Što se tiče svlačionice, ja iskreno nemam uvida da je bilo problema osim što ne vidim pravo druženje. Mi smo znali, po deset nas da se družimo i kad je dobro i kad nije, e toga fali ovdje, rekao je Milomir Odović.
Gledam jučer igrače na zagrijavanju, prilikom izlaska na teren te posljednjih priprema pred početak utakmice. Nema tu puno zajedništva, okupljanje u krug onako reda radi izgleda, da se zadovolji forma. Eldar Šehić prilazi svojim saigračima da se pozdravi sa njima, a upravo treba da bude suprotno. Da svaki od njih, naročito iskusniji priđu baš tom Eldaru Šehiću i pruže mu maksimalnu podršku i dodatno ga nabriju pred sami meč. To ne možemo očekivati od skupine individualaca koji su očigledno zaboravili kako je to bilo kada su oni počinjali svoje seniorske karijere. Tu podršku treba dobijati 90. minuta prije svega od svojih saigrača na terenu, naročito onih iz odbrane kao i kapitena. Ja to jučer nisam vidio.
Koliko njih priča sa mlađim igračima? Koliko njih dijeli savjete mlađim igračima, na treninzima i u toku utakmice? Koliko njih je nakon treninga otišlo sa jednim od mlađih igrača na kafu? Onako da se ispričaju kao stariji i mlađi brat, rođak? Da popričaju o problemima u igri, koje stvari treba popraviti, kako da ih popravi?
Nema zajedništva, nema osjećaja pripadnosti određenoj zajednici, određenoj grupi koja teži ka istom cilju. Pogriješiće jedan od njih ali zato će tu grešku pokušati ispraviti njegov saigrač pa ako uspije dobro i jest, ako ne, uvijek ima popravni. Koliko smo puta to vidjeli u prethodnim utakmicama? Ne možemo ni vidjeti kada se ne druže. Halalio bih sad tri boda iz naredne tekme samo da pročitam na forumu ili da čujem od raje da je viđeno njih x u kafiću pa makar i u 11 navečer kako sjede zajedno i zajebavaju se.
Pa nakon određenog vremena kada počnu stvarno ličiti na društvo i određene stvari na samim utakmicama će se mijenjati. Fauliraće našeg igrača, skočit će za vrat i sudiji i protivnicima jer "to se tako ne može raditi na našem terenu i našem prijatelju pa onda tek i saigraču". Stvoriće se neka šansa na 17-18 metara od gola, imamo više kandidata za slobodni udarac. Nek' vala ošuta ovu Čurjurić al' ako usere sutra ću ga baš na kafi zajebavat oko toga. Igrajte tako da ulazite u šanse, da stvarate prilike i za te slobodnjake, takmičite se (u dobru
) i tokom same utakmice ali u glavi morate imati jedan cilj a to je rezultat TIMA a ne vas kao pojedinaca.
Odeš na termin prvi put pa ti bude malo nezgodno ako ne znaš raju, ne znaš kako ko igra, koliko „zapinje“, je li ters ili zajebant. Pa odeš na kafu poslije toga sa njih par i odmah imaš drugačije mišljenje i postanu ti draži, osjećaš se ugodnije u društvu. Pa kažeš sebi: "E vala ću doći i naredni put, dobra su raja pravo". Već naredni put te popusti onaj grč što si imao prvi put, vidiš da su te svi prihvatili, znaš otprilike i ko kako igra, koliko shvata ozbiljno te stvari. Pa odeš opet na kafu i tako iz sedmice u sedmicu taj ti termin postane rutina, dobra zajebancija, druženje prije svega. Možda jeste glupo porediti termin i utakmicu na kojoj igraju profesionalci ali suština je ista.
Lakše će se podnijeti i poraz kada isti teško padne i Jovanu i Ivanu, Krpiću, Vedranu i Zajimu. Kada su svjesni da su usrali svi, da su mogli mnogo bolje odraditi neke stvari pa će reći:"Šefe, znamo gdje smo griješili, jebiga dešava se, moramo to uigrat mnogo bolje do naredne utakmice". Teško to možemo očekivati od ovih igrača jer egoizam izbija iz pojedinaca. Ne igraju oni utakmice za FK Željezničar. Oni igraju neke svoje utakmice u glavama, da dokažu nekome nešto. Sve dok sa takvim stavom budu dolazili na utakmice, naročito na Grbavicu mi tu mnogo hajra vidjeti nećemo.
Krenut će nas, odigraćemo opet 3-4 dobre utakmice, možemo i Zrinjskog razvaliti u Mostaru, ali sa prvom manjom krizom koja naleti na površinu će isplivati egoizam, sebičnost i manjak poštovanja prema Željezničaru, prema Grbavici, prema navijačima, treneru i upravi. Tad kreću priče o platama, o tome kakav je ko igrač, dere li se previše na terenu i slične gluposti. Drugarstvo sigurno nije jedini recept za uspjeh ali mišljenja sam da nama to trenutno stvara mnogo veći problem nego što je sam kvalitet ekipe. Ne mogu se družiti samo pred karantin kada su dužni i obavezni da budu zajedno. Tu je upravo i srž funkcije kapitena jedne ekipe. Nije njegov zadatak da prvi izađe na teren, razmijeni zastavice sa protivničkim kapitenom, odabere stranu ili loptu te se uslika sa sudijama. Očigledno naš nije svjestan svoje uloge i koliko je ona značajna za ekipu i prije svega dobro atmosferu unutar iste.
Vakat je da se počnu ponašati kao igrači najtrofejnijeg i najboljeg kluba u državi u apsolutno svakom mogućem smislu tih riječi. Ko to ne želi ili nije u stanju, fudbalski svijet je ogroman i neka potraži svoju sreću negdje drugo. Ne bih da ulazim u analize da li nam fali igrača na određenoj pozicij jer vjerujem da smo tu svi istog mišljenja. Na hajr.
Nasrah se ja al' ne može više pod kožu fakat.