Valja zaspat vcras...1h prije pocetka tekme obavezno na stadion otic, sjest i uzivati

fk1921 je napisao/la:Valja zaspat vcras...1h prije pocetka tekme obavezno na stadion otic, sjest i uzivati

Sta bolan sat prije, cim se kapije otvore jurisssssssssssssss

psihopata je napisao/la:

19adi21 je napisao/la:sjeca li se iko koliko se sezonskih prodalo 2009/2010 kad se Božiji sin vratio ?

mislim da je amar negdje govorio o cifri od oko 3 i po milje.

Nije toliko znam da je Zujo spominjao u onom intervju sa numicem sto je bio da je hiljadu i nesto u pitanju ne sjecam se koliko

Sent from my C5303 using Tapatalk

Dođe, sa hajrom, i ta subota, i početak „najelitnijeg nogometnog takmičenja u državi“. Za neke cirkus sa namještanjima, livadama, mafijom i stokom na tribinama. Za ovu šaku gledalaca što još prate 101. ligu svijeta znači narednih desetak mjeseci srkleta, sijedih i počupanih dlaka na i sa glave, stotine pređenih kilometara diljem domovine i posljednji znaci da te u životu još nešto može istinski, bez koristi usrećiti. Šta reći? Drugih liga ima ali ih ne želim. Ovo je moja, u mojoj domovini, na tlu mojih predaka i kakva god da je, objeručke je prihvatam gledajući šta se može dobro izvući, a ne crnjačiti kao „vjerni fanovi“ Reala, Chelsea i ostalih bjelosvjetskih šprdancija. Ne mogu ja tog uštogljenog zapada. Lijepo je to sve na oko ali, nema tog meraka, nema osjećaja pripadnosti, ne znaš ni zašto si došao na utakmicu ni ko igra ali si tu da budeš viđen. Nije to poenta nogometa, onakvog kakav je prvobitno zamišljen. Nogomet treba da bude zabava za sve, bez obzira na materijalni status, vjeru, naciju, političko opredjeljenje, rasu ili nešto lijevo. Nogomet nikada nije trebao da bude najveći poligon za pranje novca na svijetu. Trebao je da znači odmor, relaksaciju od posla, privatnih problema i svega ružnog što prosječnog čovjeka zadesi van kapija stadiona. Stadiona, a ne svemirskih brodova i megalomanskih projekata kojima ne možeš prismrditi ako nemaš koju milju eura viška u džepu. Da prostite, yebo sve to. Dokle god ima i najmanje trunke opozicije današnjem „nogometu“, dokle god još postoji klub „raje“, stadion koji čeka na svoje novo ruho decenijama i navijači koji još uvijek vole taj klub i stadion bez trunke koristi, ja ću vjerovati da tradicija neće biti prekinuta i time postati puka historija.

U moru današnjih nogometnih klubova koji se rađaju, ne svakoga dana, već svakoga sata, u vremenima kada je svako ko ima malo jaču internet konekciju ili instaliran Football Manager na računar, ustvari stručnjak za nogomet te kada je sistem vrijednosti u svijetu zaista, ali zaista postao ozbiljno poremećen sa tendecijom rasta poremećaja, moja nafaka je bila da zavolim jedan, za svjetske i europske okvire mali, ali za mene, najveći klub na dunjaluku. Mogao sam da navijam za Real Madrid i da se svima foliram kako je „moj“ klub najtrofejniji na svijetu. Mogao sam i za Barcelonu, da pričam kako Messi i kompanija igraju ubjedljivo najljepši nogomet ikada viđen. Mogao sam i za Manchester pa da se razmahujem ciframa koje se skrše za pojačanja. Ali, od svih njih, moje srce je biralo plavu boju, željeznička krila, četiri magične cifre i stadion koji nije stadion već drugi dom, mali raj u paklu na zemlji. Sudbina mi je donijela Željezničar za, ne samo omiljeni klub, već za uzor, životnu filozofiju, zvijezdu vodilju kroz dobro i loše. A ja sam objeručke, još kao mali, prigrlio ga uza se' i kada me prvi put učinio sretnim, obećao mu da ga nikada neću pustiti i da ću ga pratiti kroz dobro i loše, u utrobi zemlje ili na kraju univerzuma. Od tog obećanja, do dana današnjeg nisam odustao jer me je u međuvremenu Željezničar još više usrećio, svojim pobjedama, na zelenom terenu i van njega. Priznajem, porazi su me bolili kao sol po rani ali ako nisam iz svakog poraza izvukao neku lekciju, onda jesam iz velikog dijela njih. Učiš se kroz dobro, kroz sreću, ali i kroz tugu i kada ne ide baš onako kako bi ti želio. Kroz sve bitke kroz koje je Željezničar prošao, nikada nisam puštao njegovu zastavu, bez obzira na sve. Godinama i godinama sam je privijao uz sebe tako jako da je otisak željezničkih krila ostao duboko urezan tu, na lijevoj strani grudnog koša. Uz Plave sam plakao i plakao, što od tuge, što od sreće, čupao kosu sa glave, zaradio posjekotina i modrica, proputovao kilometara i kilometara, od Save do mora i od Drine do Une, žrtvovao obaveze prema porodici, prijateljima, djevojci i ni zbog čega nikada zažalio. Zašto? Zato što sam, i što i dalje vjerujem da je još jedino on ostao kao živi primjer poente nogometa. I ni jedne jedine sekunde se nisam prevario jer zaista, vidio sam lijepih poteza, akcija iz udžbenika, maestralnih golova, sudijskih nepravdi, svakojakih klubova, navijača i stadiona. Zar sva ta raznolikost nije upravo ono čemu treba da teži nogomet? Zar postoji osjećaj koji se može platiti u zamjenu za onaj kada Benjamin Čolić sa skoro 30 metara zalijepi loptu u Rašlje, u patnji, ne utakmici, protiv gradačačke Zvijezde, i time te ostavi u trci za prvo mjesto, iako imaš skoro amatersku ekipu? Zar postoji ljepša himna od Grbavice? Za druge možda, za mene sigurno ne! Ni za sve rakete od igrača ne bih dao Jovana Blagojevića. Ni za sve pare svijeta ne bih prodao nekome svoj šal „pijačar“, kojeg sam dobio sa osam godina. Ni za kakve tribine sa zlatnim stolicama i LED ekranima ne bih zamijenio vrh stepenica između C i D sektora južne tribine moje Grbavice. Siguran sam da ne postoji ekalantniji primjer osjećaja pripadnosti od onoga kada Željo zavali gol Slaviji a ja se sa nekim likom, kojeg prvi put u životu vidim, izgrlim i izljubim do besvijesti, do kraja skupa komentarišemo utakmicu i sada se redovno pozdravimo i ispričamo kada se sretnemo. Recite vi meni sada, ako to nije ljubav, odanost i strast, šta je onda?! Ali i ako nije to današnja definicija sreće, ako je fazon izaći u grad, nafurati „brzinu“ na oči i u sinuse, vazdušni đon na noge, nož u ruku i kurčevitim hodom kroz grad, „da te vide“, molim vas, maknite se svi od mene jer ja sa takvom srećom ne želim da imam ništa. Moja utjeha nakon nepoloženogi spita, raskida sa djevojkom, smrti najbližih je u Zvorničkoj 27, sa svojom plavom familijom i tim ludim ritmom bubnjeva. Moja radost je Željezničar, moj drugi dom je Grbavica a braća moji Manijaci. To je tako sudbinom određeno i protiv toga se ne možeš izboriti. Možeš jedino da to prihvatiš i da radiš na usavršavanju te sudbine, te ljubavi i nadogradnji svojih emocija. Obuci Željinu majicu na predavanja, zakači Željin privjesak za ključ, stavi Željin bedž na ruksak, neka ti Grbavica bude melodija zvona na mobitelu, neka ti članska kartica Željezničara bude ispred lične kartice u novčaniku i neka ti srce nikada ne odustane od borbe za povratak Željezničara tamo gdje i pripada – na vrh!

I, familijo moja, nije samo sutrašnja utakmica bitna. Bitna ja svaka naredna. Bitna je svaka gdje jasno i glasno stoji da igra FK Željezničar – najtrofejniji i najveći klub u državi! Sutra imamo samo priliku da započnemo opet jedan ciklus koji iznova i iznova ponavljamo svake godine. Život uz Plave će teći i nakon sutrašnjeg dana. Sutra imamo priliku da popunimo našu Grbavicu, našu Bazu, našu najljepšu Dolinu ćupova, pustimo glas i pjevamo toliko glasno da naši ljubimci na terenu neće imati šta drugo nego da ostave posljednji atom snage i posljednju kap znoja za svaku loptu, za svaku priliku, za svaki šut i, nadam se, za mnogo golova u mreži UFK Torpedo. Pomenutim kvazi-klubom neću da se uopće bavim sada. Nije mi bitno ko igra za njih, u kojoj će formaciji izaći, kakvi su im dresovi i koliko će njihovih kvazi-navijača doći na našu ljepoticu, te kako će se ponašati. Bitan mi je Željezničar, maksimalna podrška i, ako Bog da, pobjeda na kraju meča, čisto da se potvrdi ko je jedini i najveći fudbalski klub u Sarajevu. Nije bitno ko je sa druge strane, na terenu i na tribinama, sve dok smo mi na oba ta fronta pravi „mi“. Sve dok dajemo sve što imamo za dvije boje, za jedan grb i za te četiri cifre... 1921!

Braćo, familijo, Željina nacijo, nema spavanja večeras. Sutra, od ranih jutarnjih sati, dižemo sve na noge, sve što možemo povesti, vodimo na našu Grbavicu i dajemo ga maksimalno, zakucavajući posljednji ekser u tabut Udbaškog fudbalskog kluba Torpedo. Neka nam snovi Dimitrija, hrabrost Joška, veličina Ivana, mudrost Milana, snaga Josipa i srce Edisa budu spojene u jednu cjelinu sutra i da, ako Bog da, uspješno započnemo operaciju vraćanja trofeja najboljem u državi tamo gdje i mora da pripada, zauvijek – NA GRBAVICU!

„Tako male stvari čine život moj, sve što sada trebam pogodak je tvoj...“

Omar500 je napisao/la:

SIMA_SIMAU je napisao/la:Španski fudbaler, Javier Hervas, koji je nedavnor asinuo ugovor sa Željezničarom, ekspresno je pronašao novi klub, a potpisao je za Deportivo Mirandes.
Pomeuti klub se takmiči u španskoj Segundi, a prije tri sezone je napravio sezaciju kada je igrao polufinale Kupa Kralja kao trećeligaš, gdje su eliminsani od Atlethic Bilbaoa.

Podsjetimo, Hervas je na Grbavicu došao kao veliko pojačanje, međutim i prije početka nove sezone raskinuo je ugovor sa Plavima, a u karijeri je jedan period nosio i dres Seville.

Prosao pripreme i konta odoh u novi klub
Ali barem ce sve da plati

Ja mislim da smo jos ucinili sebi uslugu jer cemo ustediti novca ono sto bi njemu davali jer iskreno nije se cinio kao neato sto odudara od prosjeka ove lige.

Sent from my C5303 using Tapatalk

Bravo @sergejevicu Zao mi je samo sto ne pises cesce,nesto si se usutio posljednje vrijeme

Ne da covjeku ova sparina zaspati,pa razmisljam sta mi je to najljepsi dio na derbiju..Meni je nekako najupecatljivi momenat na svakom derbiju,onaj od kojeg se najezim,trenutak kad se prvi put oglase jedini i drugi navijaci svojim navijanjem.To mi je nekako uvijek bio znak da je poceo derbi.Jos jaci mi je momenat kad prilazim stadionu a navijanje pocelo,pa onaj udar adrenalina dok zuris da stoprije udjes i pridruzis se tom spektaklu.

P.S. Bravo i tebi @arctg

Iznabijaj ih, Zeljo !

IvanOsim je napisao/la:
Druze ajzea, mislim da grijesis. Prije svega zato sto toliko insistiras da dokazes da si upravu da je ovo sve smijurija od kluba.

Druze @IvanOsim, prije bih sebi ku.rac odgrizao, nego sto bih rekao da je Zeljeznicar smijurija od kluba. Zeljeznicar je meni, kao i tebi vjerujem, sve u zivotu. Ono sto se desilo sa Hervasom jeste smijurija, to niko osporiti ne moze, medjutim, to je sada prezvakana tema te se na istu nema potrebe ni vracati vise. Ostao sam ti duzan, prijatelju.

arctg je napisao/la:Dođe, sa hajrom, i ta subota, i početak „najelitnijeg nogometnog takmičenja u državi“. Za neke cirkus sa namještanjima, livadama, mafijom i stokom na tribinama. Za ovu šaku gledalaca što još prate 101. ligu svijeta znači narednih desetak mjeseci srkleta, sijedih i počupanih dlaka na i sa glave, stotine pređenih kilometara diljem domovine i posljednji znaci da te u životu još nešto može istinski, bez koristi usrećiti. Šta reći? Drugih liga ima ali ih ne želim. Ovo je moja, u mojoj domovini, na tlu mojih predaka i kakva god da je, objeručke je prihvatam gledajući šta se može dobro izvući, a ne crnjačiti kao „vjerni fanovi“ Reala, Chelsea i ostalih bjelosvjetskih šprdancija. Ne mogu ja tog uštogljenog zapada. Lijepo je to sve na oko ali, nema tog meraka, nema osjećaja pripadnosti, ne znaš ni zašto si došao na utakmicu ni ko igra ali si tu da budeš viđen. Nije to poenta nogometa, onakvog kakav je prvobitno zamišljen. Nogomet treba da bude zabava za sve, bez obzira na materijalni status, vjeru, naciju, političko opredjeljenje, rasu ili nešto lijevo. Nogomet nikada nije trebao da bude najveći poligon za pranje novca na svijetu. Trebao je da znači odmor, relaksaciju od posla, privatnih problema i svega ružnog što prosječnog čovjeka zadesi van kapija stadiona. Stadiona, a ne svemirskih brodova i megalomanskih projekata kojima ne možeš prismrditi ako nemaš koju milju eura viška u džepu. Da prostite, yebo sve to. Dokle god ima i najmanje trunke opozicije današnjem „nogometu“, dokle god još postoji klub „raje“, stadion koji čeka na svoje novo ruho decenijama i navijači koji još uvijek vole taj klub i stadion bez trunke koristi, ja ću vjerovati da tradicija neće biti prekinuta i time postati puka historija.

U moru današnjih nogometnih klubova koji se rađaju, ne svakoga dana, već svakoga sata, u vremenima kada je svako ko ima malo jaču internet konekciju ili instaliran Football Manager na računar, ustvari stručnjak za nogomet te kada je sistem vrijednosti u svijetu zaista, ali zaista postao ozbiljno poremećen sa tendecijom rasta poremećaja, moja nafaka je bila da zavolim jedan, za svjetske i europske okvire mali, ali za mene, najveći klub na dunjaluku. Mogao sam da navijam za Real Madrid i da se svima foliram kako je „moj“ klub najtrofejniji na svijetu. Mogao sam i za Barcelonu, da pričam kako Messi i kompanija igraju ubjedljivo najljepši nogomet ikada viđen. Mogao sam i za Manchester pa da se razmahujem ciframa koje se skrše za pojačanja. Ali, od svih njih, moje srce je biralo plavu boju, željeznička krila, četiri magične cifre i stadion koji nije stadion već drugi dom, mali raj u paklu na zemlji. Sudbina mi je donijela Željezničar za, ne samo omiljeni klub, već za uzor, životnu filozofiju, zvijezdu vodilju kroz dobro i loše. A ja sam objeručke, još kao mali, prigrlio ga uza se' i kada me prvi put učinio sretnim, obećao mu da ga nikada neću pustiti i da ću ga pratiti kroz dobro i loše, u utrobi zemlje ili na kraju univerzuma. Od tog obećanja, do dana današnjeg nisam odustao jer me je u međuvremenu Željezničar još više usrećio, svojim pobjedama, na zelenom terenu i van njega. Priznajem, porazi su me bolili kao sol po rani ali ako nisam iz svakog poraza izvukao neku lekciju, onda jesam iz velikog dijela njih. Učiš se kroz dobro, kroz sreću, ali i kroz tugu i kada ne ide baš onako kako bi ti želio. Kroz sve bitke kroz koje je Željezničar prošao, nikada nisam puštao njegovu zastavu, bez obzira na sve. Godinama i godinama sam je privijao uz sebe tako jako da je otisak željezničkih krila ostao duboko urezan tu, na lijevoj strani grudnog koša. Uz Plave sam plakao i plakao, što od tuge, što od sreće, čupao kosu sa glave, zaradio posjekotina i modrica, proputovao kilometara i kilometara, od Save do mora i od Drine do Une, žrtvovao obaveze prema porodici, prijateljima, djevojci i ni zbog čega nikada zažalio. Zašto? Zato što sam, i što i dalje vjerujem da je još jedino on ostao kao živi primjer poente nogometa. I ni jedne jedine sekunde se nisam prevario jer zaista, vidio sam lijepih poteza, akcija iz udžbenika, maestralnih golova, sudijskih nepravdi, svakojakih klubova, navijača i stadiona. Zar sva ta raznolikost nije upravo ono čemu treba da teži nogomet? Zar postoji osjećaj koji se može platiti u zamjenu za onaj kada Benjamin Čolić sa skoro 30 metara zalijepi loptu u Rašlje, u patnji, ne utakmici, protiv gradačačke Zvijezde, i time te ostavi u trci za prvo mjesto, iako imaš skoro amatersku ekipu? Zar postoji ljepša himna od Grbavice? Za druge možda, za mene sigurno ne! Ni za sve rakete od igrača ne bih dao Jovana Blagojevića. Ni za sve pare svijeta ne bih prodao nekome svoj šal „pijačar“, kojeg sam dobio sa osam godina. Ni za kakve tribine sa zlatnim stolicama i LED ekranima ne bih zamijenio vrh stepenica između C i D sektora južne tribine moje Grbavice. Siguran sam da ne postoji ekalantniji primjer osjećaja pripadnosti od onoga kada Željo zavali gol Slaviji a ja se sa nekim likom, kojeg prvi put u životu vidim, izgrlim i izljubim do besvijesti, do kraja skupa komentarišemo utakmicu i sada se redovno pozdravimo i ispričamo kada se sretnemo. Recite vi meni sada, ako to nije ljubav, odanost i strast, šta je onda?! Ali i ako nije to današnja definicija sreće, ako je fazon izaći u grad, nafurati „brzinu“ na oči i u sinuse, vazdušni đon na noge, nož u ruku i kurčevitim hodom kroz grad, „da te vide“, molim vas, maknite se svi od mene jer ja sa takvom srećom ne želim da imam ništa. Moja utjeha nakon nepoloženogi spita, raskida sa djevojkom, smrti najbližih je u Zvorničkoj 27, sa svojom plavom familijom i tim ludim ritmom bubnjeva. Moja radost je Željezničar, moj drugi dom je Grbavica a braća moji Manijaci. To je tako sudbinom određeno i protiv toga se ne možeš izboriti. Možeš jedino da to prihvatiš i da radiš na usavršavanju te sudbine, te ljubavi i nadogradnji svojih emocija. Obuci Željinu majicu na predavanja, zakači Željin privjesak za ključ, stavi Željin bedž na ruksak, neka ti Grbavica bude melodija zvona na mobitelu, neka ti članska kartica Željezničara bude ispred lične kartice u novčaniku i neka ti srce nikada ne odustane od borbe za povratak Željezničara tamo gdje i pripada – na vrh!

I, familijo moja, nije samo sutrašnja utakmica bitna. Bitna ja svaka naredna. Bitna je svaka gdje jasno i glasno stoji da igra FK Željezničar – najtrofejniji i najveći klub u državi! Sutra imamo samo priliku da započnemo opet jedan ciklus koji iznova i iznova ponavljamo svake godine. Život uz Plave će teći i nakon sutrašnjeg dana. Sutra imamo priliku da popunimo našu Grbavicu, našu Bazu, našu najljepšu Dolinu ćupova, pustimo glas i pjevamo toliko glasno da naši ljubimci na terenu neće imati šta drugo nego da ostave posljednji atom snage i posljednju kap znoja za svaku loptu, za svaku priliku, za svaki šut i, nadam se, za mnogo golova u mreži UFK Torpedo. Pomenutim kvazi-klubom neću da se uopće bavim sada. Nije mi bitno ko igra za njih, u kojoj će formaciji izaći, kakvi su im dresovi i koliko će njihovih kvazi-navijača doći na našu ljepoticu, te kako će se ponašati. Bitan mi je Željezničar, maksimalna podrška i, ako Bog da, pobjeda na kraju meča, čisto da se potvrdi ko je jedini i najveći fudbalski klub u Sarajevu. Nije bitno ko je sa druge strane, na terenu i na tribinama, sve dok smo mi na oba ta fronta pravi „mi“. Sve dok dajemo sve što imamo za dvije boje, za jedan grb i za te četiri cifre... 1921!

Braćo, familijo, Željina nacijo, nema spavanja večeras. Sutra, od ranih jutarnjih sati, dižemo sve na noge, sve što možemo povesti, vodimo na našu Grbavicu i dajemo ga maksimalno, zakucavajući posljednji ekser u tabut Udbaškog fudbalskog kluba Torpedo. Neka nam snovi Dimitrija, hrabrost Joška, veličina Ivana, mudrost Milana, snaga Josipa i srce Edisa budu spojene u jednu cjelinu sutra i da, ako Bog da, uspješno započnemo operaciju vraćanja trofeja najboljem u državi tamo gdje i mora da pripada, zauvijek – NA GRBAVICU!

„Tako male stvari čine život moj, sve što sada trebam pogodak je tvoj...“

DOKTORE !!!!!!!

arctg je napisao/la:Dođe, sa hajrom, i ta subota, i početak „najelitnijeg nogometnog takmičenja u državi“. Za neke cirkus sa namještanjima, livadama, mafijom i stokom na tribinama. Za ovu šaku gledalaca što još prate 101. ligu svijeta znači narednih desetak mjeseci srkleta, sijedih i počupanih dlaka na i sa glave, stotine pređenih kilometara diljem domovine i posljednji znaci da te u životu još nešto može istinski, bez koristi usrećiti. Šta reći? Drugih liga ima ali ih ne želim. Ovo je moja, u mojoj domovini, na tlu mojih predaka i kakva god da je, objeručke je prihvatam gledajući šta se može dobro izvući, a ne crnjačiti kao „vjerni fanovi“ Reala, Chelsea i ostalih bjelosvjetskih šprdancija. Ne mogu ja tog uštogljenog zapada. Lijepo je to sve na oko ali, nema tog meraka, nema osjećaja pripadnosti, ne znaš ni zašto si došao na utakmicu ni ko igra ali si tu da budeš viđen. Nije to poenta nogometa, onakvog kakav je prvobitno zamišljen. Nogomet treba da bude zabava za sve, bez obzira na materijalni status, vjeru, naciju, političko opredjeljenje, rasu ili nešto lijevo. Nogomet nikada nije trebao da bude najveći poligon za pranje novca na svijetu. Trebao je da znači odmor, relaksaciju od posla, privatnih problema i svega ružnog što prosječnog čovjeka zadesi van kapija stadiona. Stadiona, a ne svemirskih brodova i megalomanskih projekata kojima ne možeš prismrditi ako nemaš koju milju eura viška u džepu. Da prostite, yebo sve to. Dokle god ima i najmanje trunke opozicije današnjem „nogometu“, dokle god još postoji klub „raje“, stadion koji čeka na svoje novo ruho decenijama i navijači koji još uvijek vole taj klub i stadion bez trunke koristi, ja ću vjerovati da tradicija neće biti prekinuta i time postati puka historija.

U moru današnjih nogometnih klubova koji se rađaju, ne svakoga dana, već svakoga sata, u vremenima kada je svako ko ima malo jaču internet konekciju ili instaliran Football Manager na računar, ustvari stručnjak za nogomet te kada je sistem vrijednosti u svijetu zaista, ali zaista postao ozbiljno poremećen sa tendecijom rasta poremećaja, moja nafaka je bila da zavolim jedan, za svjetske i europske okvire mali, ali za mene, najveći klub na dunjaluku. Mogao sam da navijam za Real Madrid i da se svima foliram kako je „moj“ klub najtrofejniji na svijetu. Mogao sam i za Barcelonu, da pričam kako Messi i kompanija igraju ubjedljivo najljepši nogomet ikada viđen. Mogao sam i za Manchester pa da se razmahujem ciframa koje se skrše za pojačanja. Ali, od svih njih, moje srce je biralo plavu boju, željeznička krila, četiri magične cifre i stadion koji nije stadion već drugi dom, mali raj u paklu na zemlji. Sudbina mi je donijela Željezničar za, ne samo omiljeni klub, već za uzor, životnu filozofiju, zvijezdu vodilju kroz dobro i loše. A ja sam objeručke, još kao mali, prigrlio ga uza se' i kada me prvi put učinio sretnim, obećao mu da ga nikada neću pustiti i da ću ga pratiti kroz dobro i loše, u utrobi zemlje ili na kraju univerzuma. Od tog obećanja, do dana današnjeg nisam odustao jer me je u međuvremenu Željezničar još više usrećio, svojim pobjedama, na zelenom terenu i van njega. Priznajem, porazi su me bolili kao sol po rani ali ako nisam iz svakog poraza izvukao neku lekciju, onda jesam iz velikog dijela njih. Učiš se kroz dobro, kroz sreću, ali i kroz tugu i kada ne ide baš onako kako bi ti želio. Kroz sve bitke kroz koje je Željezničar prošao, nikada nisam puštao njegovu zastavu, bez obzira na sve. Godinama i godinama sam je privijao uz sebe tako jako da je otisak željezničkih krila ostao duboko urezan tu, na lijevoj strani grudnog koša. Uz Plave sam plakao i plakao, što od tuge, što od sreće, čupao kosu sa glave, zaradio posjekotina i modrica, proputovao kilometara i kilometara, od Save do mora i od Drine do Une, žrtvovao obaveze prema porodici, prijateljima, djevojci i ni zbog čega nikada zažalio. Zašto? Zato što sam, i što i dalje vjerujem da je još jedino on ostao kao živi primjer poente nogometa. I ni jedne jedine sekunde se nisam prevario jer zaista, vidio sam lijepih poteza, akcija iz udžbenika, maestralnih golova, sudijskih nepravdi, svakojakih klubova, navijača i stadiona. Zar sva ta raznolikost nije upravo ono čemu treba da teži nogomet? Zar postoji osjećaj koji se može platiti u zamjenu za onaj kada Benjamin Čolić sa skoro 30 metara zalijepi loptu u Rašlje, u patnji, ne utakmici, protiv gradačačke Zvijezde, i time te ostavi u trci za prvo mjesto, iako imaš skoro amatersku ekipu? Zar postoji ljepša himna od Grbavice? Za druge možda, za mene sigurno ne! Ni za sve rakete od igrača ne bih dao Jovana Blagojevića. Ni za sve pare svijeta ne bih prodao nekome svoj šal „pijačar“, kojeg sam dobio sa osam godina. Ni za kakve tribine sa zlatnim stolicama i LED ekranima ne bih zamijenio vrh stepenica između C i D sektora južne tribine moje Grbavice. Siguran sam da ne postoji ekalantniji primjer osjećaja pripadnosti od onoga kada Željo zavali gol Slaviji a ja se sa nekim likom, kojeg prvi put u životu vidim, izgrlim i izljubim do besvijesti, do kraja skupa komentarišemo utakmicu i sada se redovno pozdravimo i ispričamo kada se sretnemo. Recite vi meni sada, ako to nije ljubav, odanost i strast, šta je onda?! Ali i ako nije to današnja definicija sreće, ako je fazon izaći u grad, nafurati „brzinu“ na oči i u sinuse, vazdušni đon na noge, nož u ruku i kurčevitim hodom kroz grad, „da te vide“, molim vas, maknite se svi od mene jer ja sa takvom srećom ne želim da imam ništa. Moja utjeha nakon nepoloženogi spita, raskida sa djevojkom, smrti najbližih je u Zvorničkoj 27, sa svojom plavom familijom i tim ludim ritmom bubnjeva. Moja radost je Željezničar, moj drugi dom je Grbavica a braća moji Manijaci. To je tako sudbinom određeno i protiv toga se ne možeš izboriti. Možeš jedino da to prihvatiš i da radiš na usavršavanju te sudbine, te ljubavi i nadogradnji svojih emocija. Obuci Željinu majicu na predavanja, zakači Željin privjesak za ključ, stavi Željin bedž na ruksak, neka ti Grbavica bude melodija zvona na mobitelu, neka ti članska kartica Željezničara bude ispred lične kartice u novčaniku i neka ti srce nikada ne odustane od borbe za povratak Željezničara tamo gdje i pripada – na vrh!

I, familijo moja, nije samo sutrašnja utakmica bitna. Bitna ja svaka naredna. Bitna je svaka gdje jasno i glasno stoji da igra FK Željezničar – najtrofejniji i najveći klub u državi! Sutra imamo samo priliku da započnemo opet jedan ciklus koji iznova i iznova ponavljamo svake godine. Život uz Plave će teći i nakon sutrašnjeg dana. Sutra imamo priliku da popunimo našu Grbavicu, našu Bazu, našu najljepšu Dolinu ćupova, pustimo glas i pjevamo toliko glasno da naši ljubimci na terenu neće imati šta drugo nego da ostave posljednji atom snage i posljednju kap znoja za svaku loptu, za svaku priliku, za svaki šut i, nadam se, za mnogo golova u mreži UFK Torpedo. Pomenutim kvazi-klubom neću da se uopće bavim sada. Nije mi bitno ko igra za njih, u kojoj će formaciji izaći, kakvi su im dresovi i koliko će njihovih kvazi-navijača doći na našu ljepoticu, te kako će se ponašati. Bitan mi je Željezničar, maksimalna podrška i, ako Bog da, pobjeda na kraju meča, čisto da se potvrdi ko je jedini i najveći fudbalski klub u Sarajevu. Nije bitno ko je sa druge strane, na terenu i na tribinama, sve dok smo mi na oba ta fronta pravi „mi“. Sve dok dajemo sve što imamo za dvije boje, za jedan grb i za te četiri cifre... 1921!

Braćo, familijo, Željina nacijo, nema spavanja večeras. Sutra, od ranih jutarnjih sati, dižemo sve na noge, sve što možemo povesti, vodimo na našu Grbavicu i dajemo ga maksimalno, zakucavajući posljednji ekser u tabut Udbaškog fudbalskog kluba Torpedo. Neka nam snovi Dimitrija, hrabrost Joška, veličina Ivana, mudrost Milana, snaga Josipa i srce Edisa budu spojene u jednu cjelinu sutra i da, ako Bog da, uspješno započnemo operaciju vraćanja trofeja najboljem u državi tamo gdje i mora da pripada, zauvijek – NA GRBAVICU!

„Tako male stvari čine život moj, sve što sada trebam pogodak je tvoj...“

Nisam ni sumnjao, bravo!

@boccaccio, tvoje je red majka mu stara. Nakon tebe cu ja...

@Izlija prijatelju, spasi nam postove od @sergejevica i @arctg u Plavu Seharu molim te.

Pusti me Storme da malo i ja uživam čitajući ovu ljepotu. Kao što kaže @mejtaš, poseban klub,posebni ljudi,posebna je to ljubav. Kakve se knjige samo mogu napisati. Zapravo pišu se...na ovim stranicama. Bravo momci. Volim te Željo !

boccaccio je napisao/la:Pusti me Storme da malo i ja uživam čitajući ovu ljepotu. Kao što kaže @mejtaš, poseban klub,posebni ljudi,posebna je to ljubav. Kakve se knjige samo mogu napisati. Zapravo pišu se...na ovim stranicama. Bravo momci. Volim te Željo !

ali pusti da uzivamo i u tvojim postovima...ajd baci jedan !

Biće toga @delinjo prijatelju koliko hoćeš..još uvijek sam na rezervi kada je u pitanju dugo pisanje,pa polako..bar je naš Željo vječan, o njemu će se uvijek moći ovako lijepo pisati. S koljena na koljeno. Kao i ljubav kroz generacije,genetskim kodom upisane. A to nije jednostavno. Zato moramo pažljivo s tim. S puno ljubavi. Birati svaku riječ. U ovom životu,takvo je naše breme. Pokloniti se svetinji i čuvati njenu sadašnjost. A kroz ovakve priče,to je najljepše. Uživam sada čitajući,ucim novu lekciju plave ljubavi, uzdisem i sanjam jednu lijepu pobjedu sutra. Međutim,kako god bilo,mi smo pobjednici. To se bar vidi uvijek. Zato što smo ovakvi kakvi smo. Zato što znamo sta volimo i koliko ne možemo da dokucimo tu veličinu. Zato što danas čuvamo tu filozofiju. Zato smo pobjednici. I zato ja uživam sada.

"Neka nam snovi Dimitrija, hrabrost Joška, veličina Ivana, mudrost Milana, snaga Josipa i srce Edisa budu spojene u jednu cjelinu sutra i da, ako Bog da, uspješno započnemo operaciju vraćanja trofeja najboljem u državi tamo gdje i mora da pripada, zauvijek – NA GRBAVICU!"

Ovu rečenicu dobro utefteriti.
@arctg
@sergejevic

Al' se spava blago vama... meni nocas nema sna ovako pred svaki derbi jos od onih 0-5 na lavoru...prijeratnih se slabo sjecam...
Aferim momci na ovim postovima, ima ovdje raje koja to zna srociti... vremenom bi se i knjiga mogla sastaviti i odstampat za arhivu i buduca pokoljenja.
Gazimo ih danas u hendikepu odavno nisam bio sigurniji u pobjedu, nema teorije da se odupru presingu i odbrane sa 1,5 stoperom u ekipi...

Sent from my Plavo Sokocalo

Raja, budite svjesni da nasa ekipa treba vremena. Prve utakmice sluze da se dodatno upoznaju i uigraju, bez obzira na znacaj istih, derbi i jos dvije jake.
Jedan Mourinjo izgbi 4_1 danas sa Man Utd strasnim. Hebeni Celzi sa milionima i novim trenerom Konteom od B tima evropskog, Basela, izgubi 2_0.

Znači, podrska u prvim kolima bez nervoze. Sta god da se desi...

Ne zaboravite;
I da gubis deset nula, s juga bi se pjesma cula...

Zivot cu dati, al' tebe ne dam

HAJDE ZELJOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO

Ti si mi sve na svijetuuuuuuuuuuuuuuuuuuu