Ko im jebe mater..
Sve će se poništiti kad uđem na Grbavicu, pogledam u teren polovično suncem obasjan, istok kako škilji i sjever u hladu. I pravac na "svoju" stolicu i lagano dim po dim cigare ispratiti svaku facu dok se ne smjesti na neki dio tribine.. Bar trećini im već znam mjesto, raju s kojom dolaze, uvijek nasmijani i ponosni što su tu..
Tih dva sata u Dolini su za mene riječima neopisivi..jednostavno neobjašnjivo.
Ali šta god bude, i kako god završi, uvijek imaš neke sitnice koje te oraspolože pri polasku kući.