barbarez je napisao/la: ↑sri apr 01, 2020 7:15 pm
Cesto sam ko mladji smatrao da niko Zelju ne voli vise na svijetu od mene. Svako drugo razmisljanje bila bi mi uvreda. Trudio sam se da tako zivim,da zivim jednostavno Zeljeznicar.
Medjutim,kako sam lagano postajao zreliji,sve vise sam uvidjao more i more ljudi koji su radili slicne ili drugacije stvari iz ljubavi prema Zelji. Pa se postidis i zelis voljeti klub kao i oni .
Ja sam Zeljom okruzen i prati me od samog rodjenja,pa kroz citav moj zivot.
Kad sam se rodio,starom su iz bolnice javili da je Zeljo dobio golmana. Jer tad nisi mogao znati pol,a Bogami ni poziciju na terenu.
Mada sam cak i znao jako dobro da branim,i stari me naucio mnogim cakama na golu.
Ne sjecam se da me neko kroz odrastanje nagovarao da volim Zelju,iako me stara cesto pokusavala muntat da kazem da navijam za Sarajevo,da bi mi kupila nesto.
Pa imam jednu anegdotu iz tog nekog perioda kad jos nisam bas dobro znao za sebe. Kad je Cobo Janjus dosao kod stare u osiguranje,da osigura auto,i svi su znali da ja puno volim Zelju,a posto smo preselili na Ilidzu,ja sam ostao da idem u skolu u Hrasno,i cesto cekao da mama zavrsi sa poslom da idemo kuci,zovnuli su me da vidim Cobu.
I pita me Cobo za koga navijam,a stara mi je kao trebala nesto kupit. I ja reko kad sam sa starim navijam za Zelju,a kad sam sa mamom za Sarajevo.
Ja se toga ne sjecam,i mislim da je to pitarska podvala.
Sad malo kad pogledam na svoje djetinstvo prije rata,i kad pogledam cesto ovu danasnju djecu,bude mi fascinantno da sam ja sa 6-7 godina pratio Zelju na radiju,na Grbavici skoro svaku tekmu,iako nikad nisam gol ni jedan vidio,i to me pravo nerviralo ko dijete. Jer svi ustanu,i samo cujem galamu.
Sjecam se Zelje koji je cesto gubio vani,ali ja sam i dalje iz sedmice u sedmicu pratio te prenose.
Dalje mi je bilo fascinantno da sam u skoli,vodio rat pravi,jer je jako dosta djece navijalo za Zvezdu i meni to nikako nije bilo kao dijetetu normalno,da zivis u Sarajevu i navijas za Zvezdu.
Opet kazem niko me na to nije tjerao.
Plava boja mi je bila najdraza,Leonardo najdraza ninja kornjaca. Sve se nekako vezivalo za plavo.
Volio sam Zeljine igrace,napisah vec da sam imao srecu da me vozaju.
Bio sam ponosan,kad 90 pred svjetsko prvenstvo,na SA 3 televiziji,uzivo stari nazove Mesu,koji nije mogao igrat,i kad cujem da Mesa njega zna i pozdravlja,ili kada mi Baljic obeca dres Njemacke sa svjetskog,ili kad na Rimskom mostu,kupas se zajedno sa Gordanom Vidovicem,kojeg tada ni starijinod mene nisu znali da igra za Zelju,ali ja sam to ko dijete pratio,i meni je to bilo kao da sad upoznas Messija.
U glavi me je samo odzvanjalo,kad napunis 10 godina ides trenirati u Zelji.
Ja sam zivio za to.
Ja ne volim onu nasu klasicnu pricu bio sam najbolji ali sjebale me povrede.
Kao klinac sam bio pun samopuzdanja,jer sam dominirao u mahalama i skolama. Ali sam imao problem jer nisam bio bezobrazan i babin sin.A mogao sam vise nego svi ostali. Jedva sam cekao da dodjem u klub,a Zeljo me naucio mnogo toga u zivotu.
Bilo je tu svega i svacega,i dobroga i losega.
Zato sam i cesto pisao i davao svoje misljenje o mladjim kategorijama. Jer znam kakvih je igraca propadalo iz raznoraznih razloga. Dusa me zaboli,kakvi su igraci znali igrati za prvi tim,a kajvi su propali ili nisu dobili nikad priliku.
Ali ne bih sad o treniranju. Nadovezah se jer sam tada bio dio kluba. Znaci prosao sam i tu fazu.
Ali i kad si dio kluba,opet si prije svega navijac i neko ko voli klub.
Ja sam klub dozivljavao kao da mi treba biti cast sto sam dio njega. Mene je to ispunjavalo,ispunjavalo djecacki san. Mi se nismo furali Zeljom. Mastali smo zaigrati na Grbavici.
Sta sam sve prolazio zbog Zelje,i sta sam sve radio zbog njega,ne bi mi bilo dovoljno 2000 stranica da ispisem,a tako opet neko isprica jednu svoju,pa te odusevi kako Zeljo prica zivotne price.
Kad pogledam sa ove distance unazad,nije mi zao ni dana potrosenog na nas voljeni klub,niti bilo koje lose ili tuzne stvari.
Rasti uz Zelju je kao rasti u mahali,to nema cijenu. Naucis mnogo toga,to te nekako odgoji.
Ali jednu jako bitnu stvar sam naucio. Naucio sam da je Zeljo iznad svega,Zeljo nisu ljudi koji nesto obavljaju u njemu. Zeljo nije moj trener,koji je bio nekad nepravedean,Zeljo nije neki kloc koji te namjerno ukopava,da mu jarana ne izbacis iz ekipe,Zeljo nisu ljudi koji ti stvaraju losu sliku kluba. Zeljo je nesto sto imas u sebi,Zeljo ti je kao dijete koje moze imati 100 mana ali ga ti opet volis najvise,i tebi je najbolji. Zeljo nisu hinjski ratovi i podmetanja,Zeljo je ponos,pobjeda,zajednistvo i snaga.
Da samo znate kakav je osjecaj igrati protiv Zelje na Grbavici. Ja imam jednu zanimljivu pricu.
Igrali smo predigru,pred neku nasu tekmu na Grbavici. I igralo smo izmedju sebe. Jedni u plavim a drugi u bijelim dresovima. Nasi navijaci ,su poceli dolaziti u drugom poluvremenu,i nisu znali da su bijeli ustvari isto nasa djeca.
Kad su poceli navijati za plave. Nama bijelim su se noge odsjekle. Mi sto vise napadamo,oni sve vise navijaju.
Ne znas ni ono sto si znao,ne smijes da dignes glavu. I shvatis,koja je snaga taj nas huk sa tribina.
Znas da su tvoji,ali te opet strah te sile sa tribina.
Ja se nadam da ce i moji malci,bar u pola voljeti klub kao ja.
Da rastu uz klub i da ga istinski vole. Da jednostavno uzivaju na Grbavici.
Kad sam bio mali,nisam bas najbolje shvatao onu za Zelju se ne najvija,Zeljo se voli. Mislio sam da je to puko filozofiranje.Jer prvo sto kazes ko mali ponosno. Ja navijam za Zelju. Pa te zbuni to.
Ali kad odrastes i shvatis tu sustinu,nikakve okolnosti i ljudi te ne mogu udaljiti od kluba.
Shvatis da je to do samog kraja jednostavno tako.
Dva dana pisem. Vise ni ne znam sta sam napisao ni sta sam htio jos reci,ni gdje sam stao ,ovim malim Zeljovci pokazujem finte neke,pa ne znam gdje sam.