sri avg 31, 2016 3:05 pm
Tako eto, jos jedan velikan ode da se pridruzi velikanima. Negdje tamo, na boljem mjestu. Malo ko je u stotinu godina postojanja naseg kluba mogao ponijeti status legende, a Jozo Bukal je to bio u svom punom obimu. Dao nam je mnogo. Dao nam je sve sto je mogao. Igrao je, postizao golove, radovao se svakom, nosio je Zelju ka uspjesima, kasnije je stvarao igrace,rastao jos vise kako oni rastu, disao je sa navijacima, skroman sam po sebi, tih, posten i odan. Tako je i otisao. Tiho.
I u meni je danas neka tisina. Dostojanstvena. U ponosu spustam glavu, sa toplinom oko srca, postajuci jos vise svjestan kroz sjecanje na Jozu, kako je to jednom covjeku koji voli svoju porodicu zvanu Zeljo, danas tesko i koliko je to meni bitno.
Jozo ce sada igrati na nekim drugim poljanama, onim ljepsim, sada se vec grli sa Katalinskim,Braticem, Becirspahicem, Jankovicem, Kulovicem i ostalima, a sa strane ce da se raduje Djilda koji je okupio citavu ekipu navijaca oko sebe.
Mi, koji jos malo ovde ostajemo, cuvacemo sjecanje na Jozu i na sve njih. Branicemo filozofiju koju su nam dali u odgovornost. Imamo tesko breme na sebi. Gledacemo slike ovih junaka, ucicemo kroz kakve zivotne price su oni prolazili, hranicemo se tom snagom. Voljecemo naseg Zelju.
Josip Bukal i svi nasi junaci koji danas nisu sa nama dali su nam put vrijednosti, pomogli su nam kako da shvatimo tu ljubav. Oni ce nam uvijek biti vodilja. Jer da nije bilo NJIH, mi ne bi bili ZELJO.