na sjajnom tekstu, kojim je objasnio mnoge stvari, osjetio sam potrebu da se nadovezem i na rijeci @avlamija, a vezano je za ovu upravu i nacin izabiranja nase legende Ivice Osima na poziciju pocasnog predsjednika plavog kluba.

Znate, sve to ima neku svoju pricu, neki momenat kada neko ko posmatra sve to sa strane, a voli, neko ko je sasvim slucajno bio tu i vidio nacin, cuo rijeci, osjetio potrebu da skoci tim ljudima u zagrljaj, jer su napravili bas tu „najvecu sitnicu“, ukazavsi cast jednom takvom covjeku poput Ivice.

Prvo sto su naglasili u toj tacki dnevnog reda je bilo da je ovo dugogodisnja zelja svih navijaca Zelje, i onda znas da prisustvujes momentu koji je zauvijek upisan u istoriju, a bice i u narednim knjigama o Zelji, taj svecani trenutak.
Nekoliko stvari u tom momentu je okupiralo moju paznju. Prvo sam cijelo vrijeme gledao tog divnog covjeka, velicanstvenu skromnost, enciklopediju zivota, stvorio hiljadu slika njegovog zivota u jednu sliku i pomislio kako ne postoji nijedan umjetnik na svijetu koji bi tu sliku mogao da naslika.

Nadobijao se Ivica slika i pocasti, naklonio mu se prakticno cijeli svijet. A mene je zanimalo sta ce u tim trenucima biti receno u toj prostoriji koja je mirisala na Zelju, na svecani trenutak, na ono sto Zeljo znaci u tom momentu i toj prostoriji.
Rijec je uzeo gospodin Amar Bajramovic. Rekao je da ima potrebu da kaze par recenica o Ivici Osimu. Naravno, kada covjeku odajes toliku cast i kada svima u tom trenutku jeza prolazi niz tijelo, a krvne zile naticu od naleta krvi koje srce pojacano pumpa, tisina je prosarala prostorijom i cekalo se sta ce biti receno.
Vrijeme je stalo za mene i u tom sam trenutku razmisljao, da mene neko pita sta bih ja imao reci o Ivici Osimu......zaledilo se sve u meni. Rijeci bi pocele sipati iz mene, ali kako bih iz strahopostovanja uspio ijednu da kazem....ne bi nikako. Mozda je taj trenutak bio konacan trenutak kada sam shvatio koja velicina sjedi tu u blizini. Skromno sjedi,mirno posmatra, kao da je u svojoj sobici, gleda neku tekmu, analizira pogledom, miran, tih...dostojanstven u svojoj samoci.
Raspao sam se potpuno.

Gospodin Amar Bajramovic je udahnuo i krenuo sa prvom recenicom. Ne mogu citirati, niti bih to zelio. Boze, pomislio sam, ne bih bio u njegovoj kozi. Imao sam tremu i zbog njega i zbog te napete, svecane tisine.
Poceo je Bajramovic u stilu, kako je sjedio sa svojim prijateljima i u krugu te price, poceli su da pricaju o Ivici Osimu. U nekom argumentiranju, neki od njegovih prijatelja su se pitali da li je Ivica Osim dobar ili los trener. Amar je njima na to odgovorio, kako nama, navijacima Zelje nikada nije bilo bitno da li je Ivica Osim bio dobar ili los trener. .................................. i to je bilo to, jedino sto sam uspio cuti. KAKVA ISTINA. KAKAV POGODAK.

Nastavio je taj mladi gospodin Bajramovic recenicu, ali ja vise nisam bio u stanju da slusam. Jer on je rekao sve samo u pocetku jedne jedine recenice. Spustio sam glavu i stvarno sam uklonio suzu iz oka. Da ne vide drugi. Kao da drugi nisu imali tu suzu. Da nas je neko sa strane vidio, mislim da bi vidio trenutak kada masa u svojoj tisini nesto radi sa svojim rukama oko ociju.

I sve je to dakle bilo kao u snu. Shvatio sam i kakve ljude imamo u upravi. Pogled mi je nasao i kapitena, cijim sam reakcijama posebno odusevljen, ali to je za neku drugu pricu. Ali Amar Bajramovic mi je pokazao kako jedan takav mladi i uspjesan covjek ima puno ljubavi prema klubu, prema ljudima iz kluba, i kako je svojom mladoscu i mudroscu uspio da osvoji moju naklonost. Imati takve ljude u upravnom odboru je nesto neprocjenjivo,a odlucnost u svom djelovanju pokazuju svi svakim danom kroz svoje djelovanje. Samo slijepi to ne vide.

Razlicitih, velicanstvenih prica o Ivici Osimu ce jos mnogo da bude. Jer njegov zivot prica svjetsku pricu ,ali i veliku istoriju jednog malog ali velicanstvenog kluba. Ta se filozofija pronijela na sve kontinente a ne odnosi se samo na fudbal, nego i na zivot.

I stvarno. Gledajuci ga tako mirnog, skromnog, pametnog, mudrog, tihog, kroz zivot marljivog, ja pogledam na Zelju i vidim to isto. Kako onda da ne budem ponosan.
Gledajuci kako se pokusavamo nositi sa ovim silnim problemima kao klub, vidim jedinstvo u navijacima, koji to sve znaju. Ljubiti Zelju je jednako ljubiti zivot. U ime svih onih kojih vise nema, a koji su cinili ovih prvih sto godina postojanja kluba, mi imamo teret da odbranimo ovu nasu svetinju, kroz ljubav prema njoj. Da ljubimo dres i da pjevamo pjesmu. Nismo ni svjesni koliku velicinu volimo. Nismo ni svjesni koliko smo mi zapravo svi zajedno u vaznom trenutku te ljubavi. Od prvog covjeka kluba, pa do najmanjeg navijaca, onoga koji se tek radja i ciji ce gen nastaviti ovu tradiciju plave porodice u narednih sto i mnogo vise godina.
ZELJO, VOLIMO TE ! UZ TEBE SMO ! NE DAMO TE !
イビチャ・オシム
 
Avatar
1921.ba
Postovi: 3948
Pridružen/a: čet feb 11, 2016 10:08 pm
Lokacija: Σαράγεβο
Kontakt:
Status: Offline

Re: Priče o Želji

čet feb 11, 2016 11:50 pm

F. K. ŽELJEZNIČAR
Legenda iz Doline ćupova

Fudbalski klub Željezničar iz Sarajeva povodom 50. godišnjice Evropske fudbalske federacije izabran je za najbolji bh. tim koji se natjecao u evropskim takmičenjima u posljednjih 50 godina. Tim nastao 1921. godine, kojeg su osnovali mladi radnici sarajevske željezničke radionice, ubrzo je pobrao simpatije navijača iz Sarajeva, BiH i cijele bivše Jugoslavije i, uz gradskog rivala F.K. Sarajevo, postao nezaobilazan dio tradicije glavnog grada BiH...

ALKALAJ, SILVIO: Vodio prvu ekipu Željezničara u Drugom razredu 1921/22 godine. Nešto kasnije, sredinom dvadesetih, preuzeo je Espanol iz Barcelone i bio učitelj slavnom Ricardu Zamori, jednom od najpoznatijih svjetskih čuvara mreže svih vremena.

BAŽDAREVIĆ, MEŠA: U vrijeme najžešće podjele Sarajeva na plavi i bordo tabor, Meša je bio idol navijač a Željezničara. Briljirao u Željinom sastavu koji se plasirao u polufinale Kupa UEFA 1984/85. i igrao u bronzanoj reprezentaciji Jugoslavije u Los Angelesu ž84. Karijeru nastavio u Francuskoj.

BUKAL, JOSIP: Centarfor, devetka. Ono što je danas Roberto Carlos, 70-ih godina je bio Josip Bukal. Legenda kaže da je na utakmici protiv Bruggea 1971. godine jednog igrača iz živog zida udarcem loptom u glavu poslao pravo u bolnicu. Pričalo se i da je udarcem s 30 metara slomio prečku. I danas radi u Želji, u omladinskom pogonu.

CUHAI: Igrač mađarskog Videotona, zločinac i zlotvor. Njegov gol u 88. minuti tog 24. aprila 1985. godine zaledio je Grbavicu i srušio sve nade da će se Željo plasirati u samo finale Kupa UEFA. I danas se među starijim navijačima na Grbavici često pomenu on i njegova familija.

DERBI: Susret dva najveća gradska rivala koji sportski komentatori nazivaju i praznik fudbala. To, u neku ruku, i jeste. Na dan kada se sastaju najveći rivali Željo i Sarajevo svi polude: stariji ljudi farbaju lica u boje svoga tima, padaju opklade o šišanju na ćelavo ili farbanje automobila u boje suparničkog tima u slučaju poraza... Zanimljivo je da, osim rivaliteta, između dvije grupacije navijača nema mržnje, a često navijači dva tima zajedno odlaze na utakmice. Omjer u pobjedama je već godinama ujednačen.

DIMITRIJEVIĆ, DIMITRIJE: Željeznički radnik u čijoj se glavi 1920. godine rodila ideja o formiranju radničkog kluba. Najmlađi i najbrž i među svojim drugovima, spre tan u baratanju loptom, pod lipom ispred Željeznicke radionice saopštio je svoju pomisao prijateljima. Ostalo je historija...

ĐILDA, DŽEVAD BEGIĆ: Legendarni vođa navijač a Željezničara. Nakon početka agresije na BiH priključio se odbrani i poginuo braneć i grad. Navijači su o njemu napravili i pjesmu koja je nezaobilazna na svim utakmicama. Na utakmice često donesu i njegovu sliku, a njegovo ime se pominje s punim poštovanjem.

EGZERCIR: Mladi željeznički radnici nakon osnivanja kluba nisu imali novca za plaćanje terena, pa su odlučili da treniraju na vojnom vježbalistu na Čengić vili zvanom Egzercir. Prvih sunčanih dana 1921. godine počeli su treninzi.

GRBAVICA: Istoimeno naselje u kojem se nalazi stadion koji je među navijačima poznat i kao Dolina ćupova. Otvoren je 1949. godine, poslije četiri godine intenzivnih radova. Prvi susret u Drugoj ligi bivše države odigran je pred prepunim tribinama. Željezničar je protiv Šibenika zabiljež io pobjedu od 4:1. Stadion je u proteklom ratu bio potpuno uništen.

HADŽIABDIĆ, ENVER: Lijevi half, najbolji igrač Jugoslavije na svjetskom prvenstvu 1974. u Njemačkoj. Vodio poslijeratnu generaciju Želje koja je u play-offu za prvaka BiH 1997/1998. godine pobjedom nad rivalom Sarajevom osvojila prvu poslijeratnu šampionsku titulu.

JANJUŠ, SLOBODAN: Legendarni golman koji je u sezoni 1971/72 oborio sve dotadašnje golmanske rekorde i primio samo 20 golova. Njegov kasniji prelazak u Sarajevo mnogi su primili kao životno razoč arenje.

JUG: Prije izgradnje svih tribina na stadionu Grbavica, najvatreniji navijači Željezničara okupljali su se na brdu iznad južne tribine. Poslije je nadograđen i viši dio, posebno namijenjen navijačima koji su se 80-ih prozvali Manijaci. Od tada je tradicija da se Željini navijači okupljaju na južnoj tribini stadiona.

KATALINSKI JOSIP: Poznatiji kao Škija, centarhalf šampionske generacije Želje, i ondašnje jugoslovenske reprezentacije. Poznat po golu datom Iribaru, Špancu, u čuvenoj majstorici za odlazak u Njemačku ž74. Kažu da je imao jednostavan princip: izbiti loptu što dalje od svog gola, aut, na centar ili u protivnički šesnaesterac.

KOVAČIĆI: Nakon što je Željo registrovan u tadašnjem sportskom savezu, i nakon nekoliko dobrih utakmica, 1921. je sklopljen je ugovor sa SAŠK-om da svoje utakmice igra na terenu u Kovačićima.

MANIJACI: Navijači Željezničara uvijek su bodrili svoj tim i išli na gostovanja, a drugoj polovini osamdesetih dolazi do veće organizacije najvatrenijih koji se nazivaju The Maniacs. Osim ove grupe stvaraju se i Blue Tigers i Joint Union, te još nekoliko manjih grupa, ali svi oni sačinjavaju matičnu grupaciju Manijaka.

NIKIĆ, NIKOLA: Navijači su ga zvali Guto, zbog specifičnog pogurenog načina kretanja prema suparničkom golu. Kada bi primio loptu, zgutio bi se i pravo na gol, dok ne zabije loptu između stativa ili dok ga neko ne obori. Poznat je i po serijalu emisija posvećenih svojoj kravi Jagodi, a danas vodi mladu U-19 reprezentaciju BiH.

OSIM, EDUARD: Stric Željine legende Ivice. Igrao u sezoni 1922/23. godina u jednom od prvih sastava Želje.

OSIM, AMAR: Sin poznatijeg oca Ivice, trener Željezničara nekoliko sezona, sa Željom osvojio dvije šampionske titule i dogurao do trećeg pretkola Lige prvaka. Prije preuzimanja A tima, vodio je omladinski pogon. Volio manekenke, a nakon određenih nesporazuma, napustio klub. Trenutno neuposlen.

OSIM, IVICA: U periodu od 1959. do 1971. godine odigrao 250 prvenstvenih utakmica u Željinom dresu, postigavši 75 golova. U Srednjoevropskom kupu 1963. godine odigrao je četiri utakmice i postigao jedan gol, 1964. godine je nastupio u dva meča, a u ovom kupu nastupio je i u sezoni 1967/1968. U Internacionalnom kupu (Inter-toto kup) Željo se 1965. godine plasirao u četvrtfinale, a Osim je nastupio u svih šest utakmica grupe postigavši pet golova. Međutim, Željezničaru je Fudbalski savez Jugoslavije zabranio nastup u četvrtfinalu zbog afere Planinić, kada je navodno pustio Hajduk da pobijedi. Bio je to prvi slučaj kažnjavanja u Jugoslaviji za namještanje. U Kupu sajamskih gradova Osim je 1970. godine nastupio u jednoj utakmici za i postigao je gol protiv belgijskog Anderlehta. U periodu od 1964. do 1969. godine 16 puta je nastupio za državnu selekciju Jugoslavije, postigavši na zvaničnim utakmicama osam golova. U sezoni 1962 -1963. odigrao je tri utakmice za mladu reprezentaciju. Vodio Željinu generaciju koja se plasirala u polufinale Kupa UEFA, a pred rat bio selektor Jugoslavije. Prosječnom navijaču Željeznič ara ne smijete spominjati Osima u negativnom kontekstu ili ga, ne daj Bože, opsovati.

PAŠIĆ, ILIJAS: Prvi reprezentativac Jugoslavije iz Bosne i Hercegovine nakon Drugog svjetskog rata. Nastupio je u meču protiv Turske u oktobru 1954. godine kada je Jugoslavija pobijedila 5:1. Pašić je bio strijelac trećeg gola.

RIBAR, MILAN: Trener šampionske generacije Želje iz sezone 1971/72. O njemu su se ispredale razne legende, a možda najbolje ga je opisao književnik Miljenko Jergović: Prosijedi četrdesetpetogodisnjak, malo čičkave kose (uvijek je šega kad je stariji čovjek malo čičkav), u plavoj žŽeljinojž trenirci, sjeo bi na svoju klupu i, ako nas sjećanje ne vara, zapalio cigaretu. Cijeli stadion je sekundu-dvije gledao u njega. Ribar je bio trener sa karizmom. Pod njegovim pogledom pucale su cjevanice protivničkih napadač a. Ribar se razbolio za vrijeme rata u Sarajevu, otišao u Zagreb gdje je ubrzo nakon rata i umro. Počiva na zagrebačkom groblju Mirogoj.

SARAJEVO: Grad u kojem je Željo osnovan i istoimeni klub koji je njegov najveći rival od svog osnivanja 1946. godine. Prije rata grad se dijelio isključivo na principu Željo Sarajžvo.

VELEŽ: Jedno od velikih razočarenja navijači Željezničara doživjeli su kada je njihov klub, koji je odmah nakon povratka iz druge lige 1981. godine dogurao do finala Kupa Jugoslavije, u finalu tijesno izgubio od Veleža.

VIDEOTON: pogledati pod Cuhai.

VOZ/VLAK: Na istočnoj tribini stoji simbol, lokomotiva parnog voza. Obzirom da su klub osnovali željezničari, lokomotiva je postala simbol sarajevskog kluba. Lokomotiva se nalazila i na najpoznatijoj navijač koj zastavi koja se prije rata viđala na južnoj tribini, a opjevana je i u navijač koj pjesmi.

ZUBANOVIĆ, HADIS: Ono što je za navijače Želje Cuhai, to je za navijače Sarajeva Zubanović. Svojim golom u posljednjoj minuti finala play-offa 1998. godine, nakon jedne od najdramatičnijih utakmica protiv rivala Sarajeva, donio je Želji toliko željenu titulu.

ŽELJO: Mnogi mlađi navijači tima s Grbavice najprije su počeli navijati za Želju, pa tek onda shvatili da je pravi naziv njihovog kluba Željezničar. Navijači svoj tim od milja zovu Željo i to je treća stvar koju dijete navijača čuje u životu i odmah nauči (mama, tata pa Željo) Postoji i parola: Za Želju se ne navija, Željo se voli.
----------------------------------------------------------
Miljenko Jergovic - Fudbalska kradja

Imena nogometnih sudaca izgovarala su se uz neizostavan dodatak mjesta iz kojeg dolaze. Niko nikad nije rekao samo Dušan Maksimović, nego su svi uvijek govorili - Dušan Maksimović iz Novog Sada, pa Hamid Ihtijarević iz Sarajeva, Marijan Raus iz Varaždina, Stipe Glavina iz Klisa, Damir Malovinović iz Rijeke, Lado Jakša iz Ljubljane, Osman Jusufbegović iz Sarajeva... A bio je i jedan Trajče Mađoski iz Tetova. Taj Mađoski sudio je utakmicu "Dinamo" - "Željezničar" u Zagrebu jedne od onih nekih godina početkom ili sredinom osamdesetih. Igralo se peto ili šesto kolo, "Dinamo" je prethodno izgubio većinu utakmica i nalazio se pri dnu tabele, a "Željo" je imao svoje proljeće, pa je nakon prvog poluvremena vodio s 2:0. Onda se u poluvremenu nešto dogodilo, Mađoskom iz Tetova neko je nešto rekao i dao ili mu niko ništa nije rekao i dao, nego je čovjek ispravno shvatio da više vrijedi pobjeda "Dinama" na domaćem terenu od još jednog uspjeha "Želje" u gostima. Sudio je "Dinamu" jedan, pa drugi, pa treći penal, sve dok ih nije bilo toliko da su domaći napokon mogli pobijediti.

Bila je to jedna od najvećih, a možda i najveća krađa u povijesti domaćeg prvoligaškog nogometa. Međutim, o njoj se po novinama nije pisalo, niti su se "Željini" igrači jako bunili. Zagrebačke novine slavile su pobjedu Blaževićevih dečkiju čiji je trener još uvijek nosio svoj bijeli šal, sarajevske novine nisu htjele puno talasati, valjda da se ne bi posumnjalo u našu lojalnost Jugoslaviji, a jedinu kritiku posla koji je obavio Trajče Mađoski iz Tetova objavile su beogradske Večernje novosti iz pera svoga zagrebačkog dopisnika. "Željo" je bio mali i nevažan klub i nije imao utjecajne navijače koji bi se u svim tim beogradima, zagrebima i sarajevima borio za njegova prava. U našoj je povijesti on jedini mogao biti prvak i ispadati iz prve lige.

One godine kada je posljednji put ispao, u posljednjem su mu kolu "Čelikovi" navijači skandirali onu banalnu dječiju pjesmicu: "Željo u napad, druga liga zapad". Gol koji je "Želju" izbacio iz prve lige je, ako sjećanja opet ne varaju, zabio Karač, utakmica je prenošena na televiziji, a igrači u plavom su pognutih glava napustili teren, jer je "Željo" bio jedini klub oko čijeg se povratka u društvo najboljih neće angažirati šira društvena zajednica. Katkad se javno znalo postaviti i pitanje trebaju li uopće gradu Sarajevu dva prvoligaša, kad ih nemaju ni Ljubljana, Skoplje, a često ni Zagreb.

Navijači drugog sarajevskog kluba imali su dobrih razloga da vjeruju kako je naš grad dobio ime po istoimenom nogometnom klubu. FK "Sarajevo" donijelo je prvu šampionsku titulu u Bosnu i Hercegovinu. Bilo je to u sezoni u kojoj je "Sarajevo" slavilo 20, a "Željezničar" 45 godina postojanja. Ta titula bila je krunski dokaz da je boja fesa - boja dresa u temelju našeg suvereniteta i da je Sarajevo općenito bordo grad, dok je plava boja "Želje" tek trag davnog, zauvijek prošlog vremena u kojem je nebo ljudima bilo jedina domovina. Igrom slučaja ili zbog čudnog i neobjašnjivog ritma u kojem su se kroz povijest izmjenjivale mode, bordo boja je nakon te prve šampionske titule ušla u modu. Počcetkom sedamdesetih devedeset posto kauča bilo je tapecirano bordo presvlakama, pojavila su se bordo Alhosova odijela s reverima od vakcine do vakcine, a nešto kasnije su umjesto buba boje bijele kafe svijetom počeli krstariti prvi bordo "golfovi", a prije njih i bordo "peugeoti 404". Kada jednom izađe iz mode, bordo boja postat će znakom lošeg ukusa i to će ostati sve do danas, tako da je na kugli zemaljskoj danas teško i naći bordo dresove nekog nogometnog kluba. Boja dresa FK "Sarajevo" danas se čini planetarno jedinstvenom pojavom.

Dva sarajevska nogometna prvoligaša dijelili su grad po nevidljivoj crti kojom su podijeljeni svi pravi i ozbiljni gradovi svijeta. FK "Sarajevo" je poput "Reala" bio kraljevski klub, ponos i dika političke elite i ljudi koji su vjerovali da se uspjeh u životu moze izraziti novcem, dok je NK "Željezničar" bio klub radničke klase, starosjedilaca i ljudi koji bi sami sebe proglasili starosjediocima. Nedavno je jedan uvaženi lokalni ekspert sasvim tačno navijače "Željezničara" proglasio autsajderima, što je povijesno precizna odrednica: ako ništa drugo, a onda je katastrofa protiv "Videotona" potvrdila da "Željo" kao i svaki drugi autsajder gubi važne utakmice, one koje se dogode jednom u povijesti. S druge strane, "Sarajevo" do tih utakmica nikada nije ni došlo, pa ni klub, ni njegovi navijači se ne mogu nazvati autsajderima.

Vratimo se na kraju Trajčetu Mađoskom iz Tetova: ono što je uradio "Želji", on ne bi smio uraditi ni "Hajduku", ni "Olimpiji", ni "Zvezdi", ali bi smio uraditi "Sarajevu". Samo da je to uradio "Sarajevu", barem bi novine pisale o krađi, dok je ova skromna historiografska bilješka ujedno i prvi sarajevski pisani trag o tome kako je Mađoski iz Tetova pokrao "Želju".
-------------------------------------------
„Vidiš, Željo me nije rodio al' s njim sam se rodio, rastao i odrastao, s njim i dan danas živim. Željo me pored svih škola i fakulteta najbolje naučio kako se voli bez koristi. Usadio u me' odanost i poniznost. On mi je uzor, pokazatelj kako opstati i kad svim silama žele tvoj nestanak. Bilo da si na vrhuncu ili u provaliji. Naučio me kako se poklanja ljubav, kako vjerovati i ono najvažnije, da je za sreću potrebno malo. U isti tren učio me samoodbrani i ekonomiji, pravu i pravednosti, vjeri i skrušenosti. Moju listu prijatelja je prošrio barem za najmanji trocifreni broj. Pomogao i neprestano pomaže, da budem iznad primitivizma. Usadio u me' sjeme sportske ljubavi a ne mizantropiju i želju za tuđom krvlju, nasiljem i drugim devijacijama. Učinio, da poštujem ljude oko sebe bez obzira na njihovo porijeklo, vjersku, rasnu ili neku drugu pripadnost“.
Dok me banalni, široko otvorenih očiju, posmatrao, da budem iskren više gutao, i pomno slušao besjedu, ja sam, prije nego sam nastavio, udahnuo još bosanskog zraka kojeg sam, čini mi se, direktno s Trebevića uvlačio u se'.
„Kao što vidiš Željo mi daje višestruko a zauzvrat traži tako malo, malo ljubavi. Ne prisiljava, ne traži nikakvu protuuslugu. Ne smara, svakodnevno kenjajući dao sam mogao i morao više u životu. Da sam bio talenat za ovo ili ono. Naprotiv, prima me u svoje skute kad jesam i kad nisam talenat i kad sam mogao više nego što jesam i kad nisam mogao ništa i onda kada je sve potamam i kada mi ništa od ruke ne ide, kada su svi kontra mene. Baš kao majka! Voli me onakvog kakav sam. Zato ne žalim ni jednu groznicu, prehladu, reumu zbog smrzavanja podno Vlašića ili Majevice prateći svoju ljubav. Ili to, što sam se topio poput šećerne vune na hercegovačkom toplotnom udaru. Ali to je u ljubavi, tu prepreke ne postoje. Da te ne lažem, zahvaljujući njemu sam ljubio ali i plakao. Ne znam da sam na dženazi najrođenijih pustio suza kao poslije pregledanog snimka tekme protiv Mađara.
Željo me naučio biti onim čega danas najviše nedostaje, biti čovjekom!“
Banalni pitac je nepomično, raskolačenih očiju, zurio u mene. Ne znam da li mu je bilo jasno ili ne, niti me zanimalo ali sam dovršio.
„Sa Željom se rodiš, odrastaš, živiš i naposlijetku s njim ideš pod ovu bosansku prahulju, crnicu, glinu...a onda ti na nišan, krst ili neki drugi spomen umjesto epitafa okače plavobijelo platno s magičnim brojem '1921'“.
Na koncu, Željo je život a ostalo je negdje između, da ne kažem ali evo hoću, ostalo su sitnice!!!
-----------------------------
Nas Zeljo je uvijek bio radnicki klub,klub koji kroz istoriju nikada nije imao para,ali klub koji je svojim igrama i srcanoscu uvijek plijenio simpatije publike sirom tadasnje drzave,cak i mnogo sire.
Kao siromasan klub,ja nisam bas siguran da li je Zeljo kroz cijelu svoju postojanost kupovao igrace,igrao se ciframa i obestecenjima.Uvijek su se pojavljivali anonimni igraci,kao Fico Bahtic iz Pofalickog ako se ne varam,Paprica iz Sutjeske iz Foce,Haris Skoro iz Unisa i slicni,Brane Jelusic iz Ilijasa itd itd...i mnogo mnogo nase djece koji su postajali igraci iz one poznate sljake,gdje su gutali prasinu i gdje je svaki klizeci start znacio i ranu na nozi,ali su ta djeca postajali veliki igraci.

Sjecam se one utakmice tadasnjeg prvenstva,Zeljo - C.Zvezda,kada je bilo 3-0 za Zelju,kada su same velicine igrale za protivnika,a nasa ekipa pomijesanog sadrzaja,od onih mladih gdje je tada pripadao i nas Amar Osim,pa do starog lisca Nikica.Na golu stajao dijete od 17 godina,Zeljko Pavlovic.
Naslov sutrasnjeg teksta u oslobodjenju je glasio "PRICA O TRI JUNAKA" . Pricalo se o toj utakmici i o sjajnim stvarima koje je nas tim napravio,i o tri junaka na terenu,Pavlovic,Nikic i trener Miso Smajlovic.Dobili su ocjenu 10 za svoje nastupe.Igrali su za Zeljeznicar.Igrali su za ljubav.Igrali su za publiku. I igrali su velikog srca,hrabro.

Zelju je uvijek to krasilo,ta neka posebnost,onaj šarm koji ti pruza citava atmosfera.Zivjelo se samo za takve stvari.

Zivi se i danas.Jeste malo drugacije,jer nas je rat odvojio od nekih lijepih prica,i Zeljo se kao klub urusio zbog visestrukih protivnika.Onih vanjskih i onih unutrasnjih,gradskih.Prezivio je to nas Zeljo.Nije bilo prvi put da nas se pokusava srusiti,da nestanemo.Srce je branilo da se to desi i danas je Zeljo na naslovnoj najavi kvalifikacija za ligu sampiona.

Kao i uvijek,sa siromastvom se borio,nekada znao doci i do polufinala velikog takmicenja,sa igracima iz Pofalickog,Sutjeske,sa omladincima koji su izrasli iz prasnjave sljake.Nikada Zeljo nije imao uslove za dobar rad.Nikada.

Zadnjih nekoliko godina mi zivimo pricu jednog Zelje koji ce kroz istoriju ostaviti trag i u ovoj drzavi.Opet se nema para,opet se nema uslova,opet dolaze igraci iz Banovica,Kalesije,Srebrenika.Anonimusi.I opet u sklopu sa nasom djecom,koji postaju igraci sa istog sljakastog terena koji je sada prekriven vjestackom travom,gdje trenira vise ekipa istovremeno,gdje nema uslova...postaju igraci.Kao i kroz cijelu istoriju,i nemamo para da placamo obestecenja,da nam dolaze visokorangirani igraci.Ali imamo onaj šarm Amara Osima koji je i sam prolazio kroz tu utakmicu sa C.Zvezdom,zivio je "PRICU O TRI JUNAKA",dok je njegov otac prije toga napisao najzlatniju istoriju naseg kluba kroz uspjehe srca,a ne bogatstvom nekog Seika koji mu je davao novac da kupi Mihajlovica iz Foce.

Ove utakmice lige prvaka,koje danas i u danasnjem vremenu igra nasa svetinja je vrijeme u kojem trebamo biti maksimalno ponosni.Na sve.Na Zelju,na Amara,na igrace,na titule,na trofeje.
Tacno je da nismo dobro prolazili.Tacno je i to da je danas neko novo vrijeme u svijetu fudbala i da se sve gleda kroz novac.Tacno je i to da puno kasnimo za fudbalskom revolucijom u svijetu.Ali najtacnije je da je Zeljo ostao Zeljo,siromasni radnicki klub,koji ce uvijek igrati srcem,pa makar primio 10 golova.Ljubav nikada nece prestati,a proci ce i ovaj period kada pricamo koliko ce nam golova neko dati u evropi.

Neka Zeljo odigra danas hrabro,srcem,za klub,za navijace,neka se stisnu i neka trce.Neka vjeruju u sebe.To je sve sto zelimo.Doci ce kroz koju godinu i momenat radovanja u evropskim utakmicama.Doci ce jer sam siguran da ce "PRICA O NOVIM JUNACIMA" uskoro biti pricana i u novijim generacijama.To je jednostavno ZELJO!

SRETNO PLAVI !
----------------------
5.6. by Vrbanjusa

Dani, sedmice, godine prolaze a jednu utakmicu, jedan dan nikad nisam prežalio.
Ali da krenem od početka. Par dana prije legendarne utakmice odigrala se jedna isto tako važna ali zbog okolnosti finala play offa brzo zaboravljena utakmica. 30.05.1998 u 21:00. Na Koševo prvi put u istoriji dolazi Zrinjski iz Mostara. Klub koji prije rata nije egzistirao i bio nam je totalna nepoznanica. Jedno ime u toj ekipi se izdvajalo, Baka Slišković. Stariji su sa strahopoštovanjem pominjali to ime. Čuj Baka igra za taj neki Zrinjski. I stvarno je igrao lopte. Majstor. Ali i mi imamo majstora. Prije početka utakmice to nismo znali, čak ni nakon kraja pomenute nismo znali da imamo majstora. Saznaćemo kasnije.
Datalji utakmice nisu više ni važni a jedino što ostaje u sjećanju je pogodak jednog od najboljih napadača Želje poslije rata Nermina Vazde i dramatičan finiš utakmice kao najava za sve ono što će slijediti u narednim danima. Buki, Žera i za kraj Zuban. 90-ti ili možda 89-ti minut. Za pobjedu Želje od 2:1 i plasman u finale. Finale prvenstva BIH, prvi put nakon užasnog rata gdje je moj klub izgubio skoro sve. Stadion, trofeje, igrače su odnijeli vatra, neprijetelji i dušmani. Samo 3 godine od okončanja patnje i stradanja kako kluba tako i navijača Želje dolazimo u dramatičnom finišu do plasmana u finale. Mi kao prilično mladi momci sanjali smo o takvom raspletu događaja. Od ničega se stvorilo nešto. Za par dana nakon Zrinjskog ispostavit će se da se stvorila istorija i jedna nezaboravna generacija ljudi i fudbalera koje ti događaji iz sredine 98-me vežu do kraja života.
5 dana euforije, priče, maštanja, nagađanja, nade i čega sve ne. 120 sati razmišljanja o predstojećoj utakmici, pripremanja, čekanja.
Znali smo s kim igramo, znali smo protiv koga sve igramo. Znali smo šta nam spremaju. Znali smo šta su nam uradili samo 6 godina prije. Ali nismo se prepali, nismo odustajali.
I došao je taj dan. 05.06.1998. Sjećamo se svi petog šestog. I nebo je tu noć izgledalo čudno, niti plavo niti sivo. Nervoza je stegla pluća, mislio sam da neću preživjeti.
Pun stadion, ludnica, grotlo. Na zagrijavanju se povrijedio najbolji Željin igrač, Dželo. Valjda sudbina, šta li?
Oni bolji na terenu, dobra ekipa, dobro igraju. Prečka, stativa, poništen gol. Očaj naših na terenu. Nemamo snage da izdržimo sav taj pritisak protivnika. Naši igrači padaju po terenu, nemaju snage.
I onda jedna odbijena lopta idu u aut, Pehli je nekako stiže i gura prema Šopoviću. Kad sam jedne prilike, godinama poslije, razgovarao sa Pehlivanovićem o pomenutoj lopti i pitao ga zašto si potrčao, zašto je nisi pustio u aut, odgovorio mi je da ne zna. Nema pojma. Sudbina, šta li? Šopović prima loptu i gleda prema Zubanu, Zuban maše rukom da mu pošalje loptu u prostor. Šopa gura loptu Zubanu koji zaobilazi Dedića i šalje loptu lijevom nogom prema golu. I lopta putuje. Jedno pola sata je putovala.
I dogodilo se, ušla je. GOL! Kod mene tišina, muk. Takva je tišina bila da sam čuo erupciju oduševljenja sa stadiona Koševo. A ja u Hrasnom, kući gledam utakmicu na TV-u. Zabranjen izlazak iz kuće od strane doktora. Onda suze, same od sebe, jedna za drugom. Potom trnci obuzimaju čitavo tijelo, teba li zvati doktora? Ne treba, dijagnoza se zna, ŠAMPIONI. I tako satima i satima. Jutro sam dočekao na koljenima zahvaljujući svim Bogovima za koje sam znao. I dižući pogled prema nebu shvatio sam da je ipak te čarobne večeri bilo plavo. Izrazito plavo. Kao one zastave na Jugu.
E zato nikad nisam prežalio tu utakmicu, taj dan. Nisam bio.
Ali oni su bili. To je mnogo bitnije.
Buki, Žera, Zuban.
Pehli, Šopa, Zuban.
Zuban je majstor, naš majstor. Sad znamo da i mi imamo majstora, nije majstor sa loptom kao Baka ili Meša ali je majstor kad treba zabiti. I zato se svi sjećamo petog šestog. I Zubana.
I dan danas evo skoro 18 godina poslije kad neko pomene Zubana meni izmami osmjeh na lice. Zbog svojih golova, zbog petog šestog, zbog onog što sad čini za klub. Zuban nam je dao puno i dan danas nam daje puno. Kad bi pola naših legendi davali kao Zuban, nebo bi bilo granica.
I zato hvala ti Hadise Zubanoviću!
-----------------------------------
Samo Željo


Igrao sam s mnogim igračima u tandemu, ali s Acom Kosorićem najbolje sarađujem. Koliko možemo, pokazale su evropske utakmice. Utakmica sa Standardom bila je ostvarenje dijela mojih snova... Pun stadion, velika podrška navijača, huk evropskog Koševa na otvaranju utakmice...

Željo je veliki klub, s velikim očekivanjima. Početak nije bio lagan, ali sam se u međuvremenu navikao... No, prije nego započnem svoju priču o Želji, vratimo se na 1990. godinu, kada sam se rodio.

Ja sam Jasmin Bogdanović. Rođen sam 10. maja, a fudbal počinjem igrati u FK Sloga Doboj, sa nepunih osam godina. U porodici, danas profesora i dr. stomatologije, rodio se dječak koji je zavolio fudbal, nasuprot košarkaškim ambicijama oca, nekadašnjeg košarkaša. Starije sestre su se opredijelile za obrazovanje. Sestra Sanja radi u banci, a Jasmina je kao i mama zubar. Nekako je bilo prirodno to, nekako sudbinom određeno da najmlađi član porodice Bogdanović dođe u Sarajevo, nakon roditelja i sestara koji su se fakultetski obrazovali u gradu, u kojem ja danas živim.

Najveći uticaj da se bavim fudbalom imao je Miloš Dujković, moj prijatelj, fudbaler Borca. Sa 17 godina odlazim u Zagreb i pridružujem se NK Zagrebu kao junior. U istom periodu sam odigrao dvije utakmice za selekciju U-19 Bosne i Hercegovine. U NK Zagrebu nisam dobio priliku u seniorskoj kategoriji. Nakon nekoliko posudbi i igranja u nižim rangovima HNL, odlučio sam se vratiti kući.
Svega pola godine nakon boravka u FK Sloga Doboj, prelazim u Zvijezdu iz Gradačca u kojoj sam bio kapiten.

Amar Osim će me dovesti u Želju. Da njega nije bilo, sigurno nikada ne bih prešao.
Nanizale su se utakmice. Dobar nastup u derbiju, evropske utakmice...
Pitate se, kako zvuči na terenu podrška sa tribina u derbiju? Dovoljno glasno da me ne čuje saigrač udaljen 10ak metara.
Gol protiv Borca, 85. minuta i borba za titulu...
I povreda...
No, nisam se predao. Oporavak ide dobro. Što prije shvatite da su povrede sastavni dio sporta, lakše će vam biti. Osim loših, povrede donose i dobre stvari.
Mnogo mi znači podrška ljudi u okolini, na čemu im iskreno zahvaljujem.
Sarajevo je predivan grad, Željo je naš najbolji klub, saigrači su prva liga... Osjećam se kao kod kuće, u gradu za koji me vežu Željo i djevojka Adisa.

Pristiglo je mnogo novih igrača. Neki od njih su već igrali za Želju. Sve su to odlični igrači i ljudi. Trebat će vremena da se ekipa posloži i pokaže svoju snagu. Naša šansa za Evropu je u kupu, ali ne odustajemo od borbe ni u prvenstvu.
Za 20 dana počinjem lagano trčkarati. Vrijeme koristim da studiram na DIF-u.
Želim se vratiti na teren što prije. Čast je i zadovoljstvo igrati za Želju, imati privilegiju koja nije bila svakom ukazana i s kojom se valja nositi. Želju velikim osim trofeja čine njegovi navijači, jedni od najboljih u regiji.
Tiago Silva je moj omiljeni igrač.
U Zvijezdi sam sarađivao s Moranjkićem i Maksumićem. U Želji sa Zeljkovićem i Kerlom.
Uzajamno slaganje i obostrano poštovanje, najvažniji su za igrače na stoperskoj poziciji. Aco i ja smo postali kao jedan. Prije utakmice, razgovaramo o protivničkim napadačima, dogovaramo se kako ćemo ih čuvati, u čemu nas podržavaju i naši suigrači.

Moj broj na dresu je 22.
Za 22 dana će moji saigrači istrčati na teren protiv Širokog. Da li ste spremni?
-----------------------------------
Zima je 1970. godine.
Milan Ribar se pita u čemu je tajna Zvezdinih dobrih partija u proljetnom dijelu prvenstva i traži pomoć. Ribar ne voli neuspjeh. Zna da su njegovi momci predodređeni da postanu šampioni.
U klub dolazi brzojav. Pozvani smo na turneju u Brazil. 20 dana te zime, 25 godina prije reprezentacije BiH, zaigrali su plavi fudbal u Riu.
Bili smo dobri, ne bolji od Brazilaca, ali dovoljno impresivni da budemo gosti Fudbalskog saveza Brazila i sljedeće sezone. Samo mi, a od jugoslavenskih klubova kasnije još samo Zvezda. I niko drugi!
Naredne sezone, samba u Jugoslaviji, igrala se na Grbavici.

............................................................

Prilazi mi, moj prijatelj, Ivo Ištuk.
Dobili smo Bosnu Visoko. Idemo u finale play-offa.
Pita me Ivo, još uvijek se ne miri da su ispali, gdje smo se pripremali.
Kaže, pokupio on igrače Bosne u kamp negdje u Hrvatskoj. Danima su se ozbiljno pripremali za play-off.
Šta je Željo uradio, pa su igrači igrali onako jako to proljeće 1998. godine, pa i sam play-off.
Mene stid bilo da mu kažem istinu. Slažem da smo kratko otišli na planinu.
A moji dječaci danima se družili. Kakva je to družba bila!
Da vas ne lažem: ubio Bosnu ping-pong!
(Enver Hadžiabdić)
---------------------------------------------
Jesenice u Sloveniji.
Grad čelika. Grad koji je poslije II svjetskog rata izgradio razrušenu Jugoslaviju.
Tri godine su stanovnici ovog grada i njegova radnička klasa kunili i molili tadašnju upravu FK Željezničar da odigra prijateljsku utakmicu s lokalnim timom.
Na dan utakmice, radni dan, čeličana je prestala da radi. Svi radnici su gledali utakmicu.
Kao da je došao Tito...
A došao Željo.

(Zdenko Jelić)
-------------------------
Velika je noc ovo bila. Uci ce u rang onih utakmica i onih posjeta kojih ce raja da se sjeca kako budu prolazile godine, pogotovo sto se u ovoj dekadi ili dvije takve stvari Zelji desavaju sparadicno. Vidio sam ono za cim mi je dusa zudila prethodnih godina. Djecu obojenu u plavo, kako vicu ime kluba i kako navijaju zagrljeni. Ispunjen stadion Kosevo, vidio sam guzvu u gradu i gdje me prozimao osjecaj plavetnila. Kao u snu. Zeljo je igrao tu noc, pjesma se orila i rijeke ljudi koji su posli da ispricaju jos jednu lijepu pricu. O klubu. O posebnosti i o tom najljepsem osjecaju pripadnosti, gdje je ljubav jedina rijec koja daje puno znacenje citavim generacijama koje su se radjale i umirale u svojoj plavoj boji.
U startu mi je rezultat bio nebitan. Ja nisam od onih koji daju svoj glas na utakmici. Obicno posmatram i u sebi prozivljavam svu tu posebnost koju gledam pred sobom, osluskujem glasove nasih vatrenih navijaca, a trzam nogom na svako dodavanje bilo kojeg igraca, kao da ja dodajem tu loptu, skacem glavom na centarsut, postavljam se u blok umjesto Kosorica.... to ti je ono kad sjedis i sav se treses a iz tebe ne izlazi nista osim tih nekih trzaja koji su refleksni, dok u tebi vulkan rastura svaki nerv koji tjera misice u organizmu da te pokrenu da skocis. Ne moze ti nista u zivotu uraditi nesto takvo kao sto moze Zeljo. To sam vec odavno naucio.
Zeljo je u evropskim okvirima mali klub. Pa eto, opet je i na tim stranicama evropskih uspjeha ispisano ime Zeljeznicar kao polufinalista evropskog takmicenja. To je onako, za vjecnost. Da se zna.
Danas se evropa opet upoznaje kroz ovih par sezona sa imenom Zeljeznicar. Danas Zeljo opet puni stadion Kosevo, nekim novim, mladim navijacima, i onim starijim, koji se dobro sjecaju i koji vise nego ikada ponovo osjecaju taj puls. Evropa se upoznaje ponovo sa tim navijacima, igraci velikih ekipa sa ogromnim tradicijama dolaze na nase podrucje i odlaze sa utiskom koji ih pozitivno sokira. Pricaju o tim navijacima. Danas se u Belgiji, kao sto se to par dana ranije u Madjarskoj, spominje dobra atmosfera, fudbalska, navijacka kultura. Danas ti igraci i navijaci stranih klubova upoznaju cinjenicu da u BiH postoji jedan veliki klub kojeg navijaci nose na svojim rukama, vodjen ljubavlju i svojevrsnim fanatizmom. Danas su spoznali da ovde postoji velika zelja za uspjehom. Shvatili su da je ovde dusa itekako prisutna.
Medjutim, samo mi u nasoj kozi shvatamo za kakav klub navijamo i sta mi zapravo u svemu tome volimo. I kroz one lose periode, i kroz vjecnu neimastinu, kroz borbu sa sistemima koji su se istorijski radjali i umirali u ovom regionu, gdje je Zeljeznicar cesto ostajao obespravljen i ponizavan, opet se pojavi mali djecak i vice ZELJOOOOOOOOOOOOOOO, i opet se poslije nekoliko godina pojavi stariji simpatizer sa prezivljenim mozdanim udarom, kome je doktor strogo zabranio cak i gledanje utakmica na tv-u. Pojavi se ekipa iz Gracanice, iz drugih gradova i mjesta, ljudi koji su skupljali novac da se pojave zbog Zelje. Prelijepa prica.
Zato Zeljo uvijek izlazi kao pobjednik. To je taj osjecaj pripadnosti. Pa i kada nas nema na stadionu, kada smo nekada malo i ogorceni na neko stanje u klubu, kada se pojave stvari koje gledamo i nikako ne volimo da vidimo to sto vidimo, osjecaj ljubavi opet preplavi . Jer tom bolesnom covjeku mozdani udar je stanje koje ga sprijecava u nekom naumu, ali njemu niko ne moze iscupati plavo srce. Ono je plavo i kucace dok kuca jbg.
Da covjek ostane u kuci i ne odgleda kako lijepo terenom plovi Amir Hadziahmetovic. Kako primi loptu i ide direktno u protivnika, kako se postavlja u duel, kako se ne boji svog neiskustva, jer mu plavo srce daje hrabrost da svoj talenat pokaze svima nama. Ostavlja nam poruku snage i trazi od nas, moli nas da ga dodjemo gledati, jer on hoce da nam pokaze da je Zeljo od svog osnivanja imao svoju djecu koja nas je nosila oduvijek i zauvijek.
Uclanite se ljudi u klub. Samo sinoc je na Kosevu bilo preko 25 000 clanova. Zbog malog Amira, zbog malog Dade, zbog ratnika Blagojevica, zbog velikog Odovica, zbog najveceg Zelje. Uclanite se radi sebe. To raja nikako da shvati. Clanstvo u jedan klub ne znaci davanje para u tom nekom bukvalnom smislu. Ako neko do sada nije shvatio kolika je poenta biti dijelom ovakve porodice, onda mu je to slika sa Koseva sinoc trebala objasniti. Upravo sada, kada je Zeljo ispao u evropskom takmicenju, ta snaga navijaca i ljubavi spojena u gotovo stogodisnju pricu zvanu FK ZELJEZNICAR nam se mora predstaviti u jednu veliku i siroku plavu sliku koja nam je u srcu i pred ocima cijelo ovo vrijeme. Ako je ikada bilo potrebno stati uz klub i svojim clanstvom dati podrsku svojoj porodici, to je onda ovaj trenutak. Nemojte traziti nesto zauzvrat za svoje novce, jer dobili ste svog Zelju. Zeljo ce tada biti jaci. Porodica ce tada biti jaca. Jedinstvena u svojoj magiji, jer mnoge rijeci nedostaju u svim rijecnicima da bi se opisao ovaj fenomen. Rodjeni smo sa mnogo mana, vrlina u nama je sto smo prepoznali jednu ovakvu siroku pricu. Ne dajte na to nikome. Citajte o istoriji svog kluba. Hvala Bogu pa postoje knjige o nasem putu i kako nas je taj put vodio. Koliko je samo krvi i znoja proliveno da to sve opstane, kolika je borba i dan danas da ostanemo uopste u zivotu kao jedan respektabilan klub u nasim okvirima. Sve to radimo sami. Sve smo to oduvijek radili sami.
Biti clan i vezati se clanstvom za Zelju znaci postati dio jedne beskompromisne borbe za svoju ljubav. Postajes i zvanicno dio svega onoga sto smo glasom sinoc uradili, pa kad se Kosevom prolomilo ZEEEEEEELJOOOOOOOOO, sva su srca ubrzano kucala i svi smo htjeli od srece i ponosa da iskocimo iz svoje koze. Mi smo ZELJO. Mi smo ta snaga. Mi smo ti clanovi. Mi smo ta visedecenijska borba. Mi smo ti koji se dajemo bezuslovno, jer bez nas ni Zeljo ne bi imao poentu.
Zato i u svim dobrim vremenima, u svim losim trenucima, u svim borbama kroz teske zivotne periode naseg kluba, navijaci, simpatizeri i svi oni koji vole i koji znaju sta to sve znaci, trebamo da svedemo svoje misli prema tome da zelimo da se ova lijepa prica od sinoc koja se desila na Kosevu zauvijek nastavi i da redovnije punimo nase stadione. Ljubav nista ne kosta. To je samo redovno clanstvo, gdje cemo se jos bolje i ljepse osjecati u krugu najvece porodice u drzavi. To je najvaznija poruka na svijetu. I tada ce Zeljo zasjati u svom punom sjaju. A mi cemo ostati ovako ponosni.
Idemo dalje. VOLIM TE ZELJO !!!
by Boccaccio
-----------------------------------
slika
-----------------------------
Ako me ništa ne ubije, ubiće me svojatanje. Ono tipično, naš, naše, moje, njihovo… valjda sam rastao u drugačijem okruženju kada nije bilo „magaraca i štapa i mrkve“. To je ono kad sjedi čovjek na magarcu a tovar neće da ide pa se čova dosjeti na štap zaveže mrkvu i sve to magarcu pred njušku a mago ne da ide već leti.
Svojataju sa svih strana. Eto opet se pojavio neko pametan pa priča kako je Meša Selimović „njihov“ a ne bosanski genije. Nasilno i plansko svojatanje jer nema slučajnosti u životu. A, Bosanci odmahuju rukom i kažu „kad nismo mogli Zlatana Ibrahimovića dovesti i dati mu državljanstvo ko je Meša da se borimo za njega“. I to govori duhovna elita. Lišenost bilo kakve pameti, civilizacijskog stanja ali i mentalnog nivoa dovodi do toga da naše svojataju.
Ali nije ovo prvo put da se Meša nasilno i divlje seli na drugu destinaciju. Sjećam se kada je Vlado Čapljić otišao iz „Želje“ pa Srebrenko Repčić iz „Sarajeva“, pa se oko Meše ali Baždarevića digla tolika prašina oko odlaska u „Dinamo“ ili „Hajduk“ da se prst pred okom nije mogao vidjeti. I tada su Selimovića svojatali. „Kad ne može Repćić ostati na „Koševu“ šta će nam i pisac“. Imati genija u „svojim redovima“ bila je (i danas je) stvar prestiža. Kod „nekih“. Prirodnost tada gubi na vrijednosti.
Tamo daleko nečija intelektualna čaršija ponovo likuje nad mračnim bosanskim vilajetom.
I tako. Bliže ili dalje ali otimaju sa svih strana iz časnog bosanskog hrama pamati preko reda (ili sa redom). Nekada je bilo nezamislivo da klub van Beograda, Zagreba i Splita u nogometu iliti fudbalu osvoji prvenstvo. Nekada…
Moj rođak Nusret Kadrić, nogometaš „Želje“ često me vodio na treninge. Sjećam se ko danas (a i kako bi drugačije) kako bi me sa mojim bratom Mensurom doveo do samog igrališta i kratko rekao „sjedite tu i šutite, sad će Milan“. Taj Milan iz usta mog Nusreta oslikao se u dječijoj glavi kao neko ko je ljut i koga ne treba ljutiti. A, vala nisam puno ni pogriješio. Igrači bi izašli na teren, zagrijavali se i tada bi izašao ON.
Milan Ribar
Čula se tišina, jaka i tajnovita. Kratko bi rekao: Mane (Josip Bukal) pucaj slobodnjake, Žilet (Nusret Kadrić) klizeći, Grofe (Blagoje Bratić) na korner… pamtim to i bunilo me što mi rođaka zove Žilet. A navijači su mu ipak dali pravi nadimak, to sam kasnije vidio na utakmicama.
A utakmice… lomio je „Željo“ te daleke ali drage 1972. godine sve pred sobom. Van Sarajeva su „Ribarove bebe“ zvali kostolomci. Uveo je Milan prvi put u Jugoslaviji engleski stil igranja. Igrlo se oštro, muški ali časno. U očima medija Milan je bio kao neki ataman koji svoju vojsku šalje da ubije protivnika. Prozvaše ga i ubicom na terenu. Te godine „mrtva trka“ između „Želje“ i „Zvezde“ i na kraju „plavi štrumfovi“ ipak šampioni uz samo 4 poraza. Bukal dao 14, Božo Janković 13, a Josip Škija Katalinski 12 golova. Golman Slobodan Čobo Janjuš te sezone primio je najmanje golova u Evropi. Dinamit momci prvi u Jugoslaviji. U Ligi šampiona „Željo“ nije mogao proći „Dreby Caunty“ ali se Spečin gol na „Koševu“ proslavio kao nova titula.
Janjuš, Dragan i Slobodan Kojović, Bečirspahić, Bratić, Katalinski, Hadžiabdić, Jelušić, Janković, Sprečo, Deraković, Kadrić, Šerbo, Hrvat, Bukal, Saračević, Radović, Rodić…
Nekoliko godina prije titule počeli su gradnju uspomena. I danas oni koji su ostali živi pričaju da su znali „loptu u glavu“ ali da titula ne bi došla u Sarajevo da nije bilo Milana Ribara. Lomio je Milan svoje „bebe“ na treninzima i nabio im takvu kondiciju da su te 72 godine u zadnjih 20 minuta utakmice igrali kao da je tek počela. Milan Ribar.
Znao je govoriti da „igrač bez kondicije i nije igrač sve da umije sakriti loptu“. Bio je desna ruka Miljanu Miljaniću na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. Ostala je priča da se jedini bunio kada su politički moćnici prodali utakmicu Njemačka – Jugoslavija. Golovima Brajtnera i Milera Jugoslavija je tada dobila nepovratni kredit od sedamsto miliona maraka. Priča se i danas da je Tito to „sredio“ sa njemačkim kancelarom. Jedini se Ribar bunio, igrači se nisu ni pitali ali je istina stidljivo izašla iz mraka.
Vitez sa „Grbavice“ umro je u Zagrebu, malo iza ovog rata. Prva titula se ne zaboravlja, ne zaboravljaju se ni igrači ali na onog ko je osmislio i donio radost polako pada veo zaborava. Milan Ribar, dobar čovjek sa „lošim“ namjerama. Lošim po protivnika na terenu. Strateg, oficir sa klupe, ljudina van terena. Po osvajanju titule priča se da je nazvao radio Beograd i naručio pjesmu Zore Dubljević „Sjajna zvijezdo gdje si sinoć sjala“ aludirajući na svoj klub, svoje momke i prvu titulu. Neka me svojatanje i ubije i ovo moje i ono što nije moje ali ne može u meni ostati. Negdje na rajskim terenima ko zna na koga galami Vitez sa Grbavice. Milan Ribar. NAŠ!!! “Željin”.
-------------------
- TVOJE NE UČINILO TE LEGENDOM -
Josip Joško Domorocki smatra se jednom od najvećih legendi Željezničara u 90 godina njegovog postojanja. Rođen je u Sarajevu 1917. godine. Sa samo 17 godina, debitovao je za tada jedan od najboljih klubova u gradu – sarajevski Hajduk. Kao devetnaestogodišnjak odlazi u Beograd na odsluženje vojnog roka ali se tamo neplanirano zadržao duže. Naime, primijetivši njegovo veliko fudbalsko znanje angažuje ga struka najvećeg beogradskog kluba tog vremena – Jugoslavije. U to vrijeme s uspjehom je nosio dres B selekcije bivše države, ali se u Beogradu nije dugo zadržao. Iako je bio jedan od najboljih u svome klubu, nije mogao bez svog rodnog grada u koji se vraća 1940. godine. Počinje aktivno nastupati za SAŠK u kojem se zadržao do kraja rata 1945. godine. Potom je kratko igrao za Udarnik i Jedinstvo, da bi 1946. godine sa Željezničarom krenuo na turneju po Albaniji. Bilo je to u maju prve godine nakon rata. Od tog momenta, cijela fudbalska priča Joška Domorockog vezana je samo za jedan klub koji je obilježio ostatak njegovog života – Željezničar.
Plavi dres nosio je šest godina a od aktivnog igranja oprostio se 1952. godine. Sudbina je htjela da nikad ne odigra nijednu zvaničnu utakmicu na stadionu o kojem je sanjao i u čijoj je izgradnji i učestvovao. ''Grbavica'' je otvorena godinu dana nakon njegovog odlaska u fudbalsku penziju.
Za ''plave'' je odigrao više od 100 utakmica od čega 88 ligaških. Bio je strijelac 10 prvenstvenih golova. Bio je poznat kao beskompromisni borac na terenu koji nije štedio ni sebe ni protivnika, ali kuriozitet je da nikada u svojoj karijeri nije dobijao kartone!
Iako su mu nuđeni novac i nekretnine da pređe u FK Torpedo, Domorocki je ostao vjeran plavoj boji i tako našao mjesta u srcima ljudi koji istinski vole klub s Grbavice. Ostao je vjeran Želji koji za njega, kao i za sve navijače ''plavih'', nije samo klub već i ideja, način života. Po završetku karijere, ostao je u Željezničaru gdje je obavljao razne dužnosti.
Preminuo je u Splitu 1992. godine od posljedica automobilske nesreće.
A.T. Design
--------------------------
GRBAVICA TOKOM OSAMDESETIH

Prvi put na Stadionu Grbavica za koji sam zelio da bude "Olimpijski" kao sto je bio u to doba "Olimpijski Stadion Kosevo" ali sam bio zadovoljan predstavom o Grbavici kao nekoj kategoriji ili nekoj "STILSKOJ SRODNOJ VRSTI" stadiona "ground" mozda bilo kojeg u Velikoj Britaniji. Mozda Wigan ima nesto Zeljino mislio sam ali sam ipak napisao u mome voljenom kaficu Casa Leopoldo na onom konobarskom racunu i hemijskom olovkom ZOI 84 da je Grbavica Park - Goodison Park, Felaini FRIZURA, ili eto da je GRBAVICA PARK bolja nego GOODISON PARK odnosno najbolji su i jedan i drugi dragi stadioni koji me raduju sa svoja 2 G.
Eh zivote PLAVE BOJE, 2 G je adresa duhova plavih a ako nije samo Grbavica sa G ili Goodison onda je i tribina navijaca Evertona "Gwladys" kao G Vlado, ili himna EVERTONA Z-CARS : ponosno znam da postoje Z-CARS i ZELJEZNI CAR:
himna Evertona i Plavi Sarajevski Klub. Uglavnom, moja prva utakmica na GRBAVICI ili GRBAVICA PARKU bila je Zeljeznicar -Olimpija 1-1. Bilo je to doba ZELJEZNICAR-ovskih X podjela bodova koje su strasno banalne i bez smisla sa najvecom dosadom uopste koju nogomet-fudbal znaju predstaviti a to je ono uporno gorko razocarenje kad vas klub odigra 1-1. Kad primi neko 5 Golova to je vec neozbiljno i komedija je sigurna: Pet Komada,ha ha ha, ali odigrati 1-1 je uvijek gorak okus frustracije vjernih navijaca. To je bio rezultat moje prve utakmice na Grbavica Goodison Parku te davne 1983-e kada je zelena i dobra Slovenacka "Olimpijska" Olimpija povela iz penala. Pojavio se jedan veteran cije ime je bilo dugogodisnja referenca a zvao se BOSKO.

JELUSIC JANKOVIC BUKAL SPRECO DERAKOVIC
ali ovo je 1983 kada je Bosko bio veteran u plavom i sa ponosnom cinjenicom da je igrao u Engleskoj. Zeljo je preko Boska izjednacio a ja sam vidio prvi put kako se desetine zastava viore na tribini Jug kada se proslavlja gol, medjutim ovaj period Zeljeznicara je bio interesantan za profesionalne komentatore i studente na trenerskim akademijama jer se mogla napraviti odlicna studija - PUT ZELJEZNICARA od prosjecnog Prvoligasa koji se zove 1-1 do onog Zeljeznicara koji daje Bugarskom SLIVENU 5, Svajcarskom SIONU 2, Univerzitatei 4, BJELORUSKOM DINAMU 2 i onom zalosnom V dva koja nisu bila "enough".
Mislim samo na Grbavica Parku, jer moja druga utakmica Zeljina je bila Zeljeznicar-Vardar 3-0 kada je osnov tima cinio ODOVIC.
Na toj utakmici Zeljeznicar : Vardar, ODOVIC je dao jedan evrogol a Rade PAPRICA je stigao iz opresivne vojske, skinuo onu sivu ili sivo maslinastu uniformu ANGOLANSKE pobunjenicke grupe Unita Rebels i zaigrao protiv toga Vardara kao nikad, mada je mozda D A R K O bio BEBA. PANCHEV mislim, e sad, kako je jedan takav dobar ali ne toliko slavan tandem ODOVIC - PAPRICA mogao biti PREDHODNICA - PRETECA onom MESHA BAZDAREVIC - RADMILO MIHAJLOVIC, HARIS HARRY POTTER SKORO? Kako je uopste bilo moguce da TANDEM ODOVIC - PAPRICA uslovi takav tim kao MESHA, HARE, MIHAJLO?
To nikada ni jedan ozbiljan analiticar nije objasnio. MOJA TRECA utakmica na GRBAVICI, DOLINI CUPOVA, bila je krajem 1983 kada su igrali Partizan sa onim MOCOM VUKOTICEM vukom i koga je ustopao ZVAKA. MIRSAD BALJIC bio je najsnazniji Grbavicki Bek Svih vremena. Nikada Zeljo nije imao nekoga kao sto je bio Mirsad Baljic. On je u Decembru 1983 u zadnjoj utakmici sezone 1983/1984 u Prvoj Saveznoj Ligi ustopao onoga toliko eksponiranog beogradskog favorita lista "Tempo" Momcila Mocu Vukotica. Mislim da sam imao cast na toj utakmici vidjeti i onoga slavnog i maleroznog zaista - objektivno velikog golgetera Dragana Mancea, RIP, ali govorim o tome kako je na toj utakmici Zeljeznicar - Partizan 1-1 u Decembru 1983 MIRSAD BALJIC, cuveni ZVAKA ustopao beogradskog idola Vukotica. To je tada bilo ISTO kao kada je RAFA NADAL pri put dobio FEDERER-a, velika i odlicna Grbavicka senzacija toga ljevog beka koji je bio i standardni reprezentativac sve do one ITALIJE 90 kada je impresivna masina MATEUS, KLINSMAN, BUHVALD, BREME, FELER ipak bila NAJBOLJA.
-----------------------------
Priča za popodne: Ivica Osim
Oca sam imao, ali ga nisam vidio, učili su nas da volimo Tita i voljeli smo ga… ali meni je to da me je Osim zagrlio i poljubio bilo više nego da su isto učinili Tito i otac zajedno. Čini mi se da sam mogao u tom trenutku kao ptica odletjeti s Koševa na Bistrik

Ako sam ja tada imao između 12 i 13 godina on je, deset godina stariji, imao, dakle, 22 ili 23. I daleko je već za njim bila debitantska utakmica (tako mi je govorio Safet Đeđibeg Čifko) kada je prema njegovom svjedočenju ušao kao debitant na utakmicu koju je Željo pod trenerskom palicom Vlatka Konjevoda igrao na Grbavici.

"Kad se pojavio onako štrkljast i kad mu je pri prvom kontaktu s loptom u noge uletio protivnički igrač i odnio i njega i loptu u aut… publika na Grbavici počela je da zviždi. Onda, kad je Osim dobio drugi put loptu, napravio je jednu od svojih čarolija i publika je najprije zanijemila… a onda mu aplaudirala. E, tada, kako je pamtim, bio je jedini put, prvi i posljednji da je publika zviždala Ivici Osimu." Tako je govorio Čifko.

Rame - glava - rame

Ja bih sve napisao kako sam napisao da mi ovih dana Osim nije rekao da se njegov debi nije dogodio na Grbavici nego na Skenderiji kada je ušao umjesto Kokota koji se povrijedio. Ovako, samo, evo, dodajem ispravku ne odstupajući od Safetove priče. Jer, on je očito mislio na grbavički debi.

E, sad vratimo se početku. Tada kada sam ja imao između 12 i 13, dogodilo se da Željo igra protiv Sarajeva na Koševu. Ja sam bio član pionirske škole Sarajeva koju su vodili Stipić i Markušević i zapala me posebna čast da na tom derbiju skupljam lopte i trčkaram oko igrališta. Nosio sam dres Sarajeva, a u duši mi bio Željo. A Osim, e on je već bio zvijezda i fudbaler koji je toj, naoko jednostavnoj igri, tako često davao začine kao slavni kuhar Jimi Oliver jelima pa su jela postajala čudesno ukusna, kao što je utakmica, obogaćena kreacijama majstora postajala umjetnička predstava.

Derbi je bio okončan rezultatom 1:1. Poslije utakmice iskoristio sam pravo i priliku da odem do kupatila gdje su se igrači tuširali. Izlazili su, neki brže, neki sporije… a Osim je nekako ostao posljednji. Pojavio se, ogrnut peškirom. Morao sam dignuti glavu da ga vidim, isto tako digao sam i pružio mu ruku, stidljivo istisnuvši riječ "čestitam", a on se onda sagnuo, zagrlio me i – poljubio. Oca sam imao, ali ga nisam vidio, učili su nas da volimo Tita i voljeli smo ga…ali meni je to da me je Osim zagrlio i poljubio bilo više nego da su isto učinili Tito i otac zajedno. Čini mi se da sam mogao u tom trenutku kao ptica odletjeti s Koševa na Bistrik.

Poslije su nam se, što bi rekao život, putevi razišli. Moja fudbalska karijera ugasila se, prije nego što je i počela (Pokojna mama: "Kako si počeo taj fudbal ganjati, i školu i mektef si zanemario… a i doktor ti je rekao da slabo vidiš…") a Osimova se nastavila i bila slavna, takva i toliko da ni danas čak ni mlađim generacijama ne treba pričati ko je bio Ivica Osim.

Imali smo u našoj Osnovnoj školi jednog nastavnika, Nusret Voloder se zvao i da je živ danas bi sigurno bio počasni član Željinih Manijaka, toliko je srčano za Želju navijao. A zbog Osima znao je zaboraviti na gradivo i čas i pričati nam anegdote od kojih jednu pamtim, a kada sam je decenijama kasnije prepričavao Osimu, on, onakav kakav je, samo odmahnuo rukom i rekao mi: "Ma ko j…to što je bilo, koga to još interesuje?" Uglavnom, pričao nam Nusret da je Švabo bio ne samo dribler-čarobnjak, nego da je znao i mogao cijelo igralište proći žonglirajući s fudbalom, rame-glava-rame.

Iz vremena Osimovih igračkih dana izdvojio bih, ipak, samo anegdotu koji mi je ispričao Murat, zvani Muriljo, koji je dugo godina radio u Francuskoj, a kad se vratio, zaposlio se kao spretan trgovac u sarajevskom Kazandžiluku i eno ga i dan-danas tamo pred radnjom na dnu te slavne ulice. Uglavnom, kad je Osim dolazio u Strasbourg, tamo je tada radio Murat. Klub je bio siromašan, a grad i navijači toliko oduševljeni činjenicom da su jedan cijeli vikend kafane i restorani sakupljali novac da klub lakše podnese transfer. A Murat, čim bi pomenuo da je iz Osimovog Sarajeva, kuća časti što god popije.

Moje druženje sa Osimom i anegdote koje slijede počelo je 1993. godine kada je Osim došao kao trener u Sturm iz Graza. Prije toga bila je drama beogradska, raskid sa Partizanom čijoj ponudi bi rijetko koji trener odolio, ali iz pijeteta prema Bosni i Sarajevu Osim je na emotivnoj presici (još uvijek je taj snimak na YouTubu) rekao svoje ne.

"Kasnije su članovi uprave i Bjeković danima pokušavali da me nagovore, ali ja sam jednom rekao ne i to sam im uvijek ponavljao."

Slijedila je Grčka, trener koji je postao slavan i uspješan kao što je bio fudbaler imao je već svoj stil i svoju filozofiju. Sidran mi je jednom rekao da prateći Osimov rad i izjave zaključuje da on nije samo trener nego i filozof. Rijedak primjer mudrosti.

U "Olimpijakosu" je radio kako je navikao da radi. Po svom konceptu i osjećaju. Ne dozvoljavajući uplitanja bilo kojeg moćnika. Negdje na sredini sezone iznio je gazdi neke zahtjeve, on se oglušio. Kad se završila sezona dao je ostavku. Gazda se tada "sjetio" Osimovih zahtjeva, ponudio mu i više ali Osim je rekao - ne. I otišao u Graz, u Sturm, prosječan, gotovo provincijski klub koji će se za kratko vrijeme pod njegovim vođstvom uzdići do evropskih vrhova. I tu austrijsku priču pratio sam od samih početaka.

Došao Švabo

Prije negoli krenem sa opisima svojih susreta i druženja sa Osimom u Grazu navešću samo anegdotu koja je prethodila mojoj prvoj posjeti Messendorfu (pomoćni tereni gdje je trenirao Sturm). Organizirali smo u Velenju humanitarnu utakmicu između reprezentacija BiH i Slovenije. I pozvali koga se pozvati moglo, bosanskohercegovački igrači bili su u tim vremenima širom Evrope, a došli su Škoro, Hadžibegić, Zjajo, Tuce, Slišković… Falio nam trener pa pozvali Osima.

Došao Švabo i ne treba naglašavati ko je bio glavna zvijezda. No, nakon utakmice, kada je uslijedilo druženje Osim kaže: "Ja bih možda i ostao ali moram nazad. Zaboravio sam dokumente pa me austrijski policajci pustili jer su me prepoznali ali su me zamolili da se vratim dok je njihova smjena."

O tome kako i ko ga je sve prepoznavao na kasnijem putu kada smo skupa, on prvi, a ja ne znam koji put, krenuli od Šentilja prema Sarajevu slijedi priča.
--------------------------------
Web: www.1921.ba
FB: 1921.ba
Instagram: 1921.ba
 
Avatar
1921.ba
Postovi: 3948
Pridružen/a: čet feb 11, 2016 10:08 pm
Lokacija: Σαράγεβο
Kontakt:
Status: Offline

Re: Priče o Želji

pet feb 12, 2016 12:49 am

Jos jedan veliki Željovac.Zvonimir Nikolić.

Željo, visoki predstavnik BiH u Evropi

Tako ja uprtim onu gromadu od lubenice i čekam najmanje pola sata na +40, da dođem na red da kupim člansku kartu.

Moj otac je čitav radni vijek proveo radeći u ŽTP-u. Ili kako se jednostavno kaže „na željeznici“. Onda nije ni čudo da smo nekako i brat i ja bili predodređeni da uz oca, navijamo za Željezničar.
Moja neka najranija sjećanja su vezana za onu blistavu generaciju 1971/72, trenera Milana Ribara i šampionski sastav: Janjuš, Kojović, Bećirspahić, Bratić, Katalinski, Hadžiabdić, Jelušić, Janković, Bukal, Sprečo i Deraković. I kao sada se sjećam „plavih vozova“ i navijača Željezničara koji su putovali u Beograd da na utakmici sa Partizanom ovjere titulu.
I ovjerili su je mašala, sa 0:4 u gostima.
Bili smo mi uz svog Želju i kada je jednu godinu proveo u drugoj ligi. Mislim da je ta godina upisana kao godina u kojoj je jedan drugoligaš imao najveću posjetu u istoriji te druge lige. Proradio je onaj navijački inat i išli smo davati podršku našem Želji da se vrati u najviši rang takmičenja.
Tamo gdje mu je i mjesto.
A onda se osamdesetih pojavio jedan sasvim novi tim. Trener Ivica Osim je uspio sastaviti sjajnu generaciju u kojoj su igrali: Škrba, Berjan, Baljić, Šabanadžović, Komšić, Čilić, Bahtić, Odović, Paprica, Baždarević i Nikić.
Ne spominjem Videoton
Generacija koja se objektivno mogla prošetati kroz tadašnje prvenstvo Jugoslavije da u toj generaciji nije bilo toliko mangupa kojima je važnije bilo napraviti dobar potez, raspoložiti i nasmijati publiku, nego što su ganjali rezultat. Bio sam jako ponosan što su u toj generaciji bili i momci iz moje Pete gimnazije, Čapljić, Čurić i Matković za kojeg kažu da je bio talenat kao i ova dvojica ali povrede su učinile svoje.
I onda se dešavalo da u toku važnog takmičenja veliki igrači pronađu angažman u inostranstvu, ali na njihova mjesta su dolazili takođe veliki... Škoro, Mihajlović, Samardžija...
Onog nesretnog Čuhaija i Videoton ne želim niti spominjati, ali ostala je ta legenda o golu u 88. minuti i muk kakav nikad ni prije, a niti poslije, nisam u životu čuo na nekom stadionu.
I rečenica našeg oca koju je izgovorio drhtavim glasom po povratku sa utakmice:
„Djeco moja, ma znate šta, radio bih šest mjeseci džabe, bez plate, samo da je Željo prošao dalje.“
Kuburio je Željo i tokom rata sa rasutim timom. Sa devastiranim i srušenim stadionom. Ali i tada se dizao iz pepela. Bilo je čak i određenih struja koje su namjenski htjele da naš Željo prestane sa radom. Da umjesto njega nastane neki novi klub. Drugačiji.
Ali... Nikada im to nije pošlo za rukom.
Niti će!
Škola fudbala
Poslije rata je ostao upamćen onaj gol Zubanovića u finalu playoff-a sa FK Sarajevom. Navijači Željezničara i danas se rado sjećaju tog 05. 06. 1998. godine kojeg su čak i prozvali Zubandan i slave ga skoro kao državni praznik.
Igrao je Željo i sjajne kvalifikacije za Ligu prvaka. I dočekao na prepunom Koševu sjajni Newcastle. Možda i najveći evropski klub koji je gostovao u Sarajevu nakon rata.
I onda, kada su neki predviđali raspad našeg voljenog kluba, kada su dugovi iz prošlih vremena postali preteški, kada se u druge klubove počeo ulagati za naše uslove veliki novac, pojavila se jedna generacija predvođena Odovićem, a Bogme i Mulalićem.
Generacija sastavljena od mladosti i iskustva. Mladosti iz Željine škole fudbala. Mladosti koja je prve fudbalske korake pravila na pomoćnom stadionu, navijajući za voljni klub i maštala da jednog dana istrči pred svoje navijače, popularne Manijake.
I uprkos tome što su nas na društvenim mrežama nazivali „kokuzima“ i smijali se neplaćenim računima za struju, vodu, za neka dugovanja prema igračima, Željo se uspio plasirati u kvalifikacije za Ligu Evrope.
I tu je pokazao svoj pravi karakter. Niko od nas nije ni sumnjao da će Željo proći tim sa Malte. I bio je to jedan onako, ugodan izlet. Ipak u drugom pretkolu čekao nas je Ferencvaros. Klub od kojeg je čak i ona šampionska generacija sa početka teksta ispala iz daljeg takmičenja.
I Željo je pobijedio u obje utakmice.
Došao je na red i Belgijski Standard. Velika ekipa u kojoj su rado igrali i najbolji igrači iz bivše Jugoslavije. I prvo poluvrijeme koje je svakom navijaču Želje proizvelo koju sijedu u kosi.
Jer gubili smo sa 2:0 uz prilično lošu i nepovezanu igru.
A onda drugo poluvrijeme iz snova. Kao da su na poluvremenu popili onaj Asterixov napitak. Postigao je Željo gol i malo je nedostajalo da i izjednači. Opet je ta Željina mladost i iskustvo starijih igrača pokazala karakter i dala hiljadama Željinih simpatizera veliku nadu za revanš utakmicu.
Lubenica na +40
I tako, umjesto da ispadne iz lige i umjesto da se igrači kupaju „suhim“ šamponom, Željo ima istorijsku šansu da bude prvi klub iz BiH koji će igrati u grupnoj fazi Lige Evrope. I već sad je Željo zaradio za svoje plate, račune i režije.
I više od toga.
Vraćajući se neki dan sa posla, svratio sam u piljaru kod stadiona i kupio lubenicu. Nahvali mi onaj prodavač baš najveću, brat-bratu 14 kila. I vidim gužva oko stadiona. Pitam nekog momka šta se dešava, kaže mi: „Prodaju se članske karte.“
Tako ja uprtim onu gromadu od lubenice i čekam najmanje pola sata na +40, da dođem na red da kupim člansku kartu.
Znam da je mojih 20 maraka (10 eura) ništa, ali to je najmanje što mogu učiniti za voljeni klub iako sam se jedva živ vratio kući.
I bez obzira šta će se desiti u četvrtak u revanšu, znam sigurno da će biti puno Koševo i znam da će momci ostaviti srce na terenu.
Jer - Željo je klub koji se voli, za Želju se ne navija.
P.S. Ima BiH visokog predstavnika. Ali ima i još višeg predstavnika u evropskim takmičenjima!
---------------------------------------
Piše: Aleksandar Hemon za Radio Sarajevo

Prije nekih trideset i pet godina (ili trideset pet stoljeća) bio sam učenik Druge gimnazije u Sarajevu, učenik posljednje generacije prije nego što je uvedeno tzv. usmjereno obrazovanje. To će reći da je, iako sam bio u matematskom razredu (u kojem smo se rvali s diferencijalnim jednačinama dok su se ostali razredi gađali kamenjem s razlomcima), nastavni program također uključivao logiku, psihologiju i filozofiju, predmete koje smo zdušno potcjenjivali i ignorisali. Iz ove perspektive, ambicioznost nastavnog programa koji bi da pubertetlijama bistri aristotelovske silogizme ili Kantov čisti, čistunski um (''Zvjezdano nebo nada mnom, moralni zakon u meni"), prilično je vrijedna poštovanja.




Ali nama je to tada sve bilo palamuđenje i preseravanje uštogljenih nastavnika, kontaminiranih srednjovječjem, koji već dugo nisu bili u stanju da spoznaju, a kamoli uživaju, u neporecivim, činjeničnim aspektima tjelesnog postojanja: mirisi, ukusi, dodiri, muzika, derneci, frajeri i koke, projekt dejungferizacije koji nikako da se ovaploti itd. Jednom smo se na času filozofije valjali od šege jer je nastavnica pričala o nekom drevnom grčkom filozofu koji se onomad bio dosjetio da ''to što jeste, jeste''. Jok, nije! Šega nam je bilo da se filozof dosjetio nečega što smo mi bez ikakvog napora svakodnevno spoznavali. Mogućnost nebitka, kako vlastitog, tako i svakog drugog, nije nam padala na pamet — nismo mogli zamisliti da dosta toga što jeste jednog dana neće postojati, da ćemo polako prestajati biti to što jesmo sve dok nas jednom više ne bude.

Važan fakat u tom konkretnom svijetu bio je fudbal—Trebević i zvjezdano nebo nada mnom, neutaživa žudnja u meni, a FK Željezničar u polufinalu Kupa UEFA-e. Još od ranog djetinjstva, kad sam bio dovoljno mali da sam se na Grbavici mogao provući između rešetaka ili nagovoriti nekog čiku da se pravi da mi je otac i tako me uvede, Željo je bio neporeciva činjenica u mom urbanom postojanju. Sa Socijalnog, gdje sam odrastao i, što bi se reklo, zamomčio se, moglo se začas otići na tekmu, a kad nije bilo para i čuti gromoglasno navijanje s Grbavica. Sjedili bismo na zidu, sukali poluistinite i neistinite priče i pušili, i čekali da čujemo grmljavinu sa stadiona koja bi popratila gol Plavih.

Polovinom osamdesetih, bilo je dosta grmljavine, nakon što je tim u kojem su igrali Baždarević, Baljić, Bahtić, Škoro, Nikić, Odović i ostali, a koji je trenirao Švabo Osim, postao sila u YU fudbalu. Tada su se negdje i formirali Manijaci, u kojima je bio i Vaca, mala raja iz našeg parka, i koji su se znali za zastavama kod nas okupiti prije utakmice. Čak i kad sam bio u vojsci u Štipu (Bogu iza makedonskih leđa, podno jugoslavenskih guzova) Željo je bio prisutan. Zamjenik komandira moje čete (Almin Ruždić) bio je Željovac, i kad je Željo u proljeće 1984. poderao Vardar u gostima (0:5), poslao je kurira da me po kasarni traži kako bismo mogli prodiskutovati ne samo senzacionalni rezultat nego i budućnost koja ozbiljno obećava.

Odovićev Željezničar je pokazao da se može

I zaista, te je sezone Željo završio treći na tabeli, dva boda iza Crvene zvezde, da bi u proljeće 1985. stigao do polufinala Kupa UEFA, gdje se susreo s mađarskim Videotonom. Oni kojima je stalo, već znaju tu priču; onima kojima nije stalo, nema rezona išta pričati, i dabogda protiv Lecha igrali. Ipak: da Csuhay nije dao gol u osamdeset sedmoj minuti uzvratne utakmice, Željo bi igrao protiv Reala u finalu Kupa UEFA-e i ko zna šta bi se desilo.

Kao što to što jeste jeste, tako ono što nikad nije bilo nikad neće biti—ono što nije nije. Ali takva je ljudska priroda da, mimo onoga što jeste ili nije, što je bilo ili nije, svijet voli da zamišlja šta je moglo biti, šta bi bilo da je bilo. Željo bi, tako, u najboljoj utakmici svog života u finalu senzacionalno dobio Reala, ta bi se generacija igrača proslavila i rasprodala po svijetu, potvrđujući status šehera kao fudbalske metropole (te 1985. FK Sarajevo je ubjedljivo bio prvak YU lige), kao što je tada bio i muzička, filmska, pozorišna itd.

Možda onda, ko zna, ne bi bilo ni rata—što je, naravno, krunska fantazija u tom narativu potencijalnih ishoda. Ali Csuhay ga je stavio, Videoton je u tom finalu (kojeg se niko van Sarajeva i Székesfehérvára ni ne sjeća) od Reala dobio po guzici, Željo je te sezone završio sedmi u prvenstvu, pa se nije ni kvalifikovao za Evropu, Pitari nisu daleko otišli u Kupu šampiona, a onda se polako svašta nešto pojebalo, Jugoslavija se posvađala i raspala, došli su rat, opsada, tranzicija, pljačka i sirotinja i sad, što jest jest, tako je kako je, i znamo kako je.
I uprkos svemu tome, Željezničar je —skroman, siromašan, hrabar, mlad—inteligentnom igrom i dobrom organizacijom prekjučer eliminisao Ferencvaroša, uz pomoć potomaka onih Manijaka koji su se prije trideset godina čuli sve do Socijalnog. U današnjem svijetu, šanse da se Željo (ili Videoton) susretnu s Realom u nekom evropskom takmičenju manje su od šansi da se kompletan šeher, uključujući i stadion Grbavica, preseli na ovu Zemlju 2.0 koju su neki dan našli u udaljenoj galaksiji. Ali šanse da pametnom taktikom i strpljivom strategijom napreduje do nivoa koji je koliko prošle godine bio nezamisliv sasvim su ozbiljne. Odovićev Željezničar je pokazao da se može, da ti mladići znaju misliti i raditi na način koji ih približava Evropi.

Lako je balaviti ponad prošlosti koja se nikad nije ovaplotila—nikad ništa nije bilo kao što je nekad bilo, niti će ikad biti. Ali važna pouka u ovoj priči o fudbalskom bitku je, međutim, to da je Željo nepatvoreno konkretan. Klub koji je izdeverao dva rata i dvije okupacije, koji je bio rastočen i raskopan i skoro pa rasprodan, koji još uvijek okuplja svoje odane bivše igrače i čiji su jednako odani navijači po svijetu razbacani (Vaca je, tako, u Švedskoj) ima vrijednost koja se ne mjeri samo dugovima ili dohotkom, pa čak ni trofejima. U svijetu gdje dosta toga niti jeste niti nije, u državi gdje može i ovako i onako, gdje je prošlost udaljena galaksija, a budućnost još dalja, Fudbalski klub Željezničar jednostavno jeste i uvijek će biti.
Web: www.1921.ba
FB: 1921.ba
Instagram: 1921.ba
 
Avatar
Model1964
Postovi: 5083
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 10:15 pm
Lokacija: izvan gravitacije V
Status: Offline

Re: Priče o Želji

pet feb 12, 2016 10:22 pm

Pozdrav plavoj naciji
Još jedan izbjeglica :) sa anamo onog foruma. Jeste da sam trajno banovan već ohohoooo :r
Evo moj mali literarni doprinos ovoj temi. Priča je inspirisana 5.6. :)

Oprostite mi pravopisne greške :)

Legenda




Kako ide ona stvar Pušenja? »Ko igra za raju i zanemari taktiku, završi karijeru u nižerazrednom Vratniku«, jel tako? Živa istina. Na vlastitoj koži iskusio. Valjda sam bio več prije predodređen za takvu karijeru. Sudbina garant.
Nikada nisam volio na suho trčati, ali sa loptom, vazda. Važniji mi je bio potez, lijep potez…. Idealan potez, nego dobar rezultat. Jebeš rezultat kada postupak nije dobar. Jel' tako? Svi nešto hoče… trofeje, titule, lovu, slavu na guzove, bez ljepote. Fali ocjena za umjetnički dojam. Trka, snaga, trka…..što se nisu atletike ili biatlona ufatili? Valjda što nema ni love ni slave. Kako da ti objasnim kakava je to slast kad mu provučeš kroz none? Jednom, dvaput…. I treči put kad te hoče krkan polomiti k'o kukuruz. Ovca bleji i čudi se, a ti samo čuješ ooooooooo….. Jebeš golove, za to se živi. Fudbal je šou a ne irgat. Narodu je dosta svog irgata a da još plača da gleda druge kako irgate. Jel tako? Jest.
Kako su me samo od malih nogu peglali, nemaš pojma. Mogao bih doktorsku disertaciju napisati na temu: Psihološke metode i zahvati u modernom nogometu. »Sine moj, ti imaš dragulje u nogama, ti si perspektiva ovog sporta, ti si novi Pele….. Daj potrči malo, probaj igrat kolektivno,… Digni glavu več jednom…..***** ti sto majki, konjino sebična! Jeli vidiš da sam čeka več pola sata…. Izlazi napolje majku ti glupu«….. tako još koliko hočeš. Činjenica je da su me malo stesali i ubrzali. Ma, bio sam ja vazda brz, samo su me kao, usmjerili. Ma, oni tjerali svoje, ja svoje….
Dani i tekme prolazili, nekad zadovoljan, nekad ko kurton, prazan i jadan. Največa nagrda mi je bila kad čujem »Bravo care, što bekana još malo ne provoza!?« Znaš kako je kad dođu điberi igrat protiv velikog kluba. Napale se k'o mlada. Jel tako? Po svaku cjenu hoče napraviti neki kao rezultat. Nije ih sramota naroda što gleda, nije ih sramota psovanja i vrjeđanja, ne čuju oni smjeh i ne vide čuđenje mase. Žele samo bobu, ili nekad i više, da se mogu kroz koju godinu kurčit u selu kako su oni bili sudionici te, za njih historiske tekme. » E…. te godine smo mi tamo odigrali veličanstveno, sve novine i televizije su pisale kak'i smo bili. Ja sam čuv'o onog malca. Svjetski igrač, čudo od djeteta, ali kraj mene nije mog'o ni pisnut'. Imam iz novina izrezano.«
Ok, hočeš bobe, uzmi, danas nisu tako važne, preči mi je moj čeif. Za moj čeif češ guzice dati. Guzicu za bodove, samo tako. Lomim ga na tri mjesta… noge lijevo, ruke desno a glava se vrti ko globus. Ljuljam ga u temelju, jedan trzaj i on… ode. Znaš li gdje češ? Kupi i meni cigare! Evo ga opet, kidiše k'o da je bjesan, stisn'o zube, kockasta vilica iskočila dvadeset centi pred glavu. Hoče da me polomi za kolica. Ode on na šupku, lagano, van terena. Jedino šta je polomio su kante sa vodom i reklame. Poslije me juri po cjelom igralištu, hoče da se sveti. Ni na poluvremenu ne mogu od njega pišat, a piva stisla.
E vidiš, tada… mislio sam da piva i lopta mogu skupa. Pazi na sportski život. Hrana, spavanje, minerali i vitamini i tako to. Znaš več. Koje spavanje koji minerali? Samo mineralna za mamurluk. Pored ovakvog nočnog života ti spavaj… nema šanse… ni teoretske. Trese 'zika u živo, koke napucane ko za reklamu, ima se para, znaju te…. i tako iz noči u noč. Tekma je sutra ili ko zna kada, a sada je sada.
Ost'o bih ja jedan u nizu talentovanih malaca, balavac koji je puno obečavo a malo dao, da nije bilo te tekme. Ta tekma su moja vrata u kuču slavnih, vrata u raj. Sada visim na zidu skupa sa istinskim legendama. Od tada i za vječno cijeli grad i država zna za mene. Prije i poslije ne postoji.
Pun stadion, petdeset milja. Jel' tako? Nočna tekma. Ko dobije prvi, ko zijani vazda donji. Oni kao domačini mi kao gosti. Oni kao jaki, moćni, grandiozni, mi kao bjedni, blijedi. Oni več slave. Trese se zemlja do Japana. Strah te izači na travu. Moguli ja kako kuči… ili ako baš moram, onda bi na klupu… Izašli smo prvi. Huk, ma tutanj….sve grmi i ječi. Odjednom muda ko lubenica a srce do desnog ramena veliko. Iztrčavaju zvjeri željne naše krvi. Kako su ih samo pogurali i naložili. Strava. Jurišaju, melju… šta su pasli… nije mi jasno. Vuku se sekunde k'o godine. Treba ovo izdržati. Publika nas nosi. Naša naravno. Nema uzmicanja i predaje. Borimo se ko da je glava u pitanju. Njie glava, jeste obraz… još gore. Tu su svi oni koje si zabavljo, koji su te bodrili i carom nazivali. Koje bi bilo sranje da kleknemo… neopisivo. Još se držimo, još smo tu. I tako cjelu tekmu, kost u kost.
I onda… i onda šou! Zadnja je minuta. Jedna jedva..slučajno spašena lopta se pretvara u majstoriju. Remek djelo. Filigranski rad. Sve iz prve, kao da smo samo to trenirali. Čekam na loptu ko zapeta puška… pazim da me Švabe ne maznu u ofsajdu. Daj mi čovječe loptu! U prostor! Sada! Letim… Ja sam orkan! Ako sada sviraš kraj kunem se svim na svijetu živog ču te sahraniti na sred' terena! Vagam golmana i pucam na prazan go. Uđi kučko… uđi kurvetino! Vuče se k'o da misli lijevo ili desno. Liže stativu… desno….tooooo!
Ma, atomska je pičkin dim kako je puklo. Još mi zvoni u glavi. Zemlja se trese….nebo se trese. Trčim ko pobješnjeli bik… moji me probaju uhvatiti. Tek sada vidim koliko nas je… ludilo. Valjaju se po travi nazovi pobjednici. Plaču… suza suzu goni. Dresovima brišu sline. Ko je sada donji!? Taj osječaj to je…. Ma kakvi orgazmi i tripovi! Tu može biti komotno kraj. Ostalo je samo odrađivanje posla.
Potuc'o sam se k'o profi jedno vrijeme po svijetu a da nisam niti blizu bio takom osječaju kao tada. Nije da nisam želio reprizu, ponovno kolektivno svršavanje…. Jebi ga, nije se dalo. Sve što se je izdogađalo nije ni blijeda sjena te noči. Sada mi se čini da je to za mene bilo prerano. Takve stvari bi se trebale dešavati na vrhuncu karijere a ne k'o meni na početku. Balavac prebrzo dotakao zvijezde … tako nekako. Opet, kada se samo sjetim sreče i ludila te noči nije mi žao. Zubima si mogao gristi ljepotu, tako gusta i močna je bila.
I sada bi isto, samo žešče i jače. Nije mi žao što jesam nego šta nisam. Bitan je potez, jebeš karijeru. Cener za umjetnički dojam. Bravo maesto vrijedi više od miliona. Jel tako?
JA KADA NESTO KAZEM, ILI JE BILO ILI CE BITI😎
 
Avatar
brile
Postovi: 272
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 12:51 pm
Kontakt:
Status: Offline

Re: Priče o Želji

pon feb 15, 2016 9:42 pm

Otiš’o si Đilda, ostala je tuga, uvijek će te voljeti manijaci s Juga, odzvanjalo je i danas odzvanja na tribinama stadiona Grbavica i svakog drugog stadiona kojeg pohode vjerni navijači Željezničara. Jer, Dževad Begić Đilda bio je po mnogo čemu poseban insan, veliki zaljubljenik nogometa, vatreni navijač plavih iz Doline ćupova… Vođa navijača iz srca i duše…

Jedanaestog jula poginuo je nezaboravni Dževad Begić Đilda. Zbog iskrene ljubavi prema BiH, borbe, hrabrosti i bezgranične humanosti postao je dio pjesme Željinih navijača, dio bosanske legende.

Bio je, reklo bi se, običan čovjek. Bošnjak, Bosanac. No, njegov život i pogibija isprepletani su mnoštvom sudbinskih veza, momenata koji za Đildu vežu neobičnu i potresnu priču. Kao što je bio iskreni vođa navijača Želje, srčani zaljubljenik plavih, tako je sa istim žarom i patriotizmom krenuo u borbu protiv agresora. Krenuo je srcem u odbranu Grada, kao što je svojevremeno kretao da bodri svoga Želju. No, u trećem mjesecu agresije, zločinački metak sa tada okupirane Grbavice, zauvijek je prekinuo Đildin život. I to baš sa Grbavice: za koju je, kako je često znao kazati, živio, s kojom se radovao i plakao…

Dva dana nakon pogibije, rahmetli Đilda pokopan je na šehidskom mezarju na Kovačima. I, opet, još jedna sudbinska veza. Na posljednji ispračaj hrabrom šehidu došli su svi ondašnji komandanti, suborci, prijatelji, rodbina… Ali, gdje je i u čemu je ta druga sudbinska veza? Đildini prijatelji i suborci, kažu da su se prije agresije najvjerniji navijači Želje znali često okupljati upravo na Kovačima i odatle su kretali ka Grbavici, a Đilda je tada bio vođa navijača plavog tima…

Iza rahmetli Dževada Begića ostala je supruga sa petero djece, petero kćeri, a najmlađa nosi ime po rahmetli ocu. Dževada je rođena nakon njegove pogibije…

U ovoj priči sudbinskim vezama nigdje kraja. Nemalo poslije Đilde, iste godine poginuo je i njegov brat Izet. U subotu, baš kao Đilda, od snajperskog hica koji ga je pogodio u vrat, baš kao Đildu.

Ulica u kojoj su živjeli Dževad i Izet danas nosi ime Braće Begić. Ali tu nije kraj priče o rahmetli Dževadu Begiću Đildi. U znak sjećanja na njega i njegovu nesebičnu hrabrost i humanost otkrivena spomen-ploča kod Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu, gdje je Đilda poginuo. Da se zna i ne zaboravi.

Muhamed Bikić
 
Avatar
avlami97
Postovi: 5202
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 9:33 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Priče o Želji

sri feb 17, 2016 2:04 pm

http://zeljeznicarfk.blogspot.ba/2011/0 ... l-1-1.html" onclick="window.open(this.href);return false;

Željo - Arsenal, ljeto, 1976.

slika
Zadnja izmjena: avlami97, dana/u sri feb 17, 2016 2:31 pm, ukupno mijenjano 2 puta.
Dok istina obuje cipele laž je već obišla cijeli svijet.
 
Avatar
avlami97
Postovi: 5202
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 9:33 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Priče o Želji

sri feb 17, 2016 2:29 pm

Željo - Arsenal, ljeto, 1976.

Lijepo vrijeme, dobro popunjena Grbavica, a mi u oslabljenom sastavu. Završilio 1:1, ali tada sam vidio prvi put pravog golmana. To je bio golman Arsenala, koji je tokom cijele utakmice galamio na svoje igrače, kao kakav general. Da nije bilo golmana i njedovog komandovanja isprašili bi tobdžije sa par golova u mreži. "Koka" - Slobodan Kojović je bježao bekovaima Arsenala kao maloj djeci. Šerbo /frizura/ je fulio dva zicera (oba golman odbranio).

Sunčan dan, blagi povjetarac i dobre vile su taj dan bile saveznici velikog Arsenala.

Nakon ili prije toga je odigrana i prijateljska utakmica protiv Magdeburga (DDR), tada velikog kluba iz Istočne Njemačke i stalnog učesnika u evropskim natjecanjima (Kup šampiona, Kup kupova i Kup Uefa). Znam da je i tada bilo lijepo vrijeme, a rezultata se ne sjećam (možda 0:0, 1:1, 2:2 ili 2:1 za nas). Uspomene...eh te uspomene... :D[/quote]
Dok istina obuje cipele laž je već obišla cijeli svijet.
 
Avatar
Dzezvar
Postovi: 5948
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 7:01 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Priče o Želji

čet feb 18, 2016 10:03 am

http://mrakovackabb.com/2015/05/15/f-k- ... i-slicice/" onclick="window.open(this.href);return false;
Prijedor, stara kuća, rano ljeto 1977. Od samog jutra nije slutilo na dobro. Neuobičajeno raspoloženi otac i mati zujali su po kući, užurbani i djetinjasto uzbudjeni; gosti su kao nikad prije počeli dolaziti ranom zorom, kuća se punila radosnom grajom i grohotom, bilo je jasno da se sprema neko slavlje, i svi su se, bez izuzetka, takmičili ko će prema meni biti dobrodušniji, finiji, džometniji: slatke riječi, bomboni ‘Jadran’ i ‘Negro’, ‘Kauboj Džimi’ čokolade, milovanje po kosi, štipanje obraza, vidi ga koliki je narastao, jabuka zlatna. Bilo je jasno da neće valjati. Ali šta? I dok sam mjerkao da li da šmugnem ka Puharskoj ili da se zavučem u logu iza Nenadove živice, na vratima se ukazao striko Hare iz Zagreba, nasmijan i glasan kao neko koga svrbi veliki bunt novčanica u džepu i traži s kim će ih potrošiti.

“Ma gdje je taj mali!” zagrmio je. “Ja iz Zagreba došao da mu kupim fudbalku, a njega ni za lijeka!” Pomen lopte je brzopotezno ištekao moj unutrašnji alarm i smrknuto, nepovjerljivo lice ozario je blentav kez. “Evo me striko, ho’š mi stvarno kupiti loptu? Pravu onu, iz ‘Bosnasporta?'” Kao omađijan sam napustio privremeno skrovište iza kredenca i izgubio se u njegovom medvjedjem zagrljaju. “Ma i loptu i dres i kopačke, sve ću ti kupiti, ako ćeš mi obećati da ćeš navijati za Želju, samo i zauvijek za Želju.” U toj radosti bio sam spreman obećati i puno više, ali nije bilo potrebe. Hoću, navijaću za Želju, sada i zauvijek. Striko me stavio u svog Eskorta, provozao po gradu, kupio loptu u Bosnasportu, odveo na sladoled. Jutarnji strah me je bio posve napustio, dječije naivno sjedio sam na prednjem sjedištu, lizao sladoled i gledao kroz prozor kako pored nas promiču prijedorski balkoni i krovovi. Prošlost, sadašnjost i budućnost, čitav kosmos, sve je stalo u tu dušicu presvučenu šestougaonicima od farbane kože i koncima što ih vežu, savršeno glatkim pod mojim prstima. Omađijan do jutros nezamislivom srećom, po povratku nisam ni primijetio da je kuća puna rodbine, komšija i nekih nepoznatih ljudi, među njima i berber Idriz koji će me nešto kasnije hladno, nemilosrdno i vješto, uz moje beskrajno zaprepaštenje i prestravljenu dreku, osunetiti.

Da, svoju pripadnost plemenu navijača Fudbalskog kluba Željezničar platio sam skupo. Najskuplje.

Slika druga – “Mehmeda majka budila”



Septembar 1986. Za Željezničar sam navijao predano, iako to nije imalo veze sa davno izrečenim obećanjem stricu Muharemu. Izbora se u našoj kući po tom pitanju nije imalo. Naime, moj otac je bio željezničar, mašinovođa, ponosan na svoj pošteno zarađeni kruh, prvih godina garav od uglja parnjače na kojoj je počeo kao ložač; potom namazan tovatnom mašću koja je permanentno prekrivala svaki centimetar površine na čudovišnim 661 dizel lokomotivama što ih je Titu poklonio Joh Fitzgerald Kenedi; i na kraju okađen duhanom iz švedskih 441 električnih limuzina-lokomotiva u kojima se nije imalo šta raditi osim pušiti i gledati preda se sa jednom rukom na kočionoj poluzi. Dakle, Željo.

Ne razaznajem više kako se sve zbilo, da li smo se nešto posebno spremali za to putovanje, ili mi je otac samo usput nabacio da se spakujem jer sutra krećemo, ali znam da smo se obreli u Sarajevu, da sam pio vode iz usta mermerne žabe ispred željezničke stanice, da mi je bilo smiješno da se vojvoda po kojem je velika ulica uz Miljacku dobila ime zvao Stepa i da sam tušio oca da zašto se ne zove Prerija, i da smo jeli ćufte i pire krompir kod čika Đure i teta Milene na Alipašinom, i da sam za rođendan od njih dobio deset hiljada dinara (crvenu), i da je otac uzbuđeno odbijao dimove dok smo se vozili ka Grbavici, i da sam mislio da će mi se noge oduzeti od uzbuđenja kad smo, nošeni rijekom ljudi, ušli na tadašnju istočnu tribinu Željinog stadiona (tamo gdje danas stoji lokomotiva), pred nama je pukao travnjak okupan najljepšim svjetlom što postoji, nestvaran u savršenosti svojih krečom iscrtanih linija, bez busenja što štrči kao na terenu OFK Trgoprodaje sa Urija, bez utabane ledine (osim po trun ispred golova), da umreš od ljepote. I onda taj huk mase. Nemaš ti sa 14 godina čime da se od toga odbraniš, da izbjegneš zarazu, da ostaneš pri sebi kad te prožmu vibracije istovremenog glasanja desetine hiljada grla. Ko ne zna kakav je to heroin, neka posluša uživo “You’ll never walk alone” na Anfieldu ili Celtic Parku, ili estonski hor od 25 000 duša.

I ne sjećam se previše detalja. Znam samo da je Partizan poveo i da su otac i čika Đuro prepušili i prepsovali čitavo prvo poluvrijeme, i da je Radmilo Mihajlović u drugom nastavku zabio tri gola. Ne sjećam se pojedinosti, rekoh, ali se sjećam kako je otac plakao kad je čitav stadion zapjevao ‘Mehmeda majka budila’ nakon što je Meša Baždarević pred sam kraj utakmice predriblao sve što je bilo Partizanovih igrača, stručnog štaba i pomoćnog osoblja i nesebično dodao Mihajloviću pred praznim golom (kasnije ću shvatiti značenje het-trika). Dvadeset hiljada ljudi pjevalo je jednim glasom ‘Ustani, sine Mehmede’ pod čarobnim svjetlom stadionskih reflektora, Baždarević je otpozdravljao, a otac je plakao i pjevao. I ja sam plakao i pjevao, iako nisam znao ni zašto plačem, ni kako idu riječi pjesme.

Slika treća – “Derbi”



Kao ni ja, ni moja djeca nisu mogla birati za koga će navijati. Za razliku od oca, indoktrinaciji sam pristupio od njihovih najmanjih nogu. Na Grbavici bi se često znali zaigrati oko lokomotive dok sam ja zažareno pratio kako Bulent Biščević i momci u plavom vode rovovske ratove protiv Budućnosti iz Banovića, Posušja ili Glasinca. Bili su sa mnom i na svim velikim utakmicama. Sjećam se kako je Azra začuđeno (i trunku prestrašeno) gledala moje vapaje nakon što je Kieron Dyer krvnički slomio moje plavo srce iz kontranapada, na dodavanje Alana Shirera. Sjećam se kako sam Tarika bacakao visoko u zrak u krkljancu Juga kad smo slavili titulu protiv Leotara. Sjećam se svakog derbija, i Kilmarnoka, i Malage, i Anorthosisa, “prijateljiskih” sa Partizanom i Dinamom, i Jure Guve, i Bešlije, i Guše, i Plišeka, i Sime Krunića, i kad su se prvi put nakon rata upalili reflektori, i još mnogočega.

I tako, nizale su se naše zajedničke tekme, pretakale u svjetlucave uspomene koje ću očajnički dozivati u trenucima razdvojenosti koji su bivali sve češći i gušći. Od tada je prošlo kiptijan godina, nosalo nas je svuda po svijetu, do Haga i New Yorka i Londona, zaboravio sam kad smo zadnji put skupa bili na Grbavici, ali se uvijek znalo šta se misli kad se kaže ‘mi’ u razgovoru o fudbalu. Tako i neki dan. Ja u NY, Tarik u Sarajevu.

‘Ideš li na derbi?’
‘Ne znam, ako me mama pusti.’
‘Da, opasno je sad, velike su tenzije, moglo bi biti sranja.’
‘Svi samo o derbiju pričaju po gradu.’
‘Uh, samo da ih uzmemo.’
‘Da, zamisli kako bi slavili!’
‘Možda da na zapad odeš? Tamo je sigurnije.’
‘Ako ću ići, idem na jug. Svi će moji tamo.’
‘I to što kažeš. Al’ pripazi se, znaš…’
‘Ne brini se, pametni smo mi. Stay out of trouble we will.’
‘Znaš da ću biti s tobom kad razviješ Željin šal.’
‘Znam.’
Čaršijom hodaj vješto jer bi te moglo spotaći nešto....


Ex : Faca sa ulica
 
Fanzi
Postovi: 416
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 10:58 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Priče o Želji

pet feb 19, 2016 8:53 am

Ime mu je Dušan.

Ovaj krupni Visočak, u narodu poznat kao radišan i vrijedan čovjek želi postati željeznički radnik. Plate u željeznicama nisu velike, ali je barem ishrana bila garantovana, a i željeznice su brzo rasle.
Prošlo je 30 godina od kako je izgrađena pruga 1895. godine. Željeznicom su se prenosile vijesti da negdje tamo, u drugim krajevima Bosne već se gradi i pruga normalnog toka.
Napredan svijet su bili željezničari. Bilo je to doba nesigurnosti i gladi. Prvi svjetski rat je završio, ali su se mogle osjećati posljedice tog rata.
Još uvijek momak, Dušan će 1925. godine doći u Sarajevo i živiti na Malti.
Nije to vrijeme velike dinamike i turbulentnih istorijskih dešavanja. Nije bilo medija, nije bilo dnevnika, ni previše informacija. Rijetki su uživali privilegiju dodira sa spoljašnjim svijetom. Tako je i lopta stigla u Sarajevo iz vana, a među prvima će loptu ganjati radnici željeznica.
U zraku se moglo osjećati da nove nevolje dolaze na prostore Bosne i Hercegovine.
Dušan će 30tih godina dobiti sina i kćerku.
Ni u vicu ne bi povjerovao o slijedu događaja koji će se desiti. Svaki roditelj polaže nade da će njegovo dijete biti uspješnije od njega. A to će se Dušanu desiti.
Nastanjen u kući gdje je danas sarajevska Paromlinska ulica, njegov dječak će odrediti sudbinu ne samo FK Željezničar, nego reprezentacije Jugoslavije.

Priču o svemu što slijedi donosi gospodin sa slike. Rođen je 1959. godine u Sarajevu i danas živi u SAD. U gotovo dvosatnom razgovoru sinoć, kao svjedoku i ponekad direktnom učesniku događaja od kraja 60-tih do danas, iz riznice njegovih sjećanja, zamolili smo ga da nam otkrije najvažnije detalje, jer je Željezničar tada pravio priču.
On se zove Goran i uspješan je biznismen.

Dok pripremamo ovaj tekst, iz Uprave kluba spremaju pozivnicu za gosp. Gorana. Na pitanje da li bi želio postati član kluba, sa neskrivenom radošću je prihvatio našu ponudu.

Baština njegovog oca je ogromna.
Ipak je Milan Ribar bio prvi trofejni trener Želje.
 
Fanzi
Postovi: 416
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 10:58 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Priče o Želji

sub feb 20, 2016 2:17 am

Po završetku Drugog svjetskog rata, Milan Ribar se upisao u sarajevsku V gimnaziju na Skenderiji.
Bio je to period u kojem u Sarajevu i nije bilo previše fakulteta. Paralelno s školovanjem Milan je trenirao u Želji. Igrao je na poziciji centarhalfa. Kratko tokom karijere koja je trajala tih poratnih 50tih, igrao je i za banjalučki Borac. Bio je solidan fudbaler, odabran u to vrijeme i za B reprezentaciju Jugoslavije.
Karijeru će završiti u 28. godini zbog povrede koljena, u vrijeme kada su igračke karijere trajale puno kraće.
Po završetku svoje karijere fudbalera, Milan se zapošljava kao nastavnik tjelesnog odgoja. Bio je strog i disciplinovan. Njegova supruga Pavica predavala je sarajevskim srednjoškolcima srpsko-hrvatski, pa se nerijetko dešavalo da školarci padnu iz fizičkog, ali imaju pet iz SH.
Osim za opšte usmjerenje, Milan se zanimao za fudbal. Te 1960. godine sakupit će grupu talentovanih srednjoškolaca koju su činili Katalinski, Bukal, Deraković i drugi. Ova grupa, tada nepoznatih mladića osvojit će svaki omladinski turnir na kojem će nastupiti. Protivnike su ponižavali, pobijeđujući ih visokim rezultatima, čime će postati zanimljiva sportska priča u Jugoslaviji.
Priča o nepobijedivim školarcima iz Sarajeva, Milanu će s 32 godine obezbijediti mjesto člana stručnog štaba omladinske reprezentacije Jugoslavije skupa s Miljanićem.
Željo je tada imao kvalitetnu ekipu, nenadmašnog majstora driblinga Osima i Smajlovića. Ekipa predvođena Vlatkom Konjevodom igrala je lijep fudbal.
1966. godine desila se afera Planinić. Konjevod dobija doživotnu zabranu bavljenja fudbalom, Osim i Smajlović su suspendovani na jednu godinu zabrane igranja.
Marcel Žigante preuzima klub i stručnom štabu pridružuje Ribara, a u ekipu iz Travnika dolazi Hadžiabdić. Ekipa je u rasulu. Mnogi igrači zbog afere odlaze, sljedeće sezone Osim spašava klub od ispadanja golom u posljednjem kolu. Uprava je nezadovoljna Žiganteovim radom, postavlja na čelo ekipe Milana čiju okosnicu tima čine srednjoškolci sa početka priče. Osim ima sve manju ulogu u Ribarevom čvrsto disciplinovanom timu, koji izuzetno naporno trenira.

Vođen Ribarevom disciplinom i inovacijama, naš Željo će biti prva ekipa koja će prestati igrati zonalnu igru i preći na holandski totalni fudbal. Ribaru se nije smjelo ništa prigovoriti. U ekipi je volio radnike. Draži su mu bili Deraković i Bećirspahić od umjetnika s loptom i majstora driblinga.
Ribar je inovator. On ruši protivnike nenadmašnom fizičkom spremom svojih igrača. Isti Deraković, ne po znanju i ne po fizičkim sposobnostima, preteča je Arjena Robbena. Ulogom u timu, taktički, kao krilo ulazi ulazi u sredinu i odvlači protivničke igrače. Fudbal je tada bio prespor, biti fudbaler i nije tražilo neku posebnu fizičku pripremljenost igrača. Još uvijek neiskusni, fudbaleri Želje postepeno dolaze u vrh Prve lige.
Dok su se protivničke ekipe zbunjeno povlačile pred novim stilom igre u kojem Hadžiabdić poput Piquea povuče loptu sa svoje polovine na protivničku, toliko su trajali pritisci velike četvorke na jedan mali klub radnika željeznica u to doba.
Ribar nastavlja inovirati. Zimske pauze su mrtve. Vladala je nestašica voća i zdrave hrane. Zbog toga igrači Želje ne mogu podnijeti fizički naporne pripreme na plažama Ulcinja. Vrijeme je to kantičara, loše ishrane zasnovane na krompiru i riži, ponekad i rijeđe na mesu. A kod Ribara igrači nisu smijeli loše jesti, a kamo li piti i pušiti. Tajna discipline bila je u internoj policiji. Katalinski, Bukal, Hadžija i Deraković bili su vjerni prijatelji i pristalice Ribareve filozofije. Među igračima je vladala velika sloga kako na terenu, tako i van njega, ali ova četvorka se potrudila da Ribareva vizija ne bude uništena nesportskim ponašanjem van terena.

Vrijeme je za Brazil...

#SamoŽeljo
 
Fanzi
Postovi: 416
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 10:58 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Priče o Želji

ned feb 21, 2016 3:24 pm

(U nekoliko nastavaka objavljujemo priču o Milanu Ribaru, nekadašnjem treneru Želje. U ovoj donosimo priču o upletenosti Real Madrida u život Milana. Mislite da je Ivica Osim prvi Željin trener kojem je bila ponuđena stolica Reala? Varate se!)

Potpuno samostalno, Ribar predvodi Željezničar počev od 1967. godine. Već 1968. godine ekipa osvaja peto mjesto, za jedan bod nam je izmakao nastup u Kupu sajamskih gradova.
Sljedeće sezone, ponovo smo peti, 1970. godine smo četvrti, a 1971. smo drugi. Već 1971. godine Hajduk kao prvak izmiče nam za samo četiri boda. To je godina nemira u Jugoslaviji. Grupa hrvatskih imigranata infiltrirala se u okolini Bugojna. Buja nacionalizam, a u samom Splitu Torcida baca u more sve automobile s beogradskim tablicama.
Sljedeće godine smo prvaci. O godini kada je Željo osvojio titulu, ispisano je mnogo redova.
Do titule prvaka bismo i mnogo brže. Nekim lokalnim strukturama političara, dobro involviranim u fudbalska dešavanja, kako u Sarajevu tako i Beogradu nije odgovaralo da Željezničar postane prvak. U nekoliko utakmica prevage tih sezona, sudije će oštetiti Želju. Međutim, pohod plavih je bio nezaustavljiv. Igračka spremnost pobijedila je suđenje.
Tri godine za redom, Željezničar odlazi na turneju u Južnu Ameriku. Od zime 1970. godine do 1972, plavi igraju u Brazilu, Čileu i Peruu. Sigurno nismo igrali u Argentini, možda smo igrali u još nekoj od zemalja. U toku dvadesetodnevnih turneja u Južnoj Americi, sastajat ćemo se s velikanima brazilskog fudabala: Flamengom, Fluminenseom i Santosom, a igrače će dočekati i sam Pele u Brazilu.
Uživao je Željo popularnost širom Evrope. Naša spona s Brazilcima biće bogati Arapi, koji su prepoznali neku iskru u plavom timu.
Od svih prvotimaca, možda samo Avdija Deraković nije igrao tih godina u reprezentaciji Jugoslavije. Svi ostali igrači, odigrali su bar jedan susret. Na čuvenoj utakmici između Željezničara i Santosa na Koševu, Ivica Osim i Musemić će se pojaviti kao gosti utakmice. Inter Milan i Arsenal iz Londona tokom narednih mjeseci, doći će igrati s plavim.

Skoro sa 40 godina života, šampionske 1972. godine Milan Ribar postaje nešto što bi bilo preteča današnjem pojmu fudbalskog menadžera. Preuzima kontrolu nad klupskom administracijom, klub intenzivira pripreme stadiona Grbavica, obzirom da svoje utakmice tih godina igra na Koševu. Najznačajnija lica u upravi kluba u to vrijeme su Anto Sučić, Hamdija Omanović i Enes Duraković.

U Kupu šampiona igramo protiv Cloughovog Derby Countya. Brian Clough će kasnije s Nottingham Forrestom dva puta osvojiti Kup šampiona, 1978. i 1979. godine, a iste 1978. godine proglasit će ga FIFA menadžerom godine. Englezi su bili prejaki, Derby County možda najveći engleski klub u to vrijeme.

Fudbalski savez Jugoslavije donosi odluku o smjeni Vujadina Boškova na mjesto selektora Jugoslavije. Na poziv Miljana Miljanića, nekad 1973. godine Milan Ribar prihvata biti dio stručnog štaba Jugoslavije kojeg će još činiti Miljanić, Sule Rebac i Tomislav Ivić. Svojim vezama u Beogradu, Miljanić će postati selektor među četvoricom jednakih, Jugoslavija će 1974. godine neslavno završiti drugu fazu takmičenja, a Ribar biti nezadovoljan Miljanićevim favorizovanjem određenih igrača i nedisciplinom u timu.

Ono što je malo poznato i nezabilježeno je da je Ribar 1974. godine predvodio reprezentaciju svijeta u Briselu protiv Belgije. Za reprezentaciju svijeta 1974. godine susret će odigrati Franz Beckenbauer, Johan Cruyff i Pele. Porodica Ribar čuva kao suvenir pozivnicu na tu utakmicu sa potpisima fudbalskih velikana.
Još manje je poznato da će tu utakmicu gledati Francisco Franco. Franco šalje Santiaga Bernabea lično koji će u julu 1974. godine doći u sarajevsku ulicu Paromlinska, u porodičnu kuću porodice Ribar s ponudom za Milana da postane trener Real Madrida. Lokalno madridsko rivalstvo preselit će u Sarajevo. Odmah sutradan na sarajevski aerodrom slijeće i Vicente Calderon s većom ponudom za Ribarove trenerske usluge.
U kući porodice Ribar vodi se aukcija, nude se veliki novci i trenerska slava, ali Milan Ribar je deklarisani antifašista, ne idu ga ni jezici, smatra da nije dovoljno sposoban voditi velike time poput madridskih i odbija ponudu. Koincidencije li, Miljan Miljanić će 7 dana nakon toga postati trener Real Madrida.
 
Avatar
Dzezvar
Postovi: 5948
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 7:01 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Priče o Želji

ned feb 21, 2016 6:15 pm

Obavezno gradivo za svakog navijaca.
https://www.docdroid.net/vdmg/print-fk- ... 1.pdf.html" onclick="window.open(this.href);return false;



https://www.docdroid.net/vdmm/print-fk- ... 6.pdf.html" onclick="window.open(this.href);return false;
Čaršijom hodaj vješto jer bi te moglo spotaći nešto....


Ex : Faca sa ulica
 
Fanzi
Postovi: 416
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 10:58 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Priče o Želji

ned feb 21, 2016 6:45 pm

(Epilog)

Te 1974. godine, Milan Ribar se vraća u Želju. Šampionska generacija je na izmaku, a nove mlade snage nisu talentovane kao generacija 1972.
Osim Reala, bilo je ponuda iz Italije, Holandije i Belgije.
Bukal se vraća u Želju. Gledao je na Želju kao na rad umjetnika. Nije to otrcana priča o ljubavi. Mislio je da može ponoviti istu formulu uspjeha koja će od Želje napraviti bitnu tačku na evropskoj fubalskoj mapi.
Ribaru ovaj put to neće poći za rukom, za razliku od Ivice Osima koji će plave predvoditi do polufinala Kup UEFA.
Uprava će smijeniti Ribara na kraju 1976. godine zbog loših rezutata.
Trenirajući grčke, turske i kiparske klubove, kratko i Čelik, Ribar će pokušati pronaći sebe i godine slave.
Pokošen prvim simptomima teške bolesti, sredinom 1991. godine se vraća u Želju kao savjetnik stručnog štaba.
Posmatrajući trening plavih, primijetio je talenat mladog desnog beka Marija Stanića za napadača. Vođen Ribarevom vizijom, Mario će postati napadač.
Odveć vremešnog Ribara u bolnici će posjećivati kompletna šampionska generacija iz 1972. godine. Beograd nije zaboravio ko je Milan ni uosvit rata 1992. godine. Pozivaju ga s porodicom da dođe u Beograd. Govorili su mu da je on njihov, a Milan im je na to odgovorio:

"Vaš? Ja sam Sarajlija!"

Ostat će sve vrijeme rata u opkoljenom Sarajevu.
Po okončanju rata, bolest je već uzela svoj danak. Umrijet će u zagrebačkom Rebru, u martu 1996. godine.
Ukopan je na groblju Bare.

Ostat će zauvijek poznat po rečenici, izgovorenoj na megafonu u toku treninga budućih šampiona:

"Mi u Želji smo ratnici, a ne svileni akademci, i to nek vam je jasno dok igrate ovdje!"

Slava mu i hvala.

(kraj)

#SamoŽeljo
 
Avatar
Dzezvar
Postovi: 5948
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 7:01 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Priče o Želji

sri mar 02, 2016 6:00 pm

NIKOLA NIKIĆ: Je*o 100.000 KM, ne može se ovaj osjećaj platiti!

02/03/2016

Nikola Nikić, legendarno krilo Plavih s Grbavice, bio je na tribinama tokom utakmice 19. kola BHT Premijer lige Bosne i Hercegovine između Željezničara i Širokog Brijega. Nikić je na utakmicu došao nakon poziva čelnih ljudi ekipe iz Zvorničke 27.
“Šta da kažem? Vidi se da je Željo naš najveći, najbolji i najtrofejniji klub. Sama atmosfera koju su napravili Manijaci, to je strašni sud. Nakon 25 godina, gospoda iz uprave kluba na čelu sa Senadom Misimovićem me pozvala na utakmicu. Pozvao me lično Senad, čak je poslao i automobil po mene. Kad bih rekao da mi nije drago, ispao bih ni sam ne znam kakav. Poslije 30 godina, kada sam igrao za Želju, nisam se osjećao ljepše. Mala gesta, ali mnogo mi znači da su se ljudi sjetili.

Još nakon što je pun stadion skandirao moje ime, i to nakon imena jednog Ivice Osima, pa da sam imao kopačke skočio bih dole da pomognem ekipi da zabijemo još koji gol. Utakmica je bila fenomenalna. Teško je opisati, emocije su me savladale i skakao sam kao da mi je 20 godina, a ne šezdeset”, kaže Nikić za Radiosarajevo.ba i dodaje:

“Željezničar je pokazao da ne zaboravlja svoje legende. Ja sam svjestan da je Željo veliki klub i da je imao u svojoj historiji 100-200 boljih igrača od Nikole Nikića, ali ima tu nešto… Ne znam kako to da objasnim. To najviše mogu da zahvalim vama novinarima. Kako to drugačije mogu objasniti. Željo je oduvijek imao taj duh, tu prisnost… Znaš koliko je bilo igrača u Želji? Od Ilijasa Pašića, Miše Smajlovića, Bukala… Ma to je strašni sud. Ne mogu to objasniti”, kaže Nikić.

Nikić ističe kako je zadovoljan igrom Plavih na terenu.
“Odličan je Željo na terenu. Ima tu nešto slično s mojoj generacijom koju je vodio Ivica Osim. Čini mi se da smo na svim mjestima pokriveni odlično. Ima tu još malo dorade, treba raditi i na trci. Možda sam ja subjektivan, ali meni je bolja bila utakmica Želje i Širokog, nego Rome i Reala. Ja na utakmici Rome i Reala nisam ništa vidio. Ovdje je bilo i dinamike, malo nas je i Široki bio stisnuo, malo smo se i prepali atmosfere. Izvanredna utakmica, sjajna atmosfera. Malo mi je žao zbog tih baklji, jer mi je neko rekao da će biti 7-8 hiljada KM kazne. Ne mogu da vjerujem, to je skoro 3.000 gledalaca. Drago mi je što se vratila publika, sjajno sam se osjećao”, ističe Nikić.

Legendarno krilo Plavih vjeruje kako je pred Edisom Mulalićem dobra karijera.



“Teško je sada generalisati. Mulalić je na samom početku svoje karijere. Ja kad sam bio trener, uvijek sam volio igru za gol više. Ovaj mali ima nešto u sebi, drčan je… Zna da motiviše ekipu. Sjećam se da je i kao igrač bio srčan, borio se. Nije bio neki ekstra kvalitetan igrač, ali je kao Bahtić i ja izgarao na terenu do posljednjeg atoma snage. Meni se lično sviđa kao trener i mislim da ako nastavi s edukacijom, da je dobra karijera pred njim. Znate kako je nama trenerima u Bosni i Hercegovini? Tri-četiri kiksa i odmah si bivši. Nismo zaštićeni uopće. Mislim da je mali talentovan i treba mu pustiti da radi”, kaže Nikić.

Nikić se nada kako Željezničar može nadoknaditi bodovni zaostatak u nastavku sezone.
“Imamo dobru ekipu, malo smo zaostali s bodovima, ali ja se sada nadam da će biti tri boda Mostar, pa tri boda kući i onda ide veliki derbi sa Slobodom. Koliko znam mi smo u Tuzli uvijek igrali fenomenalno. Sjećam se utakmice kada je bilo 4:0, ili 5:0, ne mogu više da se sjetim. Znam da su mene i Fiću hvatali lasom. Ne možeš ti to uhvatiti. Mislim da je Željo dobar, a ako mi ne budemo prvi, volio bih da bude Sloboda”, priča Nikić.

“Željo je od mene napravio i čovjeka i igrača. Učim svoju djecu kako je mene naučio Željo. Da mi je neko dao 100.000 KM i rekao evo ti, šuti, nemoj nikada dolaziti na Grbavicu, ja bih im rekao: ‘Je*o vas vaših 100.000 KM’, ne može se ovo što sam ja doživio nikada kupiti’.

I ovo što su meni moji Manijaci napravili. Skandiraju meni nakon 30 godina. Ivici Osimu koji je legenda na legendama i meni Nikoli Nikiću. Ne može se to kupiti. Ja ne znam te ljude u Upravi klub. Znam Miru Šiljka da je dolazio i kada smo mi igrali. Mislim da znaju šta hoće. Igra se protiv Širokog i dođe ti 15.000 ljudi. Pa šta da se igra protiv Sarajeva, Partizana, Zvezde, Dinama? Bilo bi 50.000 ljudi da može toliko stati”, kaže Nikić i dodaje:

“Međutim nama nikad ne valja. Mi da smo došli do polufinala na Svjetskog prvenstva, mi bismo našli zamjerke, bila bi priča Pape trebao si ovog ubaciti. Takvi smo mi, Balkanci, ne možeš nas promijeniti. Ovi ljudi imaju moju maksimalnu podršku.

Željo je uvijek bio veliki klub, ne ponižavam nikoga drugog, tu su i Sarajevo, Velež, Borac, Čelik, Sloboda. Ako ne bude tih klubova s velikom historijom, koji su nas predstavljali širom Jugoslavije, neće biti ni fudbala na ovim prostorima. Ljudi nešto rade i moju će podršku uvijek imati. Drago mi je da se publika vratila i da moji Manijaci onako navijaju, samo bih im poslao jednu malu molbu. Da ne pale te baklje, da ne pravimo štetu klubu. Ne možeš ti to naplaćati kolike su te kazne”, zaključuje Nikić.
Čaršijom hodaj vješto jer bi te moglo spotaći nešto....


Ex : Faca sa ulica
 
Avatar
sofronije
Postovi: 581
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 11:49 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Priče o Želji

čet mar 17, 2016 8:32 pm

slika
:zeljeznicar1:
 
Avatar
sofronije
Postovi: 581
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 11:49 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Priče o Želji

čet mar 17, 2016 8:37 pm

KOMPLEKS OBAVEZNO PROCITATI :) :rofl:
slika
:zeljeznicar1:
 
Avatar
sofronije
Postovi: 581
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 11:49 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Priče o Želji

čet mar 17, 2016 8:43 pm

Povodom proslave 80 godina FK ŽELJEZNIČAR
slika
:zeljeznicar1:
 
Avatar
sofronije
Postovi: 581
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 11:49 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Priče o Želji

čet mar 17, 2016 8:48 pm

AMAR OSIM
slika
slika
:zeljeznicar1:
 
Avatar
sofronije
Postovi: 581
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 11:49 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Priče o Želji

čet mar 17, 2016 8:56 pm

ZANIMLJIVO :rofl1: :rofl1:
slika
:zeljeznicar1:
 
Avatar
sofronije
Postovi: 581
Pridružen/a: pet feb 12, 2016 11:49 am
Kontakt:
Status: Offline

Re: Priče o Želji

čet mar 17, 2016 11:21 pm

"OPET ĆE NAS RAZVALITI" :DD:
slika
:zeljeznicar1:
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 8

Online

Trenutno korisnika/ca: ghamaz i 172 gosta.
 

 

Prijava  •  Registracija