sri sep 07, 2016 10:33 pm
Tri dana su do utakmice, a mene trema trese. U godinama sam kada sam prebolio sve "djecije bolesti" i kada tremu ne dozivljavam vise. A opet, Zeljo igra..., a Zeljo kada igra, sve godine, sva iskustva, sve brige prestaju. Dobro, ne prestaju, tacnije - pauziraju za neka 2 sata. U ta 2 sata nekako sav zivot moze da stane; iscekivanje, tuga i sreca isprepletena, razocarenja i radovanja u isto vrijeme i ono najbitnije - ponos. Ponos sto sam tu, medju bracom i sestrama koji zive ovaj klub, ovu filozofiju i nacin zivota. Ponos je Zeljo sto je tu. Istina, titule su jako bitne, pobjede su jako bitne, ali meni je bitno najvise da Zeljo igra. Mozda sam zadovoljan "stvarima koje se podrazumjevaju", nazovite me sanjarom, ma nazovite me kako hocete, ali meni je najbitnije da se lopta okrece na Grbavici. A moze li ista vece od toga? Moze li ista vece od toga da znas da pripadas najljepsoj fudbalskoj prici, bajci i da ta bajka traje evo 100 godina, pa i da si ti dio nje?
Malo sam odlutao..., ali tri su dana do utakmice, a mene trema opet trese...
Ljubavi sto te rodi klasa radnicka...
Obnovi clansku: https://www.fkzeljeznicar.ba/clanarina/